Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-242/2024-15

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja JJ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku odvjetniku Marko Cvrković iz Vukovara, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi obvezno isplata, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 13. veljače 2025. u prisustvu punomoćnika tužitelja, 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 7103681299 sklopljenog između tužitelja JJ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, dana 14.06.2007., a sve u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 7.103,21 €, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.10.2015.g. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 3.315,45 eura. sa zakonskom zateznom kamatom od 24. veljače 2025. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.312,50 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi od 12. lipnja 2019. navodi se da su tužitelj i tuženik zaključili 08. lipnja 2007. ugovor o kreditu broj 3209436158, u iznosu od 56.500,00 CHF sa rokom otplate od 20 godina. Navedenim ugovorom navodi se da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i koja se sa početnih 4,50% godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Dakle, kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja odluku o visini kamatne stope iz ugovora. Ovakva ugovorna odredba je bila obrazac koji je tuženik nametnuo tužitelju kao korisniku kredita i na taj način prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika, s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit, s druge strane tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatra da je navedena odredba ništetna. Stranke su u čl. 2. ugovorile promjenjivost kamatne stope međutim nisu ugovorile metodu kojom se obračunavaju tijekom obračunskog razdoblja. Tuženik smatra da se visina kamatne stope od 4,5% ima primijeniti na cjelokupni rok trajanja ugovornog odnosa stranaka sve do isplate.

1.1. Dakle, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj smatra da su navedene odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.2. U svezi navedenog tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 -4 od 13.06.2014. kojom da je utvrđeno kako je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje tužitelj se poziva i na presudu VTSRH broj PŽ- 6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je u točki 1 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa se time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. U tužbi se navodi da tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom na osnovu koje bi mogao precizirati svoje potraživanje iz kojeg razloga je postavio stupnjevitu tužbu.

2. Tuženik smatra da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti i predlaže odbijanje tužitelja uz naknadu parničnog troška.

2.1. Tužena ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s obzirom na to da su stranke 08. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate tuženik navodi da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije odnosno uračunate i da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju i tuženik smatra da su tim pravnim poslom stranke riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom.

2.2. Tuženik osporava istaknute zahtjeve u pogledu pravne osnove visine kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014.

3. Sud je proveo dokazni postupak uvidom pregled promjena kamatnih stopa list 5 spisa, zahtjev za dostavom podataka list 6 spisa, odgovor na zahtjev list 8-9 spisa, pregled uplata list 10-17 spisa, dodatak ugovoru o kreditu list 28-33 spisa, dopis banke list 34 spisa, izračun konverzije list 36-49 spisa, ugovor broj 7103681299 list 76-81 spisa, drugi otplatni plan list 82-89 spisa, pismeni nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka list 93-115 spisa, usmeni nalaz i mišljenje vještaka list 123 spisa, iskaz tužitelja kao stranke u postupku, nalaza i mišljenje financijskog vještaka Lidije Balog pismeni i usmeni dio.

4. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 7.103,21 zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 01.10.2015.g. na ime preplate o ništetnim odredbama po promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Osim toga tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništetnim ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli.

5. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li nakon zaključenja Dodatka 1. tužitelj ima pravo zahtijevati daljnje iznose preplate, da li su odredbe ugovora o kreditu čl. 1. i čl. 2. nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

6. Među strankama nije sporno su tužitelj kao korisnik kredita i kreditor Zagrebačka banka d.d. sklopili ugovor o kreditu broj 3209436158 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u iznosu od 56.500,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 4,5% godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu (čl.1.) s tim da je redovna kamatna stopa u razdoblju od dvije godine od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna. Osim toga među strankama nije sporno da je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu od 8. siječnja 2016. izvršena konverzija tako što se na ugvoor primjenjuje valutna klauzula vezana za eur.

7. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Zagrebačke banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i Zagrebačka banka u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

7.1. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

7.2. Međutim odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

7.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

7.4. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

7.5. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

7.6. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

7.7. Odluka o kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

8. Saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku sud je utvrdio da je tijekom razgovora sa službenikom tužene banke obaviješten od istog da je najbolje da podigne kredit u CHF zbog stabilnosti valute, a i da mu je rečeno da je kamatna stopa promjenjiva i da zavisi samo od odluke banke i da sa bankom ne može dogovoriti kredit po fiksnoj kamatnoj stopi, da je početna rata bila 1.400,00 kn, a da je u narednom razdoblju što zbog promjene kamate i tečaja CHF u odnosu na kunu njegova obveza porasla na iznos od 2.600,00 kn mjesečnog anuiteta. U tom razdoblju da je pokušao ishodovati od tužene banke smanjenje obveze međutim voditelj poslovnice u [adresa] da mu je pokazao više fotografija kuća klijenata banke koji ne otplaćuju kredit, a koje su na prodaju. Da od službenika banke nije upoznat što znači promjenjiva kamatna stopa i da sa bankom nije bio u mogućnosti da pregovara o uvjetima kredita. Osim toga sud je iz iskaza utvrdio da je tužitelj 2015. bio pozvan od tuženika i da je pristao na sklapanje ugovora o konverziji jer mu je priznata preplata preko 20.000,00 kn ali da banka nije pristala da se s tim iznosom preplate smanji glavnica već samo kamata.

9. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila dovršetak kuće za stanovanje, a ne za razvoj neke poslovne aktivnosti kako to proizlazi i iz samog ugovora o kreditu, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit je podigao radi rješavanja stambenog pitanja tužitelja.

10. Čitanjem Dodatka ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 8. siječnja 2016. sud je utvrdio da ugovorne strane potvrđuju da su 8.6.2007. sklopile ugovor o kreditu na iznos od 56.500,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti, da ne otplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 39.661,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunat u eur po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći je od broja anuiteta po kreditu u eur u skladu sa otplatnim planom za kredit u eur računajući do 30. rujna 2015. i da njihova razlika na temelju zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 20.635,08 HRK. Ukupan iznos preplate koristi se za podmirenje iznosa u visini od 50% iz preostalih anuiteta, a ostatkom preplate korisnik kredita ima pravo raspolagati odmah nakon provedene konverzije. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u euru iznosi 25.058,47 eura koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno sa redovnom kamatom sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Anuitet iznosi 244,83 eura koji sadrži glavni dug i kamatu. Člankom 24. ugovoreno je da ostale odredbe osnovnog ugovora ostaju ne izmijenjene i nadalje su na snazi.

11. U vezi predmetnog Dodatka ugovora o kreditu za navesti je da je sud na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Lidija Balog utvrdio da je konverzija u konkretnom slučaju izračunata pravilno i sukladno odredbama ZID i ZPK. U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji valja prihvatiti pravno shvaćanje Vrhovnog suda iz rješenja Gos-1/2019 od 4.3.2020. u kojem je utvrđeno da sporazum o konverziji sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne, a za navesti je da se o tome Vrhovni sud još nije izjasnio u istovrsnim predmetima.

11.1. Treba imati u vidu i pravno stajalište Suda EU u predmetu C-118/2017. (zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Dunaj vs. Erste bank Hungary) prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu od sklapanja ugovora do sklapanja Dodataka ugovora o kreditu na koji vremenski period se i odnosi restitucijski zahtjev.

11.2. Sklapanjem Dodatka ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora, te je navedena konverzija izvršena ZID ZPK, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno naknadno sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita i postiže sporazum iz čl. 19 c točka 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon.

11.3. Tužitelj se nigdje nije odrekao svojih potraživanja niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, a niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom, niti je ugovorena predmetnim dodatkom ugovora. Konverzija nije provedena da bi se priznala preplata zbog jednostrane promjene kamatne stope već radi promjene valutne klauzule iz CHF u Eur. Očigledno je da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada, pa je tako utvrđeno da li je tužitelj kao potrošač što preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan, a nastala preplata se nije vraćala potrošaču već se koristila za podmirenje budućih obveza o konvertiranom kreditu. Prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav je bio, te se preplata utvrdila na temelju razlike stvarno otplaćenog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana u euru kako je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Navedeno upućuje na jasan zaključak da tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrane promjene kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Dakle, potpisivanjem Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev (osim za iznos koji je priznat) budući se ni odredbama ZID ZPK a niti navedenim dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same mijenjale nepošteno kamatne stope i određivale rast tečaja CHF. Razlog donošenja ZID ZPK je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti eur.

