REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-497/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆCG, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 12. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a objavljene 24. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, da tužitelju: ĆCG iz [adresa], plati iznos od 5.508,06 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom:
na iznos u EUR od
do
1,11 31.12.2008.
isplate
4,83 06.02.2009.
isplate
6,5 06.03.2009.
isplate
1,88 04.04.2009.
isplate
2,76 06.05.2009.
isplate
0,98 05.01.2010.
isplate
6,92 31.01.2010.
isplate
5,56 02.03.2010.
isplate
13,62 10.04.2010.
isplate
12,09 08.05.2010.
isplate
15,07 31.05.2010.
isplate
40,87 30.06.2010.
isplate
35,56 04.08.2010.
isplate
47,96 03.09.2010.
isplate
42,77 07.10.2010.
isplate
34,42 12.11.2010.
isplate
52,04 10.12.2010.
isplate
74,46 31.12.2010.
isplate
58,59 03.02.2011.
isplate
64,15 28.02.2011.
isplate
57,07 31.03.2011.
isplate
58,34 30.04.2011.
isplate
88,4 31.05.2011.
isplate
89,53 30.06.2011.
isplate
114,14 02.08.2011.
isplate
101,5 31.08.2011.
isplate
87,66 30.09.2011.
isplate
86,17 31.10.2011.
isplate
85,1 10.12.2011.
isplate
91,71 03.01.2012.
isplate
97,46 31.01.2012.
isplate
98,23 29.02.2012.
isplate
94,25 31.03.2012.
isplate
96,94 03.05.2012.
isplate
98,78 06.06.2012.
isplate
95,69 30.06.2012.
isplate
96,5 31.07.2012.
isplate
94,18 31.08.2012.
isplate
89,17 20.10.2012.
isplate
94,51 31.10.2012.
isplate
97,07 11.12.2012.
isplate
95,28 24.01.2013.
isplate
85,2 20.02.2013.
isplate
93,76 28.02.2013.
isplate
94,51 27.05.2013.
isplate
91,15 27.05.2013.
isplate
80,71 09.07.2013.
isplate
80,45 09.07.2013.
isplate
83,01 17.08.2013.
isplate
87,12 03.12.2013.
isplate
92,82 27.12.2013.
isplate
89,88 22.01.2014.
isplate
91,96 11.03.2014.
isplate
94,32 31.03.2014.
isplate
85,84 31.03.2014.
isplate
88,62 31.03.2014.
isplate
87,71 31.03.2014.
isplate
84,64 27.05.2014.
isplate
83,65 05.07.2014.
isplate
84,1 09.07.2014.
isplate
87,59 04.08.2014.
isplate
90,53 02.09.2014.
isplate
89,92 10.10.2014.
isplate
92,46 11.02.2015.
isplate
94,18 04.03.2015.
isplate
93,16 04.04.2015.
isplate
94,55 24.04.2015.
isplate
94,55 10.07.2015.
isplate
94,55 10.07.2015.
isplate
94,55 10.07.2015.
isplate
94,55 10.07.2015.
isplate
94,55 10.07.2015.
isplate
94,55 14.08.2015.
isplate
94,55 16.09.2015.
isplate
94,55 28.10.2015.
isplate
po stopi koja je:
- do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
- od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine, određena za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
- od 30.12.2023. do isplate, određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,
u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak 2.212,50, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 24. veljače 2025., do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.877,82 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 1.10.2015. do isplate, kao neosnovanim.
IV. Odbija se tužitelj s kumuliranim tužbenim zahtjevom koji glasi:
" Nalaže se tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, da tužitelju: ĆCG iz [adresa], plati iznos od 1.571,03 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 12.02.2025. godine do isplate, kao i da naknadi parnični trošak, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."
V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju iznosu od 1.970,56 eur-a.
i
r i j e š i o j e
VI. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 5. veljače 2025. i 11. veljače 2025.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom kao kreditorom 28.12.2004. sklopila potrošački Ugovor o kreditu, broj 028-50-2610104, a tužiteljica kao korisnik kredita. Navedenim Ugovorom, između ostalog, ugovoren je stambeni kredit, u iznosu od 88.630,00 CHF (čl. 1. i 6.); redovna kamatna stopa od 5,40% godišnje, koja je tijekom otplate promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl. 2. st. 1.); rok otplate u trajanju od 300 mjeseci (čl. 4.); valutna klauzula u švicarskom franku (CHF) – obveza tužitelja da mjesečne anuitete, izražene u valuti CHF, otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, važećem za valutu CHF, na dan dospijeća (čl. 7.). Ugovor iz točke 1. je potrošački ugovor, a ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se može mijenjati temeljem odluke tuženika, valutna klauzula, temeljem koje je tužitelj bio u obvezi otplaćivati mjesečne anuitete, izražene u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tuženika, važećem za valutu CHF ugovorene su na način koji je protivan zakonu. Navedeno iz razloga što: - se među strankama o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo; - ugovorom nisu bili utvrđeni jasni, egzaktni i transparentni parametri, odnosno kriteriji i uvjeti promjenjivosti redovne kamatne stope; - tuženik o promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli nije tužitelju, kao potrošaču, prethodno pružio ikakve informacije, niti dao ikakva objašnjenja, odnosno nije ga informirao o svim relevantnim činjenicama koje su bile bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; - je na opisani način tuženik kompletan rizik povećanja tužiteljeve novčane obveze, do kojeg može doći uslijed povećanja kamatne stope i tečaja, prebacio na tužitelja; - je tuženik sporne odredbe unaprijed uglavio u svoj standardizirani obrazac ugovora o kreditu, bez pružanja tužitelju mogućnosti da na takve odredbe na bilo koji način utječe. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao, u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Uglavljivanjem i nametanjem neodređenih i netransparentnih odredaba u ugovor, kao i odredaba u pogledu kojih nije tužitelja upozorio na sve rizike, a na koje tužitelj nije mogao utjecati, tuženik je postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu Opisano postupanje u suprotnosti je i s odredbama članka 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Sukladno odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene odredbe su ništetne. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine, postupao na način opisan u točki 2. Tužbe, pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 (dalje: Kolektivni spor). Dana 04.07.2013. godine, u Kolektivnom sporu je donesena prvostupanjska Presuda, koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda RH (dalje: VTS-RH), broj Pž-7129/13, od 13.06.2014. (utvrđenje nezakonitosti promjenjive kamate), te Presudom VTS-RH, broj Pž-6632/17, od 14.06.2018. godine (utvrđenje nezakonitosti valutne klauzule). tužitelja pa se takve ugovorne odredbe smatraju nepoštenima. u spomenutom postupku, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik: u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tako što je, na način koji je suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača vezan je za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnoj odredbi, tuženik je sve mjesečne anuitete obračunavao u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema svom srednjem tečaju, važećem za valutu CHF, na dan dospijeća. Na dan korištenja/isplate kredita, tj. na dan 26.01.2005. godine, srednji tečaj tuženika za CHF valutu iznosio je 1 CHF = 4,896820 KN. Tijekom otplate kredita, došlo je do jačanja tečaja CHF valute u odnosu na HRK valutu, na način da je tečaj CHF valute u značajnoj mjeri premašivao spomenuti početni tečaj. Zbog navedenog, došlo je i do značajnog uvećanja mjesečnih anuiteta, odnosno općenito uvećanja svih novčanih obveza koje je tužitelj bio u obvezi otplaćivati temeljem ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli. Ništetnost odredbe o CHF valutnoj klauzuli znači da je nezakonito bilo obračunavanje mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihova naplata u kunskoj protuvrijednosti, prema ugovorom određenom tečaju. Stoga je sav novčani iznos koji je stekao temeljem ništetne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, odnosno naplatom iznosa iznad početnog/isplatnog tečaja, tuženik stekao bez valjane pravne osnove i isti je dužan vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), izvršena je konverzija predmetnog kredita, iz kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Tužitelj smatra da je i sama konverzija pravno nevaljana, iz razloga što je konverzija provedena u odnosu na valutu koja pravno nije postojala (CHF). Naime, iako je CHF valutna klauzula pravomoćno utvrđena nepoštenom i time ništetnom u Kolektivnom sporu tek dana 14.06.2018. godine, ništetnost ima djelovanje ex tunc, što bi u konkretnom slučaju značilo da se smatra kao da ništetna odredba o CHF valutnoj klauzuli nije niti bila ugovorena. Neovisno o navedenom, samom konverzijom u svakom slučaju nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu, posebno ne u smislu tuženikove obveze povrata svih neosnovano stečenih novčanih iznosa i zateznih kamata, kako je to navedeno u točki Tužbe. Nakon što se obračuna sve ono što je tužitelj do konverzije preplatio po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, kako je to navedeno u toč. 5. Tužbe, tuženik je u obvezi tužitelju platiti iznos od najmanje 7.063,46 EUR, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tužitelj ovime stoga od tuženika potražuje iznos od 7.063,46 EUR / 53.219,64 KN, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate. Točan iznos glavnice, pojedinačnih preplaćenih iznosa, kao i tijek zatezne kamate u odnosu na preplaćene iznose, precizirat će se nakon provođenja predloženog vještačenja. Obzirom na navedeno, tužiteljica ovom tužbom potražuje više uplaćeni iznos koji je nastao zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i razliku iznosa pretplate po prednje navedenim osnovama umanjen za iznos priznat po konverziji, sve sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 6. i 11. veljače 2025.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je s tuženikom 28.12.2004. g. zaključio Ugovor o kreditu broj 028-50-2610104 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 88.630,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,40 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Stranke su dana 10.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-2610104, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 10.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 028-50-2610104 (list 11-14 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (list 16-19; 62-65 spisa), Otplatni plan (list 20-32; 121-130; 134-138, 143-152; 162-171; 178-181 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice (list 33-47; 185-196 spisa), Izračun konverzije (48-51 spisa), Izjava o prihvatu izračuna konverzije (list 61; 182-184 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 5-96 spisa), proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl. oec. stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o. Računovodstvo, financije i porezno savjetovanje (list 102-116 spisa), kontrolni ispis rezervacije partije (list 131 spisa), kontrolni ispis unosa kredita, korištenja (list 132-133 spisa), Pregled izvršenih uplata ( list 153-157; 172-176 spisa), Dopis o provedenoj konverziji (list 177 spisa),
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.
5. Između stranaka nije bila sporno:
- da su stranke dana 28.12.2004., zaključile Ugovor o kreditu
- da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 88.630,00 CHF, uz valutnu klauzulu
-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste kreditora na dan plaćanja
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
-da su stranke 10.02.2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu
- da dodatkom o konverziji nije utvrđena pretplata na strani tužitelja, već manjak odnosno tražbina kreditora u iznosu od 954,96 EUR-a
-da provedena konverzija i izračun iste nije sporan
6. Među strankama je bila sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i visina, s obzirom da je zaključen Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija, svojstvo potrošača tužitelja, ništetnost valutne klauzule osnovnog ugovora o kreditu, te zastara utužene novčane tražbine.
7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
8. Saslušana tužiteljica iskazala je da je predmetni kredit uzet je u svrhu rješenja stambenog pitanja. Kredit je uzela kod tuženika budući je tamo već imala račun pa se prvo njima obratila. Kada je došla u banku po stambeni kredit, ponudili su joj kredit u CHF. Rekli su joj da je to postojana i sigurna valuta. Načelno je znala da se kredit uzima uz valutnu klauzulu, odnosno znala je općenito da se kredit veže uz stranu valutu, ali nitko joj nije pojasnio što to stvarno znači, nitko ju nije upozorio da je franak rizična valuta. Prvotna rata bila joj je oko 1.200,00 -1.300,00 kn, a u jednom trenutku narasla na skoro 4.000,00 kn. Da je znala da će joj rata toliko rasti kredit ne bi uzela. Taj kredit ponudili su joj kao najsigurniju varijantu. Kada je došla potpisati ugovor o kreditu on je već bio sastavljen. Pročitala ga je. Konverziju je sklopila da bi se kredit prebacio u Eure, koji je tada bio stabilnija valuta, s obzirom da joj je rata bila užasno velika. Rata kredita iznosila je skoro koliko i njezina plaća. I kod sklapanja dodatka ugovoru nije joj se posebno objašnjavalo što sklapa, u biti ne sjeća se. Tom konverzijom nije se odrekla rata koje je preplatila, niti je o tome uopće bilo govora prilikom sklapanja konverzije. Predmetni kredit otplaćivala je putem trajnog naloga. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovara da se ne sjeća se da li je tražila da joj se prezentira kredit u nekoj drugoj valuti, ali zna da su njoj i suprugu objasnili da je taj kredit za njih najpovoljniji i zbog toga se bila i odlučila za predmetni kredit. 9. Iskaz tužiteljice sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja. Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
11. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.
12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
16. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
17. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
18. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
19. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Posebno se napominje da tužitelju prilikom obračuna konverzija nije priznata nikakva pretplata, već je utvrđen manjak u korist kreditora.
20. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Čak što više, u navedenom Dodatku ugovoru, kao niti u sadržaju izvršenog izračuna konverzije, koji je sastavio tuženik te ga dostavio tužitelju prije sklapanja Dodatka ugovoru, niti jednom riječju se ne spominje valuta CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog promjene valute u odnosu na onu početnu valutu.
21. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).
22. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl. oec. stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o. Računovodstvo, financije i porezno savjetovanje.
23. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 1.571,03 EUR. Više plaćene razlike anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 5.508,06 EUR. Manjak utvrđen konverzijom iznosi 954,96.
24. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenja vještaka.
25. Ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka valja reći da je sud isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.
26. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja u iznosu od 5.508,06 EUR uz pripadajuću kamatu.
27. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
28. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim u djelu kako je to navedeno pod I izreke.
29. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod I bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
30. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).
31. Tuženik se u podnesku od 31. siječnja 2025., protivio eventualnoj preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva. Protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbene zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod VI. izreke.
32. Sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, za potraživanje prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta iznesen u prigovoru radi prijeboja i to u iznosu od 1.015,60 €, odnosno na ime negativnih razlika, te s osnova navodne preplate u konverziji u iznosu od 954,96 €, ili ukupno 1.970,56 €, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike u iznosu od 1.015,60 €, kao niti na iznos od 954,96 €, budući taj iznos tužitelju nije priznat kao preplata prilikom obračuna konverzije, već je u tom iznosu utvrđen manjak u korist kreditora, odnosno tuženika, radi čega je odlučeno kao pod V izreke.
33. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod III izreke.
34. S obzirom da je usvojen tužbeni zahtjev naveden pod I izreke, a koji se sastoji od iznosa pretplate na ime valutne klauzule, zajedno s pripadajućom kamatom na svaki pojedini anuitet, stoga je odbijen kumulativni tužbeni zahtjev koji je odnosi na ukupnu kamatu na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
35. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkama II i IV, s obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
36. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka, pa je tužitelju priznat zatraženi trošak sastava tužbe, za podneske od 1.03.2024., i 05.02.2025.,11.02.2025., za zastupanje na ročištima od 12.3.2024., 1.10.2024. i 12.2.2025., za svaku radnju naknada u iznosu od 200,00 €, za podnesak od 28.10.2024. naknada u iznosu od 50,00€, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 362,50 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 €, ili sveukupno 2.212,50 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.
37. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.
38. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do VI.
U Krapini 24. veljače 2025.
Sutkinja
Jasmina Božić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Milan Rimay, odvjetnik
2. Barbara Knežević, odvjetnica
