REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-8664/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice EJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Romani Mihalić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 24. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 02607 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, sklopljenog 5. srpnja 2008. između tužiteljice EJ i tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarske franke i to čl. II. u dijelu odredbe koja glasi: "… prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja " i čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koja glasi: "… prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja".
II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužiteljici EJ iznos 4.672,07 eur sa zateznom kamatom tekućom:
- na iznos od 0,81 eur od 25.7.2008. do isplate;
- na iznos od 1,16 eur od 30.9.2008. do isplate;
- na iznos od 9,92 eur od 29.10.2008. do isplate;
- na iznos od 14,05 eur od 26.11.2008. do isplate;
- na iznos od 4,54 eur od 24.12.2008. do isplate;
- na iznos od 28,37 eur od 29.1.2009. do isplate;
- na iznos od 30,21 eur od 25.2.2009. do isplate;
- na iznos od 20,17 eur od 28.3.2009. do isplate;
- na iznos od 23,05 eur od 29.4.2009. do isplate;
- na iznos od 23,98 eur od 27.5.2009. do isplate;
- na iznos od 19,42 eur od 27.6.2009. do isplate;
- na iznos od 20,62 eur od 30.9.2009. do isplate;
- na iznos od 18,60 eur od 28.8.2009. do isplate;
- na iznos od 18,60 eur od 30.9.2009. do isplate;
- na iznos od 16,22 eur od 30.10.2009. do isplate;
- na iznos od 21,02 eur od 25.11.2009. do isplate;
- na iznos od 19,72 eur od 30.12.2009. do isplate;
- na iznos od 25,08 eur od 28.1.2010. do isplate;
- na iznos od 27,01 eur od 26.2.2010. do isplate;
- na iznos od 28,58 eur od 24.3.2010. do isplate;
- na iznos od 31,64 eur od 29.4.2010. do isplate;
- na iznos od 37,32 eur od 22.5.2010. do isplate;
- na iznos od 41,18 eur od 29.6.2010. do isplate;
- na iznos od 47,27 eur od 28.7.2010. do isplate;
- na iznos od 50,75 eur od 25.8.2010. do isplate;
- na iznos od 55,54 eur od 25.9.2010. do isplate;
- na iznos od 53,76 eur od 27.10.2010. do isplate;
- na iznos od 56,41 eur od 24.11.2010. do isplate;
- na iznos od 69,32 eur od 28.12.2010. do isplate;
- na iznos od 68,76 eur od 26.1.2011. do isplate;
- na iznos od 68,04 eur od 1.3.2011. do isplate;
- na iznos od 74,48 eur od 30.3.2011. do isplate;
- na iznos od 66,59 eur od 29.4.2011. do isplate;
- na iznos od 74,19 eur od 25.5.2011. do isplate;
- na iznos od 86,73 eur od 29.6.2011. do isplate;
- na iznos od 105,12 eur od 26.7.2011. do isplate;
- na iznos od 117,46 eur od 27.8.2011. do isplate;
- na iznos od 94,53 eur od 30.9.2011. do isplate;
- na iznos od 86,25 eur od 28.10.2011. do isplate;
- na iznos od 86,35 eur od 29.11.2011. do isplate;
- na iznos od 92,51 eur od 29.12.2011. do isplate;
- na iznos od 98,08 eur od 27.1.2012. do isplate;
- na iznos od 99,21 eur od 24.2.2012. do isplate;
- na iznos od 96,79 eur od 28.3.2012. do isplate;
- na iznos od 95,86 eur od 1.5.2012. do isplate;
- na iznos od 99,03 eur od 1.6.2012. do isplate;
- na iznos od 99,28 eur od 30.6.2012. do isplate;
- na iznos od 96,85 eur od 1.8.2012. do isplate;
- na iznos od 95,07 eur od 1.9.2012. do isplate;
- na iznos od 88,53 eur od 26.9.2012. do isplate;
- na iznos od 96,64 eur od 3.11.2012. do isplate;
- na iznos od 97,65 eur od 1.12.2012. do isplate;
- na iznos od 96,77 eur od 29.12.2012. do isplate;
- na iznos od 87,18 eur od 26.1.2013. do isplate;
- na iznos od 91,61 eur od 28.2.2013. do isplate;
- na iznos od 92,45 eur od 22.3.2013. do isplate;
- na iznos od 97,50 eur od 26.4.2013. do isplate;
- na iznos od 86,61 eur od 24.5.2013. do isplate;
- na iznos od 87,36 eur od 27.6.2013. do isplate;
- na iznos od 88,86 eur od 1.8.2013. do isplate;
- na iznos od 88,12 eur od 29.8.2013. do isplate;
- na iznos od 90,99 eur od 1.10.2013. do isplate;
- na iznos od 93,55 eur od 29.10.2013. do isplate;
- na iznos od 93,70 eur od 30.11.2013. do isplate;
- na iznos od 96,83 eur od 31.12.2013. do isplate;
- na iznos od 93,71 eur od 31.1.2014. do isplate;
- na iznos od 97,99 eur od 1.3.2014. do isplate;
- na iznos od 100,57 eur od 1.4.2014. do isplate;
- na iznos od 98,44 eur od 1.5.2014. do isplate;
- na iznos od 94,96 eur od 31.5.2014. do isplate;
- na iznos od 96,55 eur od 29.6.2014. do isplate;
te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.200,00 eur sa zateznom kamatom od 24. veljače 2025. do isplate u visini stope zatezne kamate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev za isplatu iznosa 440,54 eur.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 5. srpnja 2008. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 02607, temeljem kojeg je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu 24.196,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan plaćanja, na rok otplate 72 mjeseca. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na CHF, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati niti je na iste mogla utjecati ili pregovarati sa tuženikom pa je tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužiteljice. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Tuženik je plasirao sporni ugovor ovdje tužiteljici, kao jača ugovorna strana sastavljajući ugovor, bez ikakvog pojašnjenja specifičnosti valute CHF, tj. da se radi o tzv. "valuti utočišta" u koju se ulaže kapital kada su krizni/recesijski periodi. To znači da je CHF siguran za ulagača, ovdje tuženika, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost i vrlo velika vjerojatnost povećanja njegove vrijednosti. Također, tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije bila uopće u mogućnosti niti pregovarati, niti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi pa tako niti onu koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF, što istu čini nepoštenom u smislu odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) te posljedično ništetnom. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju ispunjeni su svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se rado o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica nije imala mogućnosti pregovarati, niti utjecati na njegov sadržaj. S obzirom na ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve u svezi čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO-a. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF je anuliranje izmjena anuiteta po osnovi povećanja tečaja, a razlika koju je tužiteljica platila je preplata tečajne razlike te joj je upravo taj iznos tuženik dužan vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništenim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, sadržane u čl. 2. i čl. 5.1 te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu preplaćenog tečaja u iznosu 5.112,69 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose od njihova dospijeća do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u lipnju 2014., a tužba je podnesena u srpnju 2023., da je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. te istovjetnu odredbu u čl. 53. trenutno važećeg ZZP koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, iako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženi smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima, a što nije učinio. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu RH prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu i ugovor u cijelosti naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011. ne smatra problematičnima jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora. Tužitelj navodi da je tuženik na potpuno identičan način kao i banke koje su bile obuhvaćene predmetnim postupkom plasirao sporni kredit tužitelja. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretni slučaj, već protiv točno osam određenih banaka. Tuženik posebno naglašava da se njegovo postupanje u bitnom razlikuje od banaka jer tužitelj s razlogom nije utužio kamatnu stopu i ona nije predmet ovog postupka. Za vrijeme otplate kredita kamatna stopa se isključivo smanjivala u odnosu na ugovorenih 6,99% i nije povećavana jednostranom odlukom tuženika, već isključivo smanjivana, a parametri promjene su tužitelju detaljno pojašnjeni te su navedeni u općim uvjetima i u obavijestima koje je tuženik slao tužitelju, a odnose se na tromjesečni LIBOR i PDV na kamatu na koje tuženik ne utječe. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u tužbi. Uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan te obvezati tužiteljicu na isplatu troškova tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 8-12 spisa), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine (list 13-15 spisa), promjenu kamatne stope za Ugovor u Kreditu (list 16 spisa), plan otplate (list 17-18 spisa), promet po kreditu (list 19-23 spisa), ovjerenu pisanu izjavu CJ (list 32-34 spisa), stručni članak (list 35-39 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 43- 46 spisa), izračun preplaćenih iznosa (list 52-54 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. (list 61-66 spisa), iskaz tužiteljice (list 78-79 spisa).
4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom,(restitucijski) zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju, u odnosu na tečaj kakav je bio u trenutku isplate kredita, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.
6. Među strankama nije sporno:
- da su 5. srpnja 2008. zaključile Ugovor o kreditu broj 02607 za iznos 24.196,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važeće na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora);
- da je čl. 3. Ugovora u vezi čl. 5.1. Uvjeta Ugovora ugovorena otplata u 72 mjesečna anuiteta po 412,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju CHF tečajne liste Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja.
7. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu te Uvjeta Ugovora u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na, prema tvrdnji tužiteljice, preplaćeni iznos anuiteta zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
8. Podneskom od 18. srpnja 2024. (list 71-74 spisa) tužiteljica je, po provedenom financijskom vještačenju, precizirala kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja na iznos 4.672,07 eur.
9. Budući da se tuženik podneskom od 8. rujna 2024. (list 76 spisa) protivio djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska od 18. srpnja 2024., to je sud u skladu sa odredbom čl. 193. st. 2. ZPP o visini kondemnatornog dijela zahtjeva odlučivao kako je visinom postavljen u tužbi (5.112,61 eur).
11. Na ovaj spor se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, jer tuženik nije bio stranka u tom sporu, slijedom čega nije moguće niti primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP (tako i Vrhovni sud u odluci Revd -2379/21 od 1. lipnja 2021.). Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 71., 96., 98. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, dalje - ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., te odredbe Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO).
12. Ovdje prije svega valja istaknuti da tuženik nema svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor o kreditu ne predstavlja ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO, već isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu u smislu odredbe čl. 499. ZOO.
13. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužiteljici značenja spornih ugovornih odredbi te uzrokuju li iste znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, sud je saslušao tužiteljicu na ročištu 20. siječnja 2025. (list 78-79 spisa). Tužiteljica je iskazala da je Ugovor o kreditu sklopila na način da je došla kod tuženika 2008. jer je namjeru kupiti vozilo za obiteljske potrebe i sjeća se da je isto došlo između 10.000,00 do 15.000,00 DEM. Tuženik joj je rekao da surađuje sa RBA bankom te da će tamo plaćati rate kredita u kunskoj protuvrijednosti, međutim cijeli postupak sklapanja kredita tekao je kod tuženika. Sa tuženikom je razgovarala samo oko visine kredita i bilo joj je bitno da će istog moći podmirivati. Tuženik joj nije objasnio pojam valutne klauzule niti je znala što to znači jer to joj je to bio prvi ugovor o kreditu. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik obrta niti član trgovačkog društva. Ugovor je prije potpisa pročitala i dosta toga joj nije bilo jasno, ali joj je tada bilo bitno da zna koji je iznos kredita i da li će isti moći plaćati i ponavlja, nije joj objašnjen pojam valutne klauzule odnosno da će se tečaj moći i mijenjati. Na ugovoru o kupnji vozila stajala je visina vozila misli 10.000,00 do 15.000,00 DEM pa je to protumačila da će se isto odnositi i na ugovor o kreditu. Kada ju se pita da li je htjela promijeniti neke odredbe ugovora navodi da nije znala da to može i ništa nije mijenjala. U trenutku sklapanja ugovora nije joj bilo poznato da se tečaj valute može promijeniti, danas joj je to jasno. Anuitete kredita otplaćivala je na način da je odlazila RBA banku i tamo mjesečno plaćala.
14. Iz pisane izjave CJ sud je utvrdio da isti od početka 2007. radi na radnom mjestu area managera za Slavoniju te da su njegovi radni zadaci uključivali edukaciju i savjetovanje prodajnih predstavnika po auto kućama u kojim su se nudili proizvodi tuženika, kao i informiranje klijenata te u cijelosti upoznat s politikom poslovanja tuženika prilikom sklapanja Ugovora. Nastavno, u bitnom, načelno opisuje proceduru prilikom sklapanja Ugovora u svrhu financiranja vozila te navodi razlike između Ugovora o operativnom leasingu i Ugovora o kreditu.
15. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao životan, uvjerljiv i logičan. Sud prihvaća iskaz tužiteljice posebno u dijelu u kojem navodi da nije dobila posebna upozorenja vezana uz porast tečaja valute CHF te da se o odredbi valutne klauzule nije posebno pregovaralo. S druge strane, iz pisane izjave CJ proizlazi da isti nije bio izravno uključen bilo u predugovornoj fazi, bilo u fazi zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu dakle, nije osobno sudjelovao u razgovoru s tužiteljicom oko sklapanja konkretnog ugovora i uvjeta kreditnog odnosa.
16. Stoga sud utvrđuje da tužiteljica kao prosječni potrošač, koja prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja, nije bila informirana o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima odnosno sud utvrđuje da tužiteljica, kao prosječni potrošač koja ne raspolaže stručnim znanjem, nije bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku. Naime, novčarske institucije pa tako i tuženik, prihvaćaju opći rizik valutne klauzule, dok s druge strane potrošač prihvaća i dodatni rizik specifičan za CHF što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, dok potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.
17. Po ocjeni ovog suda, nije odlučna činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Zato što je upravo propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač, već samim ugovornim odredbama koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže. Pri tome, tužiteljica nije mogla razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.
18. Dakle, sud utvrđuje da tužiteljici pri sklapanju ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima jer joj nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogla procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njezine financijske obveze.
19. S obzirom da je ugovorom o kreditu odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF radi kupovine auta tužiteljici kao fizičkoj osobi, sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica potrošač sukladno odredbi čl. 3. st.1. ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.), a što tuženik ničime nije dokazao.
20. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 102. st. 2. ZZP ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO. Navedeno stoga što se, u konkretnom slučaju, radi o vezanosti visine anuiteta kredita, kako za visinu kamatne stope tako i za tečaj CHF u odnosu na kune, a što predstavlja element cijene dakle, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu.
21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, odnosno ako na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
22. Nadalje, prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
23. S obzirom da se, kako je to prethodno obrazloženo, o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 96. ZZP, dok su sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštene ugovorne odredbe, ništetne. Vezano za navode tuženika glede informacijama o kreditima u švicarskim francima, koje su objavljivane u novinskim člancima, valja reći dana temelju istih tužiteljica, kao potrošač, nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica i otplata kredita veže uz valutu švicarski franak. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. I izreke.
24. Kako su odredbe Ugovora o kreditu i Uvjeta Ugovora ništetne u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, u skladu sa odredbom čl. 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama za koje je sud utvrdio da su ništetne. Dakle, tužiteljica, kao stranka Ugovora ima aktivnu legitimaciju potraživati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika prema promjeni valute po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita.
25. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.672,07 eur, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos.
26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje kao detaljno, stručno i sačinjeno temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije, a niti su stranke istome prigovarale. Ovdje valja reći da sud nije posebno cijenio, po tužiteljici priložen, izračun preplate budući da se tuženik nije usuglasio sa korištenjem istog kao dokaza, a u konačnici je po prijedlogu tužiteljice radi utvrđenja visine zahtjeva i provedeno financijsko vještačenje kako je prethodno obrazloženo.
27. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici dosudio preplaćeni tečaj po kreditu u iznosu 4.672,07 eur (pozitivna razlika), a kako je to tužiteljica i precizirala u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka te je odlučeno kao toč. II. izreke. Za iznos 440,54 eur (do u tužbi potraživanih ukupno 5.112,69 eur) zahtjev za isplatu odbijen je kao neosnovan uslijed tuženikova protivljenja djelomičnom povlačenju tužbe u tom dijelu te je odlučeno kao u toč. III. izreke.
28. U pogledu istaknutog prigovora zastare ukazuje se da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom odlučeno i o pitanju ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli zastarni rok propisan čl. 225. ZOO od pet godina nije protekao.
29. Tužiteljici na temelju odredbe čl. 1115. ZOO pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, a budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi plaćanja jasno proizlaze iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.
30. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2 .i 8. ZOO.
31. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP i čl. 151. i čl. 155. ZPP, sastoji se od zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa), vrijednosti predmeta spora te priloženom troškovniku. Tužiteljici je trošak priznat u cijelosti budući da nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u pogledu kojeg nije nastao posebni trošak.
31.1.Tužiteljici je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), sastav podneska od 25. ožujka 2024. i 18. srpnja 2024., svaki po 100 bodova (tbr.8/1 Tarife), i za zastupanje na ročištima 13. svibnja 2024. i 20. siječnja 2025. svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 500 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.00,00 eur, a uz uvećanje za uplaćeni predujam za vještačenje 200,00 eur, sveukupno iznosi 1.200,00 eur.
32. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.
U Zagrebu 24. veljače 2025.
Sudac
Vlatka Toplak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
- punom. tužiteljice
- punom. tuženika
.