11.4. Točno je da je korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnik kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu i samovoljnim povećanjem ugovorene kamate, a time i enormnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta doveden kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku pa neki egzistencijalnu situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako bi im se djelom priznala preplata i izbjegao daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

11.5. Kako to proizlazi iz dopune financijskog vještačenja od 3. prosinca 2024. tužiteljica je u vremenskom razdoblju od veljače 2016. do rujna 2017. uplaćivala umanjene iznose iz čega proizlazi da je tuženik dospijevajući anuitete umanjivao za iznos preplate do iscrpljivanja iznosa preplate od 1.465,12 eura, te je tuženik na taj način postupio po odredbi čl. 19 c. st.1 t.5. ZID ZPK. Međutim, kako je to naprijed navedeno tužitelj polaže pravo na povrat preplaćenih iznosa po ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11.6. Pravno stajalište da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelja na potpunu restituciju zastupljena je i u sudskoj praksi viših sudova kao npr. ŽS u Splitu u odluci Gž-2116/2022 od 22.12.2022. ŽS u Vukovaru u odluci Gž-804/2022 od 5.10.2023. i ŽS u Rijeci u presudi Gž-1184/22 od 24.5.2023., u presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž- 258/2024 od 10. 01.2025. Točno je da je VSRH odnosno jedno vijeće VSRH zauzelo pravno shvaćanje da tužitelji koji su izvršili konverziju nemaju prava na daljnja potraživanja, ali isti sud u drugom sastavu u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. koji je odluku poslao strankama 15. listopada 2024. je zauzeo pravno shvaćanje da tužitelji koji su prihvatili konverziju kredita imaju pravo na povrat preplaćenih iznosa u cijelosti. Tako taj sud između ostalog navodi "U odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštetnih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu." Navedeno pravno shvaćanje zastupa i ovaj sud.

12. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

13. Na temelju ugovora o kreditu i saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač, u kojeg spada i tužitelj, ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

15. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

16. Ocjenjujući ugovornu odredbu u čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Banka je bila dužna da objasni i upozori tužitelja koliko će navedene promjene utjecati na mjesečni anuitet, a kako o tome banka nije pružila nikakve dokaze da je to učinila očigledno je da je tužitelju ponuđen unaprijed pripremljeni tipski ugovor o kreditu na čije uvjete tužitelj kao slabija stranka nije mogao utjecati. Stoga je za navedenu odredbu valjalo utvrditi da je nepoštena i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

17. Člankom 2. osnovnog ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika. Saslušanjem tužitelja kao i uvidom u dostavljenu dokumentaciju ne proizlazi da je tuženik u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora upozorio tužitelja na parametre promjene kamatne stope kao i što i nije prije svake promjene kamatne stope promjena bila rezultat prethodnih pregovora i uvažavanja interesa obje strane, a ne samo tuženika. Navedeno je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tužitelj nakon svakog povećanja ugovorene kamate morao plaćati sve veće i veće mjesečne anuitete, što ga je dovelo u težak položaj. Takav način ugovaranja i mijenjanja redovne kamatne stope je nepošten i dovodeći do značajne neravnoteže u pravima i obvezama za ocijeniti je da je i ništetan.

18. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

18. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr. 19. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju su bile jasne i uočljive ali tužitelju nisu bile razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 MJ od 23. travnja 2015.).

21. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na promjenu kamatne stope po odluci tuženika i valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine ugovorene kamatne stope i tečaja koji su prvotno ugovoreni (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja i početno ugovorene kamatne stope.

22. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

23. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dajani Vuković iz čijeg nalaza i mišljenja nije bilo moguće utvrditi pojedinačne mjesečne iznose preplate, te je sud u ponovljenom vještačenju po financijskom vještaku Lidiji Balog utvrdio da preplata temeljem promjene kamatne stope iznosi 2.171,13 eura, temeljem višeg tečaja 5.171,94 eura, da je konverzijom priznata preplata za iznos 2.703,73 eura na način da su mjesečni anuiteti tužitelju umanjivani u razdoblju od 1. veljače 2016. do 1. prosinca 2017., a osim toga tuženik se namirio iz iznosa priznate preplate i za iznos od 239,86 eura. Preostala nepriznata preplata po osnovu promjene kamate i tečajne razlike iznosi ukupno 7.103,21 eur. Preplata koju je priznao tuženik nastala je iz razloga što je dodatkom ugovora predviđena primjena valutne klauzule vezane za eur od početka kredita umjesto u CHF i nema veze sa preplatom po promjenjivoj kamatnoj stopi i tečajnoj razlici. Tuženik je konverziju proveo sukladno o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19c st. 1. t.5.

24. Nakon provedenog vještačenja po financijskom vještaku Lidiji Balog parnične stranke nisu imale primjedbi i kako je vještačenje provedeno sukladno prihvaćenoj metodologiji sud je isti prihvatio stručan i objektivan. S druge strane nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dajane Vuković nije mogao poslužiti za utvrđivanje iznosa preplate i kako je tuženik priznao konverziju i priznao određeni iznos preplate jer nije izvršeno sukladno pravilima struke i prihvaćenoj metodologiji.

25. Tužitelj je podneskom od 22. listopada 2019. zahtijevao isplatu 27.249,84 kn/3.616,67 eur. Kako je tužitelj nakon novog vještačenja postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 7.103,21 eur podneskom od 17. siječnja 2025. na koji način je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, to je sud na održanom ročištu 13. veljače 2025. dopustio objektivnu preinaku tužbe temeljem čl. 190. st. 1. ZPP-a jer je ista učinjena da bi tužitelj uskladio visinu potraživanja sa nalazom i mišljenjem vještaka. Tužitelj nije financijske struke pa i ne može znati na koji iznos preplate polaže pravo iz kojeg razloga u ovakvim sporovima ima mogućnost povišenja tužbenog zahtjeva i nakon zaključenja prethodnog postupka.

26. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstava restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 223. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje teći od donošenja presuda VTS RH PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu teče od 15. lipnja 2018. Naime, prvostupanjska odluka TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je u pogledu valute presudom VTS RH oznake Pž.6632/2017 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. očigledno je da zastara nije nastupila niti po jednoj od osnova po kojima tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa.

27. Slijedom navedenog kako tužitelj u svom podnesku od 17. siječnja 2025. zahtijeva povrati iznosa od 7.103,21 eur je u skladu sa financijskim vještačenjem, sud je tužitelju taj iznos u cijelosti dosudio.

28. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO (NN 35/05 i dr.).

29. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten kako u odnosu na promjenu ugovorene kamate tako i u odnosu promjene visine tečaja valute CHF na štetu tužitelja iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od1. listopada 2015.

30. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

31. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

VPS je 7.103,21 eur.

Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu te mu na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur, za sastav podneska od 13.8.2019. iznos od 200,00 eura, pristup na ročište 22.8.2019. iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 30.9.2019. i 22.10.2019. iznos od 200,00 eura što se cijeni kao jedan podnesak jer vještak nije kasnije izvršio dopunu vještačenja pa da bi bilo opravdano zasebno vrednovati navedene podneske, ročište 14.10.2019. iznos od 200,00 eura, ročište 26.11.2019. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 10.1.2020. iznos od 100,00 eura, ročište 10.10. 2024. iznos od 200,00 eura, obrazloženi podnesak 17.1.2025. iznos od 200,00 eura, ročište 13. 02.2025. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 24.2.2025. iznos od 100,00 eura, ukupno 2.000,00 eura, PDV 500,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 815,45 eura, ukupno 3.315,45 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava odštetnog zahtjeva jer isti nije procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe i nije riječ o nužnom trošku. Tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 2.9.2019. jer je sud uplatu predujma za vještačenje utvrdio iz kartice predmeta.

Tužitelju nije moguće priznati pristojbu na tužbu jer istu nije platio, a zbog zastare istu nije moguće prisilno naplatiti, a na presudu nije obvezan po Zakonu o sudskim pristojbama.

Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

Tuženik nije niti djelomično uspio u sporu te je odbijen za iznos od 2.312,50 eura na ime parničnog troška.

U Vukovaru, 24. veljače 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Marko Cvrković iz Vukovara

2. Tuženiku po punomoćniku OD Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII