REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-232/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataliji Đuran Tršinski, odvjetnici iz Zaboka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-280/2023-22 od 24. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalbe tuženika i potvrđuju presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj: P-280/2023-22 od 24. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke, kao osnovan prihvaćen je zahtjev tužitelja kojim je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinke dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 2 Ugovora o kreditu broj: 9012357332 u dijelu kojim se normira otplata kredita u CHF „u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora“ tijekom trajanja otplate po navedenom Ugovoru o kreditu od 23.ožujka 2007. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, a koji je solemnizran i potvrđen kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajski iz Zaboka pod poslovnim brojem : Ov-6020/07 od 26. ožujka 2007. i posljedično tome u točki II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 4.847,50 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže označeno u izreci navedene presude, kao i naknaditi mu nastale troškove postupka u iznosu od 1.686,80 eura sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točka III. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, kao neosnovan odbijen ( točka IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tužitelj u svojoj žalbi.

8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 7. st. 2 . sadržanog u Ugovoru o kreditu broj: 9012357332 od 23.ožujka 2007., sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, koji je solemnizran i potvrđen kod Javnog bilježnika Vlaste Podgajski iz Zaboka pod poslovnim brojem : Ov-6020/07 od 26. ožujka 2007. i to u dijelu kojim se normira otplata kredita u CHF „u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora“ tijekom trajanja otplate po navedenom Ugovoru o kreditu, dakle dijelu u kojem je između njih ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) i posljedično tome njegov zahtjev za isplatu iznosa od 4.847,50 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ovaj iznos od tužitelja naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.) i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

10. U ovom postupku nije sporno da su između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora tuženika, 23.ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9012357332, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita iznos od 33.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a obzirom na žalbene navode žalitelja više nije sporna niti visina novčane tražbine tužitelja.

11. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe, navedenog Ugovora o kreditu kojima je između stranaka ugovorena valutna klauzula ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

12. Sud prvog stupnja je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost zahtjeva tužitelja proizlazi iz činjeničnih i materijalno pravnih utvrđenja izraženih u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.) i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te da je posljedično tome i uz primjenu čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o ugovorenoj valutnoj klauzuli, pa posljedično tome sud prvog stupnja nadalje zaključuje da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna i da tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takve ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. ZOO) te je tuženika obvezao isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos.

12.1. Pri tome, je sud prvog stupnja, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je zastara ove novčane tražbine tužitelja prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem: P-1401/2012., pa da je zastara počela ponovno teći nakon pravomoćnosti presude donesene u tom postupku 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), pa računajući od tada do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj dio restitucijskog zahtjeva tužitelja, a u kojem roku i zastarijevaju ove tražbine po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 225. ZOO).

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima ukazuje na dopuštenost ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli valja istaknuti da se doista radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnim odredbama koje se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st.

1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedena pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

14.1. Naime, u konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju, kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda radi o ništetnim ugovornim odredbama, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

15. Sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nepoštenom odredbom o ugovorenoj valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

15.1. Osim toga, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada.

16. U odnosu pak na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., to sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba žalitelja neosnovana i u ovom dijelu.

17. Osim toga, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, samo paušalno osporavajući odluku suda prvog stupnja o troškovima postupka, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

18. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 24. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris