REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-1636/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice mldb. FM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Zvonimir Bodrožić, odvjetnik u Zagrebu, Jurišićeva 30, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1228/2021-31 od 20. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I.Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1228/2021-31 od 20. lipnja 2024. u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici neimovinsku štetu i imovinsku štetu u iznosu od 1.990,84 EUR sa zateznim kamatama pobliže određenima u izreci pobijane odluke koje teku:
- na iznos od 1.590,84 EUR od 14. siječnja 2020. do isplate,
- na iznos od 400,00 EUR od 20. lipnja 2024. do isplate, te u točki II. izreke.
II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1228/2021-31 od 20. lipnja 2024. u dijelu točke I. izreke na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete od 400,00 EUR za razdoblje od 14. siječnja 2020. do 19. lipnja 2024.
III. Obija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici neimovinsku i imovinsku štetu u iznosu 1.990,84 EUR / 15.000,00 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2020. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.894,30 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.“
2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik pobijajući istu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP). Ukazuje da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da je ista nejasna i nerazumljiva, istu nije moguće ispitati te je kontradiktorna razlozima sadržanim u samoj presudi. Navodi da je zaključak suda o vršenju nadzora od strane oca kontradiktoran u postupku provedenim dokazima te da se zaključak suda o nepostojanju doprinosa mlt. tužiteljice nastanku štetnog događaja ne može ispitati, a osim toga učinjen je propust suda da postupi sukladno čl. 8. ZPP, odnosno da o činjenicama važnim za donošenje pravilne odluke odluči temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih zajedno. U pogledu dosuđene visine štete tuženik ističe da se u konkretnom predmetu radi o šteti koja je tužiteljici nastala povodom štetnog događaja od 9. kolovoza 2019., a u vezi kojeg se tužiteljica tuženiku obratila odštetnim zahtjevom od 25. studenog 2019., te joj je tuženik naknadu neimovinske štete utvrdio i isplatio primjenom tada važećih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02. Smatra da je sud o visini štete trebao odlučiti temeljem provedenog vještačenja, pravilnom primjenom materijalnog prava te Orijentacijskih kriterija koji su bili na snazi u trenutku kad je tužiteljici šteta nastala, kao i pravilno ocijenivši doprinos mlt. tužiteljice, utvrditi je li i u kojem dijelu tuženik pravično naknadio tužiteljici štetu isplatom iznosa od 789,70 eura te tek ako utvrdi da nije, dosuditi tužiteljici daljnji iznos naknade štete. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima kada je utvrdio visinu pravične novčane naknade u dosuđenom iznosu koji za preko 100% premašuje visinu pravične novčane naknade prema Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske važećim u vrijeme donošenja presude. Nadalje, tuženik pobija i odluku suda u pogledu troškova ističući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine“ broj: 138/23.) primjenjujući na sve radnje cijenu boda u visini od 2,00 EUR čime je tarifa primijenjena retroaktivno na sve radnje poduzete prije stupanja na snagu izmijenjene Tarife o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. („Narodne Novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.). Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te donijeti novu odluku o parničnom trošku, uz obvezu tužiteljice da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka, a podredno vratiti predmet na ponovno suđenje.
3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st. 1. ZPP.
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev mlt. tužiteljice da joj tuženik kao osiguravatelj Termalnog vodenog parka Aquae Balissae d.o.o. naknadi neimovinsku i imovinsku štetu uzrokovanu štetnim događajem u termalnom vodenom parku Aqua Balissae d.o.o., Daruvar, 9. kolovoza 2019.
7. U ovom postupku nije sporan štetni događaj - da je tužiteljica u termalnom vodenom parku Aqua Balissae d.o.o., Daruvar, stala na užareni aluminijski poklopac kojom prilikom je zadobila opekline IIa stupnja oba stopala. Također nije sporna pasivna procesna legitimacija tuženika.
7.1. Među strankama je, i u žalbenoj fazi postupka, sporna odgovornost tuženika, doprinos tužiteljice vlastitoj šteti i visina štete.
8. Prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da je kritične zgode tužiteljica, tada u dobi od 2,5 godina, bila sa svojim roditeljima u termalnom vodenom parku Aqua Balissae d.o.o. Daruvar, da je neposredno pred štetni događaj tužiteljica bila sa svojim ocem i djedom koji su otišli na piće unutar istog vodenog parka, negdje oko 12 sati, i koji su neposredno prije štetnog događaja bili udaljeni od tužiteljice oko 2 metra, dok su čekali na piće začuli vrisak tužiteljice, kada je tužiteljica, koja je bila bosa, stala na užareno rosfrajno okno (poklopac) koji nije bio propisno zaštićen niti obilježen kako bi trebao biti, a koji poklopac se nalazi na samom ulazu kod kafića (unutar vodenog svijeta), pri čemu je tužiteljica zadobila opekline na stopalima, a budući je pala zadobila je i opekline na stražnjicu, zaključio da se odgovornost tuženika, kao osiguratelja, temelji se na propustu tuženikovog osiguranika koji nije propisno zaštitio niti obilježio aluminijski poklopac, za koje je pretpostaviti da su izvor opasnosti od opeklina za ljetnih sunčanih dana, a sve kako bi spriječili nastanak ovakvih nezgoda. Nadalje, navodi kako uredno održavanje navedenih površina navedenog termalnog vodenog parka svakako predmnijeva da one budu osposobljene za siguran i bezopasan prolaz i kretanje pješaka bez obzira na njihove psihofizičke sposobnosti, jer se istim kreću i stari i mladi ljudi, bolesni i zdravi, kao i djeca, pa tuženikov osiguranik pravilnim održavanjem predmetnog prostora mora omogućiti sigurno i nesmetano kretanje svih posjetitelja i korištenje istih bez opasnosti, što je u konkretnom slučaju izostalo te je tuženikov osiguranik zbog propusta u održavanja prostora isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja. Pri tome je sud ocijenio neosnovanim prigovore tuženika o isključivoj odnosno djelomičnoj odgovornosti same tužiteljice za nastanak predmetne štete, jer je u postupku utvrđeno da tužiteljica nije ničim pridonijela nastanku štetnog događaja, budući da je mlt. tužiteljica bila u pratnji i pod nadzorom svojeg oca, dok nije životno logično da bi dijete u dobi od 2,5 godine na takvoj mjestu predviđenom za zabavu bilo neprekidno ocu u naručju ili da drži oca za ruku.
8.1. Nadalje, polazeći od utvrđenja da je prva medicinska pomoć tužiteljici pružena isti dan u OŽB Pakrac, pod dijagnozom: Combustio planate pedis bill., učinjena punkcija bula, toaleta i prevoj Dermazinom; da tužiteljica liječena po pravilima struke u OŽB Pakrac i Klinici za dječje bolesti Zagreb u razdoblju od 9. kolovoza 2019. do 27. kolovoza 2019., a zatim kod nadležnog pedijatra do izdavanja potvrde 1. listopada 2019., da je mlt. tužiteljica uslijed zadobivenih ozljeda trpjela bol jakog intenziteta 1-2 dana, srednjeg 7 dana i slabu bol daljnjih 10 dana; da je tužiteljica pretrpjela primarni strah u trenutku ozljeđivanja koji je bio intenzivan i kratkotrajan, a potom sekundarni strah-jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana, slabog intenziteta kod boli koje dnevno variraju, daljnjih 7 dana; da duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti nema kao ni zbog naruženosti budući da navedene opekline zaraštaju bez ožiljnog tkiva (II.a stupanj) u razdoblju 21-28 dana; da je tužiteljici tuđa pomoći i njege bila potreba: 6 sati (kumulativno) dnevno prvih 10 dana, a zatim 4 sata (kumulativno) dnevno idućih 10 dana zbog obavljanja svakodnevne njege i brige za dijete te da je liječenje završeno zadnjim posjetom kod pedijatra 1. listopada 2019. zaključio da je tužiteljica povredu opisanu u nalazu i mišljenju vještaka zadobila upravo u predmetnom štetnom događaju u obimu kako je to vještak utvrdio te je posljedično tome povrijeđeno njezino pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, čime je tužiteljici nastala neimovinska šteta u smislu čl.19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje:ZOO) te da utvrđena težina povrede i okolnosti slučaja (trajanje i jačina pretrpljenih fizičkih boli i straha, vrsta ozljeda, dugotrajnost liječenja, odlazak na liječničke preglede i kontrole, dugotrajnost oporavka, kao i dob tužiteljice - rođena 2017. g.), opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu prema čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO u iznosu od 2.380,54 EUR pa kako je tuženik već isplatio tužiteljici nespornu neimovinsku štetu u iznosu 789,70 EUR to je tužiteljici po istoj osnovi dosudio razliku u iznosu 1.590,84 EUR na koji iznos je dosuđena i potraživana zakonska zatezna kamata prema odredbi čl. 1103. ZOO od dana prijave štete, tj. od 14. siječnja 2020. do isplate, dok joj na ime naknade imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege koju su joj pružali ukućani u trajanju od ukupno 100 sati priznajući 4,00 EUR za jedan sat tuđe pomoći temeljem odredbe čl. 1089. st 2. i čl. 1095. ZOO pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 400,00 EUR sa zateznim kamatama od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, tj. od 14. siječnja 2020. do isplate, sukladno odredbi čl. 1086. ZOO, odnosno da tužiteljici osnovano pripada novčana naknada u iznosu 1.990,84 EUR za neimovinsku i nenovčanu imovinsku štetu, sve sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2020. do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.
9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u odluci o glavnoj stvari i troškovima postupka pravilna i zakonita.
9.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
9.2. Nadalje, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP. Naime, protivno žalbi tuženika glede ocjene dokaza, sud prvog stupnja je u svemu savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano zaključio o dokazanim odlučnim činjenicama. Svoje slobodno uvjerenje o izvedenim dokazima opravdao je uvjerljivim i logičnim razlozima koje zbog toga podržava i ovaj sud. 9.3. Kako nije nađena ni jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP, nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
10. Tuženik neosnovano osporava utvrđeno činjenično stanje i zaključak prvostupanjskog sud o isključivoj odgovornosti tuženika za nastanak štetnog događaja iznoseći vlastitu ocjenu iskaza svjedoka ĆM (oca tužiteljice) koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda i svoje viđenje događaja u cilju osporavanja zaključaka suda prvog stupnja o isključivoj odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužiteljici, koje nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Suprotno navodima tuženika iz iskaza svjedoka ĆM kao ni ijednog drugog dokaza, ne proizlazi da se mlt. tužiteljica u bilo kojem trenutku udaljila na način da bi ju otac izgubio iz svog videokruga te da u momentu nastanka štetnog događaja ne bi bila pod nadzorom oca. Konačno tuženik, na kojem je teret dokaza u odnosu na prigovor suodgovornosti tužiteljice, u tom pravcu nije predložio niti jedan dokaz, zbog čega je prvostupanjski sud taj prigovor tuženika ocijenio neosnovanim (čl. 219. i 221.a ZPP) te je pravilno zaključio da je tuženik prema odredbi čl. 1046. st.1. ZOO isključivo odgovoran za naknadu štete prouzročene mlt. tužiteljici te da se odgovornost tuženika, kao osiguratelja, temelji se na propustu tuženikovog osiguranika budući isti nije zaštitio užareni aluminijski poklopac kao izvor opasnosti od opeklina, niti ga na odgovarajući način obilježio kako bi posjetitelje vodenog parka upozorio na potencijalnu opasnost.
10.1. Pri tome, glede pozivanja žalitelja na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske glede doprinosa oštećenika vlastitoj šteti, navesti je da su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na drugačija činjenična utvrđenja, pa stoga nisu pravno relevantna za odluku u ovom postupku.
11. Naime, prema odredbi čl. 19. st. 1. i 2. ZOO svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim Zakonom, a pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., dok je odredbom čl. 1046. ZOO definirana šteta kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezinog povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Prema odredbi čl. 1100. ZOO u slučaju povrede prava osobnosti, sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, pa i kada nje nema (st. 1.), a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilj kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.
11.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, a uzimajući u obzir kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu kao i sve okolnosti slučaja, a osobito težinu zadobivenih ozljeda, dužinu i sve nelagodnosti liječenja (kontrole, previjanja, antibiotski oblozi) dob tužiteljice u trenutku ozljeđivanja (2,5 godine) i lokalitet ozljeda (stopala i glutealna regija) zbog kojih je tužiteljica za vrijeme trajanja fizičkih boli bila ograničena u aktivnostima svojstvenim djeci te dobi (trčanje, skakanje, šetnja, igra) a uzimajući u obzir i Orijentacijske kriterije za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete (utvrđene na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., broj: Su-IV-47/2020-5), prema stavu ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud pravilno odmjerio visinu pravičnog iznosa naknade štete tužiteljici s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 2.380,54 EUR, što umanjeno za nesporno plaćenih 789,70 EUR, daje 1.590,84 EUR. Takvim odlučivanjem je suprotno žalbi tuženika, pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. ZOO u vezi s čl. 19. ZOO. 11.2. Pritom, u odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje da je naknadu neimovinske štete valjalo dosuditi prema Orijentacijskom kriterijima važećim u vrijeme nastanka štetnog događaja potrebno je istaknuti, da je na sjednicama održanim 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (Su-IV-47/2020-5), Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje prema kojem su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2020., br. Su-1331-VI/02 i 1372- 11/02, primjenjuju i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05. U obrazloženju toga pravnog shvaćanja između ostaloga je navedeno: "Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.)." a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. svibnja 2021., dakle nakon izmjene Orijentacijskih kriterija, to se suprotno shvaćanju žalitelja, neovisno o tome što je štetni događaj nastao prije izmjene Orijentacijskih kriterija, za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete imaju primijeniti upravo izmijenjeni Orijentacijski kriteriji utvrđeni na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (Su-IV-47/2020-5), pa su posljedično tome žalbeni navodi tuženika istaknuti u tom pravcu neosnovani.
11.3. Nadalje u odnosu na žalbene navode tuženika da je naknada štete po svim kriterijima dosuđena u većem iznosu od one koja bi tužiteljici pripadala primjenom izmijenjenih, sada važećih Orijentacijskih kriterija, navesti je kako Orijentacijski kriteriji predstavljaju samo određenu orijentaciju u dosuđivanju pravične novčane naknade neimovinske štete, oni ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, jer se novčana naknada određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja, a što je prvostupanjski sud uzeo u obzir prilikom dosude ove pravične novčane naknade, te je dosuđeni iznos naknade neimovinske štete, suprotno žalbenim navodima žalitelja, primjeren i pravičan, radi čega je i žalbu tuženika u tom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.
12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i visinu imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege po cijeni 4,00 EUR po satu primjenom čl. 223. st.1. ZPP, što za ukupno 100 sati iznosi 400,00 Eur te istu dosudio tužiteljici na temelju čl. 1095. st. 1. ZOO. 12.1. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo dosudivši tužiteljici zatezne kamate na dosuđenu naknadu imovinske štete zbog tuđe pomoći i njege koju su joj pružali ukućani, od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, tj.od 14. siječnja 2020. Naime, u situaciji kada, kao u konkretnom slučaju, sud utvrđuje visinu naknade za tuđu pomoć i njegu (koji trošak oštećeni nije imao prema trećim osobama) prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke sukladno čl. 1089. st.2. ZOO, zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade za taj vid štete teku od donošenja sudske odluke (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske, odluka broj: Rev- 702/2022-2 od 6. srpnja 2022.).
12.2. Stoga je ,u dijelu kojim su tužiteljici na iznos od 400,00 EUR zatezne kamate priznate od 14. siječnja 2020. do 19. lipnja 2024., valjalo povodom žalbe tuženika, preinačiti pobijanu odluku i odbiti zahtjev za isplatu zateznih kamata od 14. siječnja 2020. do 19. lipnja 2024.
13. Preinačenjem presude nije izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, slijedom čega je odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke pobijane presude, u odnosu na koju sada dolazi u primjenu odredba čl. 154. st. 5. ZPP, kao pravilna i zakonita potvrđena.
13.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno visinu parničnih troškova odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine" broj: 138/23- dalje Tarifa/23) koja je bila na snazi u trenutku zaključenja glavne rasprave, tj. na dan 20. lipnja 2023. (tako i VSRH u rješenju broj Rev-562/2024 od 07. svibnja 2024.).
13.2. Prema Tbr. 53. stavak 3. Tarife/23 kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuju tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedenu Tarifu i troškove postupka odmjerio temeljem odredbe članka 155. st.1. ZPP točno specificirajući koje radnje cijeni potrebnim i opravdanim, stoga je i u navedenom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno, a žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.
14. Slijedom navedenog, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika (za dio zateznih kamata na naknadu za tuđu pomoć i njegu) valjalo je preinačiti pobijanu presudu na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena prema čl. 368. st. 1. ZPP.
15. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen, jer i pored djelomične preinake odluke o zakonskim zateznim kamatama pod točkom II. izreke ove presude, nije izmijenjen uspjeh stranaka u ovoj parnici glede glavnog zahtjeva tužbe.
Pula - Pola, 24. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
Bruno Franković
