REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-24/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Zečević i dr. j.t.d., Zagreb, protiv tuženih 1. MĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nataša Tatarić, odvjetnica u Zagrebu, 2. DĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. VĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 4. UĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Branko Kostić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1235/2019-70 od 17. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1235/2019-70 od 17. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se I-tuženici MĐ (prije Đ) iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj], II-tuženiku ZĐ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj], III-tuženiku VĐ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] i IV- tuženici UĐ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici ŠĐ, iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana solildarno isplate na ime neisplaćenih plaća neto iznos od 5.911,34 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine tekućom

na iznos od 290,31 eur od 16.08.2011.

na iznos od 290,31 eur od 16.10.2011.

na iznos od 290,31 eur od 16.11.2011.

na iznos od 290,31 eur od 16.12.2011.

na iznos od 290,31 eur od 16.01.2012.

na iznos od 290,31 eur od 16.02.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.03.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.04.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.05.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.06.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.07.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.08.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.09.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.10.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.11.2012.

na iznos od 297,82 eur od 16.01.2013.

na iznos od 297,82 eur od 16.02.2013.

na iznos od 297,82 eur od 16.03.2013.

na iznos od 297,82 eur od 16.04.2013.

na iznos od 297,82 eur od 16.05.2013.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje na ime razlike plaće neto iznos od 1.741,86 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od svakog pojedinog iznosa do isplate i to:

na iznos od 290,31 eur od 16.08.2010.

na iznos od 290,31 eur od 16.09.2010.

na iznos od 290,31 eur od 16.04.2011.

na iznos od 290,31 eur od 16.05.2011.

na iznos od 290,31 eur od 16.06.2011.

na iznos od 290,31 eur od 16.07.2011.

III Nalaže se I-tuženiku MĐ (prije Đ) iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj], II-tuženiku ZĐ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj], III-tuženiku VĐ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj], IV- tuženiku UĐ iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici ŠĐ, iz [adresa], OIB- [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana solildarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.468,93 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok se dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 981,07 eur odbija kao neosnovan.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju tuženici.

2.1. Tuženica MĐ pobija točku I. i III. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga. Ističe da prvostupanjska presuda u svom obrazloženju ima niz nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, proturječi navedenim razlozima i odlučnim činjenicama , kao i navodima iz iskaza i isprava u postupku. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo u odnosu na prigovor od drugo do četvrto tuženika za zastaru i prigovor promašene pasivne legitimacije, a sve na okolnost nedovoljno i netočno utvrđenog činjeničnog stanja. U rješenju o nasljeđivanju poslovni broj O- 3790/13 od 30. ožujka 2015. iza pok. AĐ nisu utvrđeni ostaviteljevi dugovi u popisu imovine, jer istih nije niti bilo (izuzev dug prema Gradu Zagrebu, za što su tuženici znali), a tužitelj nije niti osobno postavio zahtjev da postoji dug za isplatu njegove plaće, iako je znao da tri godine istu nije dobio. Predmetno rješenje o nasljeđivanju postalo je pravomoćno i ovršno, bez ikakvog utvrđenja dugovanja. Nadalje, neprihvatljiv je stav prvostupanjskog suda o iskazima svjedoka OĐ, TĐ i drugih kao životne i uvjerljive, da tužitelj i ostali radnici rade tri godine besplatno, da u istom prostoru rade i u „fušu“, da posuđuju od prijatelja novce kako bi preživjeli, i to tako tri godine. Neutemeljeno je prihvaćeno nepotpuno financijsko vještačenje, koje je služilo samo kao osnov za usklađivanje tužbenog zahtjeva, dok osnovna prethodna pitanja za ovaj postupak nisu utvrđena. Tužitelj je svjesno iskoristio povjerenje pok. poslodavca i s obzirom da je primao plaću bez ikakvog pismenog traga, sada isto zlorabi u ovom postupku. Predlaže se da drugostupanjski sud uvaži žalbu, ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženici ZĐ, VĐ i UĐ pobijaju točku I. i III. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga. Ističu da je tvrdnja tužitelja o neisplati neto plaće kroz razdoblje od gotovo tri godine potpuno neživotna i neuvjerljiva, a potraživanje tužitelja neosnovano, iako za to tuženici nemaju neposrednog pisanog dokaza. Neistinitost iskaza svjedoka TĐ i OĐ se može utvrditi usporedbom njihovih iskaza, pa tako svjedok OĐ izričito tvrdi kako radnici nikada nisu primali bilo kakve nagrade, dok TĐ navodi da je znala biti isplaćivana nagrada od 200,00 do 500,00 kuna. Isto tako, svjedok OĐ navodi kako kroz cijelo utuženo vrijeme nisu dobivali niti naknadu za gablec, dok TĐ tvrdi da su tu naknadu povremeno dobivali. Očito je kako su iskazi svih radnika, uz povremene nedosljednosti, usmjereni isključivo na prikaz izostanka bilo kakvih isplata od stane njihovog poslodavca, odnosno umanjivanja tih isplata. Jedina istina je da je pok. AĐ za života radnicima redovito isplaćivao cjelokupni iznos plaće, te poreze i doprinose po visini ugovorene minimalne plaće, a neto plaću u stvarno dogovorenim iznosima, koji su činili prosječnu plaću u toj struci. Potpuno je nevjerojatno da svih pet radnika ostane raditi kod istog poslodavca gotovo tri godine i da u tom razdoblju ne dobiju niti kune na ime plaće. Nedostatak pisanih isprava, koje su nakon smrti poslodavca bile dostupne isključivo radnicima, ne može biti zapreka za primjenu zdrave logike i bazično razumno zaključivanje, sve da i ne postoji dokaz koji bi govorio suprotno navodima radnika, a isti postoje. Očito je kako su radnici zlorabili povjerenje poslodavca i tužene MĐ te su uklonili sve zapise o isplaćenim plaćama, a kako bi naplatili nepostojeće potraživanje s osnova navodno neisplaćene plaće. Iz svega toga se jedino može zaključiti kako je nedvojbeno da je tužitelj neto plaću kroz cjelokupno utuženo razdoblje primao isplatom gotovine na ruke. Tuženici ističu kako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev, budući prvostupanjski sud u presudi tužitelju dosuđuje: „…na ime neisplaćenih plaća neto iznos…“, iako tužbeni zahtjev tužitelja to ne sadrži, već samo zahtjev za isplatu, čime je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na dosuđeni trošak, tuženi ne mogu kao ispravan prihvatiti zaključak suda o uspjehu tužitelja u parnici, te smatraju kako je prvostupanjski sud, a s obzirom na narav ovog postupka bez razloga uzeo u obzir navodnu osnovanost zahtjeva tužitelja. Jedini kriterij osnovanosti zahtjeva u konkretnoj stvari je njegova visina, te je isti očito neosnovan u odbijenom dijelu zahtjeva, a uspjeh u dokazivanju je u dostatnoj mjeri uzet u obzir prihvaćanjem cjelokupnog troška vještačenja. Slijedom navedenoga, predlaže se pobijani dio presude preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja, podredno se predlaže presudu ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovljeno suđenje.

3. Sa žalbama tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Žalbe tuženika nisu osnovane.

5. Prvostupanjski je sud pobijanim dijelom presude dosudio tužiteljici, kao pravnoj slijednici sada pok. tužitelja EĐ, na ime neisplaćenih neto plaća 5.911,34 eura, jer je utvrdio da pravni prednik tuženika, sada pok. AĐ, vlasnik obrta [obrt], vl. AĐ, [adresa], taj iznos plaće nije platio svom radniku, odnosno predniku tužiteljice pok. EĐ.

5.1. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i u njenom donošenju prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa tako nije počinjena niti bitna povreda na koju žalitelji ukazuju, ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati. U pogledu žalbenog navoda da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev i time počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a isti nije osnovan, jer je dosuđeni iznos manji od zatraženog. Točno je da tužiteljica nije navela u podnesku od 14. kolovoza 2023., kojim je konačno postavila tužbeni zahtjev, da isti traži bilo u bruto ili neto iznosu, već je isti postavila sukladno nalazu vještaka koji je plaću, s obzirom na sve okolnosti slučaja, utvrdio u neto iznosu, s obzirom da više nema obveze s osnova doprinosa iz plaće, poreza i prireza, koji čine bruto plaću ranijeg tužitelja, sada pok. EĐ, pa proizlazi osnovanim samo potraživanje s osnova neto plaće.

6. I činjenično je stanje pravilno utvrđeno, pa je tako utvrđeno:

- da je sada pok. tužitelj EĐ u utuženom periodu bio radnik pok. AĐ, vlasnika obrta [obrt], vl. AĐ, [adresa],

- da je pok. AĐ plaće radnicima isplaćivao jednom mjesečno, i to većinom u gotovini na ruke,

- da tuženici nisu ničim dokazali da je njihov pravni prednik isplatio utuženu plaću predniku tužiteljice,

- da postoji potraživanje tužiteljice (nasljednice pok. tužitelja EĐ) s osnova nepodmirene neto plaće sada pok. tužitelja EĐ u ukupnom iznosu 57.663,02 kuna, odnosno 7.653,20 eura, prema nalazu vještaka.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 84. stavka 1. i 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/2009., 61/2011., 82/2012. i 73/2013. - dalje: ZR/09), kojom je propisano da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada te da se isplaćuje najkasnije 15. dana u idućem mjesecu za prethodni mjesec (s time da je isto propisano i člankom II. točkom 2. Ugovora o radu sada pok. EĐ). Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio da su tuženici, sukladno odredbi članka 139. stavka 1. i 4. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013., 33/2015. i 14/2019. - dalje: ZN), solidarno dužni tužiteljici (nasljednici pok. EĐ) isplatiti neisplaćene plaće za utuženi period, za koji nije nastupila zastara.

8. Neosnovano tuženica MĐ ustraje na prigovoru promašene pasivne legitimacije, jer se radi o dugu pravnog prednika tuženika, a za dug nije odlučno da je naveden u rješenju o nasljeđivanju, isti ne mora ni biti poznat u vrijeme vođenja ostavinskog postupka, a kako je u ovom postupku tužiteljica dokazala da ima potraživanje prema pok. predniku tuženika, to za njegov dug tuženici, kao nasljednici, odgovaraju solidarno po članku 139. stavku 1. i 4. ZN-a kojima je propisano da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove, a kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Pozivanje II-IV-tuženika na nedatirani sporazum nasljednika i odredbu čl. 139. st. 5. ZN-a je neosnovano, jer je čl. 139. st. 5. ZN-a propisano da se dugovi među nasljednicima dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako oporukom nije drugačije određeno. U konkretnom slučaju nedatirani sporazum nasljednika pok. AĐ nije oporuka, pa se navedena zakonska odredba ne primjenjuje.

9. Žalitelji osporavaju da bi postojao dug njihovog pravnog prednika i da nije logično da bi radnici tri godine radili bez plaće, već da su isti plaćeni na ruke. Prije svega valja istaći da je teret dokaza da je plaća plaćena, pa i na ruke, bila na poslodavcu, odnosno sada tuženicima, koji tu činjenicu nisu dokazali, dok su s druge strane svjedoci EĐ i TĐ potvrdili postojanje potraživanja, koje su i tuženici kao nasljednici naveli u nedatiranom sporazumu nasljednika o diobi ostavinske imovine iza pok. AĐ, a u kojem su navedeni dugovi ostavine i to između ostalih i potraživanja radnika iz obrta pok. AĐ, među kojim radnicima je naveden i pok. tužitelj EĐ. Uostalom, utvrđeno je da je pok. prednik tuženika bio pošten čovjek kojem su radnici vjerovali, pa kad se našao u financijskim problemima ostali su raditi kod njega, uzdržavajući se radom u fušu i pozajmicama, vjerujući da će im plaća biti isplaćena.

10. Žalitelji ukazuju na nelogičnost da bi netko tri godine radio bez plaće, međutim s obzirom da tuženici nisu dokazali da je tužitelju plaća plaćena, a s druge strane tužiteljica je dokazala da plaća nije isplaćena jer tako proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, ali i iz činjenice da se radilo o manjem obrtu i da su svjedoci u svojim iskazima naveli da je pok. AĐ cijeli život bio u tom poslu, da se držao kodeksa obrtnika i da je bio uvaženi član obrtničke komore. Dakle, radilo se o čovjeku u kojeg su radnici imali povjerenja te su opravdano očekivali da će im isplatiti plaće kako im je obećao.

11. Neosnovano je isticanje tuženice MĐ da prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o prigovoru zastare, jer je člankom 135. ZR/09 propisano da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine, a što bi u konkretnom slučaju bilo 16. kolovoza 2013., s obzirom da tužiteljevo najstarije potraživanje dospijeva 16. kolovoza 2010. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22. prosinca 2015. primjenjuje se odredba članka 139. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023. - dalje: ZR) prema kojoj potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, s time da se prema odredbi članka 232. stavka 2. navedenog Zakona odredbe istoga o zastari neće primjenjivati na potraživanja kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu tog Zakona. Kako je ZR stupio na snagu 7. kolovoza 2014. nastupila je zastara za potraživanja tužitelja dospjela do 7. kolovoza 2011., odnosno u konkretnom slučaju za srpanj i kolovoz 2010. te ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2011., dok za ostala potraživanja koja su dospjela nakon 7. kolovoza 2011. nije protekao zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 139. ZR-a.

12. Slijedom navedenoga, prvostupanjski je sud pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje plaću za srpanj i kolovoz 2010. te ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2011. u iznosu od 1.741,86 eur s pripadajućom kamatom.

13. I odluka o troškovima postupka je pravilna, donesena po članku 154. stavku 2. i članku 155. stavku 1. ZPP-a, prema uspjehu stranaka u sporu.

14. Iz navedenog su razloga žalbe tuženika odbijene kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 24. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić