REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Sisku - Stalna služba u Petrinji
Trg dr. Franje Tuđmana 12
44250 Petrinja
Poslovni broj: P-318/2022-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužiteljice FĐS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Vlasti Joksimović, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave u prisutnosti stranaka, na ročištu da objavu presude dana 24. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici FĐS, po osnovi preplate anuiteta vezanih uz tečaj CHF, isplati iznos od 11.040,17 eura sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:
- 2,91 eur od 31.10.2008. god. do isplate
- 0,28 eur od 05.11.2008. god. do isplate
- 2,87 eur od 06.11.2008. god. do isplate
- 0,58 eur od 07.11.2008. god. do isplate
- 10,78 eur od 31.12.2008. god. do isplate
- 12,52 eur od 31.01.2009. god. do isplate
- 13,30 eur od 28.02.2009. god. do isplate
- 10,85 eur od 31.03.2009. god. do isplate
- 11,24 eur od 30.04.2009. god. do isplate
- 6,15 eur od 31.05.2009. god. do isplate
- 2,00 eur od 05.06.2009. god. do isplate
- 5,32 eur od 30.06.2009. god. do isplate
- 5,95 eur od 31.07.2009. god. do isplate
- 7,53 eur od 31.08.2009. god. do isplate
- 7,35 eur od 30.09.2009. god. do isplate
- 5,85 eur od 31.10.2009. god. do isplate
- 1,33 eur od 02.11.2009. god. do isplate
- 8,66 eur od 30.11.2009. god. do isplate
- 10,71 eur od 31.12.2009. god. do isplate
- 14,01 eur od 31.01.2010. god. do isplate
- 13,15 eur od 28.02.2010. god. do isplate
- 17,42 eur od 31.03.2010. god. do isplate
- 16,48 eur od 30.04.2010. god. do isplate
- 18,43 eur od 31.05.2010. god. do isplate
- 31,33 eur od 30.06.2010. god. do isplate
- 10,50 eur od 31.07.2010. god. do isplate
- 15,52 eur od 04.08.2010 . god. do isplate
- 36,01 eur od 31.08.2010. god. do isplate
- 33,64 eur od 30.09.2010. god. do isplate
- 34,43 eur od 31.10.2010. god. do isplate
- 37,45 eur od 30.11.2010. god. do isplate
- 49,36 eur od 31.12.2010. god. do isplate
- 41,15 eur od 31.01.2011. god. do isplate
- 38,80 eur od 15.02.2011. god. do isplate
- 40,41 eur od 15.03.2011. god. do isplate
- 41,16 eur od 15.04.2011. god. do isplate
- 45,57 eur od 15.05.2011. god. do isplate
- 54,70 eur od 16.06.2011. god. do isplate
- 67,77 eur od 28.07.2011. god. do isplate
- 75,97 eur od 17.08.2011. god. do isplate
- 60,18 eur od 15.09.2011. god. do isplate
- 55,87 eur od 03.11.2011. god. do isplate
- 10,83 eur od 03.11.2011. god. do isplate
- 46,50 eur od 05.12.2011. god. do isplate
- 57,37 eur od 01.01.2012. god. do isplate
- 60,90 eur od 06.02.2012. god. do isplate
- 60,42 eur od 05.03.2012. god. do isplate
- 58,03 eur od 05.04.2012. god. do isplate
- 59,23 eur od 04.05.2012. god. do isplate
- 60,62 eur od 31.05.2012. god. do isplate
- 59,04 eur od 06.07.2012. god. do isplate
- 59,45 eur od 06.08.2012. god. do isplate
- 58,27 eur od 05.09.2012. god. do isplate
- 56,20 eur od 05.10.2012. god. do isplate
- 69,94 eur od 06.11.2012. god. do isplate
- 57,82 eur od 07.12.2012. god. do isplate
- 59,91 eur od 08.01.2013. god. do isplate
- 55,45 eur od 07.02.2013. god. do isplate
- 56,14 eur od 08.03.2013. god. do isplate
- 59,65 eur od 05.04.2013. god. do isplate
- 57,73 eur od 06.05.2013. god. do isplate
- 53,57 eur od 05.06.2013. god. do isplate
- 52,59 eur od 05.07.2013. god. do isplate
- 52,81 eur od 06.08.2013. god. do isplate
- 54,39 eur od 06.09.2013. god. do isplate
- 57,90 eur od 04.10.2013. god. do isplate
- 6,29 eur od 31.10.2013. god. do isplate
- 4,84 eur od 31.10.2013. god. do isplate
- 53,71 eur od 08.11.2013. god. do isplate
- 58,45 eur od 06.12.2013. god. do isplate
- 56,30 eur od 08.01.2014. god. do isplate
- 53,28 eur od 07.02.2014. god. do isplate
- 54,25 eur od 09.03.2014 . god. do isplate
- 3,51 eur od 28.04.2014. god. do isplate
- 52,54 eur od 07.05.2014. god. do isplate
- 52,45 eur od 24.05.2014. god. do isplate
- 51,55 eur od 03.06.2014. god. do isplate
- 50,03 eur od 02.07.2014. god. do isplate
- 54,40 eur od 08.08.2014. god. do isplate
- 0,22 eur od 08.08.2014. god. do isplate
- 55,45 eur od 01.09.2014. god. do isplate
- 55,44 eur od 30.09.2014. god. do isplate
- 5,15 eur od 07.10.2014. god. do isplate
- 6,69 eur od 07.10.2014. god. do isplate
- 56,57 eur od 02.11.2014. god. do isplate
- 57,78 eur od 30.11.2014. god. do isplate
- 57,27 eur od 27.12.2014. god. do isplate
- 68,08 eur od 29.01.2015. god. do isplate
- 50,79 eur od 27.02.2015. god. do isplate
- 3,95 eur od 27.02.2015. god. do isplate
- 0,42 eur od 28.02.2015. god. do isplate
- 52,60 eur od 27.03.2015. god. do isplate
- 3,63 eur od 28.03.2015. god. do isplate
- 54,41 eur od 30.04.2015. god. do isplate
- 56,22 eur od 02.06.2015. god. do isplate
- 56,46 eur od 30.06.2015. god. do isplate
- 58,04 eur od 28.07.2015. god. do isplate
- 58,04 eur od 28.08.2015. god. do isplate
- 58,04 eur od 29.09.2015. god. do isplate
- 12,26 eur od 29.10.2015. god. do isplate
- 7,25 eur od 31.10.2015. god. do isplate
- 58,04 eur od 30.11.2015. god. do isplate
- 59,85 eur od 29.12.2015. god. do isplate
- 91,10 eur od 28.01.2016. god. do isplate
- 29,44 eur od 05.02.2016. god. do isplate
- 85,28 eur od 26.02.2016. god. do isplate
- 9,93 eur od 19.03.2016. god. do isplate
- 75,41 eur od 25.03.2016. god. do isplate
- 73,28 eur od 25.04.2016. god. do isplate
- 70,26 eur od 30.05.2016. god. do isplate
- 74,88 eur od 24.06.2016. god. do isplate
- 74,64 eur od 30.07.2016. god. do isplate
- 73,13 eur od 31.08.2016. god. do isplate
- 74,76 eur od 26.09.2016. god. do isplate
- 14,61 eur od 26.10.2016. god. do isplate
- 75,54 eur od 27.10.2016. god. do isplate
- 75,24 eur od 30.11.2016. god. do isplate
- 79,16 eur od 31.12.2016. god. do isplate
- 77,57 eur od 08.02.2017. god. do isplate
- 77,24 eur od 01.03.2017. god. do isplate
- 76,79 eur od 01.04.2017. god. do isplate
- 44,88 eur od 04.05.2017. god. do isplate
- 83,43 eur od 31.05.2017. god. do isplate
- 16,78 eur od 29.06.2017. god. do isplate
- 18,53 eur od 27.07.2017. god. do isplate
- 37,46 eur od 29.07.2017. god. do isplate
- 69,40 eur od 30.08.2017. god. do isplate
- 85,59 eur od 14.09.2017. god. do isplate
- 37,83 eur od 29.09.2017. god. do isplate
- 12,51 eur od 31.10.2017. god. do isplate
- 60,73 eur od 31.10.2017. god. do isplate
- 60,45 eur od 30.11.2017. god. do isplate
- 59,05 eur od 30.12.2017. god. do isplate
- 33,27 eur od 24.01.2018. god. do isplate
- 80,00 eur od 03.03.2018. god. do isplate
- 58,76 eur od 29.03.2018. god. do isplate
- 51,25 eur od 02.05.2018. god. do isplate
- 23,41 eur od 30.05.2018. god. do isplate
- 62,14 eur od 30.06.2018. god. do isplate
- 68,88 eur od 27.07.2018. god. do isplate
- 66,57 eur od 29.08.2018. god. do isplate
- 38,25 eur od 30.09.2018. god. do isplate
- 40,17 eur od 01.10.2018. god. do isplate
- 12,66 eur od 31.10.2018. god. do isplate
- 56,37 eur od 31.10.2018. god. do isplate
- 65,84 eur od 30.11.2018. god. do isplate
- 38,44 eur od 18.01.2019. god. do isplate
- 92,10 eur od 29.01.2019. god. do isplate
- 129,28 eur od 01.03.2019. god. do isplate
- 53,07 eur od 02.04.2019. god. do isplate
- 146,16 eur od 22.07.2019. god. do isplate
- 14,30 eur od 21.08.2019. god. do isplate
- 99,75 eur od 28.08.2019. god. do isplate
- 83,75 eur od 30.09.2019. god. do isplate
- 7,75 eur od 28.10.2019. god. do isplate
- 56,20 eur od 28.10.2019. god. do isplate
- 5,96 eur od 28.10.2019. god. do isplate
- 7,02 eur od 31.10.2019. god. do isplate
- 42,22 eur od 05.11.2019. god. do isplate
- 25,29 eur od 10.11.2019. god. do isplate
- 42,30 eur od 29.11.2019. god. do isplate
- 64,04 eur od 28.12.2019. god. do isplate
- 70,81 eur od 28.01.2020. god. do isplate
- 18,45 eur od 31.01.2020. god. do isplate
- 45,76 eur od 28.02.2020. god. do isplate
- 8,11 eur od 07.03.2020. god. do isplate
- 60,78 eur od 30.03.2020. god. do isplate
- 32,40 eur od 02.04.2020. god. do isplate
- 77,83 eur od 29.04.2020. god. do isplate
- 55,49 eur od 29.05.2020. god. do isplate
- 88,61 eur od 29.06.2020. god. do isplate
- 16,24 eur od 13.07.2020. god. do isplate
- 37,78 eur od 22.07.2020. god. do isplate
- 42,84 eur od 29.07.2020. god. do isplate
- 55,99 eur od 01.09.2020. god. do isplate
- 21,85 eur od 30.09.2020. god. do isplate
- 37,87 eur od 06.10.2020. god. do isplate
- 14,20 eur od 07.10.2020. god. do isplate
- 12,87 eur od 23.10.2020. god. do isplate
- 48,21 eur od 28.10.2020. god. do isplate
- 6,67 eur od 29.10.2020. god. do isplate
- 8,68 eur od 29.10.2020. god. do isplate
- 123,30 eur od 01.12.2020. god. do isplate
- 21,41 eur od 19.12.2020. god. do isplate
- 18,61 eur od 03.01.2021. god. do isplate
- 21,85 eur od 06.01.2021. god. do isplate
- 12,89 eur od 13.01.2021. god. do isplate
- 78,32 eur od 30.01.2021. god. do isplate
- 74,12 eur od 02.03.2021. god. do isplate
- 72,61 eur od 30.03.2021. god. do isplate
- 67,14 eur od 29.04.2021. god. do isplate
- 52,76 eur od 28.05.2021. god. do isplate
- 43,85 eur od 28.06.2021. god. do isplate
- 105,37 eur od 16.07.2021. god. do isplate
- 21,86 eur od 21.07.2021. god. do isplate
- 90,87 eur od 13.08.2021. god. do isplate
- 4,69 eur od 22.08.2021. god. do isplate
- 11,96 eur od 16.09.2021. god. do isplate
- 44,26 eur od 20.09.2021. god. do isplate
- 2,69 eur od 21.09.2021. god. do isplate
- 46,99 eur od 20.10.2021. god. do isplate
- 15,16 eur od 29.10.2021. god. do isplate
- 119,44 eur od 30.11.2021. god. do isplate
- 85,91 eur od 29.12.2021. god. do isplate
- 86,31 eur od 31.01.2022. god. do isplate
- 86,43 eur od 28.02.2022. god. do isplate
- 90,51 eur od 01.04.2022. god. do isplate
- 90,85 eur od 30.04.2022. god. do isplate
- 89,02 eur od 01.06.2022. god. do isplate
- 95,27 eur od 30.06.2022. god. do isplate
- 51,37 eur od 26.07.2022. god. do isplate
- 47,73 eur od 04.08.2022. god. do isplate
- 101,66 eur od 31.08.2022. god. do isplate
- 106,77 eur od 01.10.2022. god. do isplate
- 98,65 eur od 04.11.2022. god. do isplate
- 17,10 eur od 07.11.2022. god. do isplate
- 99,63 eur od 30.11.2022. god. do isplate
- 99,22 eur od 31.12.2022. god. do isplate
- 94,55 eur od 31.01.2023. god. do isplate
- 97,67 eur od 28.02.2023. god. do isplate
- 96,36 eur od 31.03.2023. god. do isplate
- 99,90 eur od 01.05.2023. god. do isplate
- 103,82 eur od 31.05.2023. god. do isplate
- 101,54 eur od 30.06.2023. god. do isplate
- 107,08 eur od 31.07.2023. god. do isplate
- 106,63 eur od 31.08.2023. god. do isplate, koja kamata se od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici FĐS naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.654,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana 24. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica FĐS podnijela je ovome sudu tužbu tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je navela kako je, kao korisnik kredita, dana 9.10.2006. s tuženikom – Podružnica Sisak sklopila Ugovor o kreditu broj 9012011301 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren i isplaćen kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu kunske protuvrijednosti od 41.500.00 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci (20 godina), slijedom čega, sukladno navedenom roku, kredit još nije otplaćen, pa je tužiteljica u vrijeme podnošenja ove tužbe i dalje u otplati kreditne obveze. Ugovorom o kreditu, u članku 7. točka 7.2, ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) kod otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, na način da se plaćanje anuiteta (glavnice i kamata) obračunava po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja. Valutna klauzula u CHF ugovorena je i u čl. 4.2 (plaćanje kamata), čl. 5. (plaćanje interkalarnih kamata), te čl. 6. (plaćanje kamata na zakašnjela plaćanja). Nadalje, u članku 12. točka 12.9 Ugovora navodi se da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Tužiteljica ovim ističe da je tuženik prije, niti u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o bitnim činjenicama i specifičnim rizicima valute CHF, relevantnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj informiranosti vezano uz tu valutu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Naime, tuženik nije obavijestio tužiteljicu da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti je obavijestio o postojećim studijama MMF iz 1997.g. u kojima je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja EURO zone, te posebice, tužiteljicu nije informirao o riziku vezanom za valuti CHF, kao „valutu utočišta”. Stoga je odredba članka 7. točka 7.2 Ugovora, te čl. 4. točka 4.2, čl. 5. i čl. 6. Ugovora, u dijelu u kojem se anuiteti i obveze tužiteljice po Ugovoru (kamata, interkalarna kamata, kamata na zakašnjenje) vežu uz valutu CHF, za tužiteljicu bila samo gramatički jasna i razumljiva. Međutim, s obzirom da tuženik tužiteljicu nije informirao o svim specifičnim rizicima vezanim upravo uz valutu CHF, to predmetne odredba Ugovora u kojima je bila ugovorena valutna klauzula u CHF, tužiteljici nije bila razumljiva na način kako to propisuje odredba čl. 4. Direktive 93/13 i sukladno tumačenju iste. Naime, tužiteljica je bila upoznata samo s općim načelom valutne klauzule, dok joj posebni rizici vezani uz valutu CHF nisu bili poznati, budući je informaciju o istima tuženik tužiteljici svjesno prešutio i uskratio, slijedom čega je predmetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nerazumljiva, nepoštena, te sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ništetna. Sukladno tome, a posebice uz činjenicu da su tuženiku bile poznate sve navedene okolnosti i rizici vezani uz valutu CHF, koje je tužiteljici svjesno prešutio, odnosno uskratio, to su u opisanom dijelu odredba čl. 7. točka 7.2, čl. 4. točka 4.2, čl. 5. i čl. 6 i u svezi istih, odredba članka 12. točka 12.9 Ugovora, kao dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati, a kojom tuženik otklanja svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacuje na tužiteljicu, nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, zbog čega su nepoštene i sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetne. Ništetnost odredbi Ugovora po kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF, već je pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja presuda je donesena u kolektivnom sporu u kojem je jedna od tuženih banaka bio i ovdje tuženik. Predmetna pravomoćna presuda i utvrđenja iz iste potvrđena su i presudom VSRH Rev-2221/18, te u konačnici i odlukom Ustavnog suda. U obrazloženju presude Pž-6632/17, a vezano za nerazumljivost odredbe o valutnoj klauzuli CHF navodi se: „Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta” koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.” U istoj presudi, a vezano za nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, navodi se: „Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način o tome obavijestile potrošače, ovaj sud ocjenjuje da ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirom, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.” U postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. god., potvrđena je presuda TS u Zagrebu P-1401/12, pa je u dijelu pod točkom 2. izreke, utvrđeno da je: „drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. (sada ovdje tuženik) u razdoblju od 1.11.2004.god. do 31.12.2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti ..... pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ..... , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.” Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava na način da je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će i biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati. S obzirom na navedeno, tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude kojom je utvrđena ništetnost odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu kredita vezao uz švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima, i zahtjevu za vraćanje novčanih iznosa koje je tuženik neosnovano stekao. Tužiteljica je uslijed postupanja tuženika temeljem gore obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, plaćala veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan isplate (korištenja) kredita, te je na taj način, u razdoblju od listopada 2008. do listopada 2022. god., tužiteljica preplatila, a tuženik neosnovano stekao iznos od 74.619,07 kn, pa je tuženik isti obvezan vratiti tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od dospijeća istog do isplate.
Slijedom svega navedenog, tuženik je dužan tužiteljici isplatiti iznos od 74.619,07 kn, odnosno 9.903,65 EUR (fiksni tečaj konverzije: 7,53450), sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate. Stoga se predlaže se da Sud nakon provedenog postupka udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice.
2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Privredna banka Zagreb d.d. osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Tužitelj i tuženik su dana 9.10.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012011301 (Ugovor o kreditu). Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučuje sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012). Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 226. ZOO-a propisano je sljedeće: „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. (2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17. Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tuženik ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Zaključno, predmetno potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž- 6632/17 (Presuda Pž-6632/17); „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača… Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik se očituje kako slijedi; Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Tužitelj ukazuje na postojeću praksu Suda EU iz koje proizlazi da je potraživanje tuženika neosnovano: Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Gore navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Naime, Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.6.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ VSRH u presudi poslovni broj Rev-1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 41.500,00 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, založni dužnik i solidarni jamac izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Tuženik se protivi dostavljenom izračunu i predloženom dokazu provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. U odnosu na potraživanje tužitelja preplate tečaja u kunama, tuženik ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. Prema tome, tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito. Eventualna preplata bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom. Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita. Nadalje, usprkos tome što je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tuženik ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“. Također, u presudi P-1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 15-20 spisa), otplatnu tablicu (str. 21-25 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 26-31 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 34-68 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Ksenije Vrebac (str. 155-166 spisa) te je saslušana tužiteljica FĐS (str. 187 i 188 spisa).
4. Podneskom od 24. prosinca 2024. tužiteljica je, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, precizirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 11.040,17 eura sa zateznim kamatama.
5. Temeljem svih izvedenih dokaza kao i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
6. Tužiteljica FĐS u svom je iskazu navela kako je 2006. godine podigla kredit u PBZ-u na rok od 20 godina za iznos od 41.500 CHF. Radi se o stambenom kreditu koji joj je potreban radi obnove kuće. Raspitivala se u PBZ-u za takvu vrstu kredita i kada je u banku donijela svoje platne liste ovaj kredit je bio najpovoljniji koji može otplaćivati s obzirom na svoja primanja. To je bilo prije 20 godina i ne sjeća se točno što su joj tada rekli. Zna samo da je to tada bio najpovoljniji kredit u CHF. Nije otplatila taj kredit, još uvijek ga otplaćuje. Tada je bila zaposlena u Dvoru kao voditelj upravnih poslova u Policijskoj postaji Dvor. Nije do tada imala iskustva s kreditima i to joj je bio prvi kredit koji je podigla. Nisu ju upozorili na nikakav rizik valutne klauzule u CHF, samo su rekli da je to stabilna valuta. Nakon što joj je kredit odobren od strane banke pozvali su je i kada je došla čekao ju je već sastavljen ugovor o kreditu potpisan od strane banke, nakon čega je sa svojim sudužnikom otišla kod javnog bilježnika potpisati isti. Niti godinu dana nakon toga rata je počela rasti zbog porasta tečaja CHF. Iako su bili zaposleni i ona i suprug, bilo je teško otplaćivati rate kredita. Nakon nekoliko godina stoga se odlučila otići u inozemstvo raditi i ističe kako kao čistačica u Švedskoj ima veća primanja nego što je imala ovdje. Kredit je iskoristila za obnovu kuće u svom vlasništvu u [adresa], a kuća služi isključivo za stanovanje njene obitelji.
7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 9. listopada 2006., broj ugovora 9012011301 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 41.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate 240 mjeseci te da se kredit u iznosu od 41.500,00 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 7. Ugovora).
8. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
9. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
10. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 7. Ugovor o kreditu od 9. listopada 2006., broj ugovora 9012011301, u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
11. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
12. U odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 9. listopada 2006., broj ugovora 9012011301, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
13. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
14. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu od 9. listopada 2006., broj ugovora 9012011301, u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
15. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
16. Sud je na prijedlog tužiteljice, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Kseniji Vrebac koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 16. studenog 2023. navela kako je, nakon provedenog financijskog vještačenja s ciljem izračuna razlike između iznosa koji je tužiteljica tijekom utuženog razdoblja od listopada 2008. god. do kolovoza 2023. godine, u pojedinom mjesecu, po osnovi povećanog tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita stvarno plaćala i iznosa koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF kakav je bio na dan korištenja (isplate) kredita, utvrdila da: razlika koju je tužiteljica platila tijekom utuženog razdoblja od listopada 2008. god. do kolovoza 2023. godine po osnovi povećanog tečaja CHF ukupno iznosi 83.182,28 kuna, odnosno 11.040,17 eura. Tužiteljica je tijekom utuženog razdoblja u samo jednom slučaju na račun kredita uplatila kunski iznos kada je tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, te negativna razlika iznosi -6,77 kuna, odnosno -0,90 eura.
17. Tužiteljica nije imala prigovora nalazu i mišljenju vještaka dok je tuženik u cijelosti prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje ističući da je izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan za valutu CHF. Prema tome, ovakav izračun preplate je netočan i suprotan volji ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika. Prema tome, nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojega bi Sud usvojio tužbeni zahtjev.
18. Sud u cijelosti prihvaća izračun vještakinje Ksenije Vrebac kao stručan, logičan i obrazložen, kojeg prihvaća i tužiteljica, a koji izračun vještakinje prigovori tuženika nisu uspjeli dovesti u pitanje. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Ksenije Vrebac, koji smatra stručnim i temeljitim, te je na temelju takvog vještačenja Sud utvrdio iznos razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužiteljica stvarno i faktički plaćala, odnosno iznosa koji bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a koji ukupno iznosi 11.040,17 eura.
19. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužiteljici je dosuđen ukupan iznos utužene razlike po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještaka i zahtjevu tužiteljice, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.
20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, Sud smatra kako isti nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate u ovom predmetu podnesena sudu dana 24.10.2022., te da je tužiteljica tek provedenim vještačenjem utvrdila točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.
21. Obzirom da je tužiteljica u sporu uspjela u cijelosti tuženik joj je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužiteljici je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za zastupanja na ročištima 27.09.2023. i 13.01.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr.9/1 Tarife), za sastav podnesaka od 04.09.2023. i 24.12.2024. u iznosu od 200,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 72,75 eura, što ukupno s PDV-om iznosi 1.654,56 eura.
U Petrinji, 24. veljače 2025.
Sutkinja
Blaženka Navara
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
DNA: stranke
