P-7027/2015-79

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu I. tužitelja ZU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], II. tužiteljice AU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], III. tužitelja ĆU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i IV. tužitelja BU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćniku Ivanu Krželju, odvjetniku iz Splita, Mažuranićevo šetalište 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Leibnitz eGen, OIB 03952684789, Republika Austrija, 8430 [adresa], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Horvat & Zebec & Bajsić Bogović j. t. d., Zagreb, Petrinjska 51, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Andrije Jakšića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Kristijana Horvata, odvjetnika, a po objavi presude dana 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovani glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

"I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o davanju kredita br. računa 10.473.445 sa Ispravom o zasnivanju založnog prava, zaključen između Raiffeisenbank Leibnitz eGen, sa sjedištem na adresi 8430 [adresa], Republika Austrija, OIB 03952684789, kao kreditora i ZU sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], AU sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te ZUR sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a koji je potvrđen po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš - Klier iz Varaždina dana 19. veljače 2010. godine pod brojem Ov- 1442/10, stoga se određuje brisanje prava zaloga uknjiženog na teret nekretnine označene kao kat. čest. br. [katastarska čestica], katastarska općina [katastarska općina], stambena zgrada [adresa], u [adresa] i dvorište, 136 hv, z. k. ul. [broj ZK uloška], a radi osiguranja tražbine Raiffeisenbank Leibnitz eGen, sa sjedištem na adresi [adresa], Republika Austrija, OIB 03952684789 u iznosu od 105.000,00 EUR glavnice sa pripadajućim redovnim interkalarnim i zateznim kamatama, te naknadnim troškovima.

II. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o davanju kredita br. računa 10.475.663 sa Ispravom o zasnivanju založnog prava, zaključen između Raiffeisenbank Leibnitz eGen, sa sjedištem na adresi 8430 [adresa], Republika Austrija, OIB 03952684789, kao kreditora i ZU sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], AU sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te ZUR sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a koji je potvrđen po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier iz Varaždina dana 28. listopada 2010. godine, pod brojem OV- 10406/10, stoga se određuje brisanje prava zaloga uknjiženog na teret nekretnine označene kao kat. čest. br. [katastarska čestica], katastarska općina [katastarska općina], stambena zgrada [adresa], u [adresa] i dvorište, 136 hv, z. k. ul. [broj ZK uloška], a radi osiguranja tražbine Raiffeisenbank Leibnitz eGen, sa sjedištem na adresi 8430 [adresa], Republika Austrija, OIB 03952684789 u iznosu od 35.000,00 EUR glavnice sa pripadajućim redovnim interkalarnim i zateznim kamatama, te naknadnim troškovima.

III. Dužan je tuženik, ukoliko se bude protivio tužbi, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima trošak postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima, a koje na dosuđeni iznos teku od dana donošenja presude pa sve do isplate.

I. Utvrđuje se nepoštenim, a time i ništetnim odredbe Ugovora o davanju kredita br. računa 10.473.445 sa Ispravom o zasnivanju založnog prava, zaključen između između Raiffeisenbank Leibnitz eGen, sa sjedištem na adresi [adresa], Republika Austrija, OIB 03952684789, kao kreditora i ZU sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], AU sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te ZUR sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a koji je potvrđen po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš - Klier iz Varaždina dana 19. veljače 2010. godine pod brojem Ov-1442/10, koji glase:

"B Ostali uvjeti kreditiranja

3. Kamate

Fiksne kamate se obračunavaju naknadno od dotičnog salda kreditnog računa; u slučaju neredovite otplate obračunavaju se zatezne kamate do dospjelog iznosa, od kratkoročnih proširenja dodatno se obračunavaju kamate za prekoračenje od proširenog iznosa" i

"C Opći poslovni uvjeti

Nadalje su na snazi Opći poslovni uvjeti austrijskog kreditnog poslovanja u sadašnjem važećem izdanju; naročito se ukazuje na točke 2,9,11,19,20,21,38 i 59", a kojima se omogućava kreditoru da protivno odredbama navedenog Ugovora definiranim pod odredbom "A Predmet kredita i uvjeti", na kraju svakog tromjesečnog razdoblja samovlasno uglavničava ugovorene kamate i zatezne kamate kao i troškove razdoblja.

II. Utvrđuje se nepoštenim, a time i ništetnim odredbe Ugovora o davanju kredita br. računa 10.475.663 sa Ispravom o zasnivanju založnog prava, zaključen između Raiffeisenbank Leibnitz eGen, sa sjedištem na adresi [adresa], Republika Austrija, OIB 03952684789, kao kreditora i ZU sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], AU sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te ZUR sa prebivalištem na adresi [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a koji je potvrđen po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier iz Varaždina dana 28. listopada 2010. godine, pod brojem OV-10406/10, koje glase:

"B Ostali uvjeti kreditiranja

3. Kamate

Fiksne kamate se obračunavaju naknadno od dotičnog salda kreditnog računa; u slučaju neredovite otplate obračunavaju se zatezne kamate do dospjelog iznosa, od kratkoročnih proširenja dodatno se obračunavaju kamate za prekoračenje od proširenog iznosa" i

"C Opći poslovni uvjeti

Nadalje su na snazi Opći poslovni uvjeti austrijskog kreditnog poslovanja u sadašnjem važećem izdanju; naročito se ukazuje na točke 2,9,11,19,20,21,38 i 59", a kojima se omogućava kreditoru da protivno odredbama navedenog Ugovora definiranim pod odredbom "A Predmet kredita i uvjeti", na kraju svakog tromjesečnog razdoblja samovlasno uglavničava ugovorene kamate i zatezne kamate i troškove razdoblja.

III. Dužan je tuženik, ukoliko se bude protivio tužbi, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi Tužiteljima troška postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima, a koje na dosuđeni iznos teku od dana donošenja presude pa sve do isplate. "

II. Nalaže se I. tužitelju ZU, OIB [osobni identifikacijski broj], II. tužiteljici AU, OIB [osobni identifikacijski broj], III. tužitelju ĆU, OIB [osobni identifikacijski broj] i IV. tužitelju BU, OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Raiffeisenbank Leibnitz eGen, OIB 03952684789, Republika Austrija, 8430 [adresa], naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.521,25 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 8.259,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25. veljače 2025. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva, učinjena podneskom tužitelja od 6. veljače 2017.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelji ZU i AU te sada pok. AUR u tužbi navode kako im je u siječnju 2010. na području Republike Hrvatske, konkretno u Zagrebu, ponuđeno pružanje bankovnih usluga (kreditni plasman) i to od strane tuženika, točnije putem osobe koja se legitimirala i nastupala kao posrednik tuženika pod imenom CU. Tužiteljici su predmetnu ponudu i prihvatili obzirom da su uvjeti odobravanja kredita od strane tuženika bili u znatnome povoljniji od uvjeta rezidentnih banaka koje su imale odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje bankovnih usluga na području Republike Hrvatske. Štoviše, tužitelji sukladno kriterijima rezidentnih banaka uopće ne bi ispunjavali uvjete za odobravanje kredita u iznosu kojeg im je nudio tuženik. Tuženik je putem naprijed navedenih predstavnika tužiteljima u Zagrebu predočio uvjete kredita, uručio ponudu/prijedlog Ugovora o davanju kredita broj računa 10.473.445 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kao i drugu potrebnu/popratnu dokumentaciju i formulare, a ispunjavao ih je upravo posrednik tuženika CU, a sukladno informacijama koje su mu davali tužitelji. Po ispunjavanju formulara (kreditnog zahtjeva i procjene boniteta/likvidnosti i kreditne sposobnosti tužitelja), posrednik tuženika CU pozvao je tužitelje da pristupe u ured javnog bilježnika Zvijezdane Rauš-Klier u Varaždinu kako bi potpisali Ugovor o kreditu i ostalu traženu dokumentaciju te izvršili potvrdu (solemnizaciju) iste. Tužitelji su potom pristupili u sjedište navedenog javnog bilježnika i potpisali Ugovor o kreditu, u tekstu kojeg su definirani bitni elementi ugovora i to iznos kredita (uključivo i stopu i iznos kamata kao bitan element ugovora o kreditu), uvjeti davanja kredita, uvjeti korištenja kredita i vraćanja kredita. Radi daljnjeg osiguranja tražbine tuženik i Renta Kreft-Holzman su kao akcesoran pravni posao Ugovoru o kreditu potpisali i "Ispravu o zasnivanju založnog prava" kojom se na dodatan način (unatoč i pored "ugovorenog ovršnog založnog prava" iz Ugovora o kreditu) osigurava tražbina tuženika i to ponovno zasnivanjem založnog prava na teret naprijed navedene nekretnine. Tužitelji drže potrebnim istaknuti kako se predmetnom Ispravom, pored tražbine navedene u Ugovoru o kreditu, osigurava tražbina po osnovi "dodatnih pristojbi u iznosu od 31.500,00 EUR". Ugovor o kreditu sa Ispravom tužitelji su podnijeli su na potvrdu pred javnim bilježnikom Zvijezdanom Rauš-Klier iz Varaždina, sve budući je neprijeporno da ista ne može nastati/proizvoditi pravne učinke imajući u vidu kako je bitan element iste (uvjet davanja kredita) upravo zasnivanje ovršnog založnog prava na nekretnini pa stoga predmetna isprava mora biti sačinjena u formi javnobilježničkog akta ili pak potvrđene privatne isprave. Javni bilježnik Zvijezdana Rauš-Klier iz Varaždina, potvrdila je Ugovor o davanju kredita broj 10.473.445 s Ispravom o zasnivanju založnog prava i to 19. veljače 2010. pod brojem Ov-1442/10. Tužitelji ističu kako navedena isprava ne ispunjava uvjete da je se smatra javnobilježničkom ispravom, stoga nije ni mogla biti potvrđena na način kako je to učinio javni bilježnik. Identične navode ističu odnosu na Ugovora o davanju kredita broj računa 10.475.663 ,s tim da navodi da im je ponuda za sklapanje tog ugovora ponuđena u listopadu 2010., također u Zagrebu. Tim Ugovorom tuženik se obvezao predati tužiteljima na raspolaganje iznos od 35.000 EUR, i to nakon što se u zemljišnim knjigama provede uknjižba založnog prava na teret nekretnine označene kao kat. čest. br. [katastarska čestica], katastarske općina [katastarska općina], stambena zgrada [adresa], u [adresa] i dvorište, 136 hv, z. k. ul. [broj ZK uloška]. Kao bitan element Ugovora o kreditu- uvjeti davanja kredita/osiguranje kredita, stranke su pored samog zasnivanja založnog prava, za slučaj dospijeća kredita ugovorili clausulu exequendi kako u odnosu na predmetnu nekretninu, tako i na cjelokupnu imovinu tužitelja, kao i mogućnost da se za slučaj zakašnjenja s otplatom triju mjesečnih rada, predmetna nekretnina proda putem javnog bilježnika, pri čemu najmanja prodajna cijena mora biti u visini osiguranog potraživanja zajedno s kamatama i troškovima. Radi daljnjeg osiguranja tražbine tuženik i Renta Kreft-Holzman su kao akcesoran pravni posao Ugovoru o kreditu potpisali i "Ispravu o zasnivanju založnog prava" kojom se na dodatan način (unatoč i pred "ugovorenog ovršnog založnog prava" iz Ugovora o kreditu) osigurava tražbina tuženika i ponovno zasnivanjem založnog prava na teret naprijed navedene nekretnine. Ističu kako se predmetnom Ispravom, pored tražbine navedene u Ugovoru o kreditu, osigurava tražbina po osnovi "dodatnih pristojbi u iznosu od 10.500,00 EUR". Spomenuti javni bilježnik je potvrdila Ugovor o davanju kredita broj 10.4475.663 s Ispravom o zasnivanju založnog prava "28. veljače 2010." (pogrešno naveden mjesec) pod brojem Ov-10406/10. Ističu kako niti ta isprava ne ispunjava uvjete da je se smatra javnobilježničkom ispravom pa da nije ni mogla biti potvrđena na način kako je to učinio javni bilježnik. Apostrofiraju kako je začetak predmetnih kreditnih plasmana/poslova i njihovo perfektuiranje poduzeto isključivo na području Republike Hrvatske, sve budući su tek po uknjižbi založnog prava u zemljišnim knjigama (što u konkretnom i jest bio uvjet odobravanja kredita/bitan element ugovora) tužiteljima kreditna sredstva zaista i stavljena na raspolaganje. Ukazuju na odredbu 18. st.1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koja propisuje kako je za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima te na pravo raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu, mjerodavno pravo mjesta gdje se stvar nalazi te na čl. 21. koji propisuje kako je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina. Obzirom da je bitan element Ugovora o kreditu upravo stjecanje ovršnog založnog prava na nekretninama, to tužitelji drže nespornim da je isključivo mjerodavno pravo koje se ima primjenjivati na naprijed navedene pravne poslove upravo hrvatsko pravo. I odredbe Rimske konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze ne dopuštaju autonomiju stranaka u pogledu određivanja mjerodavnog prava koje bi bilo protivno prinudnim propisima, što bi ponovno direktno upućivalo na nesporan zaključak da je upravo pravo Republike Hrvatske isključivo mjerodavno za navedene ugovore. Tužitelji u konkretnom slučaju imaju poziciju potrošača (fizičke osobe koje nastupaju izvan svoje profesionalne djelatnosti i kojima je pravna osoba kao pružatelj usluge pružila uslugu) te kako je odredbom čl. 5. Rimske konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze izričito propisano da se potrošaču ne smije oduzeti zaštita koju mu daju prinudni propisi države u kojoj on ima redovito boravište ako je zaključenju ugovora prethodila izričita ponuda ili reklamiranje u toj državi i ako je potrošač poduzeo u toj državi pravne radnje potrebne za zaključenje ugovora ili ako je druga ugovorna strana ili njezin zastupnik primio narudžbu potrošača u toj državi. Stoga se neprijepornim ponovno ukazuje obveza isključive primjene hrvatskog prava na predmetni obveznopravni odnos. U trenutku zaključenja spornih Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o kreditnim institucijama (NN 117/08, 74/2009, 153/2009; nadalje u tekstu - ZOKI) pa citira odredbu čl. 2., 3., 4., 56., 87. ZOKI. Navode kako je tuženik kao pravna osoba sa sjedištem u [adresa], u trenutku zaključenja predmetnih kreditnih poslova, mogao pružati bankovne i/ili ostale financijske usluge na području Republike Hrvatske isključivo pod uvjetom da je na području Republike Hrvatske osnovao podružnicu koja je ujedno od strane Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad. Ukazuju na službeni stav Hrvatske narodne banke izražen u e-mail poruci od 24. veljače 2012. i Očitovanju od 21. studenog 2012. iz kojeg se sasvim razvidnim ukazuje da i Hrvatska narodna banka situaciju kada strana banka odobrava kredit fizičkim ili pravnim osobama na području Republike Hrvatske, a to čini na području Republike Hrvatske smatra nedozvoljenim obavljanjem bankovnih i ostalih financijskih usluga prema kogentnom normama ranijeg Zakona o bankama, a sadašnjeg Zakona o kreditnim uslugama, o čemu je upravo riječ u konkretnom slučaju, to pogotovo imajući u vidu da su bitni elementi kreditnog posla zaključeni na području Republike Hrvatske, odnosno da je perfektuiranje kreditnog posla začeto (ponuda usluge) i okončano (potvrda ugovora kao nužna forma istog i uknjižba založnog prava kao uvjeta stavljanja na raspolaganje novca) na području Republike Hrvatske. Ukoliko se čak i apstrahira da je tužiteljima kao rezidentnim fizičkim osobama na području Republike Hrvatske direktno ponuđeno pružanje bankovnih usluga uz prethodno definiranje svih elemenata kreditnog posla, potrebno je istaknuti kako je Ugovor o kreditu stekao zakonom propisan nužni oblik tek potvrdom od strane javnog bilježnika u Varaždinu, u kojem trenutku je počeo uopće egzistirati, to je nedvojbeno kako se radi o nedopuštenom i nezakonitom pružanju bankovnih/ostalih financijskih usluga na području Republike Hrvatske od strane tuženika. Takvi pravni poslovi bi mogli bi biti valjani da je tuženik u trenutku njihovog zaključenja imao podružnicu u Republici Hrvatskoj i odobrenje za rad izdano od Hrvatske narodne banke. Tuženik nikada na području Republike Hrvatske nije imao osnovanu podružnicu niti prijeko potrebno odobrenje za pružanje bankovnih i ostalih financijskih usluga, koja okolnost neprijeporno proizlazi iz Dopisa/Odgovora Hrvatske narodne banke od dana 2. prosinca 2013. Pozivaju se na odredbe čl. 2., 3., 4., 15., 17. Zakona o deviznom poslovanju. Navode kako je u trenutku zaključenja spornih pravnih poslova na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača. Obzirom da Ugovori o kreditu ne sadrže odredbe o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, kao i ostale troškove koje potrošak mora platiti kako bi otplatio zajam te ukupan iznos tih uplata koje predstavljaju (apsolutno) bitan element ugovora o potrošačkom zajmu (što po svojoj pravnoj prirodi Ugovori o kreditu i jest), to isti se isti ne može smatrati valjanim pravnim poslom. Navode kako je u Ugovoru o kreditu propisano: "Kod promjene uvjeta moguća je promjena rata", što je apsolutno protivno imperativnoj odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Ističu kako iz akcesornog pravnog posla-Isprave o zasnivanju založnog prava, proizlazi da bi tražbina tuženika prema „tuženima ad 2) – ad 4)“ bila viša za čak 31.500,00. EUR i 10.500,00 EUR negoli se prikazuje u samom Ugovoru o kreditu i to po osnovi "dodatnih pristojbi". Navode kako je u trenutku sačinjavanja spornih pravnih poslova na snazi bio Zakon o javnom bilježništvu. Tužitelji su javnom bilježniku na potvrdu donijeli ispravu o kreditnom poslu - Ugovor o kreditu sa pripadajućom/akcesornom Ispravom, proveden sa njemačkog na hrvatski jezik. Navedena isprava o pravnom poslu po obliku i sadržaju ne udovoljava uvjetima javnobilježničke isprave-imajući u vidu odredbe čl. 43. do 48. Zakona o javnom bilježništvu. Potvrda Ugovora o kreditu mogla se izvršiti tek sastavljanjem posebnog javnobilježničkog akta (u ovom slučaju to je Sporazum) uz koji se mora prošiti Ugovor o kreditu i koji tada mora biti potpisan od javnog bilježnika i svjedoka, kako to nalaže odredba čl. 59. st. 4. Zakona o javnom bilježništvu. Javni bilježnik potvrdio je Ugovor o kreditu bez sastavljanja posebnog javnobilježničkog akta (uz koji ima biti prošiven i Ugovor o kreditu) te bez prisutnosti svjedoka. Javni bilježnik je svakako trebao obratiti pozornost da predmetni Ugovor o kreditu ne ispunjava bitne elemente propisane odredbama Zakona o zaštiti potrošača, stoga isti ne sadrži valjanu činidbu, slijedom čega se strane o istoj ne mogu niti nagoditi, niti se povodom iste može sačiniti javnobilježnički akt koji bi takvu činidbu potvrdio. Javni bilježnik je ujedno i previdio da je spornim Ugovorom o kreditu i akcesornom Ispravom, ugovoreno i obračunavanje kamata na kamate, što je eklatantan/školski primjer zabrane anatocizma propisane odredbom čl. 27. Zakona o obveznim odnosima, stoga takova činidba ne može predstavljati činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi, slijedom čega ne može ni biti potvrđena imajući u vidu odredbu čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu. Javni bilježnik je ujedno previdio kako sastavni dio ugovora predstavljaju i "Opći uvjeti poslovanja", a koji ugovoru ne prileže, stoga je nejasno na koji je način bio u mogućnosti tužiteljima protumačiti i pojasniti taj dio ugovora, odnosno prava i obveze koje preuzimaju tužitelji. Pozivaju se na odredbe čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. U odnosu na odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, koje bi dovodile do zaključka da bi bila ugovorena primjena austrijskog prava kao mjerodavnog, tužitelji ističu kako je takva odredba također ništetna te je u konkretnom bez pravnog učinka, sve imajući u vidu odredbe čl. 18. i 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima i odredbe Rimske konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze. Pored toga, primjeni austrijskog materijalnog prava kao odabranog mjerodavnog prava bilo bi mjesta da je među strankama zaključen pravni posao koji nije ništetan, odnosno koji po svojoj naravi nije takav da bi njegov konačni cilj bio izbjegavanje primjene prava Republike Hrvatske i to upravo prisilnih odredbi ZOKI i Zakona o deviznom poslovanju. Imajući u vidu da se predmetnim pravnim poslovima nastoje izbjeći prisilni propisi Republike Hrvatske (konkretno ZOKI i Zakon o deviznom poslovanju), to primjeni austrijskog materijalnog prava nema mjesta, kako zbog razloga ništetnosti samih pravnih poslova, tako i zbog citirane odredbe čl. 5. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koja onemogućuje disponiranje stranaka usmjereno na derogiranje prisilnih propisa Republike Hrvatske, upravo kao i odredbe Rimske konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze. Tužitelji stoga predlažu da sud donese presudu kojom će se utvrditi da su navedeni ugovori sa ispravama o zasnivanju založnog prava ništetni i da se odredi brisanje prava zaloga uknjiženih na teret nekretnine označene kao kčbr [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u iznosima od 105.000,00 EUR I 35.000,00 EUR uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1. Podneskom zaprimljenim 6. veljače 2017. tužitelji su naveli da su dužni upozoriti na potrebu testiranja poštenosti odredbi ugovora kojima se definira kamata (kao bitan element ugovora o kreditu) te pravne učinke koji se javljaju ukoliko takve odredbe ne bi zadovoljile test poštenosti. Dostavljaju analitiku obračuna i otplate kredita izrađen po tuženiku, iz koje da proizlazi da tuženik nije obračunavao i zatvarao otvorenu kreditnu poziciju na predviđeni način, odnosno u potpunosti je derogirao ugovornu odredbu kojom je predviđeno da se isplatom paušalnog obroka podmiruju i glavnica i kamata. Imajući u vidu više negoli očiti nesklad među načinom obrade kredita i uvodnim odredbama Ugovora 1, kao i odredbama B.4. Paušalne rate, to sasvim razvidnim proizlazi da je tuženik (unatoč ugovorenom u uvodnim odredbama Ugovora I), koristio mogućnost koja mu je ostavljena na dispoziciji odredbom B.3, Kamate i odredbom C. Opći poslovni uvjeti te nije uplaćene obroke koristio na način da istima zatvara alikvotni dio glavnice i kamata. Za primijetiti je kako je tuženik bio dovoljno slobodan na kraju svakog tromjesečnog razdoblja, obračunavati iznos kamata i pripisivati ih glavnici kredita (uglavničavati ih) te na taj način dobiti veću osnovicu na koju će se u idućem tromjesečnom razdoblju obračunavati kamate. Tako se iznos zaduženja tužitelja (i potencijalna dobit tuženika) eksponencijalno povećava, a što svakako nije bila intencija tužitelja prilikom zaključivanja Ugovora, a koja neželjena mogućnost ne bi proizlazila iz Uvodnih odredbi, već iz dispozicije tuženika predviđene odredbama B.3. Kamate i odredbom C. Opći poslovni uvjeti. Analizom Ugovora i načina vođenja zaduženja po kreditnom računu kako ga prikazuje sam tuženik, ostaje za zaključiti da je određivanje i obračunavanje kamate kao i iznosa zaduženja, zapravo ostavljeno na dispoziciji tuženiku, odnosno da sam Ugovor nije dovoljno jasan i razumljiv u pogledu kamata, načina njihovog obračuna i u konačnici efektivne kamatne stope. Tužitelji naprijed ističu iz razloga da se načinom obračunavanja (pored toga što je riječ i o povredi zabrane anatocizma) kamata na način kako ga obračunava tuženik-tužitelje dovodi u bitno nepovoljniju poziciju negoli su to očekivali kada su razmatrali uvodne odredbe Ugovora. Oba Ugovora sačinjena su po tuženiku, predstavljaju tipske ugovore te tužitelji nisu upozoreni na mogućnost da se ugovorne (pa i zatezne) kamate na kraju tromjesečnih razdoblja uglavničavaju i time povećava osnovica za obračun kamata u sljedećem razdoblju. Stoga se o odredbama o kamatama nije zasebno pregovaralo, već su tužitelji dovedeni (osim u zabludu) i u poziciju da moraju ili prihvatiti ugovor kako je pripremljen od strane tuženika ili pak odustati od realizacije pravnog posla. Predlažu sudu podvrgnuti odredbe ugovora kojima se definira način obračunavanja kamata (time i efektivna kamatna stopa) testu poštenosti. U samom Ugovoru o kreditu ne postoje podaci/parametri sukladno kojima bi se cijene (činidba) mogla odrediti. Tim podneskom su postavili tužbeni zahtjev na način da sada glavnim tužbenim zahtjevom traže da se utvrdi da su navedeni ugovori sa ispravama o zasnivanju založnog prava ništetni i da se odredi brisanje prava zaloga uknjiženih na teret nekretnine označene kao kčbr [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u iznosima od 105.000,00 EUR i 35.000,00 EUR, dok eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traže da se utvrdi da su nepoštene, a time i ništetne odredbe naprijed navedenih ugovora glede kamata koje glase: "fiksne kamate se obračunavaju naknadno od dotičnog salda kreditnog računa; u slučaju neredovite otplate obračunavaju se zatezne kamate do dospjelog iznosa, od kratkoročnih proširenja dodatno se obračunavaju kamate za prekoračenje do proširenog iznosa" te odredbe naprijed navedenih ugovora glede Općih poslovnih uvjeta koje glase: "Nadalje su na snazi Opći poslovni uvjeti austrijskog kreditnog poslovanja u sadašnjem važećem izdanju, a naročito se ukazuje na točke 2,9,11,19,20,21,38 i 59", a kojima se a kojima se prema tvrdnjama tužitelja u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu "omogućava kreditoru da protivno odredbama navedenog Ugovora definiranim pod odredbom A Predmet kredita i uvjeti, na kraju svakog tromjesečnog razdoblja samovlasno uglavničava ugovorene kamate i zatezne kamate kao i troškove razdoblja", uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama. Budući da je navedenim podneskom uz postojeći (glavni) tužbeni zahtjev istaknut novi (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, to je temeljem čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne Novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP) učinjena preinaka tužbe. Tom odredbom je propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Prema čl. 190. st. 1. ZPP tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako iznimno od odredbe stavka 1. istoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stavkom 3. iste odredbe propisano je kako je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da će se smatrati da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. U ovom konkretnom slučaju tuženik se protivio preinaci tužbe, tako da je sud sukladno čl. 190. st. 2. mogao dopustiti preinaku samo ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Sud je dopustio preinaku tužbe imajući u vidu kako preinaka ne zahtijeva izvođenje novih dokaza te da je ovdje tuženik pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja radi namirenja tražbine na temelju navedenih ugovora o kreditu pa sud smatra da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te je stoga preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći dopuštena i odlučeno je kao u toč. I. izreke rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Ističe prigovor apsolutne nenadležnosti sudova Republike Hrvatske, odnosno mjesne nenadležnosti. Poziva se na odredbu čl. 55. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja. Tuženik da je bankarska institucija čije je sjedište u [adresa] te isti na teritoriju Republike Hrvatske nema svoje predstavništvo niti zastupništvo. Isto tako u konkretnom se slučaju radi o obvezama koje su nastale i imaju se izvršiti na teritoriju strane države. Korisnici kredita su se obratili tuženiku za odobrenje kredita te su u svrhu osiguranja predložili zasnivanje založnog prava na nekretnini u svom vlasništvu. Takav kreditni zahtjev uz svu prateću dokumentaciju predan je na odlučivanje odgovornim i nadležnim tijelima tuženika u njegovom sjedištu te su po odobrenju, prihvatu ponude u sjedištu tuženika izrađeni i zaključeni predmetni Ugovor o davanju kredita, broj računa 10.473.455 i Ugovor o davanju kredita, broj računa 10.475.663. Glede navoda tužitelja o primjeni Rimske konvencije, ističe kako se bi se Rimska konvencija na koju se pozivaju tužitelji eventualno imala primijeniti u slučaju ispunjenja kumulativnih uvjeta: da se radi o potrošačima, da je zaključenju ugovora prethodila izričita ponuda ili reklamiranje u Republici Hrvatskoj, da je potrošač poduzeo u Republici Hrvatskoj pravne radnje potrebne za zaključenje ugovora i da bi neprimjenom prava Republike Hrvatske isti bili lišeni zaštite koja im je omogućena propisima Republike Hrvatske. Ukazuje da tužitelji nisu dokazali postojanje kumulativnih uvjeta za primjenu Rimske konvencije, a na istima leži teret dokazivanja predmetnih pozitivnih činjenica. Ponavlja da su predmetni pravni poslovi zaključeni u Republici Austriji gdje su krediti odobreni te u cijelosti i isplaćeni korisnicima kredita u svemu na ugovoreni način i u skladu s mjerodavnim pravom zemlje sjedišta tuženika. U cilju sklapanja spornih poslovnih odnosa tužitelji su se obratili tuženiku podnošenjem kreditnog zahtjeva te su po upozoravanju i prihvaćanju uvjeta kredita, istima od strane nadležnih tijela tuženika, odobreni predmetni krediti pa su u sjedištu tuženika zaključeni ugovorni odnosi. Isto tako je korisnicima kredita u sjedištu tuženika, prema njihovoj uputi i traženju i isplaćen ugovorni kreditni iznos. Nejasno je koje bi to radnje poduzeli tužitelji u Republici Hrvatskoj u cilju sklapanja pravnih poslova niti pak tužitelji obrazlažu. Solemnizacija odnosno potvrđivanje pravnog posla u Republici Hrvatskoj ne znači da je pravni posao sklopljen u Hrvatskoj. Nejasno je kojeg bi to prava, odnosno zaštite bili lišeni tužitelji ukoliko ne bi došlo do primjene propisa države u kojoj isti imaju prebivalište pa predmetno upućuje na zaključak da tužitelji samo paušalno iznose navedene tvrdnje u cilju odugovlačenja s postupkom ovrhe unatoč nespornim činjenicama primitka kreditnih sredstava, upoznavanja s uvjetima povrata kredita i u konačnici neispunjavanjem obveza od strane tužitelja u vidu dužnih plaćanja s te osnove. Ističe se kako se u pogledu valjanosti pravnih poslova ima primijeniti austrijsko pravo, međutim za navesti je kako je pitanje obavljanja bankarskih i financijskih usluga u Republici Hrvatskoj uređeno posebnim zakonima koji se kao lex specialis imaju primjenjivati u pogledu dopuštenosti obavljanja istih na području Republike Hrvatske i u inozemstvu. Citira odredbu čl. 50. Zakona o bankama, u čl. 194., odnosno 212. Zakona o kreditnim institucijama te navodi da niti jedna odredba naprijed citiranih zakona Republike Hrvatske ne predviđa ništetnost takvog pravnog posla. Čak i u slučaju eventualne neregularnosti ili nepravilnosti, koju tužitelji ni na koji način ne dokazuju, nema za posljedicu ništetnosti sklopljenog pravnog posla. Ističe se kako nepostojanje suglasnosti od strane Hrvatske narodne banke nije ni od kakvog utjecaja na valjanost pravih poslova sklopljenih od strane tuženika, kao stranog pravnog subjekta s urednom dozvolom za obavljanje bankarskih poslova na teritoriju svog sjedišta, gdje je i zaključen premetni pravni posao. Predmetno određuje i Hrvatska narodna banka u svojem očitovanju koja je stava da niti za zaključenje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske, kao korisnikom kredita, niti u situaciji kada je za dodatno osnaženje pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava, ne postoji potreba za bilo kakvo odobrenje odobrenja HNB u odnosu na oba naprijed napisana slučaja, kao preduvjet njihove pravne valjanosti. Sporni Ugovori sklopljeni su u sjedištu tuženika te je tuženik svoju obvezu iz istih u cijelosti izvršio u svom sjedištu, sukladno sklopljenim pravnim poslovima i uopće je bespredmetna tvrdnja tužitelja da bi predmetni pravni posao bio "ništetan zbog nedostatka odobrenja za rad na teritoriju RH", jer tuženik svoju djelatnost nije niti obavljao na području Republike Hrvatske, dok s druge strane tuženik posjeduje sva potrebna odobrenja i koncesije za obavljanje bankarskih poslova izdanih mu od strane nadležnih tijela države njegovog sjedišta. Tužitelji spornim smatraju dopuštenost sklapanja pravnih poslova s osobama državljanima druge države članice Europske unije različite od sjedišta financijske institucije koja obavlja financijsku djelatnost, kao i pitanje koje usluge se smatraju uslugama za koje je potrebno odobrenje nadležnog tijela države na čijem području se obavljaju. Tuženik ukazuje kako je predmetno pitanje uređeno Drugom bankarskom Direktivnom Europske unije 1989., a koja je obvezujuća i za Republiku Hrvatsku, a kojom se utvrđuje cilj koji sve države članice Europske unije moraju ostvariti, a posebno omogućiti slobodu pružanja financijskih usluga kreditnim institucijama. U svezi s citiranom Direktivnom, a u cilju provođenja iste, svoje mišljenje/tumačenje iznijela je Europska komisija u obrazloženju SEK (97)1193 endg. od 20. lipnja 1997. kojom se predviđa i utvrđuje načelo slobode pružanja financijskih usluga, tako i kreditiranja, od strane financijskih institucija nerezidentnim korisnicima, bez obveze imanja bilo podružnice, poslovnice, posredništva, poslovne jedinice za obavljanja poslova na području države u kojoj korisnici kredita imaju svoje prebivalište. Eventualno prikupljene relevantne kreditne dokumentacije i ine pripremne radnje koje prethode odobravanju kredita nisu radnje za koje bi bilo potrebno ikakvo odobrenje druge države koja nije država sjedišta financijske institucije koja obavlja određenu financijsku djelatnost, budući da se, prema stavu Europske komisije, ne radi o obavljanju glavne djelatnosti koja spada u okvir poslovanja iste, već se radi o obavljanju djelatnosti koje prethode obavljanju glavne poslovne djelatnosti. Europska komisija je i stava kako se posjet području neke od država članica Europske unije, a koja se razlikuje od države sjedišta financijske institucije, u cilju zaključenja ugovora prije konkretnog obavljanja financijske djelatnosti, ne smatra obavljanjem financijske djelatnosti, slijedom čega nije potrebno niti odobrenje nadležnog tijela druge države. Vezano uz osporavanje ovlaštenja tuženika za sklapanje konkretnog pravnog posla, ističe da je tuženik upisan pri nadležnom Zemaljskom sudu u Grazu, s prvim upisom dana 1. listopada 1897. Pravni oblik društva reguliran je austrijskim pravnim propisima, odnosno odredbama Zakona o bankarstvu te je isti sukladno odredbama istog, kao i temeljem izdanih mu koncesija od strane Agencije za nadzor financijskog tržišta "FMA" Republike Austrije, ovlašten obavljati bankarske poslove u Republici Austriji. U tužbi i tijekom postupka od strane tužitelja imenovane fizičke osobe nisu ni u nikakvom pravnom odnosu s tuženikom da bi mogle davati bilo kakve za tuženika obvezujuće izjave u pogledu konkretnog pravnog posla ili pak u pogledu obavljanja poslovne djelatnosti tuženika. Tuženik nema saznanja kakvim djelatnostima se bavi imenovana fizička osoba, između tuženika i iste ne postoji i nikad nije postojao bilo kakav ugovorni odnos. U pogledu pozivanja tužitelja na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazuje kako je mjerodavno pravo koje se ima primijeniti na konkretni slučaj, a sukladno odredbi čl. 19. ZRSZ austrijsko materijalno pravo. Predmetno proizlazi i iz samog Ugovora, odjeljak A Predmet kredita i uvjeti, gdje je izričito navedeno "Ovaj Ugovor o kreditiranju je sklopljen u Republici Austriji i u slučaju pravnih sporova mjerodavni su pravni propisi koji vrijede u Republici Austriji za austrijsko kreditno poslovanje". Za ukazati je i kako, sukladno Općim uvjetima poslovanja tuženika, koji su prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla predani korisnicima kredita, u odjeljku F "Mjesto izvršenja; odabir prava; sudska nadležnost" u toč. 20., na koju primjenu izričito ukazuju i odredbe Ugovora o kreditu, odjeljak C "Opći poslovni uvjeti, proizlazi kako je upravo austrijsko pravo mjerodavno na konkretan pravni odnos. Da bi se Zakon o zaštiti potrošača na koji se pozivaju tužitelji imao smatrati relevantnim za primjenu u ovom postupku, tužitelji prvenstveno moraju dokazati, da udovoljavaju pojmu potrošača, a što isti nisu dokazali. Opreza radi, navodi kako su sve ugovorne odredbe jasne, razumljive i određene, odnosno jasno je definirana i visina kamate i obračun kamate, trošak obrade kredita, kao i uvjeti za otkaz/raskid pravnog posla. Po potpisivanju/zaključenju predmetnih Ugovora u sjedištu tuženika, tužitelji su pristupili javnom bilježniku u Republici Hrvatskoj, radi solemnizacije kojom se dodatno osnažuje pravni odnosno zasniva založno pravo, koji je utvrdio njihov identitet te ih je upozorio na pravne posljedice i pravnu snagu ovršnog javnobilježničkog akta, na što su tužitelji izjavili kako predmetno prihvaćaju i da isto odgovara njihovoj volji, što nesporno i proizlazi iz potvrda (solemnizacija) br. OV- 1442/07 i OV-10406/10. Ističe da tužitelji ne navode niti jedan valjani argument radi čega predmetni akt ne bi imao svojstvo javne isprave. Navodi kako javnobilježnički akt sadrži i klauzulu ovršnosti te su bez njezinog ukidanja svi zahtjevi i navodi tužitelja u cijelosti nedopušteni radi čega o istima sud ne može raspravljati. Ističe kako su odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju neprimjenjive na konkretan predmet, a s obzirom na područje i vrijeme primjene istoga. Izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju stupile su na snagu 30. rujna 2015. i iste nisu snabdjevene prijaznim i završnim odredbama, kao najvažnijem dijelu zakonskog propisa, kojim je uređeno pitanje primjene izvedenih izmjena i dopuna pa tako i sporne zakonske norme na koju se pozivaju tužitelji. Pravni odnosi između parničnih stranaka sklopljeni prije stupanja na snagu citiranog propisa pa se isti ne može primijeniti. Pravo na zateznu kamatu vjerovnika ne mora se posebno ugovarati privatnim pravnim poslom, već to pravo pripada vjerovniku temeljem zakona, od dana kada je dužnik zapao u zakašnjenje. Ugovorne strane su u konkretnom slučaju, u odjeljku A Predmet kredita i uvjeti, izričito ugovorile primjenu redovne kamate, a koja kamata teče i kada su stranke došle u zakašnjenje s ispunjenjem obveze te su u slučaju dolaska u zakašnjenje, obračunava zatezna kamata, a što je posljedica jasne ugovorne odredbe iz Ugovora, na sklapanje kojih su tužitelji, pristali svjesno i bez ikakve prisile. Obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe austrijskog prava, ukazuje se kao su i predmetne odredbe u cijelosti u skladu s paragrafom 1000 Austrijskog građanskog zakonika. Tuženik ističe i nepodobnost u pogledu toč. 2. i toč. 3. tužbenog zahtjeva, budući da tužitelji ne mogu osnovano od suda zahtijevati brisanje prava zaloga, s obzirom da je jedina presuda kojom je sud ovlašten naložiti brisanje određenog zemljišnoknjižnog upisa, ona presuda koja je donijeta povodom brisovne tužbe sukladno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, što je sve dodatan razlog za donošenje odluke o odbacivanju konkretne tužbe. Predlaže tužbu odbaciti obzirom da za rješavanje o tužbenom zahtjevu tužitelja nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, odnosno tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2.1. U podnesku od 27.2.2017. tuženik osporava od strane tužitelja, dostavljeni "otplatni plan i dinamiku otplaćivanja", ističe da se kod tužitelja ne radi i financijskim stručnjacima niti pak o osobama čiju djelatnost čini financijsko poslovanje, slijedom čega se navedeno ne može uzeti kao relevantno. Naglašava da se korisnici kredita nisu pridržavali svojih obveza pa i iz tog razloga navedena dokumentacija ne može, a niti pak predstavlja stvarno stanje po predmetnim kreditnim partijama. Uvažavajući odredbe Ugovora o kreditu u pogledu načina i uvjeta otplate, za navesti je da i iz navedenoga proizlazi nepodudarnost dostavljenog "otplatnog plana" i sadržaja Ugovora o kreditu. Nejasno je na koji način bi takav "otplatni plan" dokazivao da iz izvoda iz poslovnih knjiga tuženika proizlazi da bi isti protivno ugovornim odredbama postupao prilikom knjiženja izvršenih uplata. Prilikom nastojanja ukazivanja tužitelja na "nesklad" između "načina obrade kredita i uvodnih odredaba Ugovora i, kao i odredbe B.4. Paušalne rate ", odnosno između "odredbe B.3. Kamate i odredbe B.4. Paušale rate", tužitelji miješaju dva potpuno različita elementa sklopljenih pravnih poslova. Obračun potraživanja dostavljen od strane tužitelja, odnosno potraživanje tuženika dostavljeno u ovršnom postupku rezultat je sadržaja sklopljenog pravnog posla i neurednog ispunjavanja obveza od strane tužitelja, koju činjenicu potvrđuju i sami tužitelji navodeći da je tuženik "koristio mogućnost koja mu je ostavljena na dispoziciji odredbom B.3. Kamate i odredbom C opći uvjeti poslovanja". Međutim, ono što ne odgovara stvarnom stanju je činjenica da se ne radi o dispoziciji tuženika, već o suglasnoj ugovornoj odredbi koja se primjenjuje isključivo iz razloga što su korisnici kredita zapali u zakašnjenje s ispunjavanjem svojih preuzetih obveza. Prema tome, ne radi se o nikakvoj dispoziciji tuženika niti pak bi navedeno proizlazilo iz odredbe toč. B4 "Paušalne rate", budući da se kod navedenoga (toč. B.3. i toč. B.4.) radi o odredbama koje uređuju dva potpuno različita elementa pravnog posla. I sami tužitelji prilikom nastojanja obrazlaganja da bi ugovorne odredbe bile nepoštene ukazuju da su prilikom obračunavanja duga poštivane sve odredbe ugovornog pravnog posla, budući da je plaćanjem određenog novčanog iznosa (bilo kojeg) istovremeno podmiren dug i s osnove glavnice i s osnove kamate i s osnova ostalih troškova. U pogledu prigovora tužitelja da bi došlo do "zabrane anatocizma" ukazuje na odredbe o načinu obračuna kamate propisane paragrafom 1000 Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ). Odredbom paragrafa 1000. OGZ propisano je kako vjerovnik novčanog potraživanja ima pravo obračunati kamate na kamatu, ukoliko su stranke navedeno izrijekom ugovorile. U konkretnom slučaju, sukladno Ugovorima o kreditu, proizlazi kako su ugovorne strane u odjeljku B "Ostali uvjeti kreditiranja ", toč. 3. "Kamate", izričito ugovorila da se kamate obračunavaju na iznos dugovanja, dok se zatezne kamate obračunavaju u slučaju zakašnjenja na dospjeli iznos. U odjeljku A "Predmet kredita i uvjeti" Ugovora o davanju kredita, račun broj: 10.473.445. odnosno Ugovora o davanju kredita, račun broj: 10.475.663, ugovorne strane izričito su ugovorile primjenu ugovorene kamate u visini od 9,875 %. Isto tako, u odjeljku A "Predmetni kredit i uvjeti", ugovorne strane su izričito ugovorile primjenu zatezne kamate u slučaju dolaska dužnika u zakašnjenje, kako je to navedeno u Ugovoru o davanju kredita, račun broj: 10.473.445, u visini od 6 % (kamata na kamatu) koja se ima obračunati uvećanjem ugovorne stope redovne kamate za daljnjih 6 poena (%), odnosno kamata na kamatu 9,875 %+ 6 % te iznosi 15,875 %, odnosno u Ugovoru o davanju kredita račun broj:"10.475.66", u visini od 15.875 %. Ukazuje kako su ugovorne kamate naknada za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari, određene ugovorom. Zatezne kamate su sankcija prema dužniku koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze. Kada se sagleda značenje i razlog obračuna zateznih kamata, jasno je da se na dospjelo dugovanje ima obračunati zatezna kamata po stopi većoj od stope ugovorene kamate, odnosno u konkretnom slučaju u visini od 15,875 %, budući da bi u suprotnom proizlazilo da je kazna za dužnika koji kasni s otplatom dugovanja manja negoli za korisnika kredita koji uredno podmiruje svoje obveze, što nije niti životno logično niti pak sukladno svrsi i namjeni bankarskog poslovanja niti pak intenciji ugovornih strana prilikom sklapanja pravnog posla. U pogledu pozivanja tužitelja da bi isti bili u "zabludi" prilikom sklapanja pravnih poslova, ističe kako su tužitelji prekludirani u pravu zahtijevati poništaj predmetnog pravnog posla, što proizlazi upravo i iz pravnog propisa koji sami citiraju. Sudionik u obveznom odnosu dužan je postupati s pažnjom koja se u prometu zahtijeva te prilikom potpisivanja ugovora prethodno obratiti pažnju na njegov sadržaj. Kako iz sadržaja pravnog posla proizlaze jasno ugovorene odredbe, kako u pogledu visine kamate, tako i u pogledu obračuna kamate, to se tužitelji ne mogu pozivati na "zabludu", jer su bili dužni, pa i kod tipskog ugovora, obratiti pažnju na sve ugovorne odredbe. Isti u podnesku od 6. veljače 2017. i sami potvrđuju da je obračun potraživanja izvršen sukladno odredbama Ugovora o kreditu, pod toč B "Ostali uvjeti kreditiranja", odnosno odjeljkom C "Opći uvjeti poslovanja". U pogledu navoda tužitelja da bi se određene odredbe pravnih poslova imale podvrgnuti "testu poštenosti" ističe da bi se određene odredbe pravnog posla smatrale nepoštenim, potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana, na štetu suugovaratelja strane koja je sastavila ugovor, koji uvjeti nisu ispunjeni u konkretnom slučaju. Netočni su navodi da se o zasebnim odredbama ne bi pojedinačno pregovaralo te da bi tužiteljI " bili dovedeni ( u zabludu) u poziciji da moraju ili prihvatiti ugovor kako je pripremljen od strane tuženika ili pak odustati od realizacije pravnog posla". Tužitelji su imali slobodu izbora s kojom financijskom institucijom i pod kojim uvjetima žele sklopiti kreditni pravni posao, isti su se slobodnom voljom obratiti tuženiku te su odabrali tuženika kao najprihvatljiviju opciju za ugovorno obvezivanje. Glede navoda tužitelja da bitan element ugovora nije odrediv, a prethodno navodeći da "su bitni elementi ugovora predmet i cijena, dok kamate prepoznaje kao cijenu", ističe kako se radi o tvrdnji tužitelja koja nema nikakvo uporište u stvarnom stanju. Navedeno iz razloga jer su korisnici kredita na dan sklapanja ugovora znali vrstu kamate koja je ugovorena (fiksna), visinu redovne kamate (9,875%), zateznu kamate (redovna kamata uvećana za 6%), broj mjesečnih obroka koje moraju otplatiti (120), visinu mjesečnog obroka (1.418,00 EUR), dospijeće (svakog 19. u mjesecu), početak obračuna kamata (19. ožujka 2010.), pristojbu za obradu kredita (2%), obračunske termine (31.03., 30.06., 31.09., 31.12.) pa prema tome nema govora o nikakvoj neodredivosti elemenata pravnog posla, kako to netočno tvrde tužitelji.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o davanju kredita broj računa: 10.473.445 (stranica 14-36 spisa), Ugovor o davanju kredita broj računa: 10.475.663 (stranica 25-29 spisa), Ispravu o zasnivanju založnog prava od 17.2.2010. (stranica 19-21 spisa), Ispravu o zasnivanju založnog prava od 26.10.2010. (stranica 30-31 spisa), Rješenje Zemljišnoknjižnog odjela posl. br. Z- 12169/10, Z-52148/10 od 4.11.2010. (stranica 37-38 spisa), Rješenje Zemljišnoknjižnog odjela posl. br. Z-12169/10 od 18.3.2010. (stranica 39 spisa), Rješenje Zemljišnoknjižnog odjela posl. br. Z-51452/10 od 4.11.2010. (stranica 40-41 spisa), Prijedlog za uknjižbu založnog prava na nekretninama upisanim u: k. o. [katastarska općina], z. k. ul. [broj ZK uloška] od 28.10.2010. (stranica 42-43 spisa), e-mail (stranica 44 spisa), dopis Hrvatske narodne banke od 21.11.2012. (stranica 45 spisa), dopis Hrvatske narodne banke od 13.10.2012. (stranica 46 spisa), dopis Hrvatske narodne banke od 2.12.2013. (stranica 47-48 spisa), dopis Hrvatske narodne banke od 18.4.2013. (stranica 139-140 spisa), izvod iz poslovnih knjiga kreditni rn. 10.475.663 (stranica 190-191 spisa), izvod iz poslovnih knjiga kreditni rn. 10.473.445 (stranica 192-195 spisa), Opće uvjeti poslovanja verzija 2007. (stranica 367-77 spisa), dopis Hrvatske narodne banke od 21.6.2013. (stranica 378 spisa), dopis Hrvatske narodne banke od 25.11.2014. (stranica 379 spisa), Izvod iz sudskog registra za tuženika (stranica 380- 388 spisa), Rješenje od 10.3.2016. (stranica 393-394 spisa), potvrdu o isplati kredita (stranica 395-396 spisa), izvod iz sudskog registra za Velox trgovinu d.o.o. (stranica 401-402 spisa), prihode i rashode iz 2009. godine za Velox trgovinu d.o.o. (stranica 403 spisa), statistički izvještaj za Velox trgovinu d.o.o. od 1.1.2009. (stranica 404-406 spisa), Ugovor o zakupu (korištenju) prostora od 1.11.2009. (stranica 407 spisa), Ugovor o najmu od 1.12.2009. (stranica 408 spisa), Aneks ugovora o najmu od 1.12.2009. (stranica 409 spisa), Ugovor o zakupu (korištenju) prostora od 1.11.2009. (stranica 410-411 spisa), smrtni list iza pok. III. tužiteljice ZUR od 21.4.2022. (stranica 539 spisa), Rješenje javne bilježnice Biserke Lovrić posl. br. O- 3805/22 od 5.10.2022. (stranica 540-542 spisa), potvrde/dokazi/isplate kredita (stranica 580-586 spisa), zahtjev za odobravanje zajma (stranica 588-597 spisa), zahtjev za odobravanje zajma (stranica 598-607 spisa), potvrdu isplate kredita (stranica 608-614 spisa), dopis Policijske uprave Varaždinske, Policijske postaje Varaždin od 21.3.2024. (stranica 617 spisa), proveo dokaz saslušanje svjedoka OU (stranica 633 spisa), proveo dokaz saslušanjem I. tužitelja (stranica 635-637 spisa), proveo dokaz saslušanjem II. tužiteljice (stranica 637 spisa), proveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika NU (stranica 637-638 spisa), dokumentaciju pribavljenu od Ministarstva pravosuđa Republike Austrije koja je na njemačkom jeziku (stranica 669-748 spisa), dokumentaciju iz predmeta ovog suda posl. br. P-7650/21 (stranica 761-810 spisa), izvršio uvid u priklopljene spise ovog suda posl. br. Ovr-4387/15 i O-3805/22.

4. Tijekom postupka preminula je III tužiteljica ZUR pa je postupak koji je u odnosu na nju prekinut rješenjem ovog suda od 9. studenog 2023. nastavljen istim rješenjem sa njezinim nasljednicima ĆU, BU i AU koji su pozvani preuzeti ovaj parnični postupak iza III. tužiteljice.

5. Među strankama nije sporno su I i II tužitelji te pok. ZUR (pravna prednica II tužiteljice te III i IV tužitelja), kao primatelji kredita, i tuženik kao davatelj kredita, zaključili Ugovor o davanju kredita br. računa 10.473.445 od 15.2.2010. (dalje u tekstu: Ugovor od 15.2.2010.), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje navedenim korisnicima kredit u iznosu od 105.000,00 EUR te uz fiksnu kamatnu stopu cjelokupno vrijeme trajanja kredita od 9,875 % godišnje te uz zateznu kamatu, s rokom otplate u 120 mjesečnih paušalnih rata od 1.418,00 EUR svakog 19. u mjesecu, počevši od 19.3.2010. Nije sporno niti da su naprijed navedeni u istom svojstvu zaključili Ugovor o davanju kredita br. računa 10.475.663 od 26.10.2010. (dalje u tekstu: Ugovor od 26.10.2010.), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje navedenim korisnicima kredit u iznosu od 35.000,00 EUR te uz fiksnu kamatnu stopu cjelokupno vrijeme trajanja kredita od 9,875 % godišnje te uz zateznu kamatu od 15,875 % godišnje, s rokom otplate u 120 mjesečnih paušalnih rata od 477,00 EUR svakog 5. u mjesecu, počevši od 5.12.2010. Nije sporno niti da su Ugovori od 15.2.2010. i 26.10.2010. i Isprave o zasnivanju založnog prava potvrđeni po javnoj bilježnici Zvjezdani Rauš-Klier, pod brojem OV-1442/10 od 19.2.2010. i brojem OV-10406/10 od 28.10.2010. Nije sporno niti da je kao osiguranje povrata kredita po Ugovoru od 15.2.2010. i Ugovoru od 26.10.2010. zasnovano založno pravo na nekretnini označenoj kao kčbr [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] koja je u vrijeme sklapanja tih Ugovora bila u vlasništvu pok. ZUR. Nije sporno niti da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje bankarske djelatnosti na području Republike Hrvatske te da je tuženik financijska institucija u Republici Austriji koja ima odobrenje za rad u toj državi. Sporno je da li su navedeni Ugovori od 15.2.2010. i 26.10.2010. sa ispravama o zasnivanju založnog prava ništetni (glavni tužbeni zahtjev) odnosno da li su nepoštene, a time i ništetne odredbe naprijed navedenih ugovora koje su navedene u eventualno kumiranom tužbenom zahtjevu te zaključci tužitelja da se tim odredbama "omogućava kreditoru da protivno odredbama navedenog Ugovora definiranim pod odredbom A Predmet kredita i uvjeti, na kraju svakog tromjesečnog razdoblja samovlasno uglavničava ugovorene kamate i zatezne kamate kao i troškove razdoblja". Sporan je i status potrošača korisnika kredita, obzirom da im tuženik osporava navedeno. Sporno je primjenjuje li se u konkretnom slučaju austrijsko ili hrvatsko pravo.

6. S obzirom na to da je tuženik istaknuo prigovor nenadležnosti sudova Republike Hrvatske za postupanje u konkretnom predmetu, to je valjalo prvenstveno odlučiti o tom prigovoru. Odlučujući o istaknutom prigovoru, sud je zaključio da je tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj za rješavanje ove pravne stvari neosnovan. Prema čl. 16. ZPP sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost te kad u tijeku postupka do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi o pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak. Prema čl. 70. st. 5. ZPP stranke se mogu sporazumjeti da im sudi inozemni sud ako je jedna stranka inozemna fizička ili pravna osoba, a nije riječ o sporu za koji je nadležan sud u Republici Hrvatskoj na temelju odredaba tog Zakona o isključivoj nadležnosti u sporovima s međunarodnim elementom ili o isključivoj mjesnoj nadležnosti. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovora, a za takve sporove nije propisana isključiva mjesna nadležnost. Uvidom u ugovore koji su predmet ovog spora sud je utvrdio da dio A tih Ugovora, nazvan "Predmet kredita i uvjeti" sadrži odredbu kojom je određeno da u slučaju pravnih sporova iz tih Ugovora prema § 104 JN stranke ugovaraju nadležnost Okružnog suda u Varaždinu. Iz navedenog proizlazi da su za rješavanje ovog spora stranke u skladu s citiranim čl. 70. st. 5. ZPP ugovorile nadležnost Općinskog suda u Varaždinu pa bi taj sud bio stvarno i mjesno nadležan za rješavanje predmetnog spora. Prema citiranim odredbama ZPP takav sporazum stranaka je dopušten. Dakle, u konkretnom slučaju postoji sporazum između stranaka o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj pa takav sporazum obvezuje i stranke u ovom predmetu. Pri tom valja istaknuti kako se prema odredbi čl. 20. st. 1. ZPP sud može u povodu prigovora tuženika proglasiti mjesno nenadležnim samo ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, dok je st. 2. te odredbe propisano kako se sud može proglasiti po službenoj dužnosti mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekoga drugog suda najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. Kako u konkretnom slučaju tuženik nije prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari te kako ne postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda da bi se ovaj sud mogao po službenoj dužnosti proglasiti mjesno nenadležnim najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, a niti se ovaj sud oglasio mjesno nenadležnim, to je došlo do ustaljivanja nadležnosti ovog suda pa je ovaj sud stvarno i mjesno nadležan za rješavanje ovog spora. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je utvrdio kako glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani.

8. Iz Ugovora o davanju kredita od 15.2.2010. proizlazi kako su I i II tužitelji te pok. ZUR, kao primatelji kredita sa tuženikom kao davateljem kredita zaključili isti, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje navedenim korisnicima kredit u iznosu od 105.000,00 EUR uz fiksnu kamatnu stopu cjelokupno vrijeme trajanja kredita od 9,875 % godišnje te uz zateznu kamatu, s rokom otplate u 120 mjesečnih paušalnih rata od 1.418,00 EUR svakog 19. u mjesecu, počevši od 19.3.2010. Iz Ugovora o davanju kredita od 26.10.2010. proizlazi kako su naprijed navedeni u istom svojstvu zaključili taj Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje navedenim korisnicima kredit u iznosu od 35.000,00 EUR uz fiksnu kamatnu stopu cjelokupno vrijeme trajanja kredita od 9,875 % godišnje te uz zateznu kamatu od 15,875 % godišnje, s rokom otplate u 120 mjesečnih paušalnih rata od 477,00 EUR svakog 5. u mjesecu, počevši od 5.12.2010. Kao osiguranje vraćanja tih kredita založena je nekretnina u vlasništvu ZUR. Ugovori i isprave o zasnivanju založnog prava potvrđeni su po javnoj bilježnici Zvjezdani Rauš-Klier, pod brojem OV-1442/10 od 19.2.2010. i brojem OV-10406/10 od 28.10.2010. te su isti kao javnobilježnički akti postali ovršne isprave.

9. U odnosu na isprave koje je tuženik priložio u spis (list 384-388, 580-614 spisa), a koje su prevedene na hrvatski jezik po Tihomiru Zebecu, odvjetniku koji se ujedno i ovlašteni sudski tumač za njemački jezik te punomoćnik tuženika u ovom predmetu valja napomenuti kako sud, iako je izvršio uvid u navedenu dokumentaciju, istu nije uzeo u obzir kao dokaz u ovom predmetu imajući u vidu sljedeće. Naime, odredbom članka 263. ZPP izričito je određeno da se odredbe članka 251., članka 252. stavak 2., članka 253. do 257., članka 258. stavak 2. i članka 262. tog Zakona na odgovarajući način primjenjuju i na tumače. Odredbom članka 254. stavak 1. ZPP određeno je da vještak može biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet i sudac, ali se za vještaka može uzeti i osoba koja je već bila saslušana kao svjedok. Odredbom članka 71. st. 1. ZPP propisano je da sudac ne može obavljati sudačku dužnost, između ostalog, ako je sam punomoćnik stranke. Kako se u konkretnom slučaju radi o razlogu iz članka 71. točka 1. ZPP, koja odredba se temeljem odredbe članka 263. ZPP, u vezi s člankom 254. stavak 1. ZPP primjenjuje bez obzira je li stranka tražila izuzeće, sudski tumač, budući da je punomoćnik stranke koja je podnijela dokaz u vidu isprava prevedenih sa stranog jezika na jezik suda, ne može obavljati dužnost sudskog tumača u ovom predmetu, a kako je ista osoba ipak prevela isprave te ih dostavila kao dokaze uz podnesak, što nije mogla prema odredbi članka 71. stavak 1. ZPP, koja odredba je prisilne naravi, prevedene isprave nisu dokaz o postojanju činjenica na koje se te isprave odnose pa iz navedenog razloga te isprave nisu uzete u obzir kao dokaz (tako i VSRH u Pž-5044/06 od 21.09.2006). Pritom se ukazuje kako sud nije morao rješenjem pozvati tuženika na ispravak navedenog nedostatka jer se ne radi o formalnim nedostacima podneska u smislu čl. 109. ZPP, već o okolnostima koje se odnose na osnovanost toga hoće li se neke isprave koristi kao dokaz. Zaključno se navodi kako posljedice procesne radnje koju je poduzela osoba koja bi trebala biti izuzeta nastupaju odmah čim je radnja poduzeta po sili zakona, što odgovarajućom primjenom članka 71. i članka 72. stavak 1. ZPP znači da sud niti ne može uzeti u obzir dokaze koje je sastavila osoba koja ne može obavljati dužnost sudskog tumača, a kako to osnovano i ističu tužitelji.

10. Sporni ugovori u odjeljku A, Predmet kredita i uvjeti sadrže odredbu da su ugovori sklopljeni u Republici Austriji te da su u slučaju sporova mjerodavni pravni propisi koji vrijedi u Republici Austriji, a i u završnom dijelu Ugovora, ispod kojeg su potpisi ugovornih strana je navedeno da su Ugovori sklopljeni 15.2.2010., odnosno 26.10.2010. u [adresa] (koji se nalazi u Republici Austriji). Činjenica da su Ugovori solemnizirani po javnoj bilježnici u Varaždinu Zvijezdani Rauš-Klier ne pobija takav zaključak jer se u aktima te javne bilježnice OV-1442/10 od 19.2.2010. i OV- 10406/10 od 28.10.2010. ne navodi da su ugovorne strane pred javnim bilježnikom potpisale ugovor, već se navodi da su primatelji kredita podnijeli privatnu ispravu, predmetne Ugovore s Ispravama o zalogu Raiffeisenbank Leibnitz na potvrdu, da je javna bilježnica te privatne isprave ispitala te utvrdila da po svom obliku odgovaraju propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, da je te isprave sudionicima pročitala te ih upozorila da isprave imaju snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da su tužitelji, nakon što su Ugovori o kreditu sklopljeni i potpisani u Austriji, iste podnijeli javnoj bilježnici na potvrdu kako bi Ugovori na taj način postali ovršne isprave. Sud je na temelju navedenog utvrdio da su predmetni Ugovori zaključeni u Republici Austriji pa stoga za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba primijeniti pravo Republike Austrije prema odredbama čl. 20. st. 1. toč. 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91 i 88/01) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora te koje je i predmetnim ugovorima ugovoreno kao mjerodavno. Valja ukazati i na odredbe Rimske konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze iz 1980. te na odredbe Uredbe (EZ) br. 593/2008. Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne odredbe Rim I. U Republici Austriji Rimska konvencija o pravu mjerodavnom za ugovorne odnose iz 1980. (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija), stupila je na snagu 1. prosinca 1998. i bila je na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Rimsku konvenciju iz 1980. nedvojbeno možemo primijeniti na konkretne pravne odnose temeljem odredbe čl. 2. Konvencije budući je izričito propisano da se ona primjenjuje i u slučaju kada samo jedna ugovorna strana ima sjedište unutar zemalja potpisnica. Odredbom čl. 3. Rimske konvencije propisana je mogućnost izbora mjerodavnog prava koji su učinile stranke. Imajući u vidu navedeno, u potpunosti su neosnovani navodi tužitelja da bi odredba kojom je ugovorena primjena austrijskog prava kao mjerodavnog bila ništetna pa stoga i bez učinka, a tim više jer su sami tužitelji ugovorili upravo primjenu tog prava kao mjerodavnog pa ih onda takav sporazum i obvezuje. Slijedom navedenog, ništetnost ugovora bilo je moguće dokazivati samo unutar eventualnih razloga za ništetnost koje propisuje austrijsko pravo. Međutim, iz činjeničnog supstrata tužbe, a za koji je sud vezan, sukladno odredbi čl. 186. ZPP, a niti tijekom postupka tužitelji nisu ukazivali na razloge zbog kojih bi predmetni Ugovori bili ništetni u smislu normi ugovorenog (austrijskog) prava, već kao osnovni razlog ništetnosti ističu činjenicu da su Ugovori o kreditu sklopljeni u Republici Hrvatskoj jer da tuženik nije imao odobrenje nadležne institucije (HNB) za obavljanje bankarskih poslova u Republici Hrvatskoj, kao i da su Ugovori o kreditu, kao i Izjave o zasnivanju založnog prava, bili suprotni odredbama Zakona o deviznom poslovanju, Zakon o kreditnim institucijama, Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o javnom bilježništvu. Štoviše, tužitelji i kasnije tijekom postupka izričito otklanjaju primjenu austrijskog prava kao mjerodavnog. Ovaj sud je ipak, opreza radi, pribavio mjerodavno austrijsko pravo u vezi ugovornog odnosa stranaka iz parničnog predmeta koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-7650/21 u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, no obzirom da su na strani tužitelja izostali konkretni razlozi temeljem kojih oni smatraju da su u konkretnom slučaju ništetni Ugovori o kreditu sa Ispravama o zasnivanju založnog prava temeljem odredbi mjerodavnog i među strankama ugovorenog austrijskog prava, to ovaj sud nije analizirao mjerodavno strano pravo niti ga primijenio na odredbe spornih Ugovora jer je vezan činjeničnim supstratom tužbe (tako i Žs u Zagrebu u 7 Gž-3813/2023-2 od 19. ožujka 2024. i Žs u Varaždinu u Gž-174/2023-2 od 16. ožujka 2023.).

11. Ovaj sud je utvrdio da Ugovori o kreditu i Izjave o zasnivanju založnog prava, odnosno pojedine odredbe Ugovora o kreditu koje se citiraju u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu nisu ništetni i kada bi se primjenjivalo pravo Republike Hrvatske na predmetni spor te će su nastavku, opreza radi, iznijeti razlozi za zaključak o neosnovanosti glavnog i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva i u okviru normi hrvatskoga prava, iako se ono ne primjenjuje u konkretnom slučaju.

12. Neosnovano tuženik osporava korisnicima kredita status potrošača. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 46/07, 79/07, dalje: ZZP), propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Suprotno navodima tuženika, u slučaju kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana pretpostavka je da će se u tom pravnom poslu (u konkretnom slučaju u ugovorima o kreditu) navesti da se taj pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog, i zbog određenih pravnih posljedica (primjerice, visina stope zatezne kamate je različita za pravne i fizičke osobe), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, a u konkretnom slučaju navedeno se nije ostvarilo. Štoviše, uvidom u Ugovore o kreditu utvrđeno da je da u istima nije navedena namjena kredita. Ističe se kako ugovorne strane prilikom sklapanja pravnog posla definiraju, između ostalog, i svrhu sklapanja konkretnog pravnog posla, dakle da su korisnici kredita predmetne ugovore o kreditu sklopili za potrebe svoje poduzetničke, poslovne djelatnosti, isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu. Odredbom čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da će se u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačiti u korist druge strane. Kako tijekom postupka nije sporno da je tekst Ugovora o kreditu sastavio tuženik te da u ugovorima nije navedena namjena kredita, dok iz iskaza I. i II. tužitelja proizlazi da su krediti ishođeni radi zatvaranja postojećeg kredita u Dubrovačkoj banci, vraćanja pozajmica prijateljima, vraćanja dugova korisnika kredita i izvršenja renovacije kuće u [adresa],

[adresa], stoga se eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti korisnika kredita ima tumačiti u korist korisnika kredita temeljem čl. 320. st. 1. ZOO pa se stoga zaključuje da konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita (tako i u odluci Žs u Rijeci poslovni broj Gž-2076/2020-6 od 25. travnja 2022.). Iz iznijetih razloga je irelevantno što je II. tužiteljica u vrijeme sklapanja kredita imala tvrtku, a kako to proizlazi iz njezinog iskaza i iskaza I. tužitelja te iz izvatka iz sudskog registra za predmetnu tvrtku (list 401-402). Dakle, korisnici kredita su ugovore o kreditu zaključili kao fizičke osobe, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da su korisnici kredita predmetne Ugovore o kreditu zaključili u svrhu koja je namijenjena njihovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Zahtjev za sklapanje ugovora o kreditu koji je tuženik dostavio u spis sud nije uzeo u obzir iz razloga navedenih u odlomku 9. ove presude.

13. Tuženik je financijska institucija u Republici Austriji, upisana u sudski registar te države, što među strankama nije niti sporno, a iz priloženih dopisa Hrvatske narodne banke proizlazi da tuženik nije nikada dobio odobrenje Hrvatske narodne banke za rad kao banka u Republici Hrvatskoj te da se pružanjem usluga na teritoriju Republike Hrvatske u smislu odredbi čl. 87. st. 1., u svezi s čl. 370. Zakona o kreditnim institucijama ne smatra situacija kada strana banka odobrava kredit fizičkim ili pravnim osobama iz Republike Hrvatske, a to ne čini na području Republike Hrvatske, zbog čega takvo postupanje ne bi bilo protivno navedenom Zakonu. Dakle, iz navedenih isprava nedvojbeno proizlazi da se hrvatski državljani mogu zaduživati u inozemstvu bez posebnog odobrenja Hrvatske narodne banke, o čemu je riječ i u konkretnom slučaju. Valja istaknuti kako u trenutku sklapanja pravnih posla među strankama (15.2.2010. i 26.10.2010.) nije postojala potreba za izdavanjem odobrenja HNB za zaključenje ugovora o kreditu između banke koja ima sjedište na području Republike Austrije s državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita, niti odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama u vlasništvu državljana Republike Hrvatske u Republici Hrvatskoj, ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj. To ne proizlazi niti iz odredbi Zakona o bankama niti Zakona o kreditnim institucijama, sve do 30. rujna 2015., kada je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Jednako stajalište zauzeto je i u Zaključcima sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12. travnja 2016. Ponovno se ističe da su Ugovori o kreditu zaključeni u Republici Austriji, dok se Zakon o ništetnosti odnosio na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su zaključeni u Republici Hrvatskoj. To što je austrijska financijska institucija davala kredit hrvatskim državljanima-fizičkim osobama na teritoriju Republike Austrije, prema ocjeni ovoga suda, nije razlog zbog kojeg bi ugovori bili ništetni. Sud na temelju iskaza svjedoka OU, za koji utvrđuje da je u tom dijelu iskren i logičan te da nije u suprotnosti s priloženim materijalnim dokazima, utvrđuje da tuženik nije imao zaposlene posrednike niti angažirane vanjske suradnike koji bi za njegov račun na području Republike Hrvatske vršili poslove posredovanja prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa državljanima Republike Hrvatske pa tako i sa I-II tužiteljima i pok. ZUR, pri čemu se posebno ističe da iz iskaza svjedoka proizlazi da se CU u nekim predmetima korisnika kredita pojavljivao kao osoba od povjerenja korisnika kredita (ne od tuženika) i kao prevoditelj, a nije bio u nikakvom radnom odnosu sa bankom. Tužitelji nisu ničim dokazali da bi CU bio zaposlen kao posrednik ili angažiran kao vanjski suradnik od strane tuženika za poslove posredovanja pri zaključenju ugovora o kreditu sa državljanima Republike Hrvatske te se ukazuje da činjenica korištenja usluga „posrednika“ kojeg su tužitelji očito sami angažirali, a koji nije ni u kakvom pravnom odnosu s tuženikom, nije i ne može biti dokaz obavljanja bankarske djelatnosti tuženika na području Republike Hrvatske. Imajući u vidu naprijed navedeno, posve su neosnovani i promašeni navodi tužitelja da bi konačni cilj predmetnih pravnih poslova bio izbjegavanje primjene prava Republike Hrvatske, i to odredbi ZOKI i Zakona o deviznom poslovanju.

14. Po ocjeni ovoga suda predmetni ugovori o kreditu nisu ništetni niti da su zaključeni u Republici Hrvatskoj na temelju odredbe čl. 322. ZOO koja u st. 1. propisuje da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Stavkom 2. te odredbe propisano je da ukoliko je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. U konkretnom slučaju sud nije ocijenio da bi sklapanje predmetnog ugovora o kreditu kojim su se tužitelji kao državljani Republike Hrvatske zadužili u Republici Austriji bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Pri tome je u postupku utvrđeno da je cjelokupna obrada kredita, kao i potpisivanje i isplata iznosa kredita izvršena u sjedištu tuženika u Republici Austriji u okviru tuženikovog redovnog poslovanja, a suprotne tvrdnje tužitelja da je ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj i da je tuženik poslovao na području Republike Hrvatske tužitelji u postupku nisu dokazali. Dodatno se ukazuje kako je odredbom čl. 28. st. 3. Zakona o deviznom poslovanju – "Narodne novine", broj: 36/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 145/10 i 76/13) tuzemnim primateljima kredita bilo je izričito dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama.

15. Prvenstveno valja ukazati na razliku između čina solemnizacije (potvrđivanja privatne isprave) koji je propisan odredbama čl. 54., čl. 57., čl. 58 i čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj: 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/10, 126/16-dalje: ZJB) i čina sklapanja pravnog posla. Naime, činom solemnizacije se dodatno osnažuje pravni odnos između dužnika i vjerovnika u Republici Hrvatskog, kojim se omogućuje poduzimanje pravnih radnji vjerovniku radi zaštite njegovih prava u vezi eventualnog neispunjenja osnovnog pravnog posla. Ugovor o kreditu nije sklopljen od strane javne bilježnice niti je sklopljen u njezinom uredu, već je javna bilježnica potvrdila privatne isprave-Ugovore o davanju kredita sa Ispravama o zasnivanju založnog prava koje su joj stranke-korisnici kredita podnijele na potvrdu. Iz sadržaja potvrda javne bilježnice poslovni broj OV-1442/10 od 19. veljače 2010. i OV-10406/10 od 28. listopada 2010. kojima su potvrđeni (solemnizirani) Ugovori o kreditu sa Ispravama o zasnivanju založnog prava proizlazi da isti po svojem obliku odgovaraju propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svojem sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta te da je javna bilježnica sudionicima isprave pročitala i upozorila ih na pravne posljedice, a to je da potvrđene privatne isprave imaju snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a da su isti izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Iz teksta navedenih javnobilježničkih potvrda jasno proizlazi da je javna bilježnica utvrdila identitet stranaka i njihovu sposobnost za zaključenje predmetnog pravnog posla, što da je u skladu s odredbom čl. 34. ZJB te da predmetne isprave predstavljaju javnobilježničke akte u smislu odredbe članka 54. ZJB pa stoga i valjane pravne osnove za upis hipoteke na nekretnini označenoj kao kčbr. [katastarska čestica], upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja u to vrijeme bila u vlasništvu korisnice kredita, sada pok. ZUR temeljem odredbi čl. 43. i 108. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 91/96, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13, 60/13 i 108/17, u nastavku teksta: ZZK). Naznačene potvrde javne bilježnice sastavljene su na temelju odredbe članka 59. ZJB. Dakle, iz potvrde javne bilježnice razvidno kako je ista utvrdila da su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ovog pravnog posla te da im je ona objasnila smisao i posljedice posla i uvjerila se u njihovu pravu i ozbiljnu volju, što su korisnici kredita svojim potpisom i potvrdili. Utvrđuje se dakle da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke za osnivanje založnog prava na opisanoj nekretnini, u skladu s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst i 94/17, u nastavku:ZV) te odredbama članaka 54. i 55. stavak 1. ZZK te da predmetni Ugovori o davanju kredita sa Ispravama o zasnivanju založnog prava koji su sastavljeni u formi javnobilježničkog akta zadovoljavaju sve zakonske uvjete za njihovu valjanost pa da je shodno tome zemljišnoknjižni odjel tog suda izvršio upis hipoteke na naznačenoj nekretnini temeljem valjanih pravnih osnova. Stoga su posve neosnovani navodi tužitelja da Ugovori o kreditu ne udovoljavaju uvjetima javnobilježničke isprave. Vezano za navode tužitelja da je javna bilježnica potvrdila Ugovor o kreditu bez sastavljanja posebnog javnobilježničkog akta (uz koji ima biti prošiven i Ugovor o kreditu) te bez prisutnosti svjedoka te odredbu čl. 59. st. 4. ZJB na koju se pozivaju valja istaknuti kako ta odredba propisuje da ako privatna isprava po svom obliku i sadržaju ne odgovara zahtjevima iz stavka 3. toga članka (privatna isprava koja odgovara po svom obliku propisima javnobilježničke isprave i propisima o sadržaju javnobilježničkog akta te koju su potpisali sudionici iz članka 69. stavka 1. točke 2.) ZJB), potvrda će se izvršiti sastavljanjem posebnog javnobilježničkog akta. Privatna se isprava u tom slučaju mora proširiti s javnobilježničkim aktom, i smatrat će se sastavnim dijelom i dopunom javnobilježničkog akta. U tom slučaju privatnu ispravu potpisuje i javni bilježnik i svjedoci. Obzirom da naprijed navedene privatne isprave odgovaraju po svom obliku propisima javnobilježničke isprave (članak 43. do 48. ZJB) i propisima o sadržaju javnobilježničkog akta (članka 69. stavka 1. točke 2., 4. i 6. ZJB) te da su ih potpisali sudionici iz članka 69. stavka 1. točke 2. ZJB, one se temeljem čl. 59. st. 3. ZJB potvrđuju bez sastavljanja posebnog javnobilježničkog akta na taj način što će se na ispravu staviti posvjedočenja navedena u članku 69. točki 1., 3. i 5. ovoga Zakona, što je učinjeno i u konkretnom slučaju pa je neosnovano i posve promašeno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 59. st. 4. ZJB koja se iz iznijetih razloga ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

15.1. Vezano za navode tužitelja da je javna bilježnica trebala obratiti pozornost da predmetni Ugovori o kreditu ne ispunjavaju bitne elemente propisane odredbama Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da ne sadrže valjanu činidbu, slijedom čega da se strane o istoj ne mogu niti nagoditi, niti se povodom iste može sačiniti javnobilježnički akt koji bi takvu činidbu potvrdio te da je ista ujedno i previdila da je spornim Ugovorima o kreditu i akcesornim Ispravama ugovoreno i obračunavanje kamata na kamate, što je eklatantan primjer zabrane anatocizma propisane odredbom čl. 27. Zakona o obveznim odnosima pa da stoga takova činidba ne može predstavljati činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi, slijedom čega da ne može ni biti potvrđena imajući u vidu odredbu čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu, kao i da ista ujedno previdila kako sastavni dio ugovora predstavljaju i "Opći uvjeti poslovanja", a koji ugovoru ne prileže pa da je stoga nejasno na koji je način bila u mogućnosti tužiteljima protumačiti i pojasniti taj dio ugovora, odnosno prava i obveze koje preuzimaju tužitelji, valja tužiteljima ukazati na odredbu čl. 57. ZJB koja propisuje kako pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se pročitati samo na zahtjev stranaka, što se utvrđuje i u samom javnobilježničkom aktu. Pritom valja napomenuti kako je USRH u rješenju broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. zauzeo pravno stajalište da javni bilježnik nije imao zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Javna bilježnica je u konkretnom slučaju u cijelosti postupila prema svojim zakonskim ovlastima sadržanim u relevantnim odredbama ZJB pa u stoga naprijed iznijeti navodi tužitelja posve neosnovani i promašeni.

16. Posve su promašeni navodi tužitelja da Ugovori o kreditu ne sadrže odredbe o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, obzirom da u konkretnom slučaju nije niti ugovorena promjenjiva kamatna stopa već se radi o fiksnoj kamatnoj stopi za cjelokupno vrijeme trajanja kredita čija je visina jasno i nedvojbeno određena u Ugovorima o davanju kredita te je povrh toga jasno i nedvojbeno određeno da se da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi za cjelokupno vrijeme trajanja kredita (Odjeljak A, Predmet Ugovora i uvjeti). Njihovo pozivanje u činjeničnom supstratu tužbe na odredbu Ugovora o kreditu kojom je propisano: "Kod promjene uvjeta moguća je promjena rata", što da je apsolutno protivno imperativnoj odredbi Zakona o zaštiti potrošača je irelevantno jer niti su tvrdili da je tuženik promijenio uvjete kredita, čime bi došlo do promjene rata, a niti su navedeno dokazali. U odnosu na navode tužitelja kako iz akcesornog pravnog posla- Isprave o zasnivanju založnog prava proizlazi da bi tražbina tuženika prema tužiteljima bila viša za čak 31.500,00 EUR i 10.500,00 EUR negoli se prikazuje u samom Ugovoru o kreditu i to po osnovi "dodatnih pristojbi" valja napomenuti da iako iz Isprava o zasnivanju založnog prava od 15.2.2010. i 26.10.2010. proizlazi da korisnica kredita ZUR kao vlasnica predmetne nekretnine dozvoljava da se upiše založno pravo na istoj u korist kreditora u iznosima glavnice kredita, zajedno sa kamatom, zateznom kamatom i osiguranjem za dodatne pristojbe u iznosima od 31.500,00 EUR i 10.500,00 EUR, založno pravo je temeljem rješenja Zemljišnoknjižnog odjela ovog suda (list 39-40 spisa) upisano u iznosu od 105.000,00 EUR i 35.000,00 EUR glavnice s pripadajućim redovnim interkalarnim i zateznim kamatama te naknadnim troškovima za korist kreditora, sukladno odredbama Ugovora o davanju kredita, dakle nije niti upisano za troškove dodatnih pristojbi u spomenutim iznosima. Povrh toga, uvidom u Isprave o zasnivanju založnog prava, odjeljak C, Ostale odredbe, utvrđeno je da je toč. 3. tog odjeljka naslovljenom kao "Osiguranje plaćanja dodatnih pristojbi" navedeno na ono služi za pokrivanje svih dodatnih obaveza koje bi nastale iz dužničkog odnosa, a koje nemaju isti položaj s iznosom zajma, zaostale kamate dulje od tri godine, odnosno zatezne kamate i kamate na kamate, preko najviše ponude kamata i fruktifikacijskih kamata do ugovorenih naknada za naknadu, pristojbe za obradu, troškovi (gotovinske izdatke, pristojbe, porezi, javna davanja) koji su nastali osnivanjem i završetkom dužničkog odnosa, troškovi opomena, troškovi poravnanja procesa, izvršenja, troškovi procjene, intabulacije (knjiženje duga na nečiju imovinu), troškovi prestanka i troškovi ustupanja, troškovi za sudjelovanje u postupku procjene, postupku dražbe, troškovi podjele i postupka insolvencije, sudski i vansudski troškovi pravnog zastupanja. Dakle, suprotno tvrdnjama tužitelja u predmetnim Ispravama o zasnivanju založnog prava vrlo je jasno, detaljno i nedvojbeno navedeno u čemu se sastoji osiguranje dodatnih pristojbi, dok je u odjeljku B Jamstvo-osiguranje navedena jasno i nedvojbeno navedena visina dodatnih pristojbi u iznosima od 31.500,00 EUR i 10.500,00 EUR pa su stoga neosnovani navodi da bi predmetne odredbe bile ništetne, budući da su predmetne odredbe jasne i precizno određene. Tuženik je dakle u sadržaj Isprava o zasnivanju založnog prava unio koji su to opravdani razlozi zbog kojih je bilo nužno ugovoriti plaćanje dodatnih pristojbi.

17. Odnosu na zahtjev sadržan u eventualno kumuliranog tužbenom zahtjevu te tvrdnje glede tog zahtjeva da tuženik nije obračunavao i zatvarao otvorenu kreditnu poziciju na predviđeni način, odnosno da je derogirao ugovornu odredbu kojom je predviđeno da se isplatom paušalnog obroka podmiruju i glavnica i kamata te da je koristio mogućnost koja mu je ostavljena na dispoziciji odredbom B.3, Kamate i odredbom C. Opći poslovni uvjeti i da nije uplaćene obroke koristio na način da istima zatvara alikvotni dio glavnice i kamata, kao i da je na kraju svakog tromjesečnog razdoblja, obračunavao iznos kamata i pripisivao ih glavnici kredita (uglavničavao ih) te na taj način dobivao veću osnovicu na koju će se u idućem tromjesečnom razdoblju obračunavati kamate te da se tako iznos zaduženja tužitelja (i potencijalna dobit tuženika) eksponencijalno povećavala, kao i da je određivanje i obračunavanje kamate kao i iznosa zaduženja, zapravo ostavljeno na dispoziciji tuženiku, valja napomenuti kako se istaknuti navodi svode na osporavanje visine tražbine tuženika koju ima s osnova predmetnih ovršnih isprava prema tužiteljima, odnosno na eventualni žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona te takve tvrdnje nisu i ne mogu biti predmetom ovog postupka u kojem se utvrđuje ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti, odnosno pojedinih odredbi, tim više jer se tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ovrhe nedopuštenom iz navedenog žalbenog razloga ili isplata određenog novčanog iznosa, već kako je to navedeno, utvrđenje ništetnosti. Imajući u vidu da je predmet glavnog i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti, to je odbijen kao neosnovan dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine zaduženja tužitelja prema isključivo uvodnim odredbama Ugovora te zaduženja na način kako ga obračunava tuženik, tim više jer ništetnost utvrđuje sud, a ne vještak pa je takav dokazni prijedlog tužitelja i iz toga razloga suvišan. Razmatrajući odredbe koje eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelji predlažu utvrditi ništetnim, a koje glase: "fiksne kamate se obračunavaju naknadno od dotičnog salda kreditnog računa; u slučaju neredovite otplate obračunavaju se zatezne kamate do dospjelog iznosa, od kratkoročnih proširenja dodatno se obračunavaju kamate za prekoračenje do proširenog iznosa" ističe se kako iz sadržaja tih odredbi nije moguće zaključiti da je određeno da se obračunavaju zatezne kamate u apsolutnom iznosu i da se iste pripisuju glavnici uz daljnje plaćanje zatezne kamate na tako obračunati iznos jer sadržaj tih odredbi, suprotno tvrdnjama tužitelja uopće ne upućuje na navedeno. Ujedno se napominje kako tužitelji nisu postavili tužbeni zahtjev opisno da sadrži zabranu anatocizma, već traže da se navedene odredbe utvrde ništetnim, a sud razmatrajući sadržaj tih odredbi nije našao da bi one bile ništetne niti da bi njima bio određen anatocizam. Ujedno se ponovno napominje kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti austrijsko pravo, no obzirom da su na strani tužitelja izostali konkretni razlozi temeljem kojih oni smatraju da su u konkretnom slučaju navedene odredbe ništetne temeljem odredbi mjerodavnog i među strankama ugovorenog austrijskog prava, to ovaj sud nije analizirao mjerodavno strano pravo niti ga primijenio na naprijed navedene odredbe spornih Ugovora jer je vezan činjeničnim supstratom tužbe pa stoga nije niti utvrdio da li je austrijskim pravom zabranjen anatocizam u poslovanju financijskih institucija. Razmatrajući odredbe koje eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelji predlažu utvrditi ništenim, a koje glase: "Nadalje su na snazi Opći poslovni uvjeti austrijskog kreditnog poslovanja u sadašnjem važećem izdanju, a naročito se ukazuje na točke 2, 9, 11, 19, 20, 21, 38 i 59", sud nije našao niti da bi te odredbe bile ništetne. Tužitelji uopće ne tvrde iz kojeg razloga bi Opći poslovni uvjeti austrijskog kreditnog poslovanja, a naročito točke 2, 9, 11, 19, 20, 21, 38 i 59 za koje je u Ugovorima utvrđeno da su i dalje na snazi bili ništetni i zašto one ne bile na snazi niti tekst istih dostavljaju u spis, već štoviše, izričito otklanjaju primjenu austrijskog prava. Uzgredno se napominje da se Opći uvjeti poslovanja koji prileže na l. 367-375 spisa, a koje u spis dostavlja tuženik odnose na tuženika, a ne radi se dakle o Općim poslovnim uvjetima austrijskog kreditnog poslovanja. Razmatrajući dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: "a kojima se omogućava kreditoru da protivno odredbama navedenog Ugovora definiranim pod odredbom "A Predmet kredita i uvjeti", na kraju svakog tromjesečnog razdoblja samovlasno uglavničava ugovorene kamate i zatezne kamate i troškove razdoblja" ukazuje se da se postupak radi utvrđenja ništetnosti može voditi radi utvrđenja ništetnosti ugovora u cijelosti ili pojedinih njegovih odredbi pa stoga naprijed citirani dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja obzirom da je predmet eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđenje ništetnosti naprijed citiranih odredbi ne može biti dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi, već se radi o zaključku tužitelja koji su oni samoinicijativno nadodali u tužbeni zahtjev ispod odredbi koje u tom zahtjevu predlažu utvrditi ništetnim pa je i taj dio zahtjeva neosnovan.

18. Podredno valja istaknuti kako ZV nije postavio nikakva ograničenja za strane fizičke i pravne osobe te one mogu stjecati založno pravo kao i hrvatski državljani na nekretninama u Republici Hrvatskoj.

19. Iskaze I i II tužitelja te zakonskog zastupnika tuženika i svjedoka OU sud ocjenjuje logičnim i uvjerljivim u dijelovima u kojima su oni suglasni dokumentaciji koja prileži spisu, kao i u dijelu u kojem su ti iskazi međusobno suglasni.

20. Zaključno se ukazuje kako je ovaj sud, suprotno tvrdnjama tužitelja, utvrdio da su korisnici kredita na dan sklapanja ugovora znali vrstu kamate koja je ugovorena (fiksna), visinu redovne kamate, zateznu kamate (redovna kamata uvećana za 6 %), broj mjesečnih obroka koje moraju otplatiti, visinu mjesečnog obroka, dospijeće, kao i početak obračuna kamata jer su svi ti elementi navedeni u ugovorima, obračunske termine (31.03., 30.06., 31.09., 31.12.) pa prema tome nema govora o nikakvoj neodredivosti elemenata pravnog posla, kako to s pravom ističe tuženik. Dakle, ovaj sud utvrđuje da predmetni Ugovori o davanju kredita i Isprave o zasnivanju zasnivanju založnog prava nisu ništetni, a niti su ništetne pojedine odredbe sadržane u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu pa da slijedom toga nije došlo do ispunjenja uvjeta prema kojima bi svaka stranka bila dužna drugoj vratiti ono što je temeljem takvog ugovora primila, zbog čega da je neosnovan i zahtjev tužitelja radi brisanja uknjižbe založnog prava (hipoteke) na naprijed navedenoj nekretnini.

21. Obzirom da je tuženik prigovorio da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, to je sud temeljem čl. 40. st. 3. ZPP na pripremnom ročištu od 29.2.2024. brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti i rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 EUR. Potrebno je istaknuti da je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti, bez kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu dakle da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti, to ovaj sud smatra da je naznačena vrijednost predmeta spora u tužbi od strane tužitelja u iznosu od 201.000,00 kn doista suviše visoko naznačena, kako to ispravno prigovara tuženik pa je stoga odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,00 EUR.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP. Tuženiku je za radnje obavljene dok vrijednost predmeta spora iznosi 26.677,28 EUR (201.000,00 kn) priznat trošak sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23- dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 15.10.2019., 8.11.2019. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 8.3.2016., 6.9.2016., 8.6.2017., 11.12.2018. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za zastupanje na ročištima od 6.2.2017., 7.2.2018., 29.1.2024. tuženiku je priznat trošak u iznosu od 100,00 EUR za svako navedeno ročište temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife, odnosno ne više od 50 bodova, budući da su ista ročišta odgođena prije početka raspravljanja, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tuženik odbijen. Tuženiku je za radnje obavljene dok vrijednost predmeta spora iznosi 10.000,00 EUR priznat trošak sastavljanja podneska od 11.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 29.2.2024., 8.5.2024., 7.11.2024. i 8.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tuženiku je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat mu je i trošak prijevoda zamolnice po sudskom tumaču u iznosu od 146,25 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

22.1. Tuženiku nije priznat zatraženi putni trošak njegova punomoćnika za uporabu vlastitog automobila na relaciji Varaždin-Zagreb-Varaždin te trošak cestarine (čija osnov i visina nije ničim dokumentirana) prema Tbr. 50. Tarife u vezi pristupa na ročišta, jer u sjedištu suda pred kojim se vodi postupak ima odvjetnika koji su mogli zastupati tuženika u parnici, a trošak zastupanja od strane odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi postupak može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu prvostupanjskog suda (tako i Županijski sud u zagrebu, Gž-9450/01 od 17. rujna 2002.). Povrh toga, uzgredno valja napomenuti da, iako je sjedište Ureda tuženikovih punomoćnika bilo u Varaždinu, 16.10.2019. tuženik u spis dostavlja podnesak iz kojeg proizlazi da tuženika sada zastupaju isti punomoćnici, no međutim sada iz Odvjetničkog društva čije sjedište je sada u Zagrebu (ne više u Varaždinu), dakle upravo u sjedištu ovog suda, dok je u Varaždinu Pisarnica tog Društva pa mu onda za radnje od 16.10.2019. pa nadalje ne bi niti pripadao taj trošak, čak i da zahtjev nije neosnovan iz naprijed iznijetog razloga. Člankom čl. 4. st. 1. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" broj: 118/18-u daljnjem tekstu ZOSP) propisano je da obveza plaćanja sudskih pristojbi nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. Pritom valja napomenuti kako obveza plaćanja pristojbi u ovom postupku još nije niti nastala jer postupak nije pravomoćno okončan. Osim toga, ukoliko ova presuda bude potvrđena, tuženik će uspjeti u sporu, stoga isti nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na odgovor na tužbu. Primjenom članka 4. stavka 2. ZOSP na plaćanje pristojbe na odgovor na tužbu bit će pozvani tužitelji jer nisu uspjeli u sporu. Stoga niti zatraženi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu tuženiku nije priznat. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podnesaka od 23.6.2016., 8.6.2017. i 8.6.2017. u kojem ponavlja svoje prigovore apsolutne nenadležnosti sudova Republike Hrvatske i dostavlja sudsku praksu glede navedenog jer je taj prigovor iznio još u odgovoru na tužbu pa ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja drugog podneska od 15.10.2019. jer mu je već priznat trošak za podnesak sa tim istim danom. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podneska od 2.10.2020., 13.9.2022., 15.12.2022. kojim požuruje sud u postupanju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Nije mu priznat niti trošak sastavljanja drugog podneska s tim istim danom jer spisu prileži samo jedan podnesak s tim danom. Nije mu priznat trošak sastavljanja podnesaka od 9.6.2021., 5.9.2023., 30.3.2024. jer podnesci s tim danom ne prileže spisu. Tuženiku nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu bez obzira što je ista radnja predviđena u Tbr. 9.3 Tarife jer takav trošak ne može biti potreban radi vođenja parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP što je prvi kriterij za dosudu takvog troška. Naime, ročište za objavu ispunjava u prvom redu načelo javnosti odnosno interes javnosti biti upoznata sa rezultatom suđenja te predstavlja pravo stranaka i javnosti, a nikako obvezu. Isto ročište ne zahtjeva nikakve pripreme, traje minimalno te nema obveznog sadržaja za stranke zbog propuštanja kojega bi mogle nastupiti bilo kakve negativne posljedice. Naime, stranka koja ne pristupi, a uredno je obaviještena, odluku sa obrazloženjem može preuzeti sa internetske stranice e-oglasna ploča suda. Stranci koja nije bila obaviještena, sud će odluku dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena. U takvoj situaciji, dosuda troškova bi predstavljala neopravdano poskupljenje postupka što je protivno i čl. 10. st. 1. ZPP. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, 24. veljače 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. I. - IV. tužiteljima po punomoćniku uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 146,45 EUR (solidarno)

2. tuženiku po punomoćniku