Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Pr-28/2024-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji toga suda Meliti Šmentanec-Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice ĐV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Beloši, odvjetniku u Novom Marofu, protiv tuženika Doma za odrasle osobe Jalžabet, OIB: 40551161324, Kolodvorska 1, zastupanog po punomoćnicima iz OD Pavliček Ergarac Medved j.t.d., odvjetnicima u Varaždinu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, i dr., nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 9. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 24. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je nedopuštena tuženikova Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika KLASA: 112-02/22-02/1 URBROJ: 185- 01/01-22-3 od 9. prosinca 2022. i da je radni odnos tužiteljici prestao 5. travnja 2023.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati na ime naknade bruto plaće 2.350,38 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu naknade bruto plaće u iznosu od 47,31 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 16. travnja 2024., kao i sa zahtjevom za isplatu na ime naknade štete iznosa od 2.000,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 193,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. veljače 2025. do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica ĐV, podnijela je 19. siječnja 2023. tužbu protiv tuženika Doma za odrasle osobe Jalžabet, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu, vraćanja na rad, isplate naknade bruto plaće i naknade štete. U tužbi tvrdi da je od tuženika 16. prosinca 2022. primila Odluku o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika KLASA: 112-02/22-02/1 URBROJ: 185-
01/01-22-3 od 9. prosinca 2022., te joj je s datumom 7. siječnja 2023.po toj odluci prestao radni odnos. Protiv Odluke je izjavila zahtjev za zaštitu prava koji je tuženiku uputila poštom 21. prosinca 2022., no nije dobila od tuženika nikakvu odluku o zahtjevu. Tužiteljica tvrdi kako je Odluka nezakonita i protivna zakonskim odredbama na koje se poziva. Odluka se poziva na razlog za otkaz koji da je propisan Zakonom o socijalnoj skrbi. Kao razlog u Odluci se navodi prekršajna kažnjavanost. Tužiteljica je u tužbi navela kako je Zakon o socijalnoj skrbi stupio na snagu 2022. (17. 2. 2022. i 22. 10. 2022.), dok je ona pravomoćno osuđena za prekršaj počinjen prije stupanja na snagu Zakona o socijalnoj skrbi. Navela je da se zakonske odredbe ne mogu primjenjivati retroaktivno, osim ako to u izuzetnim slučajevima nije posebno propisano zakonom, te da ovdje to nije slučaj. Djelomično citira čl. 261. st. 4. Zakona o socijalnoj skrbi i navodi da zakon propisuje osuđivanost kao uvjet pro futuro, koristi buduće vrijeme, termin ako osoba bude osuđena, te da to podrazumijeva u odnosu na već zaposlene osobe da do osude dođe nakon početka radnog odnosa (i nakon stupanja na snagu Zakona), te da ni jedan od ta dva uvjeta ovdje nije ispunjen. Tvrdi da Zakon u citiranom članku propisuje da se mora raditi o kaznenom djelu, te da ona nije osuđena za kazneno djelo (propisano Kaznenim zakonom ili kojim drugim zakonom), nego je osuđena za prekršaj i da je razlika je drastična, a u pravnoj teoriji je opće prihvaćeno stajalište da se u takvim pitanjima ne primjenjuje analogija, osobito ne na štetu počinitelja. Tvrdi da joj je pobijanom Odlukom povrijeđeno i ustavno pravno na rad zajamčeno u čl. 55. Ustava i pravo na pravično suđenje propisano u čl. 29. Ustava, da su joj povrijeđena su joj i konvencijska (EKLJP) prava i to pravo na pošteno suđenje zajamčeno u čl. 6. 1. Konvencije i pravilo "nema kazne bez zakona" - čl. 7. 1. Konvencije. Tvrdi da je prekršeno pravilo nema kazne bez zakona jer je pobijanom Odlukom zakon primijenjen retroaktivno i da je dobila otkaz iz razloga koji je nastupio prije nego što je zakonom bio propisan kao razlog za otkaz. Dodaje da tuženik, donoseći pobijanu Odluku o otkazu, nije proveo test razmjernosti koji je u smislu odluka ESLJP nužno provoditi kada je izgledno da bi se moglo raditi o povredi ustavnih i konvencijskih prava, da nije cijenjeno predstavlja li u konkretnom slučaju davanje otkaza iz navedenog razloga miješanje u pravo na rad, ako da, je li bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, pa ako jest, je li ta mjera bila nužna u demokratskom društvu, te navodi da je prethodno pravno shvaćanje izraženo u presudi Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-276/20-5 koja se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava. Tvrdi da s obzirom da je otkaz nedopušten joj nije ni prestao radni odnos, da ne radi krivnjom tuženika, a tuženik joj nije do dana podnošenja tužbe isplaćivao plaću niti naknadu plaće, odnosno, posljednja joj je isplaćena plaća za prosinac 2022. u bruto iznosu od 868,95 €. Tvrdi da joj je tuženik dužan nadoknaditi bruto plaću za period od 1. siječnja 2023. do dana zaključenja glavne rasprave, odnosno, do vraćanja na posao (čl. 95. Zakona o radu) te da joj temeljem čl. 111. st. 2. Zakona o radu pripada i naknada štete uzrokovane nezakonitim otkazom. Tvrdi da su joj nezakonitim otkazom, osobito načinom na koji je to izvedeno, grubo povrijeđena prava osobnosti i to pravo na duševno zdravlje, dostojanstvo, ugled i čast. Shvatila je da se njome manipulira, bila je zbog svega toga duboko uznemirena i osjećala se poniženo i u vlastitim očima i u očima svojih najbližih. Po toj osnovi potražuje naknadu štete od 2.000,00 €.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u osnovi, tako podredno i u visini. Naveo je da je prilikom donošenja pobijane Odluke o otkazu, samo postupao sukladno odredbama Zakona o socijalnoj skrbi. Dana 17. veljače 2022. stupio je na snagu Zakon o socijalnoj skrbi (N.N. 18/22) koji u članku 261. stavak 1. propisuje da se „ne može se primiti u radni odnos kao radnik u djelatnosti socijalne skrbi niti poslove u djelatnosti socijalne skrbi može obavljati osoba kojoj je pravomoćno izrečena prekršajnopravna sankcija za nasilje u obitelji”. Navedena je odredba jasna i nije ni na koji način ograničena, te kao takva predstavlja zapreku za rad u sustavu socijalne skrbi, pa tako i rad kod tuženika. Naveo je da interpretacija tužiteljice nije točna te da je zakonodavac smatrao da je nespojivo s radom u sustavu socijalne skrbi da je osoba kažnjena za počinjenje određenih kaznenih djela i prekršaja. Činjenica da je neko proglašen krivim za počinjenje određenog djela prije stupanja na snagu zakona, ili pak poslije, za to nije odlučna te da tome u prilog govori i činjenica da je stavkom 3. članka 261. Zakona o socijalnoj skrbi propisana dužnost poslodavaca da za sve radnike zaposlene u djelatnosti socijalne skrbi, najmanje jednom godišnje, pribavi dokaz da nisu osuđeni za počinjenje kojeg od predmetnih kaznenih djela odnosno prekršaja. Naveo je da je ispunjavajući svoju obvezu propisanu Zakonom o socijalnoj skrbi, od Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za kazneno pravo, Odjel za prekršajne evidencije zatražio podatak o prekršajnopravnoj kažnjavanosti svojih zaposlenika. Temeljem podnesenog zahtjeva, tuženiku je je dostavljena Potvrdu, KLASA: 740-03/22-02/2378, URBROJ: 514-05-02-01-02/09- 22-02 iz koje je vidljivo da je tužiteljici Presudom Općinskog suda u Varaždinu od dana 14. svibnja 2021., poslovni broj Pp-424/2021, koja je postala pravomoćnom dana 30. lipnja 2021. S obzirom da je tužiteljici izrečena prekršajnopravna sankcija zbog nasilja u obitelji, ista zbog toga, a sukladno članku 261. stavak 1. Zakona o socijalnoj skrbi, ne može obavljati poslove u djelatnosti socijalne skrbi, zbog čega je donio Odluku o otkazu. U odnosu na navode da je pobijanom Odlukom o otkazu povrijedio ustavna i konvencijska prava tužiteljice, navedeno smatra netočnim i paušalnim navodom. Naveo je da je postupao sukladno odredbama Zakona o socijalnoj skrbi, te je navedeno postupanje uvjetovano odredbama Zakona kojeg se kao poslodavac dužan držati. Prigovorio je visini postavljenog tužbenog zahtjeva, te smatra da ga je, budući da se radi o eventualnoj tražbini koja po visini nije odrediva, trebalo odrediti u visini od 50.000,00 kn.
3. U podnesku od 31. svibnja 2023. tuženik je naveo kako je tužiteljica s tuženikom 21.01.2020. zaključila Ugovor o radu, Ur. broj: 0133- 1/20, temeljem kojeg je zaposlena radi zamjene i za trajanja bolovanja radnika tuženika koji je bio na dugotrajnom bolovanju - CV. CV je u međuvremenu preminuo, nakon čega je tužiteljica s tuženikom dana 23.06.2020. zaključila Aneks 2020-1 Ugovoru o radu, klasa: 112-01/20-01/6, ur. broj: 185-01/02-20-1 (dalje u tekstu: Aneks) temeljem kojeg je zasnovala radni odnos kod tuženika radi zamjene i za trajanja bolovanja drugog radnika koji je također bio odsutan zbog dugotrajnog bolovanja, i to SV, OIB: [osobni identifikacijski broj]. Radnica SV preminula je dana 05.04.2023. , na koji je način s istim danom ujedno prestao i radni odnos SV kod tuženika. Slijedom navedenog, a sukladno citiranoj odredbi Aneksa, radni odnos tužiteljice u svakom bi slučaju prestao s danom 5.4.2023. Nadalje je tuženik naveo da i sve da se i utvrdi da je predmeta odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, radni bi odnos tužiteljice prestao i bez obzira na citiranu odluku s danom 5.4.2023. pa da je stoga dio tužbenog zahtjeva pod I. kojim se traži da se tužiteljicu vrati na posao u svakom slučaju bespredmetan. Naveo je i da vrijednost predmeta spora ne može biti veća od 5.475,80 €, te je predložio da se odredi u navedenom iznosu.
4. Na ročištu održanom 6. listopada 2023. tužiteljica je istaknula da se prema njenom stajalištu ovdje radi o pravnom pitanju te da su sve relevantne činjenice vidljive iz dokumentacije u spisu. Predložila je da se sasluša i da se zaključi glavna rasprava i prihvati tužbeni zahtjev. Tuženik je predložio da se od HZMO-a pribavi podatak o zaposlenju tužiteljice od dana donošenja odluke pa nadalje te da u slučaju ako sud nađe otkaz nedopuštenim utvrdi da je radni odnos tužiteljice prestao s danom 5. travnja 2023., kada je preminula SV koju je tužiteljica mijenjala sukladno Ugovoru o radu, odnosno na zamjenu za koju je tužiteljica bila zaposlena. Na tom ročištu je prethodni postupak zaključen i odlučeno je da će se s obzirom na predložene dokaze i očitovanja stranaka izvršiti uvid u dostavljenu dokumentaciju, saslušati tužiteljica kao stranka i pribaviti potvrda HZMO-a. Na ročištu održanom 22. studenog 2023. tuženik je ukazao na odredbu čl.95.st.3. Zakona o radu koja propisuje da se naknada plaće određuje u visini tri prosječne posljednje isplaćene plaće sukladno st.5. istog članka te da smatra da u ovom trenutku nije moguće donijeti odluku kojom bi se tuženika obvezalo na isplatu naknade plaće sukladno čl.95. Zakona o radu. Tužiteljica je nakon toga predložila da se naloži tuženiku dostava podataka potrebnih za utvrđivanje pripadajuće naknade plaće, a tuženik se tome protivio navodeći da je prethodni postupak zaključen i da se ne radi o nikakvoj novoj okolnosti. Taj dokazni prijedlog tužiteljice sud je ocijenio predloženim protivno odredbi čl.299. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23, dalje: ZPP) te ga nije uzeo u obzir, sukladno odredbi čl. 299. st. 3. ZPP-a.
5. Sud je donio presudu poslovni broj Pr-4/2023-17 od 4. siječnja 2024. kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti. Protiv navedene presude stranke su podnijele žalbe i rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-38/2024-3 od 28. ožujka 2024. je ukinuta presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr- 4/2023-17 od 4. siječnja 2024. i predmet je vraćen na ponovni postupak. Iz obrazloženja navedenog rješenja u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točka 11. ZPP-a, navodeći da iz odluke o otkazu proizlazi da je tuženik istu donio pozivajući se na odredbe Zakona o socijalnoj skrbi (NN broj: 18/22, 46/22, 119/22, 71/23 i 156/23) odnosno na čl. 261. st. 1. točku 1. i 3., te stavak 4. toga zakona, uz obrazloženje da je tužiteljici izrečena prekršajno pravna sankcija zbog nasilja u obitelj za što je poslodavac saznao. Nadalje proizlazi da među strankama nije sporno da se kod Općinskog suda u Varaždinu protiv tužiteljice vodio prekršajni postupak pod poslovnim brojem Pp-424/2021 i da je 14. svibnja 2021. donesena presuda kojom je, između ostalih i tužiteljica oglašena krivom za prekršaj iz članka 10. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i kažnjena novčanom kaznom te da je ista postala pravomoćna s danom 28. srpnja 2021. Nadalje, iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je između stranaka zapravo sporno je li tuženik smio zbog navedenih odredbi Zakona o socijalnoj skrbi i činjenice da je tužiteljici izrečena prekršajnopravna sankcija, donijeti predmetnu Odluku o redovitom otkazu uvjetovanu skrivljenim ponašanjem. Naime, navedeni Zakon na snagu je stupio 17. veljače 2022. i člankom 261. stavak 1. točka 3. propisano je da se ne može primiti u radni odnos kao radnik u djelatnosti socijalne skrbi niti poslove u djelatnosti socijalne skrbi može obavljati osoba kojoj je pravomoćno izrečena prekršajnopravna sankcija za nasilje u obitelji. Napominje se da je sadržajno istu odredbu (članak 213. stavak 1. točka 3.) imao i raniji Zakon o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj: 157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/17., 98/19., 64/20. i 138/20.), međutim, taj zakon nije sadržavao i sadašnje odredbe stavka 3. i 4. članka 261. Zakona o socijalnoj skrbi iz 2022. Člankom 261. stavak 3. Zakona o socijalnoj skrbi iz 2022. propisano je da je poslodavac dužan za sve radnike zaposlene u djelatnosti socijalne skrbi, najmanje jednom godišnje pribaviti dokaz da nije osuđena za kaznena djela ili prekršaj iz stavka 1. 9.2. Zakon o socijalnoj skrbi iz 2022. ("Narodne novine", broj: 18/22.) imao je u članku 261. stavak 4. koji je glasio "Ako osoba u radnom odnosu u ustanovi socijalne skrbi bude pravomoćno osuđena za neko od kaznenih djela iz stavka 1. ovoga članka, ustanova kao poslodavac otkazat će ugovor o radu bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka izvanrednim otkazom ugovora o radu, u roku od 15 dana od dana saznanja za pravomoćnu osudu, a nakon isteka tog roka redovitim otkazom ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika, u kojem će slučaju poslodavac, istodobno uz otkazivanje ugovora o radu, od radnika zahtijevati da odmah prestane raditi tijekom otkaznog roka." 9.3. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj: 71/23.) člankom 49. mijenjan je članka 261. stavak 4. na način da je iza riječi: "ovoga članka« brisan zarez i dodane su riječi: »odnosno ako joj bude izrečena prekršajnopravna sankcija iz stavka 1. točke 3. ovoga članka ili je protiv nje pokrenut postupak iz stavka 1. točke 4. ovoga članka,". Navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi na snagu je stupio 1. srpnja 2023., dakle nakon što je predmetna Odluka o otkazu donesena. Slijedom navedenog proizlazi da se u vrijeme donošenja predmetne Odluke o otkazu (9. prosinca 2022.) u radni odnos kao radnik u djelatnosti socijalne skrbi nije mogla primiti osoba koja je pravomoćno osuđena za neko od kaznenih djela navedenih u članku 261. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o socijalnoj skrbi i kojoj je pravomoćno izrečena prekršajno pravna sankcija, a da je poslodavac imao obvezu otkazivanja ugovora o radu samo ako osoba u radnom odnosu u ustanovi socijalne skrbi bude pravomoćno osuđena za neko od kaznenih djela iz stavka 1. točke 1. i 2. toga članka. Tek izmjenama Zakona iz 2023. propisano je da će poslodavac otkazati ugovor o radu i ako osobi u radnom odnosu u ustanovi socijalne skrbi bude izrečena pravomoćna prekršajnopravna sankcija te da na navedeno osnovano žalbenim navodima ukazuje tužiteljica ukazuje. Nadalje iz obrazloženja navedenene drugostupanjske odluke proizlazi da je upitno je li tuženik, sukladno članku 115. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZR) imao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici, odnosno za donošenje predmetne Odluke o otkazu pa je upitna i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se predmetni otkaz ugovora o radu ne ukazuje nedopuštenim zbog propisanih zapreka za rad u djelatnostima socijalne skrbi, odnosno je li prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Ukazano je i da je tužiteljica od 7. siječnja 2023. (kada je istekao otkazni rok) izvan radnog odnosa, da je imala zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, odnosno do povratka na rad radnika na bolovanju, da su u međuvremenu radnici koje je tužiteljica mijenjala preminuli, pa je izgledno da bi radni odnos tužiteljici temeljem Ugovora o radu od 21. siječnja 2020. i Aneksa istog i onako prestao smrću radnika kojeg je mijenjala 5. travnja 2022.
6. U ponovljenom dokaznom postupku tužiteljica je isticala da bi valjalo službenim putem zatražiti od tuženika dostavu podataka od tri posljednje bruto plaće koje su joj isplaćene. Tuženik je isticao da taj prijedlog nije u skladu s uputom višeg suda jer u ponovljenom postupku nije naloženo provesti nove dokaze, a to je novi dokaz, s obzirom da tužiteljica to nije predložila tijekom prethodnog postupka, te da je mogla dostaviti liste koje su joj nedvojbeno dostavljene od strane poslodavca ili predložiti njihovu pribavu. Tužiteljica je isticala da stranke nisu prekludirane u iznošenju dokaznih prijedloga, a tuženik je isticao da se u ovom slučaju ne radi o zakonom predviđenim slučajevima u kojima bi bilo dopušteno stavljati nove dokazne prijedloge nakon završetka prethodnog postupka. Tužiteljici je ukazano na sadržaj odredbe čl. 232. ZPP-a i 369. ZPP-a te je tužiteljica uz podnesak od 2. listopada 2024. priložila obračun isplate plaća za listopad, studeni i prosinac 2022. i precizirala je tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži isplatu naknadu bruto plaće na način da je zatražila isplatu 2.397,69 EUR s kamatom od 1. siječnja 2023. Na ročištu održanom 3. listopada 2024. tuženik je naveo da s obzirom na podnesak tužiteljice od 2. listopada 2024. pristaje na smanjenje tužbenog zahtjeva, odnosno na djelomično povlačenje tužbe te je predao troškovnik pozivajući se na odredbu čl. 193.st.3. ZPP-a. Vezano za dostavljene dokaze uz podnesak od 2. listopada 2024. naveo je da ih sud ne bi trebao uzeti u obzir. Tužiteljica je isticala da u ovom postupku prethodni postupak još nije otvoren, a kamoli zaključen, te da nije mogla ranije dostaviti te dokaze, jer ih je tek sada uspjela ishoditi. Rukovodeći se navodima tužiteljice pročitana dokumentacija u spisu i iskaz tužiteljice, te je zaključena glavna rasprava. Dakle uzete su u obzir i obračunske liste plaće za listopad i studeni 2022. Međutim, radi nadopune dokaznog postupka, odnosno radi razjašnjenja pojedinih važnih pitanja glavna rasprava je preotvorena 12. studenoga 2024. i stranke su pozvane na očitovanje je li nesporno da tuženik nije isplatio tužiteljici naknadu plaće za razdoblje od 1.1.2023. do 7.1.2023. i radi pojašnjenja tužiteljice na što se odnosi tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži da se naloži tuženiku da joj na ime naknade bruto plaće isplati iznos od 2.397,69 EUR, s kamatom od 1. siječnja 2023., kao i u pogledu vraćanja na rad, a sve s obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na određeno puno radno vrijeme do povratka SV na radno mjesto ili do prestanke radnog odnosa SV kod poslodavca po bilo kojoj osnovi, a iz smrtnog lista na listu 41 spisa proizlazi da je SV preminula **.**.2023.
7. Tužiteljica je u podnesku od 14. studenoga 2024. pojasnila da iznos od 2.397,69 EUR predstavlja trostruki prosjek plaća isplaćenih za listopad, studeni i prosinac 2022. (prosjek tri posljednje isplaćene plaće pomnožene s tri), te da je prosječna plaća za ta tri mjeseca iznosila 799,23 EUR. Navela je da joj je prema pobijanoj nezakoniti odluci tuženika radni odnos prestao 7. siječnja 2023., a da nije bila donesena ta nezakonita odluka radi odnos bi joj trajao do 5. travnja 2023. – do smrti radnice SV, te da to znači da bi trajao daljnja tri mjeseca i po toj osnovi traži tri prosječne plaće, po jednu za svaki mjesec kad nije radila i nije primala plaću krivnjom poslodavca (čl.95.st.3 i 5. Zakona o radu). Navela je da zbog proteka vremena nije više sigurna je li primila plaću za period od 1.1. -7.1.2023. pa iz razloga ekonomičnosti postupka smatra nespornim da je za taj period plaću primila. Predložila je da sud ocijeni treba li umanjivati iznos od tri prosječne plaće zbog činjenice da nedostaju dva dana do puna tri mjeseca i da po slobodnoj ocijeni sud utvrdi eventualni iznos umanjenja,jer bi precizno dokazivanje i utvrđivanje svote koja bi se odnosila na ta dva dana bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama (čl.223.st.1. ZPP-a). Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete, tužiteljica je navela da je u točki 5. obrazložen taj dio zahtjeva i da su provedeni dokazi prije donošenja ukine odluke, uključujući njezino saslušanje kao stranke te da je notorno da davanje radniku nezakonitog otkaza predstavlja grubu povredu njegovih prava iz radnog odnosa i da mu je time ipso facto nanesena šteta koju mu je temeljem čl.111.st.2. Zakona o radu poslodavac dužan nadoknaditi. Predložila je u dokaznom postupku pročitati zapisnik o njezinom saslušanju od 16. listopada 2023. i svu dokumentaciju u spisu, uključujući i dokumentaciju dostavljenu u spis nakon ukidne odluke. Glede zahtjeva za neimovinsku štetu, predložila je da sud po slobodno ocijeni, uvažavajući sve okolnosti, utvrdi visinu štete u utuženom iznosu. Tužiteljica je tim podneskom sredila tužbeni zahtjev na način da isti glasi: " 1. Uvrđuje se da je nedopuštena tuženikova Odluku o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika KLASA: 112-02/22-02/1 URBROJ: 185- 01/01-22-3 od 9. prosinca 2022. g. i da je radni odnos tužiteljici prestao 5. travnja 2024. g. 2. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati na ime naknade bruto plaće 2.397,69 € s kamatom od 16. travnja 2024. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. 3. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati na ime naknade štete iznos od 2.000,00 € s kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. 4. Nalaže se tuženiku da tužiteljici tužitelju nadoknadi parnični trošak s istom kamatom kao pod 2 od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.". Na ročištu održanom 9. siječnja 2025. tužiteljica je predložila da se zaključi glavna rasprava i da se prihvati tužbeni zahtjev. Tuženik je izjavio da smatra da tužbenom zahtjevu nije moguće udovoljiti. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev je napomenuo da se naknada neisplaćene plaće sukladno odredbama Zakona o radu računa na temelju tri posljednje isplaćene plaće, a to su za tužiteljicu plaće za siječanj, prosinac i studeni, te da je uz tužbu dostavljen obračun plaće samo za prosinac, a nepravovremeno i obračunske liste plaće za listopada i studeni. Naveo je i da se tužbenim zahtjevom potražuje naknada plaće po prosjeku izračunatom po tužiteljici za rad na tri mjeseca te da se prema njegovom stavu plaće za dio mjeseca siječnja, za cijelu veljaču i ožujak, te za dio mjeseca travnja ne mogu izjednačiti sa tri prosječne plaće i ukazivao je da je fond sati za pojedine mjesece bio različit. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev. Tužiteljica je isticala da tuženikovi prigovori predstavljaju ekstremno formaliziranje i da ne predlaže izvođenje drugih dokaza.
8.Slijedom navedenoga u dokaznom postupku je pročitana dokumentacija u spisu i iskaz tužiteljice. Dokumentacija u spisu se sastoji od obrasca eM-2P (list 6 spisa), Odluke o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika (list 7-8 spisa), presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 34 Pp- 424/2021-14 (list 9-17 spisa), zahtjeva za zaštitu prava s potvrdom o primitku (list 18- 20 spisa), obračunske isplate za isplatu plaće (list 22-23, 101-106 spisa), izvoda iz radne knjižice (list 24 spisa), potvrde (list 32 spisa), smrtnog lista (list 41 spisa), Ugovora o radu na određeno puno radno vrijeme (list 42-44 spisa), Aneksa 2020-1 ugovora o radu (list 45-46 spisa) i potvrde HZMO (list 56 spisa).
9. Iz Obrasca HZMO-a eM-2P proizlazi da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika od 21.1.2020. do 7.1.2023. te da joj je razlog prestanka svojstva osiguranice redovni otkaz radnika (čl.114. i 115.st.4. ZOR-a). Iz preslike radne knjižice proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika od 3.4.2019. do 31.5.2019., pa od 15.10.2019. do 20.10.2019. te od 21.1.2020. do 7.1.2023. na određeno, puno radno vrijeme. Iz potvrde HZMO-a od 16.10.2023. proizlazi da je tužiteljica nakon 7.1.2023. van radnog odnosa. Iz Ugovora o radu na određeno puno radno vrijeme sklopljenog između stranaka 21.1.2020. proizlazi da je tužiteljica započela s radom kod tuženika 21.1.2020. te da je ugovoreno da taj radni odnos traje do povratka djelatnika s bolovanja i da su ugovorne strane utvrdile da će tužiteljica obavljati poslove pomoćne radnice u kuhinji u Odsjeku prehrane i da joj za obavljanje poslova pripada osnovna bruto plaća u iznosu od 5.000,00 kn mjesečno, koja se zajedno s dodacima na plaću isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec. Iz Aneksa 2020-1 ugovoru o radu proizlazi da je isti sklopljen između stranaka 23. lipnja 2020. te da je istim ugovoreno da potpisom tog Aneksa prestaju vrijediti odredbe ugovora o radu i aneksa istim ugovorima koje su stranke zaključile prethodno. Utvrđeno je da je tužiteljica bila zaposlena radi zamjene i za trajanje bolovanja za radnika na dugotrajnom bolovanju CV koji je u međuvremenu preminuo te da tuženik kao poslodavac ima potrebu za zamjenom na istovjetnom radnom mjestu i za drugog radnika odsutnog zbog dugotrajnog bolovanja i to SV. Člankom 2.4. ugovoreno je da radni odnos tužiteljice na temelju tog Aneksa ugovoru o radu traje do nastupa jednog od slijedećeg: do povratka FV na mjesto ili do prestanka radnog odnosa FV kod tuženika po bilo kojoj osnovi. Ugovoreno je i da je radno mjesto tužiteljice pomoćni radnik u kuhinji u Odsjeku prehrane te da se visina plaće radnika, odnosno osnovica i koeficijent za obračun plaće radnicima određuju Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama, Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, odnosno u slučaju izmjene citiranih akata, temeljem odgovarajućeg zakona, podzakonskog akta i kolektivnog ugovora. Iz smrtnog lista utvrđeno da je SV preminula **.**.2023. Iz Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika proizlazi da je tuženik donio tu Odluku 9. prosinca 2022., da je otkazni rok utvrđen u trajanju od 22 dana i da je tužiteljica oslobođena obveze rada za trajanja otkaznog roka te joj je naloženo da prestane s radom odmah po primitku te Odluke i određeno je da radni odnos prestaje s danom isteka otkaznog roka. Iz obrazloženja navedene Odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je 17.2.2022. stupio na snagu Zakon o socijalnoj skrbi (NN 18/22) te da je čl.261.st.1.t.1. tog Zakona propisano da poslove u djelatnosti socijalne skrbi ne može obavljati osoba kojoj je pravomoćno izrečena prekršajnopravna sankcija za nasilje u obitelji te da je čl.261.st.3 tog Zakona propisano da je poslodavac dužan za sve zaposlene radnike, najmanje jednom godišnje pribaviti dokaz da radnicima, pa tako i tužiteljici, kao radnici, nije izrečena prekršajnopravna sankcija za nasilje u obitelji, te da je tuženik postupajući po toj zakonskoj obvezi od Ministarstava pravosuđa i uprave zatražio izvod iz Odjela za prekršajne evidencije koje mu je dostavilo potvrdu iz koje je vidljivo da je tužiteljici presudom Općinskog suda u Varaždinu od 14. svibnja 2021. poslovni broj Pp-424/2021, pravomoćno 30.6.2021. temeljem čl.22. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kn. Tuženik je nadalje naveo da budući da je tužiteljici izrečena prekršajnopravna sankcija ne može obavljati poslove u djelatnosti socijalne skrbi zbog čega je odlučeno da joj se otkazuje ugovor o radu i to redovnim otkazom Ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika. Navedeno je i da je otkazni rok sukladno čl.122.st.3. Zakona o radu određen ukupno 22 dana, a s obzirom na sadržaj čl.261.st.4. Zakona o socijalnoj skrbi, kojim je propisano da će poslodavac kada zbog navedenih razloga otkazuje ugovor o radu osobno uvjetovanim otkazom zahtijevati od radnika da odmah prestaje raditi tijekom otkaznog roka, odlučeno kao pod IV. izreke. Navedeno je i da je poslodavac sukladno čl.29. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi 30.11.2022. upoznao sindikalnog povjerenika o namjeri donošenja i sa sadržajem te Odluke, koji se propustio u roku od 8 dana očitovati o namjeravanoj odluci, slijedom čega se u skladu s čl.150.st.6. Zakona o radu smatra da nema primjedbi na tu Odluku. Iz potvrde o primitku proizlazi da je tužiteljica tuženiku putem punomoćnika podnijela Zahtjev za zaštitu prava 21.12.2022. i to protiv predmetne Odluke o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika od 9. prosinca 2022. Iz pravomoćne presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 34 Pp-424/2021-14 od 14. svibnja 2021. proizlazi da je, između ostalog, tužiteljica ĐV kao okrivljenica proglašena krivom da je postupila protivno čl.10.st.1.t.1 i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i da je počinila prekršaj iz čl.22.st.1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te je kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 kn. Utvrđeno je i da je ta presuda postala pravomoćna 28.7.2021. Iz navedene presude proizlazi da je tužiteljica počinila prekršaj 1.2.2021. Iz obračunske isprave za isplatu plaće za prosinca 2022. proizlazi da je tužiteljici za prosinac 2022. isplaćena neto plaća u iznosu od 4.386,81 kn, odnosno 582,23 EUR, odnosno da joj je bruto plaća za prosinac 2022. iznosila 868,95 EUR. Iz obračunske isprave obračuna plaće za studeni 2022. proizlazi da je tužiteljici za studeni 2022. isplaćena bruto plaća u iznosu od 832,43 EUR, odnosno neto 657,43 EUR, a iz obračunske isprave za isplatu plaće za listopad 2022. proizlazi da je tužiteljici isplaćena bruto plaća u iznosu od 819,38 EUR, odnosno neto 628,09 EUR.
10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ukupno kod tuženika radila oko 3 godine i to prvo kao zamjena na određeno vrijeme kao čistačica i njegovatelj te da je bilo i nekih kraćih prekida. Onda se pojavila potreba da bude zamjena za CV u kuhinji što je bila od 23.2.2022. Ta zamjena je kratko trajala jer je CV umro pa je zaposlena kao zamjena za SV. Nakon toga su kod kuće imali obiteljsku svađu zbog koje je bila policija i imali su sud te su dobili kaznu i platili. Ona je dalje radila i sjeća se da ju je tjedan prije Božića ravnateljica pozvala u ured i rekla da je iz Ministarstva došlo rješenje da joj moraju dati otkaz radi takve prijave. Ona je pitala zašto nakon toliko vremena od te prijave a ravnateljica joj je rekla da mora tako postupiti. Nakon toga je radila 3-4 dana jer nitko nije imao raditi i nakon toga joj je ugovor prestao. U međuvremenu se nije zaposlila, prijavila se na burzu no ne prima nikakvu naknadu jer su joj rekli da nema pravo.
11.Analizirajući iskaz tužiteljice sud isti ocjenjuje kao istinit u pravcu duljine trajanja radnog odnosa od tuženika i radnih mjesta na kojima je radila kod tuženika kao i da joj je ravnateljica tuženika najavila da će dobiti otkaz radi pravomoćno izrečene prekršajnopravne sankcije za nasilje u obitelji, kao i u pravcu da se tužiteljica u međuvremenu nije zaposlila, s obzirom da je u navedenome tužiteljičin iskaz sukladan dokumentaciji u spisu.
12. Na temelju ponovne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka (čl.8. ZPP- a) sud je zauzeo stajalište da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva pod točkom I. valja reći da isti sadrži očitu omašku u pisanju brojeva odnosno da, s obzirom na navode tužiteljice u podnesku od 14.11.2024. u kojem navodi da bi joj radni odnos trajao do 5.4.2023. – do smrti radnice SV bi u točki I. tužbenog zahtjeva trebao pisati da je radni odnos tužiteljici prestao 5. travnja 2023., umjesto pogrešno 5. travnja 2024. Vezano za taj dio tužbenog zahtjeva sud je imao u vidu sadržaj rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-38/2024-3 od 28. ožujka 2024. i sadržaj Zakona o socijalnoj skrbi (NN broj 18/22, 46/22, 119/22) koji je vrijedio u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu, odnosno s obzirom na sadržaj čl. 261. Zakona o socijalnoj skrbi koji je vrijedio u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu 9. prosinca 2022., iz kojeg proizlazi da je poslodavac imao obvezu otkazivanja ugovora o radu samo ako osoba u radnom odnosu u ustanovi socijalne skrbi bude pravomoćno osuđena za neko od kaznenih dijela iz stavka 1. točke 1. i 2. toga članka. U konkretnom slučaju je tužiteljica presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pp-424/2021-14 od 14. svibnja 2021., koja je postala pravomoćna 28.7.2021., proglašena krivom za prekršaj iz čl.10.st.1. točka 1. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i kažnjena novčanom kaznom. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica nije pravomoćno osuđena za neko od kaznenih dijela iz čl. 261.stavka 1. točke 1. i 2. Zakona o socijalnoj skrbi (NN broj 18/22, 46/22 i 119/22), već za prekršaj iz čl.10. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pa se iz tog razloga pobijana odluka o otkazu ukazuje nedopuštenom, odnosno iz provedenog postupka proizlazi da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužiteljici sukladno odredbi čl. 115. Zakona o radu, u vezi s odredbom čl. 135. st. 3. Zakona o radu. Nadalje, valja reći da je, što je u konačnici postalo nesporno među strankama, tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu na određeno puno radno vrijeme od 21.1.2020. i Aneksa 2020 – 1 Ugovoru o radu od 23. lipnja 2020. iz kojih proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena radi zamjene i za trajanja bolovanja radnika na dugotrajnom bolovanju CV koji je u međuvremenu preminuo, nakon čega je ostala zaposlena kao zamjena na istovjetnom radnom mjestu za drugu radnicu odsutnu zbog dugotrajnog bolovanja SV te da je Aneksom 2020-1 Ugovoru o radu ugovoreno da radni odnos tužiteljice na temelju tog Aneksa traje do nastupa jednog od slijedećeg – do povratka SV na radno mjesto ili do prestanka radnog odnosa SV kod tuženika po bilo kojoj osnovi. Nesporno je da je SV preminula **.**.2023. i da bi radni odnos tužiteljice kod tuženika trajao do 5. travnja 2023., odnosno do smrti radnice SV, te je slijedom navedenoga valjalo utvrditi da je nedopuštena tuženikova Odluka o redovnom otkazu Ugovora o radu uvjetovana uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika od 9. prosinca 2022. i da je radni odnos tužiteljici kod tuženika prestao 5. travnja 2023., a ne kako to tužiteljica pogrešno u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu navodi s 5. travnja 2024., odnosno valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke presude. Vezano za zahtjev tužiteljice za isplatu naknade bruto plaće sud je primjenom odredbe čl.95.st. 3. i 5. Zakona o radu isti ocijenio djelomično osnovanim. Naime, odredbom čl.95.st.3. Zakona o radu propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Člankom 95. st.5. Zakona o radu propisano je da ako tim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drugačije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visine prosječne plaće koja mu je isplaćena za prethodna tri mjeseca. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica radila do 7. siječnja 2023. Ista je izjavila da čini nespornim da joj je tuženik isplatio naknadu plaće za razdoblje od 1.1. -7.1.2023. i tužiteljica je u konačnici dostavila obračunske isprave za isplatu plaće – naknade za listopad, studeni i prosinac 2022. iz kojih proizlazi da je tužiteljici za listopad, studeni i prosinac 2022. isplaćena prosječna plaća u visini od 799,23 EUR . Uzimajući u obzir tu visinu sud je utvrdio da bi za razdoblje od 8. do 31. siječnja 2023. tužiteljici pripadala naknada bruto plaće u iznosu od 618,72 EUR (24 dana x 25,78 EUR bruto). Naime, siječanj ima 31 dan, pa se podijelivši iznos od 799,23 EUR bruto na 31 dan dobiva naknada bruto plaće po danu u iznosu od 25,78 EUR. Nadalje je sud ocijenio da tužiteljici pripada naknada plaće za veljaču i ožujak 2023. u bruto iznosima od po 799,23 EUR, te za pet dana travnja 2023. u bruto iznosu od 133,20 EUR (5 dana x 26,64 EUR bruto). Naime, travanj ima 30 dana pa se podijelivši iznos od 799,23 EUR sa 30 dana dobiva naknada bruto plaće po danu u iznosu od 26,64 EUR. Dakle, zahtjev tužiteljice za isplatom naknade bruto plaće za razdoblje od 8. siječnja 2023. do zaključno sa 5. travnja 2023. ocijenjen je osnovanim za bruto iznos od 2.350,38 EUR, a u preostalom iznosu od 47,31 EUR bruto je isti ocijenjen neosnovanim. Isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade bruto plaće sud je odredio u skladu sa zahtjevom tužiteljice tekućem od 16. travnja 2024. Navode tuženika da bi u cijelosti trebao odbiti zahtjev tužiteljice za isplatom naknade bruto plaće sud je ocijenio neosnovanim. Vezano za zahtjev tužiteljice da joj tuženik na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 2.000,00 EUR, sa kamatom od dana podnošenja tužbe, koji dio tužbenog zahtjeva tužiteljica temelji na odredbi čl. 111.st.2. Zakona o radu valja reći da je sud isti odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja koji uređuju odredbe čl.221.a ZPP-a i čl.135.st.1. Zakona o radu. Odredbom čl.111. st. 1. Zakona o radu je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac mu je dužan naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Člankom 111.st.2. Zakona o radu propisano je da se pravo na naknadu štete iz stavka 1. tog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Jedna od pretpostavki odštetne odgovornosti je uzročna veza između štetne radnje, štetnika i nastanka štete, odnosno pretpostavke odgovornosti za štetu su postojanje štetnika i oštećenika, štetna radnja štetnika, uzročna veza i protupravnost i te opće pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, odnosno tužiteljica ih je morala dokazati. Odredbom čl. 135.st.1. Zakona o radu je propisano da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drugačije uređeno, a odredbom čl.221.a. ZPP-a je propisano ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl.8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tužiteljica je tijekom cijelog ovog postupka bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku odvjetniku. U tužbi je vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje naknadu štete uzrokovane nezakonitim otkazom predložila svoje saslušanje i saslušanje svjedoka (bez navođenja imena i prezimena i adrese). U podnesku od 20. siječnja 2023. (list 21 spisa) predložila je na te okolnosti ispitivanje svjedoka JV, BV i OV. Međutim, na pripremnom ročištu održanom 6. listopada 2023. je njezin punomoćnik izjavio da se prema stajalištu tužiteljice ovdje radi o pravnom pitanju te da su sve relevantne činjenice vidljive iz dokumentacije u spisu. Predložila je samo svoje saslušanje i da se zaključi glavna rasprava. Ukazuje se i da je tužiteljica u odgovoru na žalbu (list 84 spisa) isticala da se o osnovanosti tužbenog zahtjeva moglo i trebalo odlučiti već nakon odgovora na tužbu. I u ponovljenom postupku tužiteljica nije predlagala izvođenje drugih dokaza, osim čitanja dokumentacije u spisu i njezinog iskaza. Činjenica da je pobijana odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom sama po sebi ne dovodi do poslodavčeve odštetne odgovornosti za neimovinsku štetu radnika. Prema stajalištu suda iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da u postupanju tuženika ima šikanoznog postupanja prema tužiteljici, odnosno tužiteljica nije dokazala, niti iskazivala da bi tuženik prema njoj šikanozno postupao, odnosno da bi joj tuženik nezakonitim otkazom grubo povrijedio prava osobnosti. Naime, tužiteljica je iskazala da je radila i da ju je u ponedjeljak, odnosno tjedan prije Božića ravnateljica pozvala u svoj ured i rekla da je iz Ministarstva došlo rješenje da joj moraju dati otkaz radi takve prijave ta da je ona pitala zašto nakon toliko vremena od te prijave, odnosno zašto je radila ako nije smjela raditi i zašto sad mora ići s posla van, te da joj je ravnateljica rekla da tako mora postupiti i da je ona nakon toga radila tri – četiri dana, jer nitko nije imao raditi i nakon toga joj je ugovor prestao. Prema stajalištu suda pitanje naknade štete nije pravno pitanje i u konkretnom slučaju je tužiteljica trebala dokazati da su ispunjene sve pretpostavke da bi joj tuženik bio dužan naknaditi neimovinsku štetu. Tužiteljica to prema stajalištu suda nije učinila te je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, odnosno valjalo je odlučiti kao pod stavkom III. izreke presude.
13.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP- a, u vezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica je djelomično uspjela u parnici. Odredbom čl.154.st.2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznosa ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupak te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. U konkretnom slučaju je sud ocijenio da je tužiteljica u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva uspjela u parnici u omjeru od oko 53,44%, odnosno da je tuženik uspio u parnici u omjeru od oko 46,56%. Naime tužiteljica je uspjela u parnici u pogledu zahtjeva za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza i gotovo u cijelosti sa zahtjevom za isplatom naknade plaće za razdoblje od 8. siječnja 2023. do 5. travnja 2023. Tužiteljica nije uspjela u parnici sa zahtjevom za naknadom neimovinske štete. Tužiteljica je prema stajalištu suda u tužbi pogrešno naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 52.137,00 EUR. Naime, u konkretnom slučaju tužba protiv tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa se sukladno čl. 37.st.1. ZPP-a vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. U konkretnom slučaju zbroj vrijednosti svih zahtjeva bi u konačnici bio 4.397,69 EUR, te je prema tom zbroju konačno postavljenih tužbenih zahtjeva sud ocjenjivao omjer uspjeha stranaka u parnici. Valja napomenuti da je tužiteljica u tužbi potraživala na ime naknade bruto plaće mjesečne iznose od 868,95 EUR počevši od 1. siječnja 2023. pa do dana zaključenja glavne rasprave. Međutim, nakon što je između stranaka postalo nesporno da je SV preminula **.**.2023. i da bi da nije bila donesena pobijana odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanim skrivljenim ponašanjem radnika od 9. prosinca 2022. radni odnos tužiteljice trajao do 5. travnja 2023., odnosno do smrti radnice SV, tužiteljica je potraživala na ime naknade bruto plaće iznos od 2.397,69 EUR, za razdoblje od 8. siječnja 2023. do 5. travnja 2023. Tuženik je navedeno preciziranje tužbenog zahtjeva u tom dijelu smatrao djelomičnim povlačenjem tužbe, te je zatražio trošak na ime tog djelomičnog povlačenja tužbe. Međutim, sud je zauzeo stajalište da se tu ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe i da se činjenica preciziranja i promjene tužbenog zahtjeva do kojeg je došlo zbog smrti SV ne može smatrati djelomičnim uspjehom tuženika u parnici. Dakle, sud je ocijenio da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka sukladno uspjehu u sporu odnosno u omjeru od 6,88% uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.397,69 EUR. Tužiteljici je priznat trošak sastava zahtjeva za zaštitu prava u visini od 125,00 EUR sukladno tbr.30.t.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 138/23), u vezi s tbr.46 i 54. Tarife. Sud nije ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za naknadom troška pribavljanja dokumentacije, jer iz dokumentacije priložene tužbi ne proizlazi da je tužiteljica pribavljala bilo kakvu dokumentaciju i da bi joj zbog toga nastao trošak. Za sastav tužbe tužiteljici je priznat trošak u visini od 250,00 EUR sukladno tbr.7.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Trošak sastava podneska od 20. siječnja 2023. sud nije ocijenio potrebnim na teret protivne stranke, s obzirom na sadržaj odredbe čl.299. ZPP-a. Također sud nije ocijenio potrebnim na teret protivne stranke trošak sastava požurnice od 13. travnja 2023. Za zastupanje na pripremnim ročištima održanim 15. lipnja 2023. i 6. listopada 2023. tužiteljici je priznat trošak u zatraženim iznosima od po 125,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.2. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 22. studenog 2023., 16. srpnja 2024., 3. listopada 2024. i 9. siječnja 2025. tužiteljici je priznat trošak u zatraženim iznosima od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za sastav podnesaka od 12. lipnja 2024. i 14. studenog 2024. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima na kojima se objavljuje presuda održanim 4. siječnja 2024. i 24. veljače 2025. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 125,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.3. Tarife u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za sastav žalbe na presudu tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 312,50 EUR, sukladno tbr.10.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Trošak sastava odgovora na žalbu nije ocjenjen potrebnim za vođenjem parnice. Za zastupanje na ročištu na kojem je preotvorena glavna rasprava 12. studenoga 2024. tužiteljici je priznat trošak u iznosu od 125,00 EUR, sukladno tbr.9.t.2. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Ročište određeno za 16. prosinca 2024. je odgođeno rješenjem od 29. studenoga 2024., a sud nije ocijenio potrebnim na teret protivne stranke trošak pisanja zahtjeva za trošak. Dakle, sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.812,50 EUR, pa je prema uspjehu u sporu prema postotku koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici od 6,88% tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 193,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja odluke sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.
14.Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 24. veljače 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno čl. 106. st. 5. ZPP, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćniku Nenadu Beloši, odvjetniku u Novom Marofu 2. Tuženiku po punomoćniku Ivi Pavličeku, odvjetniku u OD Pavliček Ergarac Medved j.t.d. u Varaždinu
