Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-701/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Stanić & Zrno j.t.d. u Osijeku, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Vedrana Stanića, odvjetnika u Osijeku, po objavi 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu broj 3210327999/07 od 18. rujna 2007., koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka pod brojem OV- 14921/07 19. rujna 2007., koji je sklopljen između tužiteljice ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kao Kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 5.224,01 EUR (slovima: pet tisuća dvjesto dvadeset jedan euro jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,54 eur od 03.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 14,68 eur od 02.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,39 eur od 09.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 12,02 eur od 20.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 12,02 eur od 14.08.2008. pa do isplate

- na iznos od 16,27 eur od 10.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 34,59 eur od 12.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 22,64 eur od 12.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 26,89 eur od 13.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 28,01 eur od 06.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,98 eur od 15.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 25,30 eur od 25.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 18,66 eur od 17.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 19,99 eur od 09.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 26,30 eur od 24.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 26,30 eur od 22.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,03 eur od 12.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 19,67 eur od 09.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 19,67 eur od 14.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 24,31 eur od 14.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 31,75 eur od 17.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 28,03 eur od 15.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 31,88 eur od 14.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 32,28 eur od 06.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 41,57 eur od 10.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 47,94 eur od 09.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 41,57 eur od 12.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 61,48 eur od 16.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 51,52 eur od 07.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 57,23 eur od 15.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 64,40 eur od 15.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 69,04 eur od 17.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 61,74 eur od 15.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 75,54 eur od 18.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 69,44 eur od 20.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 76,74 eur od 17.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 81,25 eur od 10.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 84,30 eur od 07.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 130,49 eur od 10.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 86,96 eur od 12.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 81,25 eur od 12.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 86,03 eur od 23.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 81,92 eur od 14.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 94,52 eur od 17.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 96,38 eur od 20.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 90,67 eur od 16.03.2012.pa do isplate

- na iznos od 89,21 eur od 13.04.2012 pa do isplate

- na iznos od 95,72 eur od 17.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 96,91 eur od 19.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 91,34 eur od 16.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 90,41 eur od 13.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 86,30 eur od 12.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 90,28 eur od 16.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 91,34 eur od 14.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 91,34 eur od 19.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 86,03 eur od 16.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 87,36 eur od 19.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 86,03 eur od 13.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 90,14 eur od 10.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 84,70 eur od 20.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 83,38 eur od 19.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 82,05 eur od 12.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 84,44 eur od 19.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 87,36 eur od 18.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 86,03 eur od 15.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 87,49 eur od 14.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 92,40 eur od 19.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 89,35 eur od 20.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 94,79 eur od 25.02.2014. pa do isplate

- na iznos od 95,45 eur od 31.03.2014. pa do isplate

- na iznos od 93,06 eur od 18.04.2014. pa do isplate

- na iznos od 91,21 eur od 21.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 89,48 eur od 12.06.2014. pa do isplate

- na iznos od 90,01 eur od 01.07.2014. pa do isplate

- na iznos od 92,00 eur od 04.08.2014. pa do isplate

- na iznos od 94,79 eur od 01.09.2014. pa do isplate

- na iznos od 94,26 eur od 06.10.2014. pa do isplate

- na iznos od 99,04 eur od 17.11.2014. pa do isplate

- na iznos od 97,39 eur od 10.12.2014. pa do isplate

- na iznos od 97,74 eur od 15.01.2015. pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.890,45 eura (slovima: tisuću osamsto devedeset eura četrdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 10. lipnja 2023. navodi da je s tuženom 18. rujna 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 3210327999/07, potvrđen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka pod brojem OV-14921/07, 19. rujna 2007., temeljem kojeg Ugovora je tužena kao kreditor dala tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 24.647,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 1. Ugovora o kreditu tužena obvezala se staviti tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 24.647,20 obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok je člankom 6. Ugovora bilo određeno da će tužiteljica otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 350,99, obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako početna kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje, a koja kamata je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Banke. Tužiteljica je kredit konačno otplatila u siječnju 2015. godine, prije konverzije. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljici nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužiteljici je ponuđeni kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislila da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj 26. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je kako su poslovne banke, među kojima i ovdje tužena banka: ”u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim presudama utvrđeno je da je jednostrano određivanje visine kamatne stope od strane tužene nepošteno te su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnim. Ovakvu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev. 249/14 od 9. travnja 2015. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i u dijelu kojim je presuđeno kako je nepošteno ugovaranje valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora potrošači od strane Banke nisu informirani o svim bitnim parametrima te su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula utvrđene ništetnim. Kako to navodi Trgovački sud u Zagrebu u presudi broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. drastični porast CHF u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom koju je Banka mijenjala jednostranom odlukom doveo je do znatne stranačke neravnoteže ugovornih strana uslijed čega je tužiteljica kao potrošač bila u znatno nepovoljnijoj situaciji. Sukladno navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nedvojbeno je kako je tužena na štetu tužiteljice neosnovano naplatila, odnosno stekla bez osnove novčani iznos koji će se utvrditi financijskim vještačenjem nakon što tužena dostavi potrebnu dokumentaciju, a sve na osnovu ništetnosti ugovornih odredbi koje uređuju valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), sada određeno odredbom člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14., 110/15.) određeno je da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Isto tako, sukladno odredbi članka 502.c, a u vezi s člankom 502.a stavkom 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom na navedeno, predmetne presude iz kolektivnog spora u ovom slučaju odnose se i na ugovorni odnos između tužiteljice i tužene i imaju se primijeniti i u ovoj parnici. Tužiteljica ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom, a kojom dokumentacijom raspolaže samo tužena, pa nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev te stoga temeljem odredbe članka 186b. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku predlaže da sud donese rješenje: „Nalaže se tuženoj da vezano uz Ugovor o kreditu broj 3210327999/07 od 18. rujna 2007., koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene kao kreditora, dostavi sudu i tužiteljici sve anekse navedenog ugovora o kreditu (ukoliko ih je bilo), početni otplatni plan, promete po kreditu i promjene kamatne stope, sve u roku od 15 dana. Sukladno odredbi članka 186.b. stavak 3., a u vezi sa stavkom 4. i 5. istoga članka Zakona o parničnom postupku, tužiteljica će nakon pribave potrebne dokumentacije i nakon provedenog vještačenja, a u roku koji joj odredi sud, odrediti iznos novčane tražbine koju potražuje od tužene zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Obzirom je tužiteljica naznačila moguću vrijednost predmeta spora, istu će sukladno članku 186.b. stavku 5. Zakona o parničnom postupku iznova naznačiti nakon pribave potrebne dokumentacije od tužene i provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom navedenoga, tužiteljica predlaže da sud temeljem članka 1111. a u vezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 502.c Zakona o parničnom postupku donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu broj 3210327999/07 od 18. rujna 2007., potvrđen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka pod brojem OV-14921/07 19. rujna 2007., koji je sklopljen između tužiteljice ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kao Kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova stečenog bez osnove na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznos koji će biti utvrđen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po dostavljenoj dokumentaciji, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u koja teče na iznos svako mjesečno više uplaćenog anuiteta od dana uplate pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznima kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

1.1. U podnesku od 12. veljače 2024. tužiteljica navodi da joj je tužena nakon podnošenja tužbe dostavila svu dokumentaciju potrebnu kako bi mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev, pa je uredila točku II. tužbenog zahtjeva na način da potražuje iznos od 5.112,09 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

1.2. U podnesku od 7. siječnja 2025., a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na način da glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu broj 3210327999/07 od 18. rujna 2007., koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka pod brojem OV- 14921/07 19. rujna 2007., koji je sklopljen između tužiteljice ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kao Kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova stečenog bez osnove na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, iznos od 5.149,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB-a uvećane za 5 postotnih poena do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a o od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos od 1,54 eur od 03.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 14,68 eur od 02.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 5,39 eur od 09.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 12,02 eur od 20.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 12,02 eur od 14.08.2008. pa do isplate

- na iznos od 16,27 eur od 10.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 34,59 eur od 12.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 22,64 eur od 12.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 26,89 eur od 13.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 28,01 eur od 06.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,98 eur od 15.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 25,30 eur od 25.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 18,66 eur od 17.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 19,99 eur od 09.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 26,30 eur od 24.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 26,30 eur od 22.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 13,03 eur od 12.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 19,67 eur od 09.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 19,67 eur od 14.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 24,31 eur od 14.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 31,75 eur od 17.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 28,03 eur od 15.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 31,88 eur od 14.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 32,28 eur od 06.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 41,57 eur od 10.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 47,94 eur od 09.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 41,57 eur od 12.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 61,48 eur od 16.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 51,52 eur od 07.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 57,23 eur od 15.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 64,40 eur od 15.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 69,04 eur od 17.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 61,74 eur od 15.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 75,54 eur od 18.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 69,44 eur od 20.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 76,74 eur od 17.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 81,25 eur od 10.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 84,30 eur od 07.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 130,49 eur od 10.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 86,96 eur od 12.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 81,25 eur od 12.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 86,03 eur od 23.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 81,92 eur od 14.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 94,52 eur od 17.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 96,38 eur od 20.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 90,67 eur od 16.03.2012.pa do isplate

- na iznos od 89,21 eur od 13.04.2012 pa do isplate

- na iznos od 95,72 eur od 17.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 96,91 eur od 19.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 91,34 eur od 16.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 90,41 eur od 13.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 86,30 eur od 12.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 90,28 eur od 16.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 91,34 eur od 14.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 91,34 eur od 19.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 86,03 eur od 16.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 87,36 eur od 19.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 86,03 eur od 13.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 90,14 eur od 10.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 84,70 eur od 20.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 83,38 eur od 19.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 82,05 eur od 12.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 84,44 eur od 19.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 87,36 eur od 18.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 86,03 eur od 15.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 87,49 eur od 14.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 92,40 eur od 19.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 89,35 eur od 20.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 94,79 eur od 25.02.2014. pa do isplate

- na iznos od 95,45 eur od 31.03.2014. pa do isplate

- na iznos od 93,06 eur od 18.04.2014. pa do isplate

- na iznos od 91,21 eur od 21.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 89,48 eur od 12.06.2014. pa do isplate

- na iznos od 90,01 eur od 01.07.2014. pa do isplate

- na iznos od 92,00 eur od 04.08.2014. pa do isplate

- na iznos od 94,79 eur od 01.09.2014. pa do isplate

- na iznos od 94,26 eur od 06.10.2014. pa do isplate

- na iznos od 99,04 eur od 17.11.2014. pa do isplate

- na iznos od 97,39 eur od 10.12.2014. pa do isplate

- na iznos od 97,74 eur od 15.01.2015. pa do isplate sve u roku od 15 dana."

1.3. Na ročištu 20. veljače 2025. tužiteljica navodi kako je omaškom prilikom navođenja ukupnog iznosa potraživanja u točki II. tužbenog zahtjeva, naznačeno da se radi o iznosu od 5.149,92 EUR, iako je zbroj svih pojedinačnih mjesečnih utuženih iznosa 5.224,01 EUR. Stoga ispravlja ukupan iznos tako da umjesto iznosa od 5.149,92 potražuje 5.224,01 EUR, dok u svemu ostalome tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

2. Tužena prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, navodi da je odredbom članka 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210327999/07 od 18. rujna 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženu, i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/9, 91/9, 112/9, 129/00, 88/0, 117/03., 88/05., 2/07,. 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

Tužena priznaje da se s tužiteljicom sklopila 18. rujna 2007. Ugovor o kreditu kojim je tužiteljici na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 24.647,20 CHF. Ističe da potraživanje tužiteljice nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Pravilno postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 3. ZPP-a. Stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. stavka 1. ZPP naloži tužiteljici da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužiteljice.

Predmetnom tužbom tužiteljica zahtijeva da sud tuženoj naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženoj naloži isplata tužiteljici iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tužena dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b ZPP-a izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Tužena ističe da je 7. lipnja 2023. udovoljila tužiteljičinom zahtjevu za dostavom dokumentacije.

Tužena ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Naime, tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužiteljica mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sama vršila. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane NU.

Tužena osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 19/22., dalje: ZZP). Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti. Uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tužena ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 126. ZZP-a u svezi odredbe članka 230. ZOO-a. Odredbom članka 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2023., a da je predmetni kredit zatvoren 15. siječnja 2015. to je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina), za sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 10. lipnja 2018. nastupila bi zastara.

Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tužena) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužena smatra da su obje navedene odluke nepravilne i nezakonite, što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Tužena ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužena je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljici su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tužena informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tužene tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tužene bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

Tužena smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tužene, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici. Ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tužena su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tužene nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Rizik promjenjivosti tečaja se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužiteljica se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužiteljici, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljici je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti.

Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na neodređeno glavnično potraživanje od dana plaćanja do isplate, tužene ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženoj za povrat stečenog bez osnove, a tužena u trenutku stjecanja nije bila nepoštena te ju se treba smatrati savjesnim.

U odnosu na prijedlog tužiteljice da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tužena ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva. Međutim, ukoliko bi sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tužena predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te naloži tužiteljici da joj naknadi troškove ovoga postupka.

3. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22 i 155/23.. – dalje u tekstu: ZPP).

3.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

3.2. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

3.3. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora. Upravo u spomenutoj presudi Đ utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju imati ovlasti ispitati nepoštenost ugovorne odredbe po službenoj dužnosti.

3.4. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 16. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Zagrebu (ustvari sudu sjedišta tužene) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje (po struci je frizerka), a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bila niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Osijeku, a što tužena niti ne spori, tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud (Općinski građanski sud u Zagrebu) koji je znatno udaljen (oko 300 km) od mjesta prebivališta tužiteljice ([adresa]) za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.

3.5. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a.

3.6. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Kako iz Ugovora o kreditu broj 3210327999/07 od 18. rujna 2007. i iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopljen u Poslovnici tužene u Osijeku, da je prema podacima iz izvatka iz sudskog registra tužena imala registriranu Podružnicu za bankarske poslove u Osijeku, da tužena nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. U smislu odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tužene, odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Zagrebu odnosno Općinski sud u Osijeku. Pošto se tužiteljica opredijelila za Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.

3.7. Valja napomenuti da, čak i u slučaju kad bi odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 16. Ugovora) bila valjana, prigovor tužene ne bi bio osnovan, obzirom na činjenicu da spomenuti članak 16. glasi: "U slučaju spora ugovara se nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice". Drugim riječima, tužiteljica bi i tada, pozivom na citiranu odredbu ugovora, mogla birati hoće li postupak pokrenuti pred sudom prema sjedištu banke, Općinskim građanskom sudu u Zagrebu ili pred sudom prema sjedištu podružnice tužene iz čijeg pravnog odnosa je spor proizašao, Općinskim sudom u Osijeku.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210327999/07 od 18. rujna 2007. (stranica 8-12 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 84-85 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog od 18. prosinca 2024. (stranica 89-94 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4.1. Na ročištu 17. rujna 2024. tužiteljica je odustala od prijedloga za saslušanjem svjedoka NU.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210327999/07 od 18. rujna 2007. sklopljenom s tuženom.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 18. rujna 2007. tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210327999/07 za iznos 24.647,20 CHF;

- da je kredit odobren za kupnju motornog vozila,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 350,69 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospjeća prvog anuiteta,

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu najranije prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit iskorišten,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

7. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i aktivna legitimacija tužiteljice, zatim visina zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja.

9. Suprotno stavu tužene, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stavu ovoga suda tužiteljica je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu te iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopljen ugovor o namjenskom kreditu - za kupnju vozila, da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba, dok je tužiteljica iskazala da je sredstva kredita utrošila za kupovinu vozila, auta, koji je koristila za osobne potrebe, kao i da u trenutku podizanja kredita nije imala obrt niti je bila vlasnik tvrtke odnosno vozilo nije unijela niti u imovinu obrta niti u imovinu tvrtke. Tužena tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je kredit podigla 2007.g. u podružnici Zagrebačke banke u Osijeku. Naime, trebao joj je auto a kako nije imala gotovine jedina opcija joj je bila podizanje kredita. Raspitivala se u nekoliko banaka o uvjetima kreditiranja, da bi mi na kraju u auto kući rekli kredit najpovoljniji u Zagrebačkoj banci. U Zagrebačkoj banci razgovarala je sa djelatnikom banke koji ju je uvjeravao da su krediti u CHF najpovoljniji i najsigurniji, nije joj rečeno koji elementi utječu eventualno na promjenu CHF. Kod podizanja kredita joj je bilo najbitnije da rata koja je ugovorena bude do isteka ugovornog razdoblja. Ranije nije podizala kredite pa nije znala da može doći do povećanja visine rate. Rata joj je u početku iznosila 1.720,00 kn, da bi se s vremenom povećavala do najvećeg iznosa do 2.800,00 kn. Da je znala da će doći do takve promjene u visini rate kredita, takav kredit ne bi podigla. Kad su se rate kredita počele povećavati, obratila se banci ali su joj tamo rekli da je to normalno i da je tako svima. Kredit je uredno otplatila u siječnju 2015.g. Rate kredita plaćala je svaki mjesec na šalteru banke u gotovini. Ugovor o kreditu je pročitala i sve joj je bilo jasno. Po zanimanju je frizerka.

11.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je rečeno da je kredit u Švicarskim francima najpovoljniji i najsigurniji, da joj nije ništa rečeno koji elementi utječu na promjenu tečaja CHF, jer da je znala da će doći do promjene u visini rate kredita kako je u konačnici došlo (od početnih 1.720,00 kn do 2.800,00) isti ne bi podigla, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, pa i ovaj sud utvrđuje da se navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužiteljice odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu tužiteljicu informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost tijekom postupka nije ničim dokazala. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima u sporovima "potrošač".

11.3. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

12. Tužena prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice jer da tužiteljica nije cijelo vrijeme sama otplaćivala kredit, već da je to činio netko drugi umjesto nje – NU, pa da iz tog razloga ne može potraživati po osnovi stečenog bez osnove one iznose koje nije sama uplatila.

12.1. Tužiteljica je iskazala da je rate kredita plaćala svaki mjesec na šalteru banke u gotovini, da je NU bio njezin dečko i jednom ga je zamolila da umjesto nje uplati ratu kredita, dala mu je novce, time da je on prilikom uplate na šalteru banke morao dati svoju osobnu iskaznicu i on je na taj način uveden kao platitelj. 12.2. Obzirom na iskaz tužiteljice da je sama plaćala rate kredita, kao i da je samo jednom to umjesto nje učinio i za nju to učinio njezin dečko NU, time da i iz prometa po kreditu (stranica 66 spisa) proizlazi da je NU evidentiran kao uplatitelj rate kredita od 1. srpnja 2014., ovaj sud utvrđuje da je uistinu predmetna uplata po NU učinjena samo jednom u ime i za račun tužiteljice, kao i da je spomenutu uplatu tužena proknjižila na ime otplate kredita koji je glasio na tužiteljicu. Stoga ovaj sud prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice cijeni neosnovanim, tim više što tužena, na kojoj je teret dokaza nije dokazala da otplata dijela kredita od strane NU nije učinjena u ime tužiteljice.

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužiteljica tuženoj uplatila obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužiteljica tuženoj uplatila u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u kunama, eurima, po mjesecima i ukupno. Također vještaku je naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

14.1. Iz nalaza vještaka od 18. prosinca 2024. proizlazi:

- da je tijekom otplate kredita, uključujući samo pozitivne stavke, tečajna razlika iznosila 5.224,01 euro,

- da je tijekom otplate kredita tužiteljica u nekim mjesecima anuitete platila u iznosu manjem nego što bi iznosio anuitet primjenom važećeg tečaja na dan isplate kredita, pa je tečajna razlika bila negativna. Ukupna negativna razlika je iznosila 74,09 eura,

- da je tijekom otplate kredita tečajna razlika na ime realiziranih anuiteta na dan plaćanja anuiteta u odnosu na isti anuitet primjenom tečaja CHF na dan isplate iznosila ukupno 5.149,92 eura.

14.2. Tužiteljica je u podnesku od 7. siječnja 2025. uredila tužbeni zahtjev tako da u točki II. potražuje od tužene ukupan iznos od 5.149,92 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate, time da je na ročištu 20. veljače 2025. navela kako je omaškom prilikom navođenja ukupnog iznosa potraživanja u točki II. tužbenog zahtjeva, naznačeno da se radi o iznosu od 5.149,92 EUR, iako je zbroj svih pojedinačnih mjesečnih utuženih iznosa 5.224,01 EUR. Stoga ispravlja ukupan iznos tako da umjesto iznosa od 5.149,92 potražuje 5.224,01 EUR, dok u svemu ostalome tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

14.3. Tužena ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka.

14.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda. Uostalom, stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

15. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Stoga bi tužiteljici pripadala zakonska zatezna kamata na svaki iznos preplaćenog anuiteta od dana uplate, a kako je ti tužiteljica i potraživala.

15.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

16. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 5.224,01 euro, o čemu je odlučeno kao u točki I. i II. izreke presude.

17. Tužiteljica je u tužbi, a u smislu odredbe članka 186.b stavka 5. ZPP-a, naznačila zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu 1.327,23 eura zajedno s pripadajućom kamatom, time da je, a nakon što joj je tužena dostavila dokumentaciju, u podnesku od 12. veljače 2024. potraživala iznos od 5.112,09 eura, time da je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, konačno postavila tužbeni zahtjev potražujući po osnovi istog iznos od 5.224,01 euro, te je naznačila tijek zatezne kamate. Tužena je u podnesku od 17. lipnja 2024. iznijela da se protivi preinaci tužbe od 12. veljače 2024. Sud je na raspravnom zapisniku 20. veljače 2025. dopustio preinaku tužbe iz podneska od 12. veljače 2024. i od 7. siječnja 2025., smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, budući je tužiteljica podneskom od 12. veljače 2024., nakon dostavljene joj dokumentacije od strane tužena, i od 7. siječnja 2025., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja postavila tužbeni zahtjev na način da potražuje 5.224,01 eura umjesto prvotno utuženog iznosa od 1.327,23 eura odnosno5.112,09 eura. Pri tome, a u odnosu na povišenje iznosa kondemnatornog tužbenog zahtjeva, ovaj sud ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5 Zagreb, prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Prema tome, kako je u konkretnom slučaju došlo samo do povećanja visine tužbenog zahtjeva, to se tužena ne može takovoj preinaci protiviti (članak 191. stavak 2. ZPP-a).

18. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 12. veljače 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 10. srpnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 17. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 7. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 20. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 24. veljače 2024. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.300,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje 1.625,00 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.890,45 eura, na koji joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počev od presuđenja pa do isplate.

19. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude i rješenja.

U Osijeku 24. veljače 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude i rješenja uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

Ova presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Odvjetničko društvo Stanić & Zrno j.t.d. u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu