REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Osijeku
Stalna služba u Belom Manastiru
31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53
P-1002/2021-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužiteljice ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 31, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3.12.2024. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 24.2.2025.
p r e s u d i o j e
I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. stavka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102908852, sklopljenog dana 21.03.2006. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke".
II/.a. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 31, OIB: 23057039320, da u roku 15 (petnaest) dana isplati tužiteljici ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 11.837,60 EUR ( slovima: jedanaest tisuća osamsto trideset sedam eura i šezdeset centi ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:
4,22 EUR tekućom od 15.01.2010.
15,52 EUR tekućom od 15.02.2010.
19,55 EUR tekućom od 15.03.2010.
18,57 EUR tekućom od 15.04.2010.
25,49 EUR tekućom od 15.05.2010.
23,99 EUR tekućom od 15.06.2010.
25,64 EUR tekućom od 15.07.2010.
44,05 EUR tekućom od 15.08.2010.
39,97 EUR tekućom od 15.09.2010.
54,96 EUR tekućom od 15.10.2010.
47,53 EUR tekućom od 15.11.2010.
39,82 EUR tekućom od 15.12.2010.
58,37 EUR tekućom od 15.01.2011.
67,83 EUR tekućom od 15.02.2011.
60,75 EUR tekućom od 15.03.2011.
62,93 EUR tekućom od 15.04.2011.
57,00 EUR tekućom od 15.05.2011.
57,66 EUR tekućom od 15.06.2011.
73,52 EUR tekućom od 15.07.2011.
76,51 EUR tekućom od 15.08.2011.
97,10 EUR tekućom od 15.09.2011.
94,19 EUR tekućom od 15.10.2011.
78,03 EUR tekućom od 15.11.2011.
74,07 EUR tekućom od 15.12.2011.
72,99 EUR tekućom od 15.01.2012.
76,98 EUR tekućom od 15.02.2012.
55,72 EUR tekućom od 15.03.2012.
57,73 EUR tekućom od 15.04.2012.
52,29 EUR tekućom od 15.05.2012.
52,89 EUR tekućom od 15.06.2012.
70,14 EUR tekućom od 15.07.2012.
72,99 EUR tekućom od 15.08.2012.
92,63 EUR tekućom od 15.09.2012.
89,85 EUR tekućom od 15.10.2012.
74,44 EUR tekućom od 15.11.2012.
74,07 EUR tekućom od 15.12.2012.
72,99 EUR tekućom od 15.01.2013.
79,87 EUR tekućom od 15.02.2013.
74,70 EUR tekućom od 15.03.2013.
78,03 EUR tekućom od 15.04.2013.
78,93 EUR tekućom od 15.05.2013.
76,94 EUR tekućom od 15.06.2013.
71,33 EUR tekućom od 15.07.2013.
69,12 EUR tekućom od 15.08.2013.
71,42 EUR tekućom od 15.09.2013.
73,78 EUR tekućom od 15.10.2013.
78,11 EUR tekućom od 15.11.2013.
76,02 EUR tekućom od 15.12.2013.
77,15 EUR tekućom od 15.01.2014.
77,93 EUR tekućom od 15.02.2014.
64,91 EUR tekućom od 15.03.2014.
65,98 EUR tekućom od 15.04.2014.
65,22 EUR tekućom od 15.05.2014.
63,85 EUR tekućom od 15.06.2014.
63,17 EUR tekućom od 15.07.2014.
63,76 EUR tekućom od 15.08.2014.
65,40 EUR tekućom od 15.09.2014.
67,50 EUR tekućom od 15.10.2014.
67,85 EUR tekućom od 15.11.2014.
68,57 EUR tekućom od 15.12.2014.
69,80 EUR tekućom od 15.01.2015.
69,09 EUR tekućom od 15.02.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.03.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.04.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.05.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.06.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.07.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.08.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.09.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.10.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.11.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.12.2015.
70,03 EUR tekućom od 15.01.2016.
70,03 EUR tekućom od 15.02.2016.
89,55 EUR tekućom od 15.03.2016.
94,24 EUR tekućom od 15.04.2016.
89,63 EUR tekućom od 15.05.2016.
87,45 EUR tekućom od 15.06.2016.
85,31 EUR tekućom od 15.07.2016.
91,50 EUR tekućom od 15.08.2016.
91,24 EUR tekućom od 15.09.2016.
87,05 EUR tekućom od 15.10.2016.
90,27 EUR tekućom od 15.11.2016.
91,57 EUR tekućom od 15.12.2016.
93,88 EUR tekućom od 15.01.2017.
96,48 EUR tekućom od 15.02.2017.
94,49 EUR tekućom od 15.03.2017.
93,58 EUR tekućom od 15.04.2017.
92,37 EUR tekućom od 15.05.2017.
92,59 EUR tekućom od 15.06.2017.
86,29 EUR tekućom od 15.07.2017.
85,55 EUR tekućom od 15.08.2017.
74,51 EUR tekućom od 15.09.2017.
73,33 EUR tekućom od 15.10.2017.
77,25 EUR tekućom od 15.11.2017.
73,35 EUR tekućom od 15.12.2017.
72,64 EUR tekućom od 15.01.2018.
68,96 EUR tekućom od 15.02.2018.
69,90 EUR tekućom od 15.03.2018.
73,04 EUR tekućom od 15.04.2018.
67,42 EUR tekućom od 15.05.2018.
61,77 EUR tekućom od 15.06.2018.
71,52 EUR tekućom od 15.07.2018.
69,69 EUR tekućom od 15.08.2018.
69,86 EUR tekućom od 15.09.2018.
78,33 EUR tekućom od 15.10.2018.
77,14 EUR tekućom od 15.11.2018.
75,26 EUR tekućom od 15.12.2018.
75,36 EUR tekućom od 15.01.2019.
77,47 EUR tekućom od 15.02.2019.
74,52 EUR tekućom od 15.03.2019.
76,34 EUR tekućom od 15.04.2019.
80,03 EUR tekućom od 15.05.2019.
73,66 EUR tekućom od 15.06.2019.
78,82 EUR tekućom od 15.07.2019.
80,81 EUR tekućom od 15.08.2019.
81,74 EUR tekućom od 15.09.2019.
85,42 EUR tekućom od 15.10.2019.
87,16 EUR tekućom od 15.11.2019.
85,56 EUR tekućom od 15.12.2019.
84,88 EUR tekućom od 15.01.2020.
89,02 EUR tekućom od 15.02.2020.
93,11 EUR tekućom od 15.03.2020.
94,85 EUR tekućom od 15.04.2020.
102,45 EUR tekućom od 15.05.2020.
100,99 EUR tekućom od 15.06.2020.
97,83 EUR tekućom od 15.07.2020.
98,45 EUR tekućom od 15.08.2020.
92,14 EUR tekućom od 15.09.2020.
93,81 EUR tekućom od 15.10.2020.
92,57 EUR tekućom od 15.11.2020.
97,56 EUR tekućom od 15.12.2020.
93,01 EUR tekućom od 15.01.2021.
93,72 EUR tekućom od 15.02.2021.
94,78 EUR tekućom od 15.03.2021.
90,79 EUR tekućom od 15.04.2021.
88,13 EUR tekućom od 15.05.2021.
88,78 EUR tekućom od 15.06.2021.
87,83 EUR tekućom od 15.07.2021.
87,36 EUR tekućom od 15.08.2021.
93,11 EUR tekućom od 15.09.2021.
92,13 EUR tekućom od 15.10.2021.
91,10 EUR tekućom od 15.11.2021.
97,31 EUR tekućom od 15.12.2021.
103,00 EUR tekućom od 15.01.2022.
102,99 EUR tekućom od 15.02.2022.
103,74 EUR tekućom od 15.03.2022.
107,90 EUR tekućom od 15.04.2022.
110,06 EUR tekućom od 15.05.2022.
109,54 EUR tekućom od 15.06.2022.
107,91 EUR tekućom od 15.07.2022.
116,70 EUR tekućom od 15.08.2022.
123,33 EUR tekućom od 15.09.2022.
121,05 EUR tekućom od 15.10.2022.
do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II/.b. Odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.459,95 EUR ( slovima: tisuću četristo pedeset devet eura i devedeset pet centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2022. do isplate.
III/ Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika radi prijeboja tražbine u iznosu od 1.210,96 EUR ( slovima: tisuću dvjesto deset eura i devedeset šest centi), zajedno sa zateznim kamatama.
IV/. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 31, OIB: 23057039320, da tužiteljici ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.524,31 EUR ( slovima: pet tisuća petsto dvadeset četiri eura i trideset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 7.2.2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da su stranke dana 21.3.2006. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102908852, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 372,34 CHF. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17-10. od 14.06.2018. godine, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31.prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku od dana 10.4.2007. pa do 1.9.2021. više platio dugovani iznos za 100.500,00 kuna. Tužitelj nadalje navodi da je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se poziva i na odredbe čl. 323. te čl. 1111. st. 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima te predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, a kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku-CHF te da naloži tuženiku da mu isplati preplaćeni iznos od 100.500,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.
2. U svom pisanom odgovoru na tužbu tuženik putem svog punomoćnika osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Tuženik smatra da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog Trgovačkog suda RH i da za primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Također ističe i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao i prigovor radi prijeboja manje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF.
3.
Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102908852, sklopljen između stranaka dana 21.3.2006., ( list 5-9 spisa), uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 10-17 spisa), uvidom u rješenje ovog suda posl.br. P-1002/2021-6 od 27.12.2021. ( list 186-189 spisa), uvidom u rješenje ŽS u Puli-Pola, posl.br. Gž-24/2022-2 od 11. siječnja 2022. ( list 253-257 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 25.4.2022. ( list 259-260 spisa), uvidom u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Financije LB d.o.o. za usluge Bilje od 4.10.2022. ( list 268-274 spisa, list 275-303 spisa), uvidom u ispravak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja od 13.10.2022. ( list 307-312 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 17.9.2024. ( list 426-428 spisa), saslušanjem vještakinje Lidije Balog te saslušanjem tužiteljice ZU na ročištu od 17.9.2024., uvidom u dopunu ispravka nalaza i mišljenja od 18.9.2024. ( list 430-434 spisa).
4. Uvidom u rješenje ovog suda posl.br. P-1002/2021-6 od 27.12.2021. ( list 186- 189 spisa) utvrđeno je da se odbija prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.
5. Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, posl.br. Gž-24/2022-2 od 11. siječnja 2022. ( list 253-257 spisa) utvrđeno je da se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje ovog suda posl.br. P-1002/2021-6 od 27.12.2021.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102908852 sklopljen između stranaka dana 21.3.2006. ( list 5-9 spisa) sud je utvrdio da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 79.000,00 CHF, po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Iznos mjesečnog obroka je 372,34 CHF. Radi se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine te je ugovoren rok vraćanja od 360 mjeseci. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,750 % godišnje, a obračunava se primjenom direktne metode. Ugovorena je promjenjivost kamatne stope.
7. Uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 10-17 spisa), uvidom u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Financije LB d.o.o. za usluge Bilje od 4.10.2022. ( list 268-274 spisa, list 275-303 spisa), uvidom u ispravak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja od 13.10.2022. ( list 307-312 spisa), saslušanjem vještakinje Lidije Balog na ročištu od 17.9.2024. ( list 427 spisa) te uvidom u dopunu ispravka nalaza i mišljenja od 18.9.2024. ( list 430-434 spisa) sud je utvrdio da je tužiteljica tijekom perioda od 15.4.2007. godine pa do otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platila više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 11.837,60 EUR, odnosno ukoliko se uzmu u obzir samo preplate, odnosno više plaćeni iznosi anuiteta kada je tečaj za CHF bio viši od tečaja na dan isplate kredita, isti iznosi 11.998,32 EUR. Prilikom svog saslušanja vještakinja je u cijelosti ostala kod svog ispravka nalaza i mišljenja od 13.10.2022. te je naknadno 18.9.2024. preplatu iskazala u valuti euro.
8. Punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje te je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim, logičnim i objektivnim pa je na istom nalazu i mišljenju i utemeljena odluka iz točke II/ izreke ove presude.
9. Punomoćnik tužiteljice je podneskom od 7.10.2024. godine uredio tužbeni zahtjev na način da je s osnova više plaćenog iznosa radi ugovorene valutne klauzule u CHF zatražio iznos od 13.297,55 eura.
10. Saslušanjem tužiteljice ZU na ročištu od 17.9.2024. sud je utvrdio da je ista tijekom 2006. godine odlučila podići stambeni kredit u svrhu kupovine kuće te se prvo obratila tadašnjoj Slavonskoj banci, ali joj tamo nisu odgovarali ponuđeni uvjeti pa se zatim obratila Erste&Steiermarkische banci u Poslovnici u Osijeku. Namjeravala je podići kredit u iznosu od 50.000,00 eura. Međutim, tužiteljica je bila kreditno nesposobna za podizanje kredita u eurima pa joj je rečeno da može samo podići kredit u švicarskim francima. Rekli su joj da je tečaj CHF prema kuni isti kao i tečaj eura prema kuni te da može biti samo neznatno odstupanje prema gore ili dolje. Nikakvo upozorenje nije dobila da bi rate kredita mogle znatno porasti. Tužiteljica je kredit podigla na rok od 30 godina te isti još nije niti otplaćen, preostalo joj je 12 godina da bi kredit otplatila. Početna rata kredita joj je iznosila oko 1.500,00 kuna mjesečno, a sad su joj rate kredita oko 330,00 eura. Tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mala otvoren OPG niti je bila član nekog poduzeća ili trgovačkog društva. Ističe da ju osobni bankar u banci nije nagovarao na sklapanje Ugovora o kreditu, ali joj je trebao kredit pa je pristala na ponuđene uvjete, a drugi kredit joj nisu nudili, odnosno odbacili su mogućnost sklapanja Ugovora o kreditu u valuti euro. Nekoliko puta sastala se sa osobnim bankarom. Ugovor o kreditu je pročitala prije nego što ga je potpisala. Nije stavljala nikakve primjedbe na odredbe Ugovora te nije niti znala da može staviti primjedbe. Niti jednom prilikom nije pregovarala o ugovornim odredbama sa osobnim bankarom, a kad je Ugovor bio spreman za potpisivanje osobni bankar ju je samo nazvao i predočio joj već napisani Ugovor. Tužiteljica nije bila svjesna rizika valutne klauzule. Nikakve informacije o valutnoj klauzuli od osobnog bankara nije dobila, osim da tečaj može biti promjenjiv. Odredbe Ugovora se nikad poslije sklapanja Ugovora o kreditu nisu mijenjale. Osobni bankar je nije upozorio da Hrvatska narodna banka štiti, odnosno da ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Navodi da je kod sklapanja Ugovora o kreditu bilo važno da rata kredita ne smije biti veća od 1/3 njezine plaće, a kasnije se to više nije gledalo pa je ona čak i ostala bez posla, a kredit mora i dalje otplaćivati.
11. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njezin iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužiteljica je imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužiteljica isti potpisala kao fizička osoba te da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine-kuće. Prema tome, tužiteljica je sklopila predmetni Ugovor o kreditu kako bi kupila nekretninu za svoje osobne potrebe pa je svoje potrošačko svojstvo dokazala navedenim Ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.
12. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N.96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004.godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
13. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4.7.2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl.br.Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je pored ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, odnosno vezivanje glavnice iz Ugovora o kreditu za valutu CHF u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive, jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
15. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članak 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine donesen je Zaključak da, ukoliko je ništetnost ustanovljena kao u ovom konkretnom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača te se ovaj Zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke ( tuženika) iz tog postupka. Stoga sud smatra da je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika, a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, a u odnosu na preplatu po osnovi ugovorene valutne klauzule. Naime, kolektivnom tužbom prekinuta je zastara, a restitucijski zahtjevi zastarijevaju pet godina nakon pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu pa tako za tečajnu razliku 14.6.2023. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 30.9.2021. godine, ukazuje se neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika.
16. Nesporno je da predmetni Ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te je tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema Odluci banke, mogao postupati bez pristanka korisnika kredita. Visina kamatne stope ovisi dakle isključivo o odluci banke, bez da se navode bilo kakvi kriteriji za to. U Ugovoru su se trebale na transparentan način navesti pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da to bude jasno i razumljivo korisniku kredita, a na temelju toga bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a u ovom slučaju je ostala ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a to je banka. Tako se došlo u situaciju da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužiteljice, kao korisnika kredita. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. Z00-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatne stope i tečaju koji će se primjenjivati tijekom otplate ( to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.
17. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to iskazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP- a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.
18. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
19. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo .Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
20. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u sladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502.c. ZPP- a propisan učinak presude donesene o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
21. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Tuženik ničim nije dokazao da su navodi tužiteljice u svezi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu netočni i neistiniti, a niti je predložio dokaze na te okolnosti.
22. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetan, jer je isti potrošaču nerazumljiv, niti se o istomu pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( N.N 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).
23. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, a kojima se uređuje promjena tečaja CHF tijekom otplate kredita ništetne pa je stoga tuženik dužan tužiteljici vratiti iznose koje je tužiteljici naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi ugovora, a glede valutne klauzule. Iz ispravka nalaza i mišljenja vještaka Lidije Balog od 13.10.2022. ( list 307-312 spisa) i dopune ispravka od 18.9.2024. proizlazi da je tužiteljica tijekom perioda otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platila više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 11.837,60 eura. Kako je punomoćnik tužiteljice konačno uredio restitucijski tužbeni zahtjev podneskom od 7.10.2024. godine te kako je zatražio ukupan iznos od 13.297,55 eura, sud je tužiteljicu morao odbiti sa iznosom od 1.459,95 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15.11.2022. godine do isplate, s obzirom da punomoćnik tužitelja mimo nalaza i mišljenja vještakinje postavlja dodatni zahtjev u iznosu od 1.459,95 eura, a koji iz nalaza i mišljenja odnosno ispravka i dopune ispravka nalaza i mišljenja vještaka ne proizlazi. Pojedinačni anuiteti utvrđeni su financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem te je vještak iskazao i vrijeme plaćanja svakog anuiteta pa je sud temeljem svega gore navedenog odlučio kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.
24. Punomoćnik tuženika je već u odgovoru na tužbu istakao prigovor radi prebijanja te je naknadno podneskom od 9.2.2023. godine precizirao takav prigovor, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na određene mjesečne iznose, a sve u ukupnom iznosu od 1.210,96 eura. Radi se o uplatama tužiteljice koje su izvršene po tečaju nižem od početno ugovorenog. Sud smatra da tužiteljica plaćanjem anuiteta nižem od početno ugovorenog nije ništa primila niti stekla bez osnove, budući da je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga niti ne postoji obveza tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila. Stoga je prigovor prijeboja neosnovan u smislu odredbe članka 195. Zakona o obveznim odnosima ( Gž-68/24-3 od 17.9.2024. Županijskog suda u Slavonskom Brodu).
25. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kad je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.
26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužiteljice priznao na ime sastava tužbe iznos od 500,00 eura, troškove sastava obrazloženih podnesaka od 19.11.2021., 20.10.2022., 15.2.2023. i 7.10.2024. u pojedinačnom iznosu od 500,00 eura, trošak sastava podneska od 24.5.2022. u iznosu od 50,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 25.4.2022., 17.9.2024. i 3.12.2024. u pojedinačnom iznosu od 500,00 eura ili ukupno 4.050,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 1.012,50 eura, troškove vještačenja u iznosu od 331,81 euro i 130,00 eura, sveukupno 5.524,31 EUR. Sud punomoćniku tužiteljice nije priznao trošak sastava podneska od 26.1.2023. godine jer takav podnesak nije ni bio potreban za vođenje ovog postupka, a osim toga priznati su troškovi sastava za četiri obrazložena podneska. Također nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude s obzirom da takav trošak nije niti nastao. Nije priznat niti zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu s obzirom da tužiteljica takvu pristojbu nije platila, a temeljem odredbe članka 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( N.N. 118/18 i 51/23 ) tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu. Stoga je odlučeno kao u točki IV/ izreke ove presude.
Beli Manastir, 24.2.2025.
S u d a c :
Suzana Nađ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, a putem ovog suda.
Dostaviti:
Tužiteljici putem punomoćnika
Tuženiku putem punomoćnika
