REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-544/2023-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Dijani Peći, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću i odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 12. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a objavljene 24. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku, RAFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju, TE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati:
- iznos od 19.767,88 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu 4.150,00 €, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 24. veljače 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
III. Odbija se tužiteljica TE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.186,58 EUR, kao neosnovanim.
i
r i j e š i o j e
IV. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 4. veljače 2025.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom 12.6.2008. sklopila Ugovor o kreditu 028-50-4926583 (dalje u tekstu: Ugovor), solemniziran dana 16.7.2008. godine kod javnog bilježnika Ljiljane Herceg MIličević iz Zagreba, pod brojem Ov-6386/2008. Navedenim Ugovorom tuženik i tužitelj su ugovorili iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 252.550,00 po srednjem tečaju Kreditora (ovdje tuženika) na dan korištenja kredita. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci odnosno 30 godina u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Početno ugovoreni anuiteti iznosili su 1.426,04 CHF. Pored iznosa glavnice od 252.550,00 CHF, tužitelj je tuženiku temeljem članka 2. Ugovora. bio dužan platiti i kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi 5,45% godišnje, a koja kamata je određene kao promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik je u cijelosti otplatio predmetni kredit. Tužitelj je uslijed nezakonitih povećanja kamatne stope te promjene tečaja CHF do dana 30.9.2015. godine kada je napravljena konverzija kredita, platio banci 150.838,79 kn više u odnosu na mjesečne anuitete po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Ovom tužbom tužitelj potražuje preplaćenu razliku koja je nastala zbog primjene nezakonitog tečaja CHF. Ništetnost valutne klauzule Presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. g. u dijelu točke. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi. „Utvrđuje se da je, između ostalih, četvrto tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. g. .... povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.... .“ Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača korisnika kredita radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Predmetna presuda je u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH od 3. rujna 2019. godine, broj: Rev 2221/18 i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. veljače 2021. godine, broj: U-III-4532/19. Na str. 5. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. g. stoji: „Ukratko, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ Iznos koji je tužitelj preplatio tuženiku uplatom svakog povišenog mjesečnog anuiteta, a temeljem nezakonitih ugovornih odredbi o CHF valuti iznosi 150.838,79 kn/20.019,75 EUR. S obzirom je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik je tužitelju dužan sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018), a vezi članaka 1111. i 1115. ZOO-a vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Isto tako, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014) određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Također je člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019) određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača … obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je isti preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i to iznos od 150.838,79 kn/20.019,75 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužitelj i tuženik su dana 27. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 028-50-4926583 temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) i pisanog prihvata izračuna konverzije, kojim se propisuje način konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Predmetnim ugovorom je utvrđeno da je Korisnik kredita (ovdje tužitelj) prihvatio izračun konverzije sa stanjem na dan 30.9.2015. godine te ovom tužbom tužitelj potražuje iznos preplaćenih pojedinih rata kredita nastalih do sklapanja dodatka ugovoru, a koji su nastali uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. S obzirom da je tuženik znao za nepoštenost odredbi ugovora o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, ima se smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom toga, tuženik je temeljem članka 1115. ZOO-a bio dužan preplaćeni iznos vratiti tužitelju s kamatama od dana stjecanja odnosno obračunati zateznu kamatu na preplaćeni iznos svakog anuiteta od dana plaćanja svakog anuiteta do dana isplate. Tužitelj ističe kako sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, budući da istim nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. S obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a odredbe o promjeni kamatne stope i CHF valuti su proglašene ništetnima, sklapanje predmetnog Dodatka, nije imalo učinak konvalidacije ništetnih odredbi ugovora već definiranje ugovornog odnosa za ubuduće. dakle, sklapanjem dodatka nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz ugovora o kreditu, odnosno tužitelju nije u potpunosti obeštećen za iznose koje je preplatio tuženiku u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. U odnosu na dopuštenost tužbe, tužitelj ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2868/2018 od 12.2.2019. utvrdio kako i tužitelj koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu te izvršio konverziju ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Obzirom na navedeno, tužiteljica ovom tužbom potražuje više uplaćeni iznos koji je nastao zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i razliku iznosa pretplate po prednje navedenim osnovama umanjen za iznos priznat po konverziji, sve sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 4. veljače 2025.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su stranke 27.01.2016. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 028-50-4926583, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 27.01.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu 025-50-4926583 (list 12-15 spisa), Otplatni plan (list 36-50; 52-57 spisa), obavijest o otplati kredita (list 51 spisa), Pregled izvršenih uplata ( list 58-60 spisa), Izračun konverzije (62-65 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (list 66-69; 102-105 spisa), Dopis o provedenoj konverziji (list 70-76 spisa), Izračun konverzije ( list 77-80 spisa), obavijest o ponovljenom izračunu konverzije ( list 81-85 spisa), Izjavu o prihvatu izračuna konverzije (list 101 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl. oec. stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o. Računovodstvo, financije i porezno savjetovanje (list 195-206 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 188-189 spisa), izvršen je uvid u prijepis knjigovodstvene kartice na dan 28.10.2024. (list 210-215 spisa).
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.
5. Između stranaka nije bila sporno:
- da su stranke dana 12. lipnja 2008., zaključile Ugovor o kreditu
-da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 252.550,00 CHF, uz valutnu klauzulu
-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste kreditora na dan plaćanja
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
-da su stranke 27. siječnja 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela.
-da provedena konverzija i izračun iste nije sporan
-da je konverzijom utvrđena pretplata tužitelja u iznosu od 7.186,58 EUR.
6. Među strankama je bila sporna osnovanost tužbenog zahtjeva i visina, s obzirom da je zaključen Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija, svojstvo potrošača tužitelja, ništetnost valutne klauzule osnovnog ugovora o kreditu, te zastara utužene novčane tražbine.
7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopila konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
8. Saslušana tužiteljica iskazala je da je to bio prvi kredit koji je uzela. Raiffeisen banka bila joj je iza ugla gdje je imala ured. Ta banka joj je bila najbliža. Uzela je stambeni kredit kako bi riješila vlastito stambeno pitanje. Kada je došla po stambeni kredit jedino što su joj ponudili bio je kredit u CHF. Sjeća se da joj je bilo dosta neuobičajeno da se kredit nudi samo u CHF. Nitko ju nije upozorio na rizičnost te valute, niti su ju upozorili da HNB štiti euro ali ne i CHF. Taj kredit bio joj je prezentiran kao jedina opcija, nije mogla pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora, to je bio tipski ugovor kojeg je mogla ili prihvatiti, ili odbiti. Početna rata bila je 6.000,00 kn, koja je u jednom trenutku je narasla i do 8.500,00 – 8.600,00 kn. Da je znala da će rata toliko rasti nikada ne bi uzela taj kredit, svoj posao morala je prilagoditi tom kreditu, tako da je morala smanjiti broj zaposlenih ljudi, sve to joj je bilo otežavajuće, a dodatno otegotno bilo je to što je sve bilo neizvjesno. Dodatak ugovoru o kreditu potpisala je da se riješi te neizvjesnosti, tražila je sama obračun kredita u eurima i dobila je jedan izračun, a nakon toga, odnosno za par mjeseci došao je i drugi izračun banke, koji je bio još puno manji od prvog, tako da joj je sve to bilo čudno. Tom konverzijom samo je prebacila kredit u eure, odnosno u stabilniju valutu, kako bi se riješila te neizvjesnosti i time se nije odrekla eventualno preplaćenih iznosa po osnovnom kreditu. Ug. o kreditu sam pročitala. Na posebno pitanje pun. tuženika odgovara da joj je bilo jasno da je kredit vezan uz neku drugu valutu. Ne sjećam se da li je zatražila da joj se prezentira kredit u nekoj drugoj valuti. Sama si je preračunavala kredit iz CHF u Eure, i zna da je nakon par godina plaćanja anuiteta bila više dužna nego što je bila na početku. Znala je da CHF postoji, ali joj je bila nepoznata.
9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu radi rješenja stambenog pitanja. Naime u ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
11. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, već mu je upravo suprotno kredit u CHF nuđen kao najpovoljniji i siguran kredit.
12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
16. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
17. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
18. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
19. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
20. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega. Čak što više, u navedenom Dodatku ugovoru, kao niti u sadržaju izvršenog izračuna konverzije, koji je sastavio tuženik te ga dostavio tužitelju prije sklapanja Dodatka ugovoru, niti jednom riječju se ne spominje valuta CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog promjene valute u odnosu na onu početnu valutu.
21. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).
22. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl. oec. stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o. Računovodstvo, financije i porezno savjetovanje.
23. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđena je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 151.494,22 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 20.106,76 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -5,58 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -0,74 EUR. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 6.847,70 EUR. Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene kamatne stope i tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.
Rekapitulacija potraživanja tužitelja umanjena za preplatu iz konverzije, obračunate su zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule, te ukupno iznose 6.847,70 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 20.106,76 EUR, a preplata utvrđena konverzijom iznosi 7.186,58 EUR. Ukoliko zbrojimo zatezne kamate i više plaćene razlike u anuitetima, te umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom dobijemo ukupno 19.767,88 EUR.
24. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenja vještaka.
25. Ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka valja reći da je sud isti prihvatio, budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.
26. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja u iznosu od 19.767,88€.
27. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
28. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim do iznosa od 19.767,88 EUR-a, budući je sud primjenom reda uračunavanja iz čl. 172 ZOO-a, za priznati iznos pretplate iz konverzije (7.186,58 €) umanjio ukupno izračunatu zateznu kamatu s osnova valutne klauzule do dana konverzije (6.847,70€), te dio iznosa pretplate s osnove valutne klauzule, što ukupno iznosi 19.767,88. Radi navedenog tužitelj je odbijen s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.186,58 €, te je odlučeno kao pod III izreke.
29. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod I bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče kako je to navedeno u izrecin pod I. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
30. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).
31. Tuženik se u podnesku od 31.siječnja 2025., protivio eventualnoj preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem odnosno eventualno djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Protivljenje tuženika preinaci tužbe nije osnovano, jer se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), a prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, tužitelj može, iznimno od st. 1. tog članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Kako tužitelj nije mogao točno precizirati tužbene zahtjeve prije provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, to isti nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, pa je takva preinaka dopuštena, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.
32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 7.186,58 €, s obzirom da je u cijelosti uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
33. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka, pa je tužitelju priznat zatraženi trošak sastava tužbe, za podneske od 28.02.2024.,
04.02.2025., za zastupanje na ročištima od 12.3.2024., 01.10.2024. i 12.2.2025., za svaku radnju naknada u iznosu od 500,00 €, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 750,00 €. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 €, ili sveukupno 4.150,00 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik.
Ostali zatraženi trošak tužiteljici nije priznat, budući po ocjeni ovog suda isti nije bio nužan i potreban za ovaj postupak.
34. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.
35. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do IV.
U Krapini 24. veljače 2025.
Sutkinja
Jasmina Božić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Dijana Peći, odvjetnica
2. Goran Gložinić, odvjetnik
