REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-3218/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: SMF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Vedrana Milić Grbin, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika: ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb,zastupan po Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi: utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 04.prosinca 2024.godine a objavljene na ročištu 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 13/06 sklopljen dana 24. siječnja 2006. Između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, a solemniziran dana 27. siječnja 2006. od strane javnog bilježnika u Trogiru Petra Žanko pod brojem OU-15/06. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF sadržane u članku 7. Ugovora koje glase: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 495,83 CHF (slovima: četristodevedesetpet 83/100 CHF )obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju SMF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.004,83 EUR sa zateznom kamatom koja teče:

-na iznos od 21,09 Eur od 01.10.2008. pa do isplate

-na iznos od 18,29 Eur od 01.01.2009. pa do isplate

-na iznos od 18,61 Eur od 01.02.2009. pa do isplate

-na iznos od 8,40 Eur od 01.03.2009. pa do isplate

-na iznos od 10,74 Eur od 01.04.2009. pa do isplate

-na iznos od 11,21 Eur od 01.05.2009. pa do isplate

-na iznos od 7,17 Eur od 01.06.2009. pa do isplate

-na iznos od 7,88 Eur od 01.07.2009. pa do isplate

-na iznos od 4,75 Eur od 01.08.2009. pa do isplate

-na iznos od 9,25 Eur od 01.09.2009. pa do isplate

-na iznos od 4,25 Eur od 01.10.2009. pa do isplate

-na iznos od 7,48 Eur od 01.11.2009. pa do isplate

-na iznos od 6,96 Eur od 01.12.2009. pa do isplate

-na iznos od 15,67 Eur od 01.01.2010. pa do isplate

-na iznos od 21,26 Eur od 01.02.2010. pa do isplate

-na iznos od 20,05 Eur od 01.03.2010. pa do isplate

-na iznos od 25,61 Eur od 01.04.2010. pa do isplate

-na iznos od 35,79 Eur od 01.05.2010. pa do isplate

-na iznos od 37,97 Eur od 01.06.2010. pa do isplate

-na iznos od 49,94 Eur od 01.07.2010. pa do isplate

-na iznos od 49,53 Eur od 01.08.2010. pa do isplate

-na iznos od 74,34 Eur od 01.09.2010. pa do isplate

-na iznos od 59,89 Eur od 01.10.2010. pa do isplate

-na iznos od 63,23 Eur od 01.11.2010. pa do isplate

-na iznos od 73,09 Eur od 01.12.2010. pa do isplate

-na iznos od 74,38 Eur od 01.01.2011. pa do isplate

-na iznos od 69,21 Eur od 01.02.2011. pa do isplate

-na iznos od 72,34 Eur od 01.03.2011. pa do isplate

-na iznos od 72,51 Eur od 01.04.2011. pa do isplate

-na iznos od 82,06 Eur od 01.05.2011. pa do isplate

-na iznos od 102,36 Eur od 01.06.2011. pa do isplate

-na iznos od 125,45 Eur od 01.07.2011. pa do isplate

-na iznos od 147,07 Eur od 01.08.2011. pa do isplate

-na iznos od 108,21 Eur od 01.09.2011. pa do isplate

-na iznos od 95,14 Eur od 01.10.2011. pa do isplate

-na iznos od 96,01Eur od 01.11.2011. pa do isplate

-na iznos od 97,82 Eur od 01.12.2011. pa do isplate

-na iznos od 109,10 Eur od 01.01.2012. pa do isplate

-na iznos od 112,49 Eur od 01.02.2012. pa do isplate

-na iznos od 108,79 Eur od 01.03.2012. pa do isplate

-na iznos od 108,24 Eur od 01.04.2012. pa do isplate

-na iznos od 110,11 Eur od 01.05.2012. pa do isplate

-na iznos od 113,37 Eur od 01.06.2012. pa do isplate

-na iznos od 109,30 Eur od 01.07.2012. pa do isplate

-na iznos od 108,18 Eur od 01.08.2012. pa do isplate

-na iznos od 98,22 Eur od 01.09.2012. pa do isplate

-na iznos od 106,81 Eur od 01.10.2012. pa do isplate

-na iznos od 110,81 Eur od 01.11.2012. pa do isplate

-na iznos od 108,15 Eur od 01.12.2012. pa do isplate

-na iznos od 112,92 Eur od 01.01.2013. pa do isplate

-na iznos od 111,74 Eur od 01.02.2013. pa do isplate

-na iznos od 110,52 Eur od 01.03.2013. pa do isplate

-na iznos od 119,05 Eur od 01.04.2013. pa do isplate

-na iznos od 106,50 Eur od 01.05.2013. pa do isplate

-na iznos od 104,44 Eur od 01.06.2013. pa do isplate

-na iznos od 105,67 Eur od 01.07.2013. pa do isplate

-na iznos od 97,16 Eur od 01.08.2013. pa do isplate

-na iznos od 101,44 Eur od 01.09.2013. pa do isplate

-na iznos od 104,20 Eur od 01.10.2013. pa do isplate

-na iznos od 105,55 Eur od 01.11.2013. pa do isplate

-na iznos od 110,37 Eur od 01.12.2013. pa do isplate

-na iznos od 105,51Eur od 01.01.2014. pa do isplate

-na iznos od 92,27 Eur od 01.02.2014. pa do isplate

-na iznos od 94,76 Eur od 01.03.2014. pa do isplate

-na iznos od 92,59 Eur od 01.04.2014. pa do isplate

-na iznos od 89,49 Eur od 01.05.2014. pa do isplate

-na iznos od 90,16 Eur od 01.06.2014. pa do isplate

-na iznos od 92,38 Eur od 01.07.2014. pa do isplate

-na iznos od 94,14 Eur od 01.08.2014. pa do isplate

-na iznos od 94,60 Eur od 01.09.2014. pa do isplate

-na iznos od 95,78 Eur od 01.10.2014. pa do isplate

-na iznos od 99,22 Eur od 01.11.2014. pa do isplate

-na iznos od 99,73 Eur od 01.12.2014. pa do isplate

-na iznos od 100,13 Eur od 01.01.2015. pa do isplate

-na iznos od 99,93 Eur od 01.02.2015. pa do isplate

-na iznos od 99,93 Eur od 01.03.2015. pa do isplate

-na iznos od 99,93 Eur od 01.04.2015. pa do isplate

-na iznos od 99,93 Eur od 01.05.2015. pa do isplate

-na iznos od 99,80 Eur od 01.06.2015. pa do isplate

-na iznos od 99,93 Eur od 01.07.2015. pa do isplate

-na iznos od 99,93 Eur od 01.08.2015. pa do isplate

-na iznos od 99,93 Eur od 01.09.2015. pa do isplate,

sve prema stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju SMF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 2.762,05 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 24. siječnja 2006. kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu broj: 13/06 solemniziran dana 27. siječnja 2006. od strane javnog bilježnika u Trogiru Petra Žanko pod brojem OU-15/06. (dalje u tekstu: Ugovor).

Navedenim ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti od 98.900,00 švicarskih franaka (dalje u tekstu: CHF) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

2. Odredbom točke 7. Ugovora propisano je:

„….Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 495,83 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…..“

Citiranom ugovornom odredbom sve obveze iz predmetnog kredita vezane su uz valutu CHF(švicarski franak).

Presudom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. čime je pravomoćno utvrđeno kako je svaki pojedini tuženik iz tog postupka, uključujući ovdje tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom takvog utvrđenja VTSRH je zaključio kako su odredbe kojima se glavnica kredita veže uz valutu CHF nepoštene a što na temelju gore navedenih odredbi ZZP-a ima za posljedicu ništetnost tih odredbi.

U obrazloženju presude VTSRH navodi kako je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o nekoliko činjenica i to o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stoga, jasno je kako su gore citirane odredbe članka 7. Ugovora nepoštene, a time i ništetne.

3.Slijedom navedenog, tužitelj je plaćanjem anuiteta koji su bili uvećani zbog rasta tečaja CHF-a, a u odnosu na HRK pretplatio svoju obvezu prema tuženiku za ukupno 47.836,25 kuna (6.348,95 EUR-a ).

Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje u tekstu: ZOO) propisano je: „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi“, dok je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da se prilikom vraćanja onoga što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate.

4.U podnesku tužitelja od 03.11.2024.godine tužitelj je sukladno Nalazu i mišljenju sudskog vještaka za računovodstvo i financije Lee Rajković uredio tužbeni zahtjev točno onako kao što stoji u izreci presude.

5.Tuženik u odgovoru na tužbu od 15.09.2023.godine se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su doista tužitelj mi tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 13/06 od 24.siječnja 2006.godine kojim je tužitelju stavljeno na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 98 900,00, a tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondematorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 6 348,95 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama a što tuženi u cijelosti spori osnovu i visinu tužbe te postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja iz razloga što tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, odnosno nije dostavio dokaze na tu okolnost a što je isti dužan dokazati ako se poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice.

6.Nadalje, tuženik je istakao i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po ugovoru o kreditu u zastari, budući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 126 ZZP-a a u svezi odredbi članka 230. ZOO-a, međutim kako je predmetna tužba podnesena 13.lipnja 2023. to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj vršio, pa se s toga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari a da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare ( 5 godine) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13.lipnja 2018.godine nastupila zastara.

7.Međutim odlučna činjenica u ovom predmetu a koju sud mora uzeti u obzir je da su tužitelj i tuženik dana 26.siječnja 2016.godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u Eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( N.N.102/15- dalje ZIDZPK/15). Tim dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur. Dakle, dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu ( određeno strukturirano) , a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u Eur od dana sklapanja osnovnog ugovora. Odredbom članka 19c točka 4 ZIDZPK/15 je propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početnog utvrđenih obroka u CHF, te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u Eur i u valutni klauzulu u Eur po tečaju primjenjivom na datum uplate, odnosno zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u Eur, ali je bilo i propisano i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Prema odredbi članka 19d banka je za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzije i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kao i pribavila mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19c ovog zakona i takvo mišljenje objavio na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30.rujna 2015.godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita ( CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pri tom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Tuženik je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanja Dodatka a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

8.Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom ( tako da se ima smatrati EUR- skim korisnikom kredita od početka) slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu a o što proizlazi iz odluke Vrhovnog sud RH broj Gos-1/2019 donesene u oglednom postupku i Sud EU je meritorno odlučio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi jer su odredbe glave 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sukladno članku1. Stavak 2 direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti i da je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredbi ( odredba o konverziji) bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut i što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, odnosno da je Vrhovni sud RH a nastavno na odluku suda u predmetu C-567/20 i Rješenje posl. broj Gos-1/2019 konačno zauzeo o ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove pretplaćenih tečajnih razlika i kamata. Uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja tuženik se protivio iz svih gore iznesenih razloga.

9.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj13/06 solemiziran dana 27.siječnja 2006.godine od strane Javnog bilježnika u Trogiru Petra Žanko broj OU-15/06, pregledao konto karticu i ostalu bankovnu dokumentaciju tuženika, pregledao Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu tužiteljice od 06.06.2023., pregledao Obavijesti o promjeni kamatne stope tuženika tužiteljici od 23.10.2007., 24.02.2008., 02.06.2009., 30.11.2010.,03.06.2011., 05.11.2012., 04.06.2013., 04.12.2013.,03.02.2015., pregledan Dodatak ugovoru o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( N.N. 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur "Trogir 16.01.2016." solemiziran od strane Javnog bilježnika Petra Žanko u Trogiru br. OV-752/16 od 27.01.2016.godine, pregledao Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Lee Rakjović od 05.06.2024., te je saslušana tužiteljica kao stranka.

10.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavnim odredba o valutnoj klauzuli koja je bila određena Ugovorom o kreditu koji su sklopili 24.01.2006. tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.

11.Naime, nesporno je da je tužiteljica s tuženikom dana 24.01.2006. zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj 13/06, a temeljem kojeg ugovora joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 98 900,00 CHF (članak 1 ugovora) dok je u članku 2 ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 98 900,00 CHF redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banje d.d. koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,50% godišnje, dok je u članku 3 ugovoreno da rok otplate kredita iznosi 360 mjeseci , člankom 6 namjena kredita je kupnja stana a člankom 7 određeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u 495,83 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja te da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja tog ugovora te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama korisni kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete a o i izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s općim uvjetima poslovanja kreditora.

12.Nesporno je da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik u više navrata mijenja o kamatnu stopu a što je razvidno ne samo iz dopisa koje je tuženik dostavljao tužiteljici već je to razvidno i iz otplatnog plana kao i i z Nalaza i mišljenja vještaka Lee Rajković.

13.Nesporno je da jedan 26.01.2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u u govor o kreditu u Eur.

14.Nesporno je da je dana 16.01.2016.godine sklopljen Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršen konverzija kredita iz CHF u ugovor o kreditu u EUR .

15.Sporno je da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju pretplaćene iznose zbog promjene valutne klauzule za utuženo razdoblje jer je tuženik sa tužiteljem temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršio konverziju predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR kojim je regulirano pitanje promjene valute, promjene kamatne stope, utvrđenje preostalog iznosa, odnosno da su sve tužiteljeve uplate po CHF kreditu iskorištene za namirenje kredita u EUR, zbog čega tužitelj ne bi imao pravo potraživati utužene iznose.

16.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

17.Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

18.U ovom postupku tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. stoga nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje o osnovanosti tužbe.

19.Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na konkretan kredit jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

20.Slijedom gore iznesenog ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, budući da su sporne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, nepoštene ugovorne odredbe te ujedno ništetne jer se radi o unaprijed tipiziranim ugovorima o čijim odredbama, odnosno člancima tog ugovora, se nije pojedinačno raspravljalo, a što je utvrđeno i iz iskaza same tužiteljice saslušane kao stranke kada je kazala da kad je došla kod tuženika ostvariti stambeni kredit, tuženik joj ponudio baš taj ugovor u CHF kao najbolji i najisplativiji, da se radilo o tipskom ugovoru nigdje je bilo rečeno uzmi ili ostavi, odnosno da se nije pojedinačno raspravljalo o odredbama tog ugovora te da nitko od trećih osoba i kod javnog bilježnika nije ju upozorio da će doći do promjene mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečajnoj razlici. Sve ovo proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 -2 od 19 ožujka 2019.g. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502 c ZPP-a , a isto tako čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 41/14, 110/15 dalje ZPP/14 ) vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP /14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu a to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnosti i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

21.Sukladno čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno čl. 323 st. 2 ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog Ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih Ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno tečajne razlike što bi ostvario da je ostao na snazi tečaj koji je bio i trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa na ime naknade za kredit i tečajne razlike zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a.

22.Za utvrditi visinu tužbenog zahtjeva odnosno koliko je tužitelj pretplatio temeljem promjene kamatne stope i valutne klauzule te dali su u dodatku ugovora o konverziji obuhvaćeni iznosi koje tužitelj ovom tužbom potražuje to je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Lea Rajković. Ista je u svom Nalazu i mišljenju od 05.06.2024.godine iskazala da su tuženik i tužitelj potpisali dana 24.01.2006. Ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 98 900,00 CHF, a koji je isplaćen u kunama na dan 01.02.2006. po srednjem tečaju tuženika a koji je vrijedio na dan isplate kredita po tečaju 1CHF=4,730734 KN. U predmetnom ugovoru ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci, početna kamatna stopa od 4,50 % kao iznos mjesečnog anuiteta u iznosu od 495,82 CHF. Tokom razdoblja otplate tuženik je podigao visinu anuiteta zbog porasta visine kamatne stope više puta. Kredit je konvertiran na dan 30.09.2015. Kako je vještak trebao provesti financijsko vještačenje da utvrdi prema danima uplate više plaćeno po valuti, kako po mjesecima tako i ukupnom zbroju tih mjeseci sve primjenjujući otplatni plan i iskazujući razliku između plaćenih anuiteta prema početnom i prema primijenjenom tečaju CHF za kune, iskazano u kunama i preračunato u Eur po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 od dana 01.02.2006. do dana kada je kredit konvertiran u valutu Eur vještak je iskazao da je ukupan iznos koji je tužitelj više uplatio, po valuti, u razdoblju od dana isplate kredita do konverzije do dana 30.09.2015. iznosi 6 004,83 Eura, u kunama 45 243,04 Kune preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 1 Eur = 7,53450 KN (pojedinačno po mjesecima iznosi iskazani u tablici 4. Stupac "r") , a u kojem iznosu nisu uzeti u obzir mjesečni iznosi kada je tužitelj manje platio (tzv. minusi) obzirom da nije priložena izjava o prebijanju a koji ukupno iznose 3 265,23 KN preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 433,38 EUR.

23.S obzirom na ovakav Nalaz i mišljenje sudskog vještaka a na koji nalaz i mišljenje stranke više nisu imale primjedbi a koje je kao stručno i sukladnom pravilima struke prihvatio ovaj sud, a sukladno čemu je tužitelj uredio točku tužbeni zahtjev, ovaj sud je usvojio tako postavljeni tužbeni zahtjev iz razloga jer se konverzijom nisu rješavala pitanja pretplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, budući da je tužena promjene kamata u kreditima u Euro radila na isti način kao i kod Ugovora o kreditu jednostrano i bez pregovora s korisnikom kredita, kao što stranke nisu prilikom zaključenja Aneksa pregovarale a niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati oko visine kamatne stope eurskog kredita a niti je jasno na koji je način tužena odredila da će se prema tužitelju primijeniti kredit s tim uvjetima i tom početnom kamatom, već se radilo o ponudi uzmi ili ostavi. A što je sve potvrđeno iz iskaza saslušane tužiteljice kao stranke. Tužena je ponudom predmetnog Aneksa jedino postupala po obvezi iz ZID ZPK a što proizlazi iz odredbe članka 19.e stavak 9 ZID ZPK-a po kojem ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik odnosno tuženik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja u odnosu na ugovorene niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojim bi se derogirala njegova druga prava. Dakle, ni u ZID ZPK-u ni u Aneksu ugovora ne spominje se način rješavanja ugovornih odredbi kojima se Ugovorim o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa kao što se ne spominje na koji način bi se trebalo riješiti ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same to jest nepošteno mijenjale kamatne stope u Ugovorima o kreditima s valutom u CHF. Zaključenjem Aneksa ugovora stranke nisu otklonile ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te pravne učinke ništetne ugovorne odredbe niti je uopće o tome postignuta suglasnost-volja stranaka. Osim toga tužena Aneksom nije priznala djelomičnu ništavost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti je isplatila tužitelju razliku nastalu zbog samovoljnog, nepoštenog mijenjanja kamatnih stopa a što predstavlja predmet ovog postupka. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz Ugovora o kreditu a niti jedan odredba ZIDZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama. Sklapanjem aneksa ugovora preostala kreditna obaveza nije umanjena radi nepoštene promjene kamatne stope od strane tužene, nego je kreditna obveza umanjena uslijed konverzije kredita iz valute CHG u valutu EUR a što je vezano uz različite tečajeve ovih dviju valuta i nema veze s predmetnim tužbenim zahtjevom. Prema tome, izvan ugovorna odgovornost tužene na ime obveze vračanja stečenog bez osnove nije prestala sklapanjem Aneksa o ugovoru kojim je ugovorno reguliran drugi segment pravnog posla između stranaka to jest konverzija sklapanjem ugovora o kreditu, nije niti je mogla utjecati na potraživanje iz ovog postupka. Obzirom na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope (bez obzira što se ne traži deklaratorno utvrđenje ove ništetnosti jer je ništetnost prethodno pitanje u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev ) sukladno odredbama članka 323 stavak 1 ZOO-a, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tužena primila s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu zajedno s pripadajućim kamatama. Kako je između stranaka zaključen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom te je tužitelj svaki mjesec vršio plaćanje anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa određenog u CHF tužitelj je ovlašten zahtijevati povrat onoga što je tužena primila, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa određenog u CHF a o čemu govori i sudska praksa i to presuda Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-2209/17-2 od 29.studenog 2018.godine, kao i presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018.godine. S obzirom kako u zaključenom Aneksu ugovora o kreditu nije sadržana ugovorna odredba kojom se potrošač izričito odrekao potraživanja koje je predmet ovog postupka a u vrijeme konverzije odredba o promjenjivoj kamati nije bila pravomoćno utvrđena ništavnom to je odluka (VTS posl.br. Pž-6632/17 je donesena 14.lipnja 2018.), to je valuta CHF bila valjana a od strane tužene potrošač uopće nije bio informiran o realnom iznosu pretplate (temeljem pretplaćene kamate i valute) pa prema tome potrošač nije znao niti je mogao znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriče. Pristanak potrošača na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje od prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove jer je takav pristanak uslijed djelovanja članka 41. ZPP-a i zabrane odricanja koju propisuje, ništetan i bez pravnog učinka. Slijedom svega iznesenog usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i to primjenom odredbe članka 1111 Zakona o obveznim odnosima. ( "Narodne Novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 132/06,41/08, 125/11, 25/13, 78/15 ) propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.Obzirom da je u postupku zaštite kolektivnih Ugovora potrošača utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tužene sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a tužena je kao nesavjesna Ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe dužna isplatiti tužiteljici pripadajuće kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

25.Što se tiče prigovora zastare isti nije osnovan jer prema objedinjenim pravnim shvaćanjima donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31.siječnja 2022.godine, izrađeno je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20.ožujka 2018.godine i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30.siječnja 2020.godine, koje glasi: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Zaključak iz točke 4 ovog Mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastrani rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja odnosi upravo na tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( kredit u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom CHF) i stranke ( tuženike) iz tog postupka, a predmetna tužba je podnijeta 13.06.2023.goidne, dok je pravomoćnost sudske odluke kojoj je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu, nastupila dana 14.lipnja 2018.godine ,kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za pretplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisan odredbom članka 225 ZOO. Dakle, u konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnova zbog promjene valutne klauzule teče od 14.lipnja 2018.godine kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača a koja nastupa 15.lipnja 2023.godine. Kako je tužba podnesena 13.06..2023.godine za isplatu pretplaćenih odnosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli to je istaknuti prigovor neosnovan budući da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina i koja zastara nastupa kako je već gore rečeno 15.lipnja 2023.godine.

26.Odluka o trošku donesena je sukladno članku 154 stavak 1 Zakona o parničnom postupku ( "Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13) i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 111/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/10, 142/12) a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje na pet ročišta ( 13.02.2024., 05.11.2024., 02.12.2024., 15.01.2025) svako po 200,00 eura, pristup na ročište za objavu 24.02.2025. od 100,00 eura, sastav tri podneska od 08.02.2024.,

03.11.2024., i 12.01.2025. svako po 200,00 eura, te sastav to je onda trošak punomoćnika tužitelja 1.700,00 eura a uvećano za 425,00 eura koliko iznosi PDV od 25%, onda je sveukupni trošak tužitelja 2.125,00 eura. Kada se tim troškovima pridoda trošak vještačenja u iznosu od 530,89 eura i pristojba tužbe i presude svaka pod 53,08 Eura to je onda trošak tužitelja 2.762,05 eura. koliko je dosuđeno u točki III izreke presude.

U Trogiru, 24. veljače 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun.tuženika

3. u spis