REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-345/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. veljače 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja OAĆ i punomoćnika tuženika Belizara Tomaića, 25. veljače 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točka 1. 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj 061024207546 AE, ovjeren kod Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem OU-2324/06 26. listopada 2006. koji glasi: ”obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta.”

II. Nalaže se tuženiku OTP banci Hrvatska d. d. da tužitelju OA zbog ništetnih ugovornih odredbi, kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplati iznos od 2.460,48 eura (slovima: dvijetisućečetrstošezdeseteuračetrdesetosamcenti) s pripadajućom zateznom kamatom, koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana, i to:

-na iznos od 3,02 € od 15.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 12,65 € od 15.01.2009. pa do isplate,

-na iznos od 12,81 € od 15.02.2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,73 € od 15.03.2009. pa do isplate,

-na iznos od 8,90 € od 15.04.2009. pa do isplate,

-na iznos od 9,13 € od 15.05.2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,06 € od 15.06.2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,71 € od 15.07.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,99 € od 15.08.2009. pa do isplate,

-na iznos od 8,19 € od 15.09.2009. pa do isplate,

-na iznos od 5,74 € od 15.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,32 € od 15.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 7,07 € od 15.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 11,33 € od 15.01.2010. pa do isplate,

-na iznos od 14,06 € od 15.02.2010. pa do isplate,

-na iznos od 13,47 € od 15.03.2010. pa do isplate,

-na iznos od 16,19 € od 15.04.2010. pa do isplate,

-na iznos od 21,16 € od 15.05.2010. pa do isplate,

-na iznos od 22,23 € od 15.06.2010. pa do isplate,

-na iznos od 28,08 € od 15.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 27,88 € od 15.08.2010. pa do isplate,

-na iznos od 40,01 € od 15.09.2010. pa do isplate,

-na iznos od 32,94 € od 15.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 34,58 € od 15.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 42,25 € od 15.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 42,90 € od 15.01.2011. pa do isplate,

-na iznos od 40,52 € od 15.02.2011. pa do isplate,

-na iznos od 41,86 € od 15.03.2011. pa do isplate,

-na iznos od 41,94 € od 15.04.2011. pa do isplate,

-na iznos od 46,99 € od 15.05.2011. pa do isplate,

-na iznos od 57,64 € od 15.06.2011. pa do isplate,

-na iznos od 71,22 € od 15.07.2011. pa do isplate,

-na iznos od 83,17 € od 15.08.2011. pa do isplate,

-na iznos od 62,19 € od 15.09.2011. pa do isplate,

-na iznos od 55,12 € od 15.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 55,59 € od 15.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 56,57 € od 15.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 62,66 € od 15.01.2012. pa do isplate,

-na iznos od 64,50 € od 15.02.2012. pa do isplate,

-na iznos od 62,50 € od 15.03.2012. pa do isplate,

-na iznos od 62,20 € od 15.04.2012. pa do isplate,

-na iznos od 63,21 € od 15.05.2012. pa do isplate,

-na iznos od 64,97 € od 15.06.2012. pa do isplate,

-na iznos od 62,77 € od 15.07.2012. pa do isplate,

-na iznos od 62,17 € od 15.08.2012. pa do isplate,

-na iznos od 56,78 € od 15.09.2012. pa do isplate,

-na iznos od 61,43 € od 15.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 63,59 € od 15.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 62,16 € od 15.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 60,43 € od 15.01.2013. pa do isplate,

-na iznos od 59,84 € od 15.02.2013. pa do isplate,

-na iznos od 59,22 € od 15.03.2013. pa do isplate,

-na iznos od 63,51 € od 15.04.2013. pa do isplate,

-na iznos od 57,20 € od 15.05.2013. pa do isplate,

-na iznos od 56,17 € od 15.06.2013. pa do isplate,

-na iznos od 56,78 € od 15.07.2013. pa do isplate,

-na iznos od 56,14 € od 15.08.2013. pa do isplate,

-na iznos od 58,44 € od 15.09.2013. pa do isplate,

-na iznos od 59,94 € od 15.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 60,66 € od 15.11.2013. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točke 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj 061024207546 AE, ovjeren kod Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem OU-2324/06 26. listopada 2006. koji glasi: "od 18.450,00 CHF (slovima: osamnaesttisućačetristopedeset CHF) u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. točka 8. 8., i 8. točka 8.16. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, broj 061024207546 AE, ovjeren kod Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, pod brojem OU-2324/06 26. listopada 2006. koji glasi:“ od 18.450,00 CHF (slovima: osamnaesttisućačetristopedeset CHF)”.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika OTP banka Hrvatska d.d. prema tužitelju OA u iznosu od 122,20 eura (slovima: stodvadesetdvaeuradvadesetcenti) zajedno sa zateznim kamatama koje teku do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta kojoj je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanome za 5 postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku OTP banci Hrvatska d.d. da u roku 15 dana tužitelju OA naknadi trošak postupka u iznosu 1.679,57 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 25. veljače 2025. pa do isplate u visini kamatne stope Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 312,50 eura tužitelj odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20. travnja 2023. podnio tužbu u kojoj je naveo da je 25. listopada 2006. kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu br. 061024207546 AE prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit uz valutnu klauzulu švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u iznosu 18.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta zbog rasta tečaja, što on kao prosječni potrošač nije mogao znati. Tužitelj navodi da su se o ništetnosti ugovorne odredbe kredita o valutnoj klauzuli već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te na čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku ističući da je sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da donese presudu kao u točkama I. i II. i u citiranom dijelu točke III. izreke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena, te da banka nije znala niti je imala razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja valute CHF. Navodi da su sporne odredbe Ugovora o kreditu bile jasne, razumljive i lako uočljive, te da je o istima pregovarao s prednikom tužitelja i da iste nisu u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja odnosno da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Smatra da se odluka iz kolektivnog postupka na koju se poziva tužitelj ne može primijeniti automatski na ovaj postupak već da tužitelj mora dokazati sve elemente eventualne ništetnosti. Ako sud iz bilo kojih razloga utvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, tuženik navodi da u tom slučaju ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu 122,17 eura, a koji se iznos odnosi na anuitete u kojima je tečaj CHF bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Stoga je predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. 3. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu broj 061024207546 AE (list 6- 13 spisa), amortizacijski plan (list 14-16 spisa), promet po računu (list 17-27, 31-35 spisa),obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate (list 28-33 spisa), otplatni plan (list 63-66 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić (list 74-83 i 106 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja OA (list 105 spisa).

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 061024207546 AE od 25. listopada 2006. koji je potvrđen 26. listopada 2006. kod Javnog bilježnika Lidije Perić u Osijeku pod br. OU-2324/06, a koje se tiču valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 25. listopada 2006. s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu broj: 061024207546 AE od 25. listopada 2006. koji je potvrđen 26. listopada 2006. kod Javnog bilježnika Lidije Perić u Osijeku pod br. OU-2324/06, a kojim je tužitelju odobren namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu od 18.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,60% godišnje;

- da se kredit otplaćuje 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan uplate anuiteta

- da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 061024207546 AE.

6. Među strankama je sporno jesu li ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 061024207546 AE koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, u nastavku: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

9. Neosnovan je prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

10. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19, u nastavku: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, u nastavku: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Također je i odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

15. Čl.81. st.1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao.

16. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule tužitelj bio obaviješten prilikom sklapanja Ugovora, međutim navedene činjenice tuženik nije dokazao.

17. Nasuprot tome, tužitelj je iskazao da je auto kupio u auto kući Viola u kojoj su mu rekli da surađuju s OTP bankom i da ako hoće, da može preko njih u toj banci uzeti kredit, da su mu u auto kući rekli da imaju kredite u eurima i u CHF, ali da bi kredit u valuti CHF za njega bio najpovoljniji jer bi mu rata bila manja, a valuta CHF je stabilna. Rata za kredit u eurima bi mu bila oko 1.300,00 kuna mjesečno, a ova u CHF je bila oko 1.200,00 kuna. Iskazao je da u vezi predmetnog kredita nije bio u banci nego da se sve sređivalo u toj auto kući, te da je jedino ugovor o kreditu išao potpisati u ured banke u kojem su ga čekali unaprijed sastavljeni ugovori. Ugovor je prije potpisivanja pročitao. Kao laik, razumio je odredbe ugovora iako u ono vrijeme nije baš znao što znači pojam valutna klauzula. Budući da je prije ovoga imao još jedan stambeni kredit u valuti eura, mislio je da će sve biti u redu kao i s tim stambenim kreditom. Nitko mu ništa nije pojašnjavao o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. U vezi kredita je bio i kod javnog bilježnika kod kojeg mu također nitko nije ništa objašnjavao. Iskazao je da je auto kupio za svoje osobne potrebe, da nije vlasnik obrta niti bilo kakve firme, te da je kredit uplaćivao isključivo sam putem administrativne zabrane. Početna rata od oko 1.200,00 kuna mu je narasla na oko 1.900,00 kuna. Da je znao da će mu rate ovoliko narasti, kredit sigurno ne bi uzeo. Tužitelj je iskazao da mu je sve informacije u vezi kredita dala osoba koja se nalazila u auto kući ali da ne zna je li ta osoba bila djelatnik banke ili djelatnik auto kuće.

17.1. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o odlučnim činjenicama.

18. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u sudskom postupku iz točke 8. obrazloženja ove presude.

19. Test poštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

20. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 20. travnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

21. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić koja se očitovala na okolnost preplaćenih iznosa anuiteta koje je tužitelj preplatio zbog razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakoga anuiteta naspram tečaja za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 27. listopada 2006., da je srednji tečaj HNB-a na dan korištenja bio 4,637405, da je rok otplate 84 mjeseci. Vještak je u nalazu naveo da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime tečajne razlike u iznosu 2.460,48 eura (za ukupno 60 anuiteta) prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju. Vještak je naveo da je za vrijeme otplate kredita bilo 24 anuiteta koja su plaćena kada je tečaj CHF bio manji od tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita odnosno da tzv. negativna tečajna razlika iznosi ukupno 122,20 eura.

21.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, a ni stranke u konačnici nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radilo o kreditu s fiksnim tečajem, za napomenuti je da je vještak nalaz i mišljenje izradio tako da je sve anuitete računao prema srednjem tečaju HNB- a koji je vrijedio na dan korištenja kredita (4,637405) jer je u kolektivnom postupku već utvrđeno da se u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF ima primjenjivati onaj tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita što je u ovome slučaju 4,637405 kuna za jedan CHF.

21.2. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je potraživao iznos kao u točki II. izreke.

21.3. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je raspravnim rješenjem od 6. veljače 2025. dopustio preinaku budući da tužitelj bez provedenog vještačenja nije odmah u tužbi mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, sukladno čl. 190. st.2. Zakona o parničnom postupku

22. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je na ime preplaćene tečajne razlike tužitelju dosudio iznos od 2.460,48 eura u pojedinačnim mjesečnim iznosima kao u točki II. izreke zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita.

23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

24. U odnosu na procesnopravni prigovor tuženika radi prebijanja potrebno je navesti da je vještak u nalazu i mišljenju izračunao da je u promatranom periodu od 31. prosinca 2007. do 1. kolovoza 2015. bilo 24 anuiteta koja su manje plaćena uslijed CHF valutne klauzule jer je srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plaćanja bio niži od srednjeg tečaja HNB-a za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, tj. tzv. negativna tečajna razlika, u iznosu 122,20 eura. Za napomenuti je da tuženik nema svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača zbog čega se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija pružanje usluga u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa da bi bio dužan vratiti drugoj ugovornoj strani nešto što je primio na temelju ništetnog ugovora (čl.323. ZOO). Dakle, nisu ostvareni zakonski uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. U pravu je tužitelj kada navodi i to da je tuženikovo potraživanje na ime tzv. negativnih tečajnih razlika u zastari budući da se radi o plaćanju anuiteta koji zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog anuiteta. Uzimajući u obzir da navedena potraživanja tuženika kao banke nisu bila predmetom tzv. kolektivne tužbe, te da je zadnji od ukupno 24 takva anuiteta u kojima je tečaj CHF bio manji od onog koji je vrijedio na dan korištenja kredita, dospio na naplatu 15. studenog 2013. (prema nalazu i mišljenju vještaka, list 79 spisa), prošao je zastarni rok od tri godine ako se uzme u obzir činjenica da je tuženik svoje potraživanje na ime negativnih razlika istakao tek u podnesku od 24. rujna 2024. Stoga je sud utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja zbog čega je odlučeno kao u točki IV. Izreke.

25. Sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijelova predmetnog Ugovora o kreditu kao u točki III. izreke jer u tim odredbama nije sadržana valutna klauzula u smislu ništetne odredbe. Da bi postojali neki drugi razlozi ništetnosti tih odredbi tužitelj niti ne tvrdi, niti se mogu kao takvi izvesti po službenoj dužnosti.

26. Budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, sud mu je u cijelosti dosudio trošak na temelju čl.154. st.5. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 1.679,57 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 15. veljače 2024. i 22. siječnja 2025. 100 bodova svaki prema Tbr.8.t.1., sastav podneska od 20. studenog 2024. 25 bodova prema T.br.8.t.4., zastupanje na ročištima 1. listopada 2024. i 6. veljače 2025. 100 bodova svaki prema T.br.9.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 262,50 eura. Sud je priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu 331,81 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 35,26 eura . U odnosu na podnesak od 20. studenog 2024., sud tužitelju nije priznao trošak kao za sastav obrazloženog već za sastav tzv. "ostalog" podneska budući da se u istome tužitelj ne očituje na nalaz i mišljenje vještaka u smislu iznošenja obrazloženih primjedbi nego zapravo usklađuje (prepisuje) svoj tužbeni zahtjev sukladno matematičkom izračunu u nalazu i mišljenu vještaka. Sud tužitelju nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 25. veljače 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika