REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-700/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek u pravnoj stvari tužitelja RH, vlasnik obrta [obrt], obrt za usluge, trgovinu i prijevoz, Soblinec, Krapinska ulica 5, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Hadek, odvjetnik iz Zagreba, Ivana Šibla 15, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene 22. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, s danom objave 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 175,98 EUR sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 263,28 EUR sa zateznom kamatom od 24. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 28. ožujka 2023. oštećeno motorno vozilo marke i tip VW GOLF, reg. oznaka [registarska oznaka], vlasništvo društva Elmar-trgo d.o.o., koju štetu je u obvezi plaćanja tuženik ako odgovornog osiguratelja. Navodi kako je oštećenik, društvo Elmar-trgo d.o.o., izvođenje radova popravka navedenog vozila povjerio tužitelju koji je popravak napravio stručno i kvalitetno te prema pravilima struke i u skladu s cjenikom koji je uredno istaknut na javno dostupnom mjestu u radnom prostoru tužitelja te se kao takav primjenjuje na sve radove i popravke koji se vrše od strane istog. Tvrdi da je za izvršene radove popravka gore navedenog oštećenog vozila, sukladno tuženikovom izvidu štete br. 230510511556/1, tužitelj oštećenom Elmar-trgo d.o.o. izdao račun za popravak br. 218/P1/1 od dana 17. srpnja 2023. na iznos od 1.324,10 EUR + 331,03 EUR na ime PDV-a, odnosno ukupno 1.655,13 EUR, a obzirom je oštećenik pravna osoba koja ima pravo odbitka 50% PDV-a, šteta koju je u obvezi naknaditi tuženik prema tvrdnjama tužitelja iznosi 1.489,61 EUR (331,03 EUR – 50% = 165,51 EUR + 1.324,10 EUR = 1.489,61 EUR). Nadalje, navodi kako je temeljem Izjave i punomoći od dana 14. lipnja 2023. kojom je oštećeni Elmar-trgo d.o.o. dao suglasnost da se troškovi popravka predmetnog vozila isplate izravno na račun tužitelja, tuženik izvršio isplatu iznosa od ukupno 1.313,63 EUR na koji je procijenio štetu na vozilu, umjesto iznosa od 1.489,61 EUR koliko su iznosili troškovi popravka oštećenog vozila. Tvrdi da je iz Obrazložene ponude tuženika od dana 17. srpnja 2023. razvidno kako se utuženi iznos koji tuženik nije isplatio (175,98 EUR) odnosi na razliku u visini cijene radnog sata za popravak vozila koju priznaje tuženik i one koju naplaćuje tužitelj. Ističe da je oštećeni Elmar-trgo d.o.o. je umjesto preostalog ispunjenja svoje obveze po računu tužitelja br. 218/P1/1 istome ustupio svoje dospjelo potraživanje prema tuženiku s osnove predmetnog štetnog događaja, zajedno sa svim sporednim potraživanjima, čime je na tužitelja prešlo cjelokupno potraživanje, a da na utuženi iznos tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća računa odnosno od dana 23. srpnja 2023. pa do isplate. U odnosu na visinu cijene radnog sata autoservisnih djelatnosti ističe se kako iz dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034-08/18-01/093 od dana 20. veljače 2020. proizlazi da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici, kao i to da oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koje mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak zahtijevati naknadu štete odnosno naknadu iz osiguranja. Također ističe da cijena radnog sata tužitelja od 01. siječnja 2023. iznosi 33,20 EUR + PDV (41,50 EUR), iz čega je razvidno da je ista u potpunosti tržišno i ekonomski opravdana, a što potkrjepljuje nalazom i mišljenjem prometnog vještaka dipl. ing. Igora Jakoplića koji je ovaj izradio za potrebe postupka koji se vodio pred ovim sudom pod brojem P-1257/21. Tužitelj tako tužbom zahtijeva plaćanje iznosa od 175,98 EUR sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2023. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i pasivnu legitimaciju tuženika te tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno osporava osnovu i visinu tužiteljevog potraživanja. Tvrdi da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe navodi da je oštećeno vozilo, a da tuženik osporava odgovornost za štetu te ističe da tužitelj za svoje činjenične navode ne dostavlja niti predlaže dokaze. Ističe kako ne bi trebalo biti sporno da je dužnost oštećenika poduzeti sve potrebne mjere da bi smanjio štetu, a u konkretnom slučaju tvrdi da je ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila na istom području i iste vrste i kvalitete servisa kod više kako ovlaštenih, tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj u tužbi, ali je bez obzira na to odabrana opcija popravka po skupljoj cijeni. Tvrdi da su oštećene osobe prilikom ostvarivanja prava na naknadu štete, dužne pridržavati se članka 8. i članka 10. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima, a što u ovom slučaju predstavlja odabir sanacije popravka predmetne štete na vozilu u servisu tužitelja sa cijenama sata rada koje su znatno više od tržišnih cijena ostalih neovisnih autoservisa. Tuženik tvrdi da je isplatio iznose naknade štete dostatne da se u cijelosti saniraju oštećenja koja su bila predmet odštetnog zahtjeva te je odbio zahtjeve za naknadom štete preko tržišnih cijena radnog sata jer je oštećena osoba neopravdano doprinijela da trošak sanacije bude veći nego u drugim jednako kvalitetnim neovisnih servisima na području prebivališta tužitelja pa smatra tužiteljevo potraživanje u cijelosti neosnovanim. Tvrdi da je više puta obavijestio oštećenika na njegova prava i obveze te ga je obavijestio kako vozilo može popraviti u servisima u kojima bi cijena popravka bila manja, a u isto vrijeme i s najmanje istom kvalitetom popravka, pri čemu se posebno poziva na ponudu servisa Autoflex, koji je stotinjak metara udaljen od servise tužitelja, u kojem se po istoj kvaliteti usluge vozilo moglo popraviti za manji iznos. Tuženik ne spori pravo oštečenika da vozilo popravlja gdje i kada to hoće, međutim, ne u cijelosti na teret tuženika, a sve u skladu s odredbama čl. 10. st. 1. i 3. te čl. 1085. i 1092. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, tvrdi da račun popravka ne odgovara stavkama izvida štete, a osporava i utuženi tijek kamata.

3. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornom aktivnu legitimaciju tužitelja i pasivnu legitimaciju tuženika te činjenicu da je popravak vozila izvršen kod tužitelja (list 208. spisa), a tijekom postupka stranke su suglasno utvrdile nespornim da je oštećenik s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu tražbine od 17. srpnja 2023. (list 13. do 14. spisa), zatim su utvrdile da nije sporno da je tuženik u mirnom postupku tužitelju isplatio nesporan iznos štete u visini od 1.313,63 EUR, kao i da je popravak vozila izvršen u skladu s izvidom štete tuženika, zatim da nije sporan broj radnih sati koje je tužitelj proveo na popravku vozila oštećenika, a učinile su nespornim i nastanak predmetnog štetnog događaja te odgovornost osiguranika tuženika za nastanak istoga. Imajući u vidu tako nesporne činjenice, među strankama su sporne osnova i visina utuženog potraživanja.

4.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta, i to u Izvid štete tuženika broj 230510511556/1 od 29. ožujka 2023. (list 7. spisa), račun broj A 218/P1/1 od 17. srpnja 2023. (list 8. spisa), izjava i punomoć o isplati troškova popravka na račun tužitelja (list 9. do 10. spisa), obrazložena ponuda tuženika od 17. srpnja 2023. (list 11. pisa), Cjenik tužitelja (list 12. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 17. srpnja 2023. (list 13. do 14. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (list 15. do 18. spisa), nalaz i mišljenje vještaka Igora Jakoplića iz predmeta P-1257/2021 (list 19. do 21. spisa), sudska praksa (list 22. do 164. spisa i list 186. do 201. spisa), ponuda popravka, Autolimarija D&M (list 173. do 174. spisa), ponuda popravka, Auto Exclusive (list 175. spisa), ponuda popravka, Autoflex (list 176. spisa), a proveden je i dokaz saslušanjem svjedoka VH (iskaz na listu 208. spisa).

4.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se pribavi spis tuženika, odustao je od prijedloga da se provede prometno vještačenje i rekonstrukcija na licu mjesta, a odustao je i od prijedloga da se sasluša tužitelj kao stranka u postupku.

4.3. Ovaj sud nije smatrao potrebnim provoditi po tuženiku predloženo prometno vještačenje na okolnost utvrđivanja je li se vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje, odnosno popraviti po navedenim cijenama na jednako kvalitetan način s obzirom da se odluka u ovoj pravnoj stvari mogla donijeti temeljem dokaza u spisu, pri čemu valja istaknuti i da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti pa bi provođenje predloženog prometnog vještačenja u svakom slučaju bilo povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima slijedom čega je sud odluku donio u skladu s odredbom čl. 464.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

5. Sukladno čl. 8. temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 175,98 EUR, koja se sastoji u razlici cijene sata rada tužitelja i one koju je tuženik priznao u mirnom postupku, a sve vezano za popravak vozila oštećenika društva Elmar-trgo d.o.o., marke Volkswagen Golf, registarskih oznaka [registarska oznaka].

7. Među strankama nije sporna aktivna legitimacija tužitelja niti je sporna pasivna legitimacija tuženika, nije sporno da je popravak vozila izvršen kod tužitelja, nije sporno da je tuženik u mirnom postupku isplatio tužitelju nesporan iznos štete u visini od 1.313,63 EUR, nije sporno da je popravak vozila izvršen u skladu s izvidom štete tuženika, nije sporan broj radnih sati koje je tužitelj proveo na popravku vozila oštećenika, a nije sporan niti nastanak predmetnog štetnog događaja, kao niti odgovornost osiguranika tuženika za nastanak istog.

8. Među strankama su u konkretnom predmetu sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva.

9.1. Uvidom u račun za popravak tužitelja A 218/P1/1 (list 8. spisa) utvrđeno je da je tužitelj izvršio popravak vozila društva Elmar-trgo d.o.o. za ukupnu cijenu od 1.655,13 EUR (s uključenim PDV-om po stopi od 25% koji iznosi 331,03 EUR). Iz istog računa je razvidno da je tužitelj utrošio ukupno 10,70 radnih sati, koja količina radnih sati nije sporna niti je sporno da je ista u skladu s izvidom štete tuženika. Navedenim računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata u visini od 33,20 EUR, što uvećano za pripadajući PDV iznosi ukupno 41,50 EUR, a koja cijena je u skladu s cijenom radnog sata iskazanom u tužiteljevim cjeniku koji prileži spisu na listu 12.

9.2. S obzirom da je oštećenik pravna osoba koja ima pravo na odbitak 50% PDV- a, što u konkretnom slučaju iznosi 165,51 EUR (50% od iznosa PDV-a iskazanog na računu tužitelja A 218/P1/1), kao i s obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik u mirnom postupku tužitelju platio nesporni dio računa tužitelja u iznosu od 1.313,63 EUR, razvidno je da preostaje razlika u iznosu od 175,98 EUR koju tuženik nije podmirio temeljem navedenog računa za popravak tužitelja, a upravo koju razliku je tužitelj u ovom postupku utužio i koja se odnosi na razliku cijene sata rada popravka vozila koju naplaćuje tužitelj i one koju je tuženik u mirnom postupku priznao i platio. Stoga je ovaj sud tuženikov prigovor visini tužbenog zahtjeva ocijenio neosnovanim.

10.1. Iz iskaza svjedoka VH, zastupnika po zakonu oštećenika, proizlazi da je oštećeno vozilo odnio na popravak tužitelju jer mu je on već ranije popravljao jedno drugo vozilo te je bio jako zadovoljan. Prema ocjeni ovog suda oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo te nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili koje naplaćuje cijene koje prihvaća tuženik, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Upravo zbog navedenog, suprotno tvrdnjama tuženika, doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a ne predstavlja okolnost da se oštećenik nije raspitivao o cijenama popravka te da mu to nije bilo bitno jer nije bio kriv za štetu pa da mu nije bilo u interesu što manje platiti, kao niti okolnost postoje li i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija.

10.2. Nadalje, tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, a što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034-08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 44. do 47. spisa). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Kako to proizlazi iz provedenih dokaza, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu radnog sata koju naplaćuje prema svom službenom cjeniku te je i račun za popravak u skladu s istim. Činjenica da tuženik kao osiguravatelj ustupitelja predmetne tražbine ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja, prema ocjeni ovog suda nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, posebno imajući u vidu kako je i obujam rada upravo u skladu s tuženikovim Izvidom štete, a tuženik nije tijekom postupka iznio činjenicu da je ugovorno ograničio glede visine satnice popravka niti da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima pri čemu takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu.

11. Imajući tako u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj A 218/P1/1 ispostavljena u skladu s tužiteljevom cijenom radnog sata utvrđenoj njegovim službenim cjenikom, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete i koji nije sporan, tužitelju je u odnosu na u ovom predmetu utuženu neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj štetnika, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

12.1. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

12.2. Tužiteljev račun za popravak vozila ispostavljen je 17. srpnja 2023. te je u istome naznačeno da račun dospijeva na plaćanje 22. srpnja 2023. Tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana nakon dospijeća računa tužitelja pa je tužitelj pravilno postavio zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 23. srpnja 2023. pa do isplate.

12.3. Odluku o visini stope zatezne kamate sud je donio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a propisanu za ostale odnose imajući u vidu predmet konkretnog spora.

13.1. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 211. spisa) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

13.2. Tužitelju je kao potreban priznat sljedeći trošak:

-trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

-trošak sastava podneska od 18. svibnja 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 20. studenog 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 30. siječnja 2025 (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR,

-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 EUR

-trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 263,28 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

13.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu 24. veljače 2025.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.