REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-499/2022-34

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici u Sv. Ivan Zelina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. siječnja 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kredita broj 041-50-3163180 sklopljenog dana 28. studenog 2005. a potvrđenog dana 01. prosinca 2005. kod javnog bilježnika Milana Gilbota iz Zagreba pod brojem OU-457/2005, između tužitelja DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

u odredbi članka 1. koja glasi: „ … po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“ te u odredbi članka 7. koja glasi: „ … po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća...“ pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa isplati iznos od 2.208,67 eur, s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate godine, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana, kako slijedi:

- na iznos od 3,84 eur tekućom od 27.05.2006. do isplate,

- na iznos od 12,27 eur tekućom od 31.05.2008. do isplate,

- na iznos od 3,43 eur tekućom od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 1,40 eur tekućom od 30.12.2008. do isplate,

- na iznos od 23,69 eur tekućom od 28.02.2009. do isplate,

- na iznos od 10,16 eur tekućom od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 8,04 eur tekućom od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 1,76 eur tekućom od 28.05.2009. do isplate,

- na iznos od 0,87 eur tekućom od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 2,73 eur tekućom od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 2,46 eur tekućom od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 0,74 eur tekućom od 03.11.2009. do isplate,

- na iznos od 4,19 eur tekućom od 31.11.2009. do isplate,

- na iznos od 6,71 eur tekućom od 05.01.2010. do isplate,

- na iznos od 10,82 eur tekućom od 09.02.2010. do isplate,

- na iznos od 14,67 eur tekućom od 23.03.2010. do isplate,

- na iznos od 15,34 eur tekućom od 20.04.2010. do isplate,

- na iznos od 18,66 eur tekućom od 22.05.2010. do isplate,

- na iznos od 19,98 eur tekućom od 30.06.2010. do isplate,

- na iznos od 37,63 eur tekućom od 27.07.2010. do isplate,

- na iznos od 34,18 eur tekućom od 31.08.2010. do isplate,

- na iznos od 44,93 eur tekućom od 30.09.2010. do isplate,

- na iznos od 41,35 eur tekućom od 26.10.2010. do isplate,

- na iznos od 35,11 eur tekućom od 27.11.2010. do isplate,

- na iznos od 57,54 eur tekućom od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 73,07 eur tekućom od 28.01.2011. do isplate,

- na iznos od 50,38 eur tekućom od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 64,44 eur tekućom od 29.03.2011. do isplate,

- na iznos od 75,20 eur tekućom od 15.04.2011. do isplate,

- na iznos od 34,58 eur tekućom od 12.05.2011. do isplate,

- na iznos od 68,03 eur tekućom od 14.06.2011. do isplate,

- na iznos od 70,68 eur tekućom od 05.07.2011. do isplate,

- na iznos od 89,53 eur tekućom od 17.08.2011. do isplate,

- na iznos od 79,18 eur tekućom od 13.09.2011. do isplate,

- na iznos od 72,57 eur tekućom od 25.10.2011. do isplate,

- na iznos od 71,64 eur tekućom od 22.11.2011. do isplate,

- na iznos od 70,58 eur tekućom od 20.12.2011. do isplate,

- na iznos od 48,41 eur tekućom od 24.01.2012. do isplate,

- na iznos od 79,47 eur tekućom od 21.02.2012. do isplate,

- na iznos od 80,00 eur tekućom od 27.03.2012. do isplate,

- na iznos od 77,61 eur tekućom od 24.04.2012. do isplate,

- na iznos od 79,07 eur tekućom od 24.05.2012. do isplate,

- na iznos od 80,40 eur tekućom od 29.06.2012. do isplate,

- na iznos od 78,80 eur tekućom od 31.07.2012. do isplate,

- na iznos od 76,81 eur tekućom od 28.08.2012. do isplate,

- na iznos od 74,96 eur tekućom od 27.09.2012. do isplate,

- na iznos od 71,37 eur tekućom od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 68,58 eur tekućom od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 84,11 eur tekućom od 29.12.2012. do isplate,

- na iznos od 76,70 eur tekućom od 10.02.2013. do isplate.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini 2.208,39 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 24.veljače 2025 godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je sa tuženikom sklopio tipski Ugovor o kreditu broj 041-50-3163180 (dalje: Ugovor) koji je dana 01. prosinca 2005. godine solemniziran pod posl. br. OU- 457/2005 kod javnog bilježnika Milana Gilbota iz Zagreba. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Namjena kredita bila je kupnja rabljenog automobila. Iznos kredita bio je 24.836,42 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa promjenjivom kamatnom stopom od 5,50%, a koja kamata se mijenjala jednostranom odlukom tuženika (od 01. studenog 2007. na 6,45%, od 01. svibnja 2008. na 6,75%, od 01. ožujka 2009. na 7,75%, od 01. listopada 2011. na 7,75% i od 01. listopada 2011. na 7,25%). Kredit se otplaćivao u 84 mjesečnih anuiteta u iznosu od 356,90 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema planu otplate koji je tuženik uručio tužitelju. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit. Tuženik je, Ugovorom o kreditu, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača (tužitelja) o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik također postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP. Tuženik je svojim postupanjem u znatnoj mjeri kršio i niz temeljnih načela ZOO-a čime je tužitelju prouzročio štetu dovodeći ga u nepovoljan položaj.

Tužitelj upućuje na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda posl. broj:

Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđen dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine a koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF) u kojoj je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita (uključujući i tužitelja), time što je u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditu (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari) koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Sve to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Revizija tuženika je odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. Presude se temelje na direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine.

Da tuženik kao trgovac nije s tužiteljem kao potrošačem pregovarao niti ga u cijelosti upoznao sa svim odredbama Ugovora, tužitelj upućuje i na presude suda Europske unije u predmetu C-51/17 od 20. rujna 2018. i u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017. u kojima se navodi da iz sudske prakse Suda u kontekstu ugovora o kreditu u stranoj valuti proizlazi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena ne može biti ograničena samo na njezinu formalnu i gramatičku razumljivost već konkretno korisnik kredita mora biti s jedne strane jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. U presudama je navedeno da članak 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti umjesto potrošača kao tužitelja istakne eventualno nepošteni karakter ugovorne odredbe kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu. Pritom sud napominje da se u oba slučaja radilo o potrošačkim kreditima ugovorenim u stranoj valuti a koji se vračaju u domaćoj valuti i koji uključuju pravo jednostrane izmjene ugovora koje dopuštaju jednostrano povećanje kamatne stope ili jednostrano povećanje troškova i provizija pri čemu se ističe da je švicarski franak valuta koja je podložna osjetnim fluktuacijama o čemu potrošači – prosječni građani nisu bili dovoljno i na pravi način informirani.

Tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca dok je tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita i ima službu za makroekonomske analize te je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive kamatne stope na ukupan trošak kredita, a osobito uzevši u obzir da je o tome već postojala informacija kroz izvješće MMF od 04. lipnja 2007. Tuženik je takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora o kreditu, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizići sklapanjem Ugovora o kreditu s navedenim odredbama, vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Kako tuženik s tužiteljem o valutnoj klauzuli nije posebno pregovarao, a niti je objasnio značaj valutne klauzule kod ugovora o kreditu, došlo je do ugovaranja valutne klauzule, koja je bila jednako uočljiva u ugovoru, kao i ostale ugovorne odredbe, međutim, tuženik nije tužitelju objasnio utjecaj valutne klauzule uz djelovanje promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita.

Tuženik je, unatoč takvim ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po srednjem tečaju banke i naplaćivao mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tuženik je na temelju ništetnih odredbi Ugovora od tužitelja naplatio iznos od 15.311,81 kune više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan bez valutne klauzule.

Ističemo da tužitelj ne osporava dopuštenost primijenjene valutne klauzule opisane u čl. 395. Zakona o obveznim odnosima (NN 29/78, 39/85, 57/89, 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 132/98, 112/99, 88/01; u nastavku ZOO-a), već tvrdimo da je tuženik kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao predmetne ugovorne odredbe.

Cjelokupno ponašanje tuženog prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj način tuženik je stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove.

Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna valute CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

Budući da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli, tužitelj predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 041-50-3163180 koji su stranke sklopile 28. studenog 2005. i to članci 1. i 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju ukupno iznos od 2.208,67 Eur kn sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate , sve prema podnesku od 06.08.2024 godine.

Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.

Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.

Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Milana Glibote, pod brojem OU- 457/2005, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenicu tuženika (direktoricu), gospođu FG, a koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.

Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), tuženik ističe kako slijedi.

Primjenjivost odredaba Direktive na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji je predmet ispitivanja u postupku koji se vodi pred Sudom Europske unije pod brojem C-567/20 povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu u odnosu na pitanje primjene navedene Direktive na sporazume o konverziji sklopljene temeljem zakonske obveze propisane Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine (dalje: ZIDZPK).

U navedenom postupku nezavisna odvjetnica Juliana Kokott donijela je dana 03.02.2022. godine mišljenje, prema kojem se odredbe Direktive ne primjenjuju rationae temporis na ugovore o kreditu sklopljene prije dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Ovaj zaključak proizlazi iz odredaba članka 2. stavka 1. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, a koji glasi: „Od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom aktu“.

Slijedom navedenog, odredbe kako Direktive, tako i ostalih akata koje su institucije EU donijele prije 01.07.2013. godine, ne primjenjuju se na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije navedenog datuma, a kako je navedeno u mišljenju nezavisne odvjetnice:

„33. Prema članku 10. stavku 1. podstavku 2. Direktive 93/13, ona se primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., dana isteka roka za njezino prenošenje. Sud iz toga zaključuje da je za primjenu Direktive 93/13 rationae temporis na potrošački ugovor jedino bitan datum njegova zaključenja, dok razdoblje tijekom kojeg on proizvodi učinke nije relevantno(15). U odnosu na države članice koje su Uniji pristupile tek nakon 31. prosinca 1994. i za koje je Direktiva 93/13 postala obvezujuća tek nakon pristupanja, ona se primjenjuje samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja dotične države članice(16). Stoga se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na izvorni ugovor o kreditu iz listopada 2007.“

Slijedom navedenog, Direktiva se rationae temporis ne primjenjuje na ugovor koji je predmet ovosudnog postupka te je pogrešno pozivanje tužitelja na odredbe Direktive. Tuženik u ovom dijelu ističe kako su se i Visoki trgovački sud, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe neosnovano pozivali na odredbe Direktive, stoga je na sudskoj praksi da ovaj propust ispravi izravno primjenjujući odredbe prava Europske unije u odnosu na vremensko važenje zakona. Iako mišljenje nezavisnog odvjetnika ne predstavlja izvor prava u trenutku kad nije potvrđeno odlukom Suda Europske unije, isto djeluje snagom autoriteta te je, s obzirom na dosadašnju praksu Suda Europske unije, za očekivati da će isto biti potvrđeno odlukom Suda u skoroj budućnosti.

Iz svih prethodno navedenih razloga razvidno je kako se Direktiva Vijeća EEZ 93/13 ne može primjenjivati niti tumačiti retroaktivno. Tuženik ističe kako se u ovom sporu tužitelj pogrešno poziva na presude Suda u predmetu C-51/17 od 20. rujna 2018. i u predmetu C-186/16 od 20. rujna 2017, a koje se temelje upravo na prethodno spomenutoj Direktivi, jer se u oba slučaja radi o predmetima u kojima su ugovori o kreditu bili sklopljeni nakon pristupa država (Mađarska, vezano uz predmet C-51/17 te Rumunjska, vezano uz predmet C-186/16) u Europsku uniju.

Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 360. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (Sl. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, N.N. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, izvršen je uvid u nalaz i mišljenje vještaka Vatroslav Zovko, saslušan je tužitelj. Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, visina tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva saslušan je tužitelja

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu sa tuženom sklopio u svrhu kupnje automobila koji koristi u privatne svrhe. U auto kući od koje je kupovao automobil uputili su ga u Raiffeisen banku koja je davala kredit, i tamo mu je predloženo da sklopi ugovor u CHF kao najpovoljniji ugovor sa najpovoljnijom kamatnom stopom. Pritom nije bio upozoren ni na kakve rizike vezane uz CHF. Ugovorne rate plaćao je osobno. Nitko u banci nije ga upozorio da će se rata mijenjati u slučaju promjene tečaja CHF. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakav obrt. U Banci mu nisu predloženi ugovori u drugim valutama, već mu je rečeno da je ugovor u CHF i napomenuto da se radi o najpovoljnijim ugovorima. Nakon saslušanja tužitelja nesporno je utvrđeno da se sa tužiteljem nije posebno pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora, te mu je isključivo ponuđen ugovor u CHF kao najpovoljniji, i nisu mu predloženi ugovori u drugim valutama. Posebno je nesporno da tužitelju nisu pojašnjeni eventualni rizici vezani uz valutu CHF, niti mogućnost , rasta kreditnih rata u buduće. Takvim postupanjem banka je u potpunosti, iskoristila svoj položaj jače ugovorne strane u odnosu na tužitelja koji nije u tom smislu stručna osoba i nije tužitelju pružila dovoljno informacija, kako bb tužitelj mogao donijeti konačnu odluku utemeljenu na konkretnim informacijama. Time je tužitelj doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao financijsku instituciju, čime je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja u postupanju banke, prilikom sklapanja ugovora(čl. 4 Zakona o obveznim odnosima) kao jedno o osnovnih načela obveznog prava.

Predmet ovog spora zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti . Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81. -88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP- a.

Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

Nakon što je sud utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, suđena je visina, provođenjem financijskog vještačenja

Vještak Vatroslav Zovko u svome je nalazu utvrdio temeljem izračunia iz nalaza te priležeće dokumentacije slijedeće.

Sveukupno potraživanje tužitelja radi preplate u slučaju da se primjenjivao fiksni tečaj CHF na dan puštanja kredita u promet iznosi

- 1.824,66 eura* sa negativnim razlikama, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1.

- 2.208,67 eura* bez negativnih razlika, a pojedinačni mjesečni iznosi prikazani su u tablici 1. *

Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je uskladio svoj tužbeni zahtjev sukladno utvrđenjima iz nalaza.

Tuženi se protivio povećanju tužbenog zahtjeva te istakao da snije suglasan sa takvom preinakom,te je istako prigovor zastare.

Sud smatra da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190 i 191 ZPP-a). Zastara se prekida podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi u tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Iz navedenog razloga sud smatra prigovor tuženika neosnovanim.

Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 28.01.22. g.

Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH potječe od 14. lipnja 2014.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.

Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.

Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 2.208,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 06.08.2025 g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 2.208,67 EUR, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 16.09.2025, 16.10.2023, 28.02.2025 /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 500,00,EUR trošak sastava podnesaka od 16.01.2021, 2.11.2023 17.06.2024, 06.08.2024.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 800,00 EUR, što sveukupno iznosi 1.500,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 375,00 EUR, predujam za vještačenje 300,00 EUR €, pristojba na tužbu 33,39 EUR, tako da ukupni trošak iznosi 2.208,39 EUR €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 24. veljače 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika