REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
P-810/2024-44
(ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
i
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, Mihanovićeva br. 1, protiv tuženika Privredne banke d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva Leko i Partneri sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 16. prosinca 2024. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude zbog bolesti suca, dana 24. veljače 2025. godine,
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe tužitelja isticanjem novog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, uz postojeći iz tužbe, sukladno podnesku tužitelja od 15. studenog 2024. godine, ali i očitovanju punomoćnika tužitelja sa zadnjeg ročišta za glavnu raspravu.
(ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. (OIB:02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju ZE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] plati novčani iznos od 33.909,30 kuna ili 4.500,54 Eura, zajedno sa pripadajućim zakonskom zateznom kamatom koja ne iznos od:
- 103,14 kuna teče od 1. travnja 2008. godine, do isplate,
- 67,77 kuna teče od 1. svibnja 2008. godine, do isplate,
- 61,79 kuna teče od 1. lipnja 2008. godine, do isplate,
- 370,89 kuna teče od 1. srpnja 2008. godine, do isplate,
- 48,78 kuna teče od 1. kolovoza 2008. godine, do isplate,
- 49,73 kuna teče od 1. rujna 2008. godine, do isplate,
- 63,37 kuna teče od 1. listopada 2008. godine, do isplate,
- 177,71 kuna teče od 1. studenog 2008. godine, do isplate,
- 100,60 kuna teče od 1. prosinca 2008. godine, do isplate,
- 182,90 kuna teče od 1. siječnja 2009. godine, do isplate,
- 195,48 kuna teče od 1. veljače 2009. godine, do isplate,
- 201,00 kuna teče od 1. ožujka 2009. godine, do isplate,
- 183,66 kuna teče od 1. travnja 2009. godine, do isplate,
- 186,42 kuna teče od 1. svibnja 2009. godine, do isplate,
- 163,83 kuna teče od 1. lipnja 2009. godine, do isplate,
- 227,61 kuna teče od 1. srpnja 2009. godine, do isplate,
- 368,68 kuna teče od 1. kolovoza 2009. godine, do isplate,
- 160,56 kuna teče od 1. rujna 2009. godine, do isplate,
- 157,14 kuna teče od 1. listopada 2009. godine, do isplate,
- 149,42 kuna teče od 6. studenog 2009. godine, do isplate,
- 168,11 kuna teče od 5. prosinca 2009. godine, do isplate,
- 182,44 kuna teče od 1. siječnja 2010. godine, do isplate,
- 206,60 kuna teče od 1. veljače 2010. godine, do isplate,
- 199,64 kuna teče od 1. ožujka 2010. godine, do isplate,
- 229,68 kuna teče od 1. travnja 2010. godine, do isplate,
- 223,70 kuna teče od 6. svibnja 2010. godine, do isplate,
- 238,67 kuna teče od 1. lipnja 2010. godine, do isplate,
- 614,59 kuna teče od 7. srpnja 2010. godine, do isplate,
- 292,29 kuna teče od 5. kolovoza 2010. godine, do isplate,
- 367,64 kuna teče od 7. rujna 2010. godine, do isplate,
- 338,14 kuna teče od 7. listopada 2010. godine, do isplate,
- 299,62 kuna teče od 6. studenog 2010. godine, do isplate,
- 359,82 kuna teče od 8. prosinca 2010. godine, do isplate,
- 412,15 kuna teče od 6. siječnja 2011. godine, do isplate,
- 377,15 kuna teče od 5. veljače 2011. godine, do isplate,
- 392,64 kuna teče od 5. ožujka 2011. godine, do isplate,
- 350,95 kuna teče od 6. travnja 2011. godine, do isplate,
- 390,38 kuna teče od 6. svibnja 2011. godine, do isplate,
(ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
- 465,38 kuna teče od 7. lipnja 2011. godine, do isplate,
- 940,72 kuna teče od 27. srpnja 2011. godine, do isplate,
- 628,08 kuna teče od 5. kolovoza 2011. godine, do isplate,
- 609,16 kuna teče od 6. rujna 2011. godine, do isplate,
- 450,76 kuna teče od 7. listopada 2011. godine, do isplate,
- 463,23 kuna teče od 5. studenog 2011. godine, do isplate,
- 442,94 kuna teče od 6. prosinca 2011. godine, do isplate,
- 467,06 kuna teče od 2. siječnja 2012. godine, do isplate,
- 491,90 kuna teče od 7. veljače 2012. godine, do isplate,
- 488,54 kuna teče od 6. ožujka 2012. godine, do isplate,
- 472,35 kuna teče od 6. travnja 2012. godine, do isplate,
- 479,56 kuna teče od 5. svibnja 2012. godine, do isplate,
- 490,49 kuna teče od 6. lipnja 2012. godine, do isplate,
- 788,41 kuna teče od 6. srpnja 2012. godine, do isplate,
- 401,48 kuna teče od 4. kolovoza 2012. godine, do isplate,
- 1.041,50 kuna teče od 6. listopada 2012. godine, do isplate,
- 488,83 kuna teče od 7. studenog 2012. godine, do isplate,
- 476,55 kuna teče od 7. prosinca 2012. godine, do isplate,
- 491,49 kuna teče od 1. siječnja 2013. godine, do isplate,
- 461,11 kuna teče od 8. veljače 2013. godine, do isplate,
- 474,22 kuna teče od 8. ožujka 2013. godine, do isplate,
- 492,97 kuna teče od 9. travnja 2013. godine, do isplate,
- 454,88 kuna teče od 9. svibnja 2013. godine, do isplate,
- 451,79 kuna teče od 8. lipnja 2013. godine, do isplate,
- 744,45 kuna teče od 2. srpnja 2013. godine, do isplate,
- 143,86 kuna teče od 8. kolovoza 2013. godine, do isplate,
- 1.267,28 kuna teče od 8. listopada 2013. godine, do isplate,
- 469,38 kuna teče od 5. studenog 2013. godine, do isplate,
- 482,17 kuna teče od 1. prosinca 2013. godine, do isplate,
- 486,88 kuna teče od 1. siječnja 2014. godine, do isplate,
- 375,21 kuna teče od 1. veljače 2014. godine, do isplate,
- 384,59 kuna teče od 1. ožujka 2014. godine, do isplate,
- 381,75 kuna teče od 1. travnja 2014. godine, do isplate,
- 370,76 kuna teče od 1. svibnja 2014. godine, do isplate,
- 366,26 kuna teče od 1. lipnja 2014. godine, do isplate,
- 679,85 kuna teče od 1. srpnja 2014. godine, do isplate,
- 381,70 kuna teče od 1. kolovoza 2014. godine, do isplate,
- 392,01 kuna teče od 1. rujna 2014. godine, do isplate,
- 388,54 kuna teče od 11. listopada 2014. godine, do isplate,
- 404,92 kuna teče od 12. studenog 2014. godine, do isplate,
- 409,88 kuna teče od 12. prosinca 2014. godine, do isplate,
- 412,70 kuna teče od 13. siječnja 2015. godine, do isplate,
- 407,69 kuna teče od 11. veljače 2015. godine, do isplate,
- 412,22 kuna teče od 11. ožujka 2015. godine, do isplate,
- 412,78 kuna teče od 8. travnja 2015. godine, do isplate,
- 407,32 kuna teče od 1. svibnja 2015. godine, do isplate,
- 410,78 kuna teče od 1. lipnja 2015. godine, do isplate,
(ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
- 720,50 kuna teče od 1. srpnja 2015. godine, do isplate,
- 407,76 kuna teče od 8. kolovoza 2015. godine, do isplate,
- 410,02 kuna teče od 9. rujna 2015. godine, do isplate,
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena odnosno sukladno odredbi čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana"
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da isplati tužitelju ZE OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], novčani iznos od 2.061,96 Eura (slovima: dvijetisućešestdesetjedan euro i devedesetšest centi), sa zateznom kamatom koja na iznos od 2.061,96 Eura, teče od 01. listopada 2015. godine, do isplate, po stopi određenoj čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku 15 dana.
III. Tuženik Privredna banka d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 je dužan tužitelju ZE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u ukupnom iznosu od 1.612,83 Eura, zajedno sa zateznom kamatom koja se na taj iznos teče od dana 24. veljače 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se obračunava sukladno odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podneskom od 13. svibnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate iznosa od 33.909,30 kuna, zajedno sa zateznim kamatama (nepotrebno naglašavajući da se radi o "zakonskim" kamatama).
2. U historijatu tužbe je istaknuto da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9010588829, dana 14. lipnja 2005. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je potvrdila javna bilježnica Nevenka Osmanović iz [adresa], pod brojem OU-361/05 dana 15. lipnja 2005. godine. Tuženik je navedenim Ugovorom, omogućio korištenje kredita tužitelju u novčanom iznosu od 34.453,66 CHF, po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, na dan korištenja kredita. Tužitelj je također naveo da je kredit bio namjenski i to za kupnju stambenog objekta.
3. Tužitelj je istakao da je u tom Ugovoru bila ugovorena redovna kamatna stopa od 5,15% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama, te tvrdi da je po dolasku u kutinsku poslovnicu banke tuženika, namjeravao uzeti kredit u valuti (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
Eura, ali da mu je bankovni službenik ponudio i sugerirao da uzme kredit u valuti CHF, kao povoljniji kredit sa manjom kamatom od kredita gdje je glavnica vezana uz valutu Euro, te je tužitelj u tom smislu bio uvjeravan da su to sigurni krediti sa stabilnom valutom. Tvrdi da je navedeni Ugovor, očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na njegov sadržaj. Nadalje, ističe da neki potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti CHF tužitelju nisu podrobnije objašnjeni, niti mu je bilo što bilo objašnjeno u vezi tzv. promjenjive kamatne stope. U tom smislu mu nije dano do znanja niti na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja jednostranom odlukom banke, a nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena. U trenutku zaključenja Ugovora, tužitelju nisu bili uručeni ili davani opći ili posebni uvjeti poslovanja banke, a kasnije mu nisu bile dostavljene niti neke posebne Odluke banke o promjenama kamatne stope, već je samo sporadično znao dobiti obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, iz koje obavijesti se ništa nije moglo iščitati, osim da je kamatna stopa promijenjena, a na takvu promjenu tužitelj nije mogao utjecati.
4. Tužitelj je naglasio da je osoba sa srednjom stručnom spremom, bez ikakvog praktičnog ili pak teorijskog znanja o financijskim kretanjima i uvjetima koji vladaju i utječu na financijski i bankarski sektor, odnosno tijek novca. Iz svega toga je jasno da je tužena banka navedeni Ugovor sa tužiteljem zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.
5. Tužitelj naglašava da je uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi naveden u Ugovoru protivan kogentnim odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07,125/07 i 79/09, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe, njezina ništetnost, a kako to proizlazi iz čl. 102., ZZP, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi se nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka, te je potvrđena navedena prvostupanjska presuda od 04. srpnja 2013. godine. Tužitelj ovdje naglašava da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS), donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) još ranije odbio revizije sedam tuženih banaka, protiv presude VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, time da se posljednja navedena presuda VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14.
(ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
lipnja 2018. godine, odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.
6. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama.
7. Shodno tome, a uzimajući u obzir da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno, cijeneći one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja, odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj je predložio da mu tuženik isplati iznos od 33.909,30 kuna, zajedno sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu iz tužbe. Naime, tužitelj je istakao da je prije podnošenja tužbe, kako bi mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev, proveo preliminarni izračun preplate iz kojeg proizlazi kako je tužitelj temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, preplatio tuženiku ukupan iznos od 33.909,30 kuna.
8. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, podneskom od 12. kolovoza 2019. godine, tužitelj je istakao kako nije sporno da je između parničnih stranaka zaključen Aneks osnovnog ugovora o kreditu, odnosno u konkretnom slučaju Sporazum, kojim je regulirana konverzija osnovnog kreditnog aranžmana. Međutim, neovisno o toj izvršenoj konverziji, tužitelj smatra da ima pravni interes pojedinačnom, individualnom tužbom od tuženika potraživati sve novčane iznose koje je preplatio s osnove nepoštene, a samim time i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (CHF) iz razloga detaljno opisanih u tužbi. U tom smislu se pozvao i na odluku VSRH broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine. Tužitelj je naglasio da je Aneksom ugovora o kreditu reguliran odnos između stranaka pro futuro, od trenutka zaključenja Aneksa pa nadalje, a tužitelj taj odnos ne dira jer izvršenom konverzijom tužitelj nije obeštećen po pitanju svega onoga što je više platio s osnove nepoštene i ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule. Konverzijom dobiveni iznos preplate, nema veze sa potraživanjem tužitelja u ovoj parnici. Tužitelj je tim podneskom osporio tvrdnje tuženika koje su u suprotnosti sa navodima tužbe, time da je osporio i osnovanost tuženikovog prigovora zastare, pozvavši se u tom smislu na odluku VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine.
9. Podneskom od 15. studenog 2024. godine, tužitelj je visinu svog potraživanja uskladio sa matematičkim izračunom financijskog vještaka, te je visina tužbenog zahtjeva bila konkretizirana na isplatu iznosa od 2.061,96 Eura sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine, čime je dio tužbe tužitelja u vezi većeg početnog zahtjeva bio povučen. Međutim, nakon što se tuženik usprotivio navedenom (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja, punomoćnik tužitelja je na glavnoj raspravi održanoj dana 16. prosinca 2024. godine, istakao da u tom slučaju, tužitelj ipak ostaje kod cjelokupne tražbine istaknute u tužbi, kao početnog i osnovnog zahtjeva podnesenog na temelju preliminarnog izračuna, visine predmetnog potraživanja, dok ovaj izmijenjeni tužbeni zahtjev iz podneska od 15. studenog 2024. godine, istaknut na temelju matematičkog izračuna predmetnog financijskog vještaka, podnosi kao eventualno kumulirani zahtjev, dakle samo u slučaju da sud ne prihvati početni zahtjev istaknut u tužbi.
10. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, te je prije svega naveo da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010588829 od 08. prosinca 2015. godine, kreditni odnos između stranaka izmijenjen, te da je konverzija i izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u Eurima, što naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, po tuženiku je kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR, pa po tom kreditu ne može više biti nikakvog potraživanja, niti zahtjeva. Kako je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru (a konverzija ili taj Dodatak je i sklopljena temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, tuženik smatra kako je očito da s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakva potraživanja. Tuženik iz sadržaja čl. 19.c st.1.t.6 tog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, izvodi zaključak da tužitelj više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Također, što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata, te se taj iznos preplate priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice.
11. Tuženik je također istakao da nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu, pri čemu naglašava da sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, interes za podizanje tužbe iz čl. 131. tog Zakona, postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, time da tuženik smatra promašenim tužiteljevo pozivanje na utvrđenja iz presude VTS broj Pž-7129/13, obzirom da se ta presuda ne odnosi i ne može se odnositi na ugovor koji je istekao. Kako po tuženiku navedene povrede u smislu čl. 131. istaknutog Zakona, više nema u trenutku podizanja tužbe, tuženik smatra tužbu neosnovanom ili promašenom, budući da postupanje tuženika više niti ne postoji, odnosno istoga nije nikada niti bilo.
12. Također, tuženik je naglasio da čl. 502. ZPP, ali i čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, upućuju na mogućnost pozivanja na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama radi naknade štete, pa budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, te tuženik smatra da se radi o parnici radi utvrđenja (iako je nejasno odakle točno crpi tu ideju s obzirom da se tužbenim zahtjevom traži isplata novčanog iznosa, a ne utvrđenje – opaska suca), tuženik smatra pravno irelevantnim pozivanje tužitelja na (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
sadržaj utvrđenja suda iz presude VTS Pž-7129/13, a time tužbu i tužbeni zahtjev neosnovanim i neurednim. Također, tuženik naglašava da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa kako nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe iz Ugovora sklopljenog sa individualnim potrošačem, tuženik smatra da se tužitelj ne može pozvati na navedenu presudu TSZ ili VTS. Također, tuženik (sasvim pogrešno u pravnom smislu – opaska suca) iznosi svoj stav o tome da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti.
13. Nakon što je tuženik u odgovoru na tužbu iznosio razloge zbog kojih je mijenjao kamatnu stopu tijekom otplate spornog kredita, pokušavajući opravdati svoja djela u vezi spornog Ugovora, ustvrđujući da je tuženik prilikom zaključenja Ugovora u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, te pokušao uputiti ovaj sud da je valutna klauzula, kao i promjenjiva kamatna stopa u ugovorima o kreditu, inače dopuštena (kao da nije upoznat sa sadržajem pravomoćnih sudskih odluka na koje se tužitelj pozvao u historijatu svoje predmetne tužbe i pravim razlozima zbog kojih su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, baš iz svih ugovora o kreditima koje su sklapale pojedine banke u određenom razdoblju – opaska suca) i da za valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu postoji zakonska osnova, smatrajući nešto bitnim za ovu parnicu i činjenicu da je sporni Ugovor, bio solemniziran od strane javnog bilježnika, apelirajući i na osobu tužitelja, kojem su po stajalištu tuženika, kao poslovno sposobnoj osobi bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze koja iz njega proizlaze, tuženik je ustvrdio da tužitelj pogrešno tumači dosege navedene presude TSZ, ali i drugostupanjskih odluka u pogledu ove parnice.
14. Napokon, tuženik je istakao i prigovor zastare predmetne novčane tražbine tužitelja u odgovoru na tužbu, priznavši u podnesku od 23. rujna 2019. godine (kojim je razradio taj prigovor zastare), da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od 5 godina, no navevši da niti prema jednom propisu, podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Podneskom od 25. studenog 2024. godine, tuženik se nije suglasio s djelomičnim povlačenjem tužbe, sukladno podnesku tužitelja od 15. studenog 2024. godine, a kako je u vezi takvog očitovanja tuženika, tužitelj posredstvom odvjetnika početni zahtjev iz tužbe istakao kao osnovni, a ovaj zahtjev u vezi isplate iznosa od 2.061,96 Eura, koji je istaknut u podnesku tužitelja od 15. studenog 2024. godine, kao eventualno kumulirani zahtjev, tuženik se na tom zadnjem ročištu posredstvom odvjetnika usprotivio takvoj preinaci tužbe, isticanjem novog zahtjeva uz već postojeći.
15. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 4-6), otplatni plan za sporni Ugovor od 14.06.2005.g. (list 7-8, 9-10), knjigovodstvenu karticu Privredne banke Zagreb d.d., za tužitelja (list 11-26), preliminarni tabelarni izračun tužitelja u vezi visine potraživanja (list 27-28), Dodatak (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
Ugovoru o kreditu broj 9010588829 od 08.12.2015.g. (list 38-43), plan otplate kredita konvertiranog u valutu Eura (list 44-45), sudsku praksu (list 46-48, 63-68, 91-108, 114- 125,147-152), Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima (list 49-53), Informacije o načinu promjene kamatnih stopa PBZ, po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 54-57), te uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 23.10.2024.g. (list 172-190).
16. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 82) u svojstvu stranke.
17. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.
18. Tužbeni zahtjev tužitelja (koji je bio istaknut kao eventualno kumulirani zahtjev u smislu čl. 188.st.2. ZPP) je ocijenjen osnovanim u cijelosti u pogledu pravne osnove koja se odnosila na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (koji samo neformalno istaknuti zahtjev predstavlja prejudicijelni zahtjev u odnosu na predmetni novčani - kondemnatorni), a također i u pogledu konačno istaknute visine novčanog potraživanja, zbog ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dok je početni zahtjev istaknut na temelju preliminarnog izračuna tužitelja ocijenjen neosnovanim (pri čemu se sud u toj situaciji nije zamarao pretvaranjem kunske valute, koja je bila u primjeni na području Republike Hrvatske u trenutku podnošenja predmetne tužbe tužitelja, u sada važeću valutu Eura, kada tužitelj posredstvom odvjetnika već to nije sam učinio, mada je takvo pretvaranje praktički bilo i suvišno u kontekstu utvrđene činjenice da nije osnovana tražbina tužitelja u iznosu od 33.909,30 kuna - što u sada važećoj valuti, inače predstavlja iznos od 4.500,54 Eura).
19. Međutim, kako je tužitelj svojim početnim i osnovnim tužbenim zahtjevom, navedenim u tužbi potraživao isplatu iznosa od 33.909,30 kuna, sa zateznom kamatom na sve mjesečne iznose navedene u tužbenom zahtjevu iz tužbe (od kojih je prva i najstarija tražbina po osnovi zatezne kamate datirala od 01. travnja 2008. godine, pa potom za svaki slijedeći mjesec tijekom otplate kredita, zaključno do 09. rujna 2015. godine), a koja zatezna kamata se potraživala od dana izvršenih isplata preplaćenih iznosa, dok je navedenim eventualno kumuliranim zahtjevom, tužitelj potraživao isplatu ukupnog iznosa od 2.061,96 Eura (sukladno matematičkom izračunu vještaka), zajedno sa zateznom kamatom na taj cijeli iznos od 01. listopada 2015. godine, sasvim je jasno i nedvojbeno da je u ovom slučaju došlo do preinake tužbe isticanjem novog, eventualno kumuliranog zahtjeva sukladno čl. 188.st.2. ZPP, uz ranije postojeći, a ta preinaka tužbe je uvodno navedenim rješenjem u ovoj odluci, dopuštena u smislu čl. 190.st.3 ZPP jer je to svakako bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Ovo tim više, što taj eventualno kumulirani zahtjev tužitelj nije istakao bez pravnog temelja, nego je isti bio istaknut u situaciji kada je tuženik u ovoj parnici osporavao početno istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega je trebalo izvesti dokaz financijskim vještačenjem u ovome predmetu, a tim eventualno kumuliranim zahtjevom je tužitelj samo uskladio svoju novčanu tražbinu sa matematičkim izračunom vještaka, na koju točnost matematičkog izračuna vještaka, nije niti jedna stranka imala bilo kakvih primjedbi. Također, nije na odmet u ovom slučaju, kada se radi o dopuštanju navedene preinake tužbe, naglasiti da je predmetni eventualno (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
kumulirani zahtjev tužitelja u financijskom smislu bio znatno manji od početnog zahtjeva koji je tužitelj u novčanom smislu potraživao, predmetnom tužbom na temelju preliminarnog izračuna, ali i da je u slučaju eventualnog povećanja tražbine nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem (da je kojim slučajem tužitelj eventualno kumuliranim zahtjevom, primjerice, tražio veći novčani iznos od početne tražbine istaknute u tužbi, a što se inače nije desilo u ovoj parnici), Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno stajalište u nekim odlukama, da je i takva preinaka dopuštena u ovakvim parnicama jer se radi o generičnim zahtjevima, koji su obuhvaćeni početnim zahtjevom istaknutom u tužbi.
20. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:
- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 34.453,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 192 mjeseca, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 5,15%, uz navedenu namjenu kredita: kupnja stambenog objekta,
- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano promijenio u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povisio u odnosu na početnu, a što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, također utjecalo na povećanje visine mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita od strane tužitelja,
- da je predmet ove parnice kondemnatorni zahtjeva u vezi novčane tražbine tužitelja, zbog ništetnih odredbi Ugovora u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope,
- da je novčana tražbina tužitelja utemeljena isključivo na ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, polazeći od pravila da pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tzv. kolektivne tužbe na koju upućuje čl. 502.a.st.1. ZPP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca,
- da je tužitelj sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010588829, dana 08. prosinca 2015. godine, kojim je svoju obvezu vraćanja navedenog kredita vezao za valutu Eura,
- da je tužitelj, prijevremenom gotovinskom uplatom, otplatio sporni kredit nakon konverzije, tijekom 2017. godine.
21. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, na temelju navedenih (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
pravnih utvrđenja, tretirati ništetnim, posebice obzirom da se stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010588829, dana 08. prosinca 2015. godine. Radi pojašnjenja, u tom smislu je bilo sporno, da li je tužitelj uopće ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF), utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura.
22. Sporno je također bilo između stranaka u pogledu novčanog potraživanja tužitelja, radi li se o tražbini tužitelja koja je zastarjela u cijelosti ili bar djelomično, a sporna je bila pored pravne osnove zahtjeva tužitelja i visina tog tužbenog zahtjeva.
23. Također, sporno je bilo između stranaka, obzirom da je u ovom slučaju tužitelj podnio samo formalni kondemnatorni zahtjev u vezi isplate novčanog iznosa, da li je za raspravljanje o takvom novčanom zahtjevu nužno ili potrebno prethodno istaći i formalni deklaratorni tužbeni zahtjev, za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora, na kojoj ništetnosti je utemeljena predmetna novčana tražbina tužitelja.
24. U vezi sporne činjenice navedene u točci 23. obrazloženja ove odluke, potpuno je jasno u pravnom smislu da u ovakvoj pravnoj situaciji, nije uopće nužno podnositi formalni deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (na tu činjenicu upućuje nedvojbeno i pravna teorija, ali i mnogobrojna sudska praksa, prilikom koje su mnogi tužitelji u ovakvoj pravnoj situaciji, dakle, iako je nakon sklapanja osnovnog ugovora u valuti CHF, kasnije sklopljen Dodatak tom ugovoru, kojim je obveza vraćanja kreditne obveze, svakog tužitelj iz pojedinih parnica bila prenesena i vezana za valutu Eura, podnosili samo i isključivo kondemnatorne zahtjeve u svojim tužbama dostavljenim sudu, ali koji novčani kondemnatorni zahtjevi su bili pravno utemeljeni, kao i u slučaju, ovopredmetnog tužitelja, na ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu koje odredbe su se odnosile na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu), pa je o toj ništetnosti navedenih odredaba, predmetnog Ugovora u ovom slučaju, trebalo raspraviti, kao u povodu prethodnog pitanja, da li je uopće osnovano takvo novčano potraživanje na temelju ništetnih odredaba Ugovora (što tuženik inače u ovoj parnici osporava – opaska suca) jer se tužitelj poziva na navedena pravna utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i na pravna utvrđenja iz drugostupanjskih potvrđujućih odluka u odnosu na navedenu prvostupanjsku, premda se ne mogu zanemariti i revizijske odluke u vezi istoga prvostupanjskog predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovakvo pravno stajalište je artikulirano i na više stručnih seminara, od strane pojedinih autora stručnih radova, pa tako i pojedinih sudaca Vrhovnog suda Republike, a ujedno indirektno proizlazi i iz ZPP, te ZZP na koji se tužitelj pozvao u historijatu predmetne tužbe, dakle iz Zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, ali i kasnije važećeg Zakona o zaštiti potrošača, odnosno odredbi toga zakona.
25. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio, primjerice saslušanje nekih službenika banke, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, zaposlenika (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita (kako tuženik iz sasvim drugih razloga osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, to je u jednu ruku i razumljivo – opaska suca).
26. Međutim, na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, pa i iz revizijskih odluka. Naime, presuda TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena je presudom VTS br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. godine, kao i presudom VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, a među ostalim, utvrđeno da je tužena Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d., kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , pa je time Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
27. Također, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora o kreditu, te da je tom prilikom tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita od strane tuženika, imajući prije svega u vidu da je taj matematički tuženikov izračun konverzije izvršen, prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili bar drugostupanjskog suda - VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka ugovoru o kreditu, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja, da u ovoj pravnoj situaciji potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine. Ovaj sud je svakako svjestan da postoje i druge odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima, međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se uostalom u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do pravne nesigurnosti građana.
28. Ništetne odredbe svih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i istaknutim odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom (tuženik u tom smislu sasvim nepotrebno u svom predmetnom odgovoru na tužbu, iznosi činjenice o zakonskoj dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu sa valutom CHF u spornom razdoblju i time u konačnici banalizira sadržaj navedene pravomoćne presude TSZ od 04. srpnja 2013. godine – opaska suca), već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci i u izreci presude, ali i na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluke VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, kao i Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, te da li tuženik smatra da se pravna stajališta iz tih odluka mogu primijeniti u ovoj parnici.
29. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio djelatna vojna osoba u vrijeme realizacije kredita, odnosno sklapanja Ugovora, te da mu je kredit trebao za kupovinu kuće, zbog čega je u bjelovarskoj poslovnici tuženika na kreditnom odjelu razgovarao sa jednom ženskom osobom – zaposlenicom tužene banke, kojoj ne zna imena ili prezimena. Tvrdi da mu je ona sugerirala, nakon što joj je dao do znanja da mu treba kredit od 20.000,00 Eura za kupnju kuće, da realizira kredit u valuti CHF, obzirom da je bila povoljnija kamatna stopa za takav kredit u valuti CHF, nego li u valuti Eura, te mu je rekla tada da bi mu mjesečna rata iznosila oko 1.100,00 kuna unutar roka otplate o kojem su razgovarali i kako mu je odgovarala takva mjesečna rata (a bilo mu je bitno da mu mjesečna rata iznosi što manje), pristao je na sklapanje takvog ugovora. Tužitelj tvrdi da mu niti zaposlenica tuženika, niti javna bilježnika kod koje je išao ovjeriti potpis na tom Ugovoru, nije ništa detaljnije pojašnjavala. Tvrdi da mu nije baš bio jasan termin promjenjiva kamatna stopa u vrijeme sklapanja Ugovora, no da je znao da tečaj može varirati tijekom otplate kredita. Opisao je i da mu je tijekom otplate od mjesečne rate u iznosu od 1.100,00 kuna, mjesečna rata porasla do iznosa od nekih 2.000,00 kuna, a nakon što je sklopio Dodatak navedenog Ugovora, otplaćivao je još neko vrijeme u kunskoj protuvrijednosti eura, tu svoju kreditnu obvezu, nakon konverzije kredita u valutu Eura, sve dok tijekom 2017. godine, nije prijevremeno otplatio tak kredit, gotovinskom uplatom, a za koju svrhu je podigao novi kredit.
30. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenika banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija u vrijeme sklapanja Ugovora, temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak.
31. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj i utemeljio svoj novčani tužbeni zahtjev u ovom postupku (očito uz revizijske odluke, kojima su odbijeni kao neosnovane revizije banaka – izvanredni pravni lijekovi pojedinih tuženika, podneseni protiv drugostupanjskih odluka VTS), koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
32. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).
33. Dakle, niti nakon dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili bar irelevantne samo stoga što su stranke iz ove parnice, naknadno sklopile konverziju Ugovora u valutu eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, odnosno stoga što je u vrijeme sklapanja Ugovora, Zakonom o obveznim odnosima bila dopuštena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.
34. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.
35. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome, zapravo smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 08. prosinca 2015. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, kojim Dodatkom su utvrdili i određenu preplatu od 1.455,85
(ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
Eura, te u vezi koje preplate su sklopili Sporazum o preplati čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu na način da će se ta svota na ugovoren način potrošiti za podmirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u Eurima, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15, zapravo ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodataka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj i izvršavao sve svoje obveze do dana sklapanja Dodatka ugovoru.
36. Nadalje, iz sadržaja Dodatka ugovoru od 08. prosinca 2015. godine, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom uopće i mogao. 37. Sasvim je jasno da je ZIDZPK/15 imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15).
38. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.
39. Međutim, te činjenice ujedno ne znače, kako to pogrešno po uvjerenju ovoga suda smatra tuženik u ovoj parnici, da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove ili na temelju pravne osnove koja je otpala, temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak ugovoru o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu (jer da jest, taj ugovor se ne bi zvao dodatak ugovoru), pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da osnovni Ugovor nije uopće postojao, kada je u ovom slučaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tijekom 2005. godine, do dana sklapanja navedenog Dodatka od 08. prosinca 2015. godine, taj Ugovor vrijedio više od punih 10 godina i imao sve pravne posljedice, kao i oni drugi ugovori o kreditu koje su sklopili mnogi potrošači, kao korisnici kredita, koji nisu sklopili takve dodatke ugovoru i promijenili valutu kreditne obveze. Sudska praksa, međutim, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka. (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
40. Prema tome, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu (niti su to mogle) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne (tuženik u ovom slučaju, potpuno neosnovano smatra suprotno), a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
41. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije, jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve, takav pravni interes postoji.
42. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači i prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
43. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 RE protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Napokon, iz sadržaja predmetnog vještačkog nalaza vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb (a o čemu (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
će nešto više biti riječi u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke), jasno proizlazi da konverzijom kredita u valutu Eura, neovisno o utvrđenoj preplati prilikom konverzije i akceptirajući istu, tužitelj nije u potpunosti obeštećen.
44. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
45. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka čak pune dvije i pol godine, nakon sklapanja navedenog Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te zbog toga potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve potrebne informacije u vidu i sagledati u cijelosti konkretnu pravnu situaciju i zaključiti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada, odnosno u kojem trenutku, bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga, ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C- 452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu RE, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi, osnovnog ugovora o kreditu.
46. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu L, protiv Republike Hrvatske, datiranoj sa 01. rujnom 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
47. Obzirom da je na ovaj način obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka ugovora o kreditu od 08. prosinca 2015. godine, za opstojnost prava tužitelja, kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nisu osnovani i ostali tuženikovi prigovori u pogledu pravne osnove.
(ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
48. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru potraživanja tužitelja, a taj prigovor je također bio neosnovan.
49. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018 ili odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.
50. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 15. svibnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao rok zastare od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF ili u vezi promjenjive kamatne stope.
51. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je predmetnu tužbu tužitelj podnio dana 15. svibnja 2019. godine, odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao niti navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine jer je tužbu tužitelj podnio unutar roka zastare od 5 godina i po ovom osnovu.
52. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim, navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
53. Na ovu parnicu se, kako je to već istaknuto u točci 26., obrazloženja ove odluke, svakako trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, ali i revizijskih odluka kojima su odbijene revizije pojedinih banaka u odnosu na drugostupanjske odluke, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine, ali i onu VTSRH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) i nepravilnim i neprimjenjivim u ovom slučaju, upućuje samo na bezrazložno nepoštovanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH), ali i VTS i njihovih pravomoćnih odluka, od strane odvjetnika tuženika u cilju stranačkih interesa iz ove parnice. Međutim, tuženik posredstvom odvjetnika kojima eto niti pravomoćne sudske odluke najvišeg suda u Republici Hrvatskoj nisu putokaz u vezi vlastitih budućih postupanja i nadalje osporava u ovakvim parnicama, bez prijedloga da se sasluša bilo kakav svjedok u vidu zaposlenika banke, sve što se osporiti može u ovakvim situacijama, dakle i pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a kontinuiranom isticanju prigovora zastare iz istih razloga (koji prigovori su u pravnom smislu neosnovani) u ovakvim parnicama, također nema kraja i ne nazire se kraj unatoč mnogim sudskim odlukama koje su pravomoćne i iz kojih jasno proizlazi da su ti prigovori neosnovani.
54. Ništetne odredbe svih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno što je u kritično vrijeme bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.
55. Kako je tužitelj u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja Presuda VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine) i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11, predložio da se prethodno utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora da bi se moglo odlučiti o formalno istaknutom kondemnatornom zahtjevu, valja istaći da je predmetna tužba tužitelja nesporno utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019) 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju i odluke Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.
56. Prema tome, ovom presudom je u cijelosti prihvaćena prejudicijelna tvrdnja tužitelja u pogledu kondemnatornog zahtjeva u dijelu koji se odnosio na utvrđenje ništetnim odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužitelja koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 14. lipnja 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutom u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički pozivao tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.
57. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara i što bi tuženik i u ovoj parnici nedopušteno i potpuno suvišno htio raspravljati o pravnim pitanjima o kojima se raspravljalo povodom kolektivne tužbe, tijekom kojeg postupka se ujedno neuspješno trudio da dokaže da je podnesena tužba u predmetu P-1401/2012, promašena i da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u tom postupku), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli, ustanovljena upravo u odluci od 14. lipnja 2018. godine, donesenoj povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskoj odluci koja se odnosila na tu drugostupanjsku odluku.
58. U drugu ruku, tuženik niti personalnim, niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi tih spornih kredita u kojoj je vidljivo da je tuženik, svog klijenta upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa primjerice i svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
bi uslijed toga tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak.
59. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.
60. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, a tuženik iz ove parnice (kao i mnoge druge banke kada u ovakvim predmetima, kojih ima na tisuće na nivou Republike Hrvatske, relativiziraju pravna utvrđenja iz navedene presude TSZ) i u ovom predmetu nalazi smislenim isticati da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi unesene u zakonodavni pravni sustav Republike Hrvatske i da nije dopušteno ispitivati jesu li iste poštene ili nepoštene, valja ponovo podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, jasno odlučeno sve navedeno u točci 26., obrazloženja ove odluke.
61. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja u navedenom dijelu, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014 - u daljnjem tekstu ZZP/14), a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u točci 26. obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim redovnim i izvanrednim pravnim lijekom, nego tek po donošenju navedene dvije revizijske odluke, kojima su potvrđene drugostupanjske odluke VTS.
62. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz iskaza tužitelja i iz sadržaja tipiziranog Ugovora,
(ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ).
63. Donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
64. U ovom postupku se ne može ponovo raspravljati o tome o čemu je već raspravljano u predmetu P-1401/2012 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i višestupanjskim sudovima, pa je tuženik po uvjerenju suda još u odgovoru na tužbu sasvim neutemeljeno i neosnovano pokušao djelomično predmet rasprave iz spisa P- 1401/2012 vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, vratiti i u ovaj parnični postupak, relativizirajući značaj utvrđene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz svih ugovora o kreditu koje je tužena banka u valuti CHF, sklapala sa potrošačima na dan kada je sklopljen i predmetni Ugovor jer da je kojim slučajem dopušteno ponovo raspravljati o tim pravnim utvrđenjima zauzetim u pravomoćnoj presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe utemeljene na čl. 502.a. ZPP, tada zakonodavac nikada ne bi našao potrebnim i smislenim propisati odredbe čl. 502. c.
ZPP i čl. 118. ZZP/14.
65. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedene dvije drugostupanjske odluke, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan predmetni kondemnatorni zahtjev tužitelja, a na to upućuje prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka, utemeljen na ništetnosti navedenih ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Dakle, osnovan je predmetni restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, a koje odredbe se odnose i na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak i na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom da su ništetne odredbe (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
Ugovora (sklopljenog između stranaka) o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 1., čl. 4., čl. 5. i čl. 7. Ugovora.
66. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim neformalni prejudicijelni zahtjev u vezi utvrđenja ništetnim navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja bilo potrebno primijeniti tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita i to po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, vještaku je rješenjem od 16. rujna 2024. godine, bio određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, odnosno stečenom temeljem osnove koja je otpala, ali i da se ujedno vještak očituje da li je konverzijom kredita tužitelj u financijskom smislu u potpunosti obeštećen.
67. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 23. listopada 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da je otplata sukladno Ugovoru bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 192 mjeseca, s time da je dospijeće prve obveze bilo 31. srpnja 2005. godine, a slijedećih obveza svakog zadnjeg dana u mjesecu. Pored toga što je vještak istakao i neke druge odredbe Ugovora, naveo je da je kredit iskorišten 21. lipnja 2005. godine, s kojim danom je tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,732464 za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 34.453,66 CHF, predstavljao po tom tečaju svotu od 163.050,71 kn. Također, vještak je istakao da su stranke zaključile dana 08. prosinca 2015. godine, Dodatak Ugovoru o kreditu, po kojem je utvrđena nedospjela glavnica konvertiranog kredita na dan 30. rujna 2015. godine, u iznosu od 10.456,56 Eura, a prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužitelj je uplatama po kreditu u CHF, preplatio konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 1.390,36 Eura, odnosno za svotu od 10.618,87 kuna (prema srednjem tečaju banke na dan 30. rujna 2015. godine), a kako je u prijelaznom razdoblju nastala preplata od 65,49 Eura, ukupna preplata je iznosila 11.119,05 kuna ili 1.455,85 Eura.
68. Također, vještak je na 3 stranici nalaza istakao da je odlukama tuženika u više navrata bila mijenjana kamata do konverzije kredita u valutu Eura, te je specificirano prikazao u kojem postotku su i s dospijećem koje rate kredita, bile te kamate izmijenjene. Za odgovaranje na postavljene zadatke Suda, vještak je prikazao tabelarno otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:
- glavnica u iznosu od 34.453,66 CHF.
- fiksna kamatna stopa od 5,15% godišnje,
- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, a usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova, iskazao je tabelarno razliku u visini obveza.
69. Vještak je napomenuo da je radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja u smislu čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da je po predmetnom (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
kreditu provedena konverzija, obračunao i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r", Tabele 1), kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t" Tabele 1), sve do dana 30. rujna 2015. godine.
70. Iz takvog tabelarnog prikaza vještaka, ali i iz zaključnog mišljenja je proizlazilo da ako se promatraju samo više plaćeni iznosi, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.07.2005.g.), do dana izračuna konverzije (30.09.2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 479,14 CHF, odnosno 301,12 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok razlika obveza u istom razdoblju, koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.272,79 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), odnosno da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po tim navedenim osnovama, za navedeno razdoblje, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujnom 2015. godine, iznosi 3.325,30 Eura.
71. Nasuprot tome, ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je razlika obveza u opisanom razdoblju, koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita – 274,47 CHF, odnosno – 172,07 Eura, dok je razlika obveze u istom razdoblju, koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, ukupno 3.045,46 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), odnosno da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po tim navedenim osnovama, za navedeno razdoblje, kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujnom 2015. godine, iznosi 2.061,96 Eura glavnice, ukupno. 72. Vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan, obzirom da za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, niti dokaza, neovisno o činjenici što tuženik smatra kako vještačenje nije bilo niti potrebno u ovom slučaju jer tuženik ustraje na stajalištu kako nakon konverzije Ugovora, tužitelj neosnovano potražuje bilo kakvu novčanu naknadu temeljem Ugovora i što tuženik u podnesku od 06. studenog 2024. godine, iznosi svoj neopravdani zaključak da je vještačenje bazirano na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, a što nije bila ugovorena volja stranaka (zaboravljajući ujedno pri tome ili odbijajući očito da prihvati da je vještačenje bazirano na premisi da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i da je upravo zbog toga vještačenje bilo potrebno provesti na način na koji je provedeno – opaska suca).
73. Iako je tuženiku vještački nalaz dostavljen samo i isključivo radi očitovanja o njemu i potencijalnog predlaganja da se vještak usmeno sasluša, tuženik je sebi uzeo za pravo posredstvom odvjetnika da ponovo podneskom od 06. studenog 2024. godine, sasvim suvišno i nepotrebno podsjeti sud na svoje prigovore iz odgovora na tužbu, ali i ostalih podnesaka, zbog kojih je tuženik osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva (a koji prigovori tuženika su inače ocijenjeni kao neosnovani iz razloga navedenih u obrazloženju ove odluke), te da se ponovo bavi temom tipa da odluke tuženika o promjeni kamatne stope nisu bile protivne prisilnim propisima (kao da ne postoji navedena presuda TSZ i navedene drugostupanjske odluke VTS i revizijske odluke VSRH, na kojim pravnim stajalištima je utemeljena predmetna novčana (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
tražbina tužitelja, no tuženik očito ne želi prihvatiti stajalište po kojem se i u ovakvim pravnim situacijama, svakako trebaju primijeniti ta pravna utvrđenja – opaska suca). Ideje tuženika koje su iznesene u tom podnesku da vještak nije odgovorio na pitanje koja je kamatna stopa dopuštena sukladno Zakonu o obveznim odnosima, nemaju nikakve veze niti sa predmetnom spora, niti sa predmetnom vještačenja, pa je tuženik na taj način samo bespotrebno pokušao sud odvratiti od predmeta raspravljanja, a kakav pokušaj je bio i u slučaju da tuženik uzalud pokuša uvjeriti sud da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije bila ništetna ili da je predmet vještačenja zasnovan na pogrešnoj premisi (naravno, ako se zanemari ovosudno stajalište u vezi predmeta spora, kao i zakonski članci po kojima pravna stajališta iz odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupcima koji potrošači pokrenu protiv tuženog trgovca u vezi vraćanja – restitucije - svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu, te ukoliko se samo razmatra ono što tuženik tvrdi u ovoj parnici, sa ljudskog - laičkog aspekta su razumljive tvrdnje tuženika, koje u ovom slučaju nisu pravno opravdane – opaska suca).
74. Imajući u vidu da je tužitelj posredstvom odvjetnika, visinu svog potraživanja istaknutog u formi eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, uskladio sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući svojim eventualno kumuliranim zahtjevom, isplatu iznosa od 2.061,96 Eura (čime je dakle prihvatio manji matematički izračun vještaka, odnosno onaj koji akceptira i tzv. negativne razlike), ali uzima u obzir i uračunavanje efekata konverzije, sud je odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja, morao prvo odbiti kao neosnovan početni tužbeni zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 33.909,30 kuna (što u sada važećoj valuti, predstavlja svotu od 4.500,54 Eura) sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kako je to bilo navedeno u tužbenom zahtjevu, obzirom da taj novčani zahtjev tužitelja nije bio utemeljen, niti istaknut na prihvaćenom od strane ovoga suda, predmetnom nalazu i mišljenju vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, već samo na preliminarnom izračunu tužitelja, a matematički izračun predmetnog vještaka u vezi preplaćenih iznosa je bio drugačiji od tog preliminarnog izračuna koji je tužitelj priložio svojoj tužbi.
75. Kako je odbijen kao neosnovan, početni novčani zahtjev tužitelja, bio je ispunjen uvjet za donošenje odluke u vezi drugog istaknutog zahtjeva tužitelja, dakle eventualno kumuliranog zahtjeva u vezi isplate iznosa od 2.061,96 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos, pa je sud taj novčani zahtjev usvojio u cijelosti kao osnovan (pri čemu u tom isključivo kondemnatornom - novčanom zahtjevu ne treba navoditi "s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi" jer bi se u tom slučaju trebalo navesti i konkretne članke Ugovora, odnosno koji su to članci ili dijelovi članaka Ugovora ništetni, pa je sud iz izreke tog eventualno kumuliranog usvojenog zahtjeva, samo izostavio nepotrebno navedeni tekstualni dio) jer je taj novčani zahtjev tužitelja, doista bio utemeljen na prihvaćenom, kao točnom, matematičkom izračunu vještaka.
76. Naime, kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelni zahtjev tužitelja, koji nije bio istaknut u deklaratornoj formi tužbenog zahtjeva, za utvrđenjem (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
ništetnim odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (CHF), ali i o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji dio neformalnog zahtjeva je bio od značaja za preostali formalno istaknuti – novčani, kondemnatorni zahtjev tužitelja, ali i da je analogno tome, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka, ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 2.061,96 Eura (na ime glavnog duga) ukupno i to u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine, tuženik je obvezan isplatiti tužitelju konačno utuženi iznos od 2.061,96 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos, počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate.
77. Vodeći računa o činjenici da je tužitelj, posredstvom odvjetnika istaknutim eventualno kumuliranim zahtjevom potraživao zateznu kamatu na ukupan iznos svoje glavne tražbine po osnovi preplaćenih tečajnih razlika i preplaćenih kamata, nakon uračunavanja efekta konverzije, sud je odlučujući u granicama tako istaknutog zahtjeva mogao jedino udovoljiti tom sporednom zahtjevu tužitelja u vezi zatezne kamate na ukupan preplaćen iznos od 2.061,96 Eura, a kako je to uostalom navedeno u izreci ove presude.
78. Naime, kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu na ukupan iznos naveden u konačnom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.
79. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, ali i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jer je zbog toga kada se govori o ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i usvojen novčani zahtjev tužitelja, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj već isplatio prema ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu (vodeći računa o tome da je vještak u okviru predmeta vještačenja trebao imati u vidu da tužitelj trebao biti u potpunosti obeštećena uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, ali i da je tuženik kod izračuna konverzije već utvrdio, između ostalog, preplatu od strane tužitelja, koja je iskorištena za buduće dospijevajuće obveze tužitelja po Dodatku ugovora o kreditu, te je trebao navesti da li su konverzijom (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
ugovora sanirane za tužitelja, baš sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi i po tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu, na dan isplate kredita.
80. Zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate na iznos od 2.061,96 Eura, počevši od dana kada je ista zatražena i dosuđena je ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršen obračun konverzije, odnosno do kojeg dana je i vještak utvrđivao preplatu u ovoj parnici koja obuhvaća i obračunate kamate i efekt konverzije (dakle, umanjivši novčani iznos tražbine tužitelja za utvrđenu preplatu po konverziji), odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao te preplaćene iznose.
81. Cijeneći okolnost da je zakonska odredba kojom se regulira zatezna kamata (čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima), periodično dosta promjenjiva i da već sada tekstualno iznosi sama za sebe više od 10-tak redova s obzirom na razdoblje predmetne tražbine tužitelja, a ujedno da će se ta odredba periodično dosta i mijenjati, sud je našao primjerenim zateznu kamatu od određenog razdoblja dosuditi u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO, a čime je ta sporedna tražbina tužitelja, bez svake dvojbe, dovoljno određena ili bar odrediva.
82. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.2. ZPP.
83. Naime, imajući u vidu da je početni zahtjev tužitelja bio istaknut radi isplate iznosa od 4.500,54 Eura, te da je taj zahtjev odbijen kao neosnovan, a da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 2.061,96 Eura, po uvjerenju ovoga suda, ne radi se u ovom slučaju o neznatnom neuspjehu tužitelja u pogledu visine istaknutog tužbenog zahtjeva, neovisno o tome što je novčana tražbina tužitelja u pogledu isplate iznosa od 2.061,96 Eura, bila istaknuta u formi eventualno kumuliranog zahtjeva u situaciji kada se tuženik protivio preinaci tužbe tužitelja, promjenom istovjetnosti zahtjeva, kada je tužitelj umjesto dotadašnjeg zahtjeva, namjeravao istaći novi zahtjev u vezi isplate tog iznosa od 2.061,96 Eura, sa zateznom kamatom.
84. Pri tome je bitno naglasiti da je tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj tražio isplatu iznosa od 4.500,54 Eura, pa kako je udovoljeno cijelom njegovom drugoistaknutom zahtjevu u vezi isplate iznosa od 2.061,96 Eura, koji zahtjev je tek mogao biti konkretiziran, nakon izvođenja dokaza vještačenjem, nedvojbeno je da tužitelj nije uspio sa znatnim novčanim iznosom u pogledu visine početnog tužbenog zahtjeva. Ta činjenica u vezi samo djelomičnog uspjeha tužitelja u pogledu visine, svakako manjeg od 50%, ujedno nije od značaja za ovosudno utvrđenje da je tužitelj sa 100% uspio u pogledu pravne osnove u ovoj parnici, pa je ove djelomične uspjehe stranaka u parnici (ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
trebalo staviti u omjer u smislu čl. 154.st.2. ZPP, da bi se utvrdilo koji razmjeran dio parničnih troškova tuženik treba nadoknaditi tužitelju.
85. Naime, dosuđena svota od 2.061,96 Eura, predstavlja samo 45,82%, od početnog zatraženog iznosa od 4.500,54 Eura, zbog čega sud utvrđuje, bez obzira što je usvojen cijeli eventualno kumulirani novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 2.061,96 Eura, da je tužitelj uspio u ovoj parnici samo za 45,82% u pogledu visine tužbenog zahtjeva jer je ipak odbijen taj cijeli početni zahtjev i u vezi isplate iznosa od 4.500,54 Eura i u vezi isplate zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplate (kako je to zatraženo u tužbi i tužbenom zahtjevu), a zbroj kojih mjesečnih iznosa daje ukupno utuženu svotu od 4.500,54 Eura, što zapravo znači da je u znatno manjem novčanom iznosu tužitelj uspio u ovoj parnici nego li je to potraživao podnesenom tužbom.
86. Analogno navedenom uspjehu tužitelja u pogledu visine, tuženikov uspjeh u ovoj parnici u pogledu visine je utvrđen u opsegu od 54,18% jer se ne može zaključivati da je i u vezi visine tužbenog zahtjeva tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu, samo na temelju činjenice što je usvojen u cijelosti jedan od dva istaknuta novčana zahtjeva tužitelja, od kojih je drugi istaknut u eventualno kumuliranoj formi, obzirom da je usvajanjem tog drugog eventualno kumuliranog zahtjeva, tužitelju dosuđen iznos koji je za 54,18 posto manji od početno zatraženog iznosa.
87. Kada se matematički ti uspjesi stranaka stave u omjer, uz već utvrđeni stopostotni uspjeh tužitelja u pogledu pravne osnove, sud utvrđuje da je tužitelj (45,82 + 100,00 = 145,82 : 2 = 72,91 %) uspio u ovoj parnici sa ukupnim opsegom od 72,91%, dok je uspjeh tuženika (54,18 + 0,00 = 54,18 : 2 = 27,09%), ukupno 27,09%, odnosno da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi, samo razmjeran dio parničnih troškova (72,91 – 27,09 = 45,82) od 45,82%.
88. Opravdan parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja predanog u spis na zadnjoj raspravi (list 218), a primjenom Odvjetničke tarife.
89. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 12. kolovoza 2019.g., kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, mu je isto priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podnesaka od 28. svibnja 2020.g., te od 17. siječnja 2023. g., priznat mu je iznos od 200,00 Eura po podnesku ili 400,00 Eura ukupno za oba podneska, dok je za sastav podnesaka od 23. srpnja 2020. godine, te od 29. studenog 2024.g., priznat iznos od 50,00 Eura za svaki od ta dva podneska ili 100,00 Eura ukupno, sukladno Tbr. 8.t.4. Odvjetničke tarife. Nadalje, za sastav podneska kojim se tužitelj očitovao o nalazu vještaka, datiranom sa 15. studenim 2024. godine, priznat je iznos od 200,00 Eura, dok je za zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, na ročištima održanim dana 07. listopada 2019. godine, 06. veljače 2020. godine, ali i 16. prosinca 2024. godine, priznat ukupan iznos od 600,00 Eura ili 200,00 Eura za svako zastupanje.
(ranije spis broj P-13/2023 i P-433/2019)
90. Na ovaj ukupno opravdan trošak u iznosu od 1.700,00 Eura, tužitelju je priznat i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 425,00 Eura, a priznata mu je i svota od 91,45 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu, pa je u ovom dijelu ukupan opravdan trošak 2.216,45 Eura, bez troškova vještačenja, time da svota od 1.015,58 Eura, predstavlja 45,82%, od navedenog iznosa od 2.216,45 Eura, sukladno razmjeru uspjeha tužitelja u ovoj parnici.
91. Vodeći računa o tome da je zbog tuženikovog osporavanja osnove i visine tužbenog zahtjeva, bilo nužno u ovome postupku, da se izvede dokaz financijskim vještačenjem, koji trošak je tužitelj u cijelosti isfinancirao sa iznosom od 597,25 Eura, taj iznos od 597,25 Eura je u cijelosti priznat tužitelju, neovisno o omjeru uspjeha tužitelja u ovoj parnici, sukladno sudskoj praksi, pa je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi (1.015,58 Eura + 597,25 Eura = 1.612,83 Eura), ukupan iznos od 1.612,83 Eura u vezi razmjernog dijela parničnog troška, sukladno uspjehu tužitelja u ovoj parnici.
92. Kako je tijekom ove parnice došlo do izmjene i dopune Zakona o sudskim pristojbama, a po kojem čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (N.N.br. 51/2023) je tužitelj u ovakvim parnicama oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, nije tužitelju priznat kao opravdan parnični trošak i trošak u vezi sudske pristojbe na presudu jer tu pristojbu tužitelj nije niti dužan platiti s obzirom na sada važeću odredbu čl. 11.st.1.t.20. Zakona o sudskim pristojbama, pa se ne radi o nekakvom opravdanom parničnom trošku tužitelja.
U Bjelovaru, 24. veljače 2025. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 25. veljače 2025. godine, a putem ovoga suda.
