REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pr-1679/2023-16

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Spinčićeva 1, Split, OIB:51401063283, zastupanog po punomoćnici mr.sc. ĐĐH, dipl.iur., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice, objavljene dana 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 864,00 EUR-a neto za razdoblje od 01.10.2018.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 12,00 EUR-a teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.406,25 eura na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj pred sudom 6.11.2023. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu pomoćnog radnika u Zavodu za kardiokirurgiju i da ima prebivalište na adresi [adresa] , koja je udaljena 6,78 km od mjesta rada Split, Spinčićeva 1. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva Promet d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljičinom mjestu prebivališta pripada II. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 50,43 EUR-a/380,00 kuna mjesečno. S obzirom na činjenicu da tužiteljica ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno odredbama čl. 66. st. 1. i 7. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 1. i 9. TKU/22, tužiteljica da ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za II. tarifnu zonu, u mjesečnom iznosu od po 50,43 EUR- a/380,00 kuna, koji iznos nije isplaćivan tužiteljici, već umanjeni. Naime, s obzirom tužiteljica ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, prema odredbi čl.66.st.17.TKU/17, odnosno čl.65.st.23 TKU/22, tužiteljici da je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Nadalje, mjesečna karata se kupuje na početku mjeseca na mjesečnoj razini pa da naknadu troškova mjesečne karte nije moguće umanjiti za pojedine dane u mjesecu kada je tužitelj zbog opravdanih razloga bio spriječen dolaziti na posao (npr.bolovanje).

1.1. Tužiteljica u tužbi napominje, da u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID -19, radi čega da tužiteljica u navedenom razdoblju ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru.

1.2. Radi navedenog, tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku između onoga što joj je plaćeno i onoga što joj je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a.

1.3. Tužiteljica napominje da će po pribavi dokumentacije kojom raspolaže tuženik (platne liste, evidencija rada i raspored rada) i nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja određeno postaviti tužbeni zahtjev i predložiti sudu da donese presudukojom će se tuženiku naložiti da na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza isplati tužiteljici određeni neto iznos za razdoblje od 01.12.2019.g.do dana dostave podataka, sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 21.3.2024.u cijelosti osporava tužbu.

2.1. Ističe se da je uz tužbu priložena punomoć koja se ishodila i koristila u ranije pokrenutom sudskom postupku pa da se ista ne može odnositi na ovaj postupak. Stoga tuženik predlaže da se odvjetnici tužiteljice naloži dostava valjane punomoći, a ukoliko se ne dostavi valjana punomoć, predlaže se tužbu odbaciti.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu u skladu s odredbama čl. 186.b ZPP-a pa da je prije bilo kakvih daljnjih radnji potrebno da sud donese rješenje kojim će se tužiteljici naložiti da ili pruži dokaz da je prije podnošenja tužbe od tuženika zatražila podatke potrebne za uređenje tužbe koje joj po tom tuženik nije dao ili da uredi tužbu na način da uopćeni tužbeni zahtjev iz stupnjevite tužbe nadomjesti točno određenim tužbenim zahtjevom. U slučaju da tužitelj ne postupi po predloženom rješenju, tuženik predlaže odbaciti tužbu.

2.3. Tuženik ističe da je tužba nepodobna za raspravljanje jer da nije razvidno što tužitelj potražuje, a teret dokazivanja da je na tužiteljici prema odredbama čl. 135. Zakona o radu.

3. Na ročištu od 24.10.2024. tužiteljica je izjavila da je odvjetnici Martini Radić Šunjić izdala punomoć za vođenje ove parnice, da je to bilo prije podnošenja predmetne tužbe i da ju je ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun iz čega proizlazi, da je Martina Radić Šunjić koja se u ovoj parnici pojavljuje kao punomoćnik tužiteljice ovlaštena za zastupanje.

4. Na pripremnom ročištu od 10.7.2024. sud je raspravravnim rješenjem odredio izvođenje dokaza pa tako i izvođenje dokaza financijskim vještačenje te je ovlastio imenovanog vještaka da od tuženika pribavi dokumentaciju potrebnu za izradu pismenog nalaza i mišljenja, određujući da će ta dokumentacija činiti sastavni dio vještva. Protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba (čl. 292. st. 5 ZPP) pa se ono ne dostavlja strankama u ovjerenom prijepisu (čl. 343. st. 2. ZPP) te se to rješenje može pobijat samo u žalbi protiv konačne odluke (čl. 378. St. 2. ZPP). Istim tim rješenjem s pripremnog ročišta naloženo je tužiteljici, da nakon što sudski vještak podnese pismeni nalaz i mišljenje, da u određenom roku postavi određeni tužbeni zahtjev.

4.1. U smislu naprijed navedenog, na ročištu za glavnu raspravu od 24.10.2024., naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana u spis dostavi obračunske liste, evidenciju rada i raspored rada za tužiteljicu za utuženo razdoblje, sve pozivom na čl. 233. ZPP- a. Naime, čl. 233. st. 1. ZPP-a propisano je da kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke da će sud tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok. Stavak 2., među ostalim propisuje, ako je riječ o ispravi koju je stranka po zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke, da stranka ne može uskratiti podnošenje isprave, a upravo iz čl. 93. st.1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17., 98/19., 151/22., 46/23., 64/23., u tekstu ZR) proizlazi obveza tuženika kao poslodavca da tužiteljici kao radnici dostavi obračune plaća. Tuženik je na to raspravno rješenje izjavio žalbu podneskom od 31.10.2024., ali posebna žalna nije dopuštena (čl. 233. st. 6. ZPP).

4.2. Kako je s obzirom na postupanje tuženika postalo evidentno da tuženik neće postupiti po nalogu suda i da u spis neće dostaviti navedebne isprave potrebne za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, naloženo je tužiteljici rješenjem od 6.11.2024. da dopuni tužbu tako da postavi određen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja sukladno odredbama čl. 186. ZPP-a, s obzirom tužiteljica u tužbi ni ne tvrdi da joj tuženik ne želi dati podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjva u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a. navedeno sv uz prijetnju na odbacivanje tužbe iz čl. 109. st. 4. ZPP-a.

5. Podneskom od 8.11.2024. tužieljica je određeno postavila tužbeni zhtjev pa je tako za razdoblje od 1.10.2018. do 30.9.2024. zatražila isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 864,00 eura neto, sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos od po 12,00 eura teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec sve do isplate i to, za razdoblje od 1.10.2018. do 20.3.2020. i od 12.5.2020. do 30.9.2024. razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u visini mjesečne karte za II. tarifnu zonu javnog prijevoznika trgovačkog društva Promet d.o.o. Split, a za razdoblje od 21.3.2020. do 11.5.2020. prema prijeđenim kilometrima od adrese prebivališta do mjesta rada i obratno.

6. U podnesku od 28.11.2024. tuženik navodi kako se protivi u točki II. petita tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem punomoćnik tužitelja potražuje isplatu parničnog troška na broj računa svog odvjetničkog ureda. U prvom redu, ističe kako punomoćnik tužitelja nema zakonski osnov za primanje dosuđenih troškova na broj svog računa. Naime, prema zauzetom shvaćanju u rješenju Visokog Trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž 74/09 od 09.04.2009. godine je navedeno kako : ..”punomoćnik može primiti dosuđene troškove (samo) ako mu ih protivna stranka dobrovoljno namiri (plati)...” Slijedom navedenoga, punomoćnik tužitelja neosnovano postavlja tužbeni zahtjev na način da istim unosi svoj broj računa za isplatu parničnog troška bez specificirane punomoći tužitelja kojom ga isti ovlašćuje na poduzimanje takve radnje.

7. U postupku su izvedeni dokazi pregledom HAKmape, čitanjem obračunske isprave za listopad 2017., pregledom Tarifne zone poduzeća Promet d.o.o. Split, Cjenika usluga prijevoza putnika iu javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava, Cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata, Obavijesti Prometa d.o.o. Split od dana 15.4.2012. godine o cijeni pokaznih povlaštenih putnih karata za umirovlenike i nezaposlene Grada Kaštela i i Grada Trogira, spisu druge priložene dokumentacije te je izveden dokaz sslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati razliku manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.10.2018. do 30.9.2024. u ukupnom neto iznosu od 864,00 eura.

10. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

10.1. Odredbom čl. 66. st. 1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosno čl. 65. st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br. 56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

10.2. Odredbom čl. 66. st. 7. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 9. TKU/22 propisano je ako je od prebivališta, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, da zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

10.3. Odredbom čl. 66. st. 17. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

10.4. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur.

11. Sud je izvedenim dokazima utvrdio slijedeče činjenice:

- da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika i da radi poslove radnog mjesta pomoćne radnice u Zavodu za kardiokirurgiju,

- da je tužiteljici adresa prebivališta u utuženom razdoblju bila u [adresa] i da njena adresa prebivališta pripada II.Tarifnoj zoni Prometa d.o.o. Split i da mjesečna pokazna karta iznosi 380,00 kn ili 50,43 eura,

- da je tužiteljica u razdoblju od od 1.10.2018. do 20.3.2020. i od 12.5.2020. do 30.9.2024. imala organizirani javni prijevoz od adrese prebivališta do mjesta rada, ali da joj je tuženik isplačivao umanjene troškove prijevoza za one dane kada je s posla bila opravdano odsutna jedan ili dva dana i to, zbog korištenog slobodnog dana (rad u turnusu), godišnjeg odmora ili bolovanja ili bi joj troškove prijevoza tuženik isplatio u visini pokazne karte za I Tarifnu tonu umjest oza II tarifnu zonu,

- da tužiteljica u razdoblju od 21.3.2020. do 11.5.2020. (pandemija Covid-19) nije imala organizirani javni prijevoz koji bi joj omogućavao redoviti dolazak na posao i povratak s posla i da je udaljenost između adrese prebivališta tužiteljice do mjesta rada 6,78 km (HAKmap), odnosno 13,56 km za dolazak i povratak s posla, a što kada se pomnoži s 0,13 eura po 1 km daje 1,76 eura po jednom dolasku i povratku s posla.

12. Kako iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik tužiteljici za onaj dio utuženog razdoblja kada je tužiteljica imala organizirani javni prijevoz za redoviti dolazak na posao i povratak s posla, isplaćivao tužiteljici umanjeni iznos naknade troškova prijevoza umjesto da joj prema odredbama čl. 66. st. 17. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 23. TKU/22, isplati puni iznos u visini pokazne karte, s obzirom poslodavac prema citiranoj odredbi radniku može umanjiti naknadu za troškove prijevoza samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, i to za II. tarifnu zonu Prometa d.o.o. Split prema odredbi čl. 66. st. 7. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 9. TKU/22, i kako proizlazi da tužiteljica u razdoblju pandemije Covid-19 nije imala organizirani javni prijevoz koji bi joj omogućavao redoviti dolazak na posao i povratak s posla, to joj za to razdoblje pripada nakada za troškove prijevoza po prijeđenom kilometru, a kako to propisuje čl. 66. st. 12. TKU-a/17, i koju razliku u odnosu na isplaćeni trošak prijevoza tužiteljica potražuje ovom tužbom, pa je tužiteljica, prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, sve u skladu s odredbom čl. 135. st. 1.ZR-a prema kojoj je u slučaju radnog spora teret dokazivanja na osobi koja smatra da jo je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, a kako tuženik, s druge strane, nije pružio ni jedan dokaz kojim bi pobio navode i dokaze tužiteljice, kako u pogledu osnovanosti, tako u pogledu visine tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen kao osnovan, slijedom čega je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1.10.2018. do 30.9.2024. neto iznos od 864,00 eura.

12.1. Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR).

12.2. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

13. Tužiteljici je s obzirom na uspjeh u postupku primjenom odredbi članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, u tekstu ZPP), prema popisanom trošku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br.138/23, dalje Tarifa), određen slijedeći parnični trošak: za sastav tužbe - 75 bodova, za sastav podnesaka od 5.7.2024., 8.11.2024. i 3.12.2024. – za svaki 75 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 10.7.2024., 24.10.2024., 30.1.2025. - za svako 75 bodova (Tbr. 9. T. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 37,5 bodova (Tbr. 9. T. 3. Tarife), što zbrojeno, pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 Eur (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 1.406,25 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade parničnog troška. Tužiteljici će se položeni iznos od 265,45 eura na ime troška vještačenja vratiti s računa suda s obzirom isti nije iskorišten jer vještačenje nije provedeno.

13.1. Tužiteljici pripadaju i zatražene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

13.2. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednostite o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te otome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, tim više što je tužiteljica na ročištu od 24.10.2024. izjavila da je odvjetnicu Martini Radić Šunjić ovlastila da od protivne stranke primi dosuđene troškove na svoj račun, a slijedom čega je sud odlučio kao u izreci presude pod točkom II.

Split, 24. veljače 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

-pun. tužitelja

-tuženik

-u spis