REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž R-31/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženog Republike Hrvatske, OIB 52634238587, Ministarstvo obrane, kojega zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15915/2021-32 od 16. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se kao neosnovana žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15915/2021-32 od 16. siječnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. O troškovima žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju MŽ, na ime doprinosa iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na iznose iz presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, Posl.br.: Pr- 2085/2015 od 26. listopada 2016. godine, isplati iznos od 1.515,37 eura (slovima: tisućupetstotinapetnaest eura tridesetsedam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku na:

- na iznos od 89,86 eura od 15.05.2012. godine

- na iznos od 81,69 eura od 15.06.2012. godine

- na iznos od 32,68 eura od 15.07.2012. godine

- na iznos od 65,35 eura od 15.08.2012. godine

- na iznos od 114,37 eura od 15.09.2012. godine

- na iznos od 34,75 eura od 15.10.2012. godine

- na iznos od 95,37 eura od 15.11.2012. godine

- na iznos od 48,59 eura od 15.12.2012. godine

- na iznos od 35,05 eura od 15.01.2013. godine

- na iznos od 50,46 eura od 15.02.2013. godine

- na iznos od 38,92 eura od 15.03.2013. godine

- na iznos od 76,94 eura od 15.04.2013. godine

- na iznos od 33,68 eura od 15.05.2013. godine

- na iznos od 100,92 eura od 15.06.2013. godine

- na iznos od 30,67 eura od 15.07.2013. godine

- na iznos od 100,92 eura od 15.08.2013. godine

- na iznos od 115,33 eura od 15.10.2013. godine

- na iznos od 30,67 eura od 15.11.2013. godine

- na iznos od 43,19 eura od 15.12.2013. godine

- na iznos od 63,65 eura od 15.01.2014. godine

- na iznos od 55,38 eura od 15.02.2014. godine

- na iznos od 32,35 eura od 15.03.2014. godine

- na iznos od 56,24 eura od 15.04.2014. godine

- na iznos od 57,67 eura od 15.05.2014. godine

- na iznos od 30,67 eura od 15.06.2014. godine pa sve do isplate

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR, u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 354. stavak 1., stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku), pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Smatra kako pobijana presuda ima nedostataka uslijed kojih se ista ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva i proturječna razlozima presude, o odlučnim činjenicama u postupku uopće se ne navode razlozi u obrazloženju pobijane presude, odnosno istu su proturječni priloženim ispravama i provedenim dokazima. Tvrdi da je sud pogrešno zaključio da tužena nije u obvezi obračunati i isplatiti javna davanja na dosuđeni iznos terenskog dodatka. Naime, ističe da mu pripadaju iznosi obveznih doprinosa, poreza i prireza na utvrđeni, dosuđeni i naplaćeni iznos terenskog dodatka u pravomoćno okončanom postupku koji se vodio pred sudom prvog stupnja u predmetu poslovni broj Pr-2085/15. Ukazuje da se terenski dodatak može neoporezivo isplatiti u iznosu i pod uvjetima propisanim Pravilnikom o porezu na dohodak, a u konkretnom slučaju to znači da ako su svi ostali uvjeti zadovoljeni i ako je mjesto rada udaljeno od mjesta sjedišta poslodavca ili njegove poslovne jedinice i mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta radnika više od 30 kilometara, tada se terenski dodatak u zemlji može neoporezivo isplatiti u iznosu do 170,00 kuna (odnosno 150,00 kuna) dnevno, u protivnom, ako navedeni uvjeti nisu zadovoljeni tako isplaćeni dodaci imaju se smatrati primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaća) za koje je poslodavac obvezan obračunati, obustaviti i uplatiti propisane obveze za javna davanja. Iz dokumentacije u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2085/15 (koji prileži ovom predmetu) vidljivo je da se radi o isplati terenskog dodatka za udaljenost mjesta rada od mjesta prebivališta tužitelja manja od 30 km što prvostupanjski sud nije uočio i potpuno izostavlja u pobijanoj odluci, slijedom čega presuda ima nedostataka uslijed kojih se ista ne može ispitati. Poziva se na članak 178. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/2002., 58/2002., 175/2003., 136/2004., 76/2007., 88/2009. i 124/2009.), članak 12. stavak 1. Pravilnika o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji („Narodne novine“ broj 141/2004. i 22/2005.), Odluku o visini dnevnice za službeno putovanje i visini naknada za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna („Narodne novine“ broj 55/2004., 61/2004. i 12/2005.) i Odluku o visini dnevnice za službeno putovanje u zemlji i visini naknada za državne dužnosnike, suce i druge pravosudne dužnosnike, te ostale zaposlene koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna, a čija prava nisu uređena kolektivnim ugovorima („Narodne novine“ broj 117/2012.), članak 13. stavak 4. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 1/2005., 14/2005., 95/2005., 96/2006., 68/2007., 146/2006., 2/2009., 9/2009., 146/2009., 137/2011., 61/2012., 79/2013., 160/2013. i 137/2015.) te izraženo mišljenje Porezne uprave klasa: 410-01/11- 01/1834, urbroj: 513-07-21-01/11-2 od 29. kolovoza 2011., te zaključuje da je tuženik bio u obvezi na neto iznose terenskog dodatka iz pravomoćne sudske odluke, koju tražbinu je tužitelj naplatio u provedenom ovršnom postupku, obračunati i uplatiti pripadajuće dužne iznose obveznih doprinosa, poreza i prireza, a što nije učinio niti u ostavljenom roku po pokrenutom postupku mirnog rješenja spora za isplatu navedenog iznosa. Ukazuje da nakon što je uspio u postupku radi isplate terenskog dodatka, tek po pravomoćnom okončanju postupka u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2085/15 kada je utvrđeno njegovo potraživanje te u slučaju da tužena dobrovoljno i u skladu sa zakonom, ne obračuna i isplati pripadajuće iznose na ime javnih davanja, imao je mogućnost pokretanja postupka u ovom predmetu. I nadalje tvrdi da njegovo potraživanje nije u zastari, a osporava i odluku o troškovima postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetnu presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.515,37 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznose pobliže opisane kao u točki I. izreke presude, a koji predstavlja propisane obveze za javna davanja odnosno doprinos za obvezno osiguranje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve to na iznos od 17.320,00 kuna, koji je tužitelju i isplaćen u postupku izravne naplate temeljem pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2085/15 od 25. listopada 2016.

5.1. Naime, pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr- 2085/15 od 25. listopada 2016. naloženo je tuženici da tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi za razdoblje od 1. travnja 2012. do 1. lipnja 2014. isplati iznos od 17.320,00 kuna na ime terenskog dodatka, obzirom je u tom periodu obavljao službene poslove i zadaće u obliku rada - aktivno dežurstvo u smjenskom radu, na terenu izvan stalnog mjesta službe. Mjesto službe tužitelja bilo je u Splitu, a aktivno dežurao obavljao je u mjestu Jesenice koje je dvadesetak kilometara udaljeno od mjesta prebivanja tužitelja - [adresa] u [adresa]. Tužitelj je u tom postupku zahtijevao isplatu terenskog dodatka u neto iznosu dakle neoporezivo, tvrdeći da se radi o materijalnom trošku a ne plaći, na koji je tuženica kao poslodavac dužna obračunati, obustaviti i uplatiti sva javna davanja, a ukoliko na taj način eventualno ne postupi, isto će biti predmet posebnog postupka. Dakle, tužitelj u tom postupku nije zahtijevao isplatu javna davanja odnosno isplatu bruto iznosa terenskog dodatka.

5.2. Obzirom tuženica na pravomoćno presuđeni iznos terenskog dodatka nije obračunala doprinose iz plaće, porez i prirez, tužitelj je ustao predmetnom tužbom, zahtijevajući na ime istih konačno iznos koji po visini nije sporan (proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Lidije Tkalec Gradinščak, prema kojem, ukoliko se utuženi pojedinačni iznosi tretiraju kao razlike neto plaće - dohodak od nesamostalnog rada, tada bi prilikom obračuna takve plaće u razdoblju od travnja 2012. do svibnja 2014. bili obračunati doprinosi iz plaće, te porez i prirez u ukupnom iznosu od 1.515,35 eur), obzirom tvrdi da je tuženica bila dužna na presuđene pojedinačne neto iznose terenskog dodatka obračunati sva javna davanja, koje on sada utužuje (kako to navodi u svojoj tužbi) nakon donošenja odluke u prethodnom postupku i ovisno o istoj, jer je tek sada imao mogućnost pokrenuti predmetni postupak.

5.3. U pravcu osnovanosti svoje tvrdnje da je tuženica bila u obvezi obračunati obavezne doprinose, poreze i prireze na neto iznose terenskog dodatka iz pravomoćne sudske odluke, tužitelj se poziva na odredbu članka 13. stavak 4. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 95/2005., 96/2006., 68/2007., 146/2008., 2/2009., 9/2009., 146/2009., 123/2010., 137/2011., 61/2012., 79/2013., 160/2013., 157/2014. i 137/2015. - dalje: Pravilnik), kojom je propisano da ako su svi uvjeti zadovoljeni, i ako je mjesto rada udaljeno od mjesta sjedišta poslodavca ili njegove poslovne jedinice i mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta radnika više od 30 kilometara, tada se terenski dodatak u zemlji može neoporezivo isplatiti u iznosu do 170,00 kuna (odnosno 150,00 kuna) dnevno, u protivnom, ako navedeni uvjeti nisu zadovoljeni tako isplaćeni dodaci trebaju se smatrati primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaća) za koje je poslodavac obvezan obračunati, obustaviti i uplatiti propisane obveze za javna davanja.

5.4. Dakle, da se u predmetnom slučaju radi o oporezivom iznosu terenskog dodatka (bruto iznosu) sukladno prethodno navedenoj odredbi Pravilnika, tužitelj temelji na činjenici (koja konačno i nije sporna) da je mjesto njegova prebivališta bilo udaljeno manje od 30 km od mjesta rada.

6. Prvostupanjski je sud predmetnom presudom odlučio o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, na način da je isti odbio u cijelosti kao neosnovan, obzirom je zaključio da isplata terenskog dodatka koja u predmetnom slučaju pojedinačno iznosi 75,00 dnevno, nije oporeziva, pa da stoga tužitelju ne pripada zatraženi iznosi obveznih doprinosa, poreza i prireza na dosuđeni neto iznos - onaj koji je pravomoćno presuđen presudom suda prvoga stupnja poslovni broj Pr-2085/2015 od 25. listopada 2016. Pritom, sud je pošao od sadržaja članka 10. stavka 1. točke 9. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/2004., 73/2008., 80/2010., 114/2011., 22/2012., 144/2012., 43/2013., 120/2013., 125/2013. i 148/2013. - dalje: ZPD), članka 13. stavak 2. točka 15. i 4. Pravilnika i Odluke o visini dnevnica za službena putovanja u zemlji i visini naknade za državne dužnosnike, suce i druge pravosudne dužnosnike te ostale zaposlene koji se financiraju iz sredstava proračuna, a čija prava nisu uređena kolektivnim ugovorom („Narodne novine“ broj 117/2012. - dalje: Odluka).

7. Predmetna odluka nije pravilna niti zakonita, jer je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio cijeniti činjenicu koju je tužitelj isticao tijekom čitavog postupka pozivajući se na odredbu članka 13. stavka 4. Pravilnika, i to da u situaciji kada je utvrđeno da je mjesto prebivališta tužitelja bilo udaljeno manje od 30 km od mjesta rada, terenski dodatak se ima smatrati primitkom po osnovi nesamostalnog rada (plaća), za koje je poslodavac obvezan obračunati, obustaviti i uplatiti propisane obveze za javna davanja. U tom pravcu sud prvoga stupnja ne daje nikako obrazloženje razloga, zbog čega je presuda opterećena i bitnom povredom postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer se u tom u tom dijelu ne može ispitati.

8. Ovaj sud prihvaća, što konačno tužitelj niti ne spori da je odredbom članka 13. stavak 2. točka 15. Pravilnika - kojim se razrađuje se provedba Zakona o porezu na dohodak, propisano da se oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavci isplaćuju svojim radnicima, i to između ostalog i terenski dodatak u zemlji do 170,00 kuna dnevno, odnosno 150,00 kuna počev od 27. listopada 2012. (stupanjem na snagu Odluke o visini dnevnica za službena putovanja u zemlji i visini naknade za državne dužnosnike, suce i druge pravosudne dužnosnike te ostale zaposlene koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna) na ime pokrića troškova prehrane i drugih troškova radnika na terenu u zemlji, osim troškova smještaja koji se podmiruju na teret poslodavca i ne smatraju se dohotkom radnika. Prema stavku 4. toga članka Pravilnika terenski dodatak u tuzemstvu i inozemstvu isplaćuje se kada radnik boravi izvan mjesta svojega prebivališta ili uobičajenog boravišta radi poslova koje obavlja izvan sjedišta poslodavca ili sjedišta izdvojene poslovne jedinice poslodavca i kada poslodavac obavlja takvu vrstu djelatnosti koja je po svojoj prirodi vezana za rad na terenu (mjesto rada se razlikuje od mjesta sjedišta poslodavca ili njegove poslovne jedinice i mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta radnika, pri čemu je mjesto rada udaljeno od tih mjesta najmanje 30 kilometara).

8.1. Dakle, na tuženici kao poslodavcu je obveza isplatiti terenski dodatak neoporezivo ako su ispunjeni uvjeti iz člana 13. stavak 4. Pravilnika, što da znači ako su svi ostali uvjeti zadovoljeni i ako je mjesto rada udaljeno od mjesta sjedišta poslodavca ili njegove poslovne jedinice i mjesta prebivališta ili uobičajenog boravišta radnika više od 30 kilometara, tada se terenski dodatak u zemlji može neoporezivo isplatiti u iznosu do 170,00 kuna (150,00 kuna) dnevno. U ovom predmetnu nije takav slučaj, iako iznos terenskog dodatka dnevno iznosi 75,00 kuna.

8.2. U protivnom, ako navedeni uvjeti nisu zadovoljeni tako isplaćeni dodaci trebaju se smatrati primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaća) za koje je poslodavac obvezan obračunati, obustaviti i uplatiti propisane obveze za javna davanja. U ovom predmetu takav slučaj se ostvario.

8.3. Dakle, prilikom donošenja predmetne presude, sud prvoga stupnja propušta cijeniti činjenicu da naknade koje poslodavci isplaćuju radnicima u iznosima i pod uvjetima koji nisu sukladni članku 13. stavku 2. točki 15. i stavku 4. Pravilnika smatraju se primicima od nesamostalnog rada iz članka 14. Zakona te podliježu oporezivanju, a to u predmetnom slučaju znači - obzirom da je mjesto rada tužitelja manje od 30 km od mjesta prebivališta ili njegova uobičajenog boravišta, da je poslodavac obvezan obračunati, obustaviti i uplatiti propisane obveze za javna davanja, odnosno postupiti kao u slučaju isplate dohotka od nesamostalnog rada (plaće).

9. Obzirom je prvostupanjski sud zahtjev tužitelja propustio razmatrati sukladno odredbi članka 13. stavak 4. Pravilnika i u tom pravcu dati valjano obrazloženje razloga, valjalo je uvažiti žalbu tužitelja, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovan postupak (članak 369. stavak 1. ZPP).

10. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti bitnu povredu postupka na koju mu je ukazano ovom odlukom te će donijeti novu, pravilno izrađenu i obrazloženu presudu sukladno odredbama članka 338. stavka 3. i 4. ZPP, pri čemu se ukazuje sudu da, ukoliko tužbeni zahtjev tužitelja ocijeni osnovanim, dužan je odučiti i o tuženikovom istaknutom prigovoru zastare potraživanja tužitelja.

11. Na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP, o troškovima postupka u povodu pravnih lijekova odlučit će se u konačnoj odluci.

U Puli-Pola 24. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić