Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

Poslovni broj: P-61/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu Tomislavu Kuči, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa Zoran Vukelić, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., [adresa], OIB: 92963223473, koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane 13. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice u zamjeni i punomoćnika tuženika, dana 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužiteljici DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.159,76 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. siječnja 2016. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužiteljici DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.722,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 12. lipnja 2019. tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi da su stranke sklopile ugovor o kreditu za iznos kredita od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dana 26.5.2006. na rok vraćanja od 300 mjeseci. Stranke su sklopile i dodatak ugovora o kreditu 25. siječnja 2016. Ugovor je sklopljen s promjenjivom kamatnom stopom, a kamatna stopa je više puta mijenjana jednostranom odlukom banke i uz deviznu klauzulu za CHF, a takve odredbe su utvrđene nepoštenim i ništetnim u kolektivnim sporovima na koje se poziva. Poziva se i na pojedine odluke Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH. Budući da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u svezi s čl. 1111., 1115. i 1045. ZOO-a. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kao u dispozitivu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane. Protivi se prijedlogu za provođenje financijskog vještačenje i smatra da se spor vodi u vezi pravnog pitanja. Ističe prigovor zastare. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK), budući da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu 25. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka ugovora stranke su konačno uredile svoj pravni odnos. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev. Tijekom postupka poziva se na tzv. negativne razlike i ističe prigovor zastare i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

Protivi se navodnoj preinaci tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu kao stranku, te je izvršio uvid u: ugovor o namjenskom kreditu od 26.5.2006., zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dodatak ugovora o kreditu od 25.1.2016., dopis, izračun konverzije, otplatni plan, promet po kreditu, nalaz i mišljenje sudskog vještaka i očitovanje, a vještak je neposredno i saslušan na ročištu za glavnu raspravu i u odluke u kolektivnim sporovima.

4. Tužiteljica DR navela je u svom iskazu da je u kritično vrijeme htjela kupiti kuću i podići stambeni kredit. Čula je da Zagrebačka banka nudi najpovoljnije uvjete i kad je došla kod tuženika odmah su joj ponudili kredit u CHF i rekli su joj da je to najpovoljniji i najsigurniji kredit. Djelatnik banke rekao je da uzme kredit u CHF jer je takvo vrijeme za te kredite, a ništa nije govorio o rizicima valutne klauzule, a ona nije ništa posebno ni pitala. Kredit je bio povoljan i stoga što nije trebalo imati jamce, već je to bio samo hipotekarni kredit. Kad je podigla novac 73.000,00 CHF ništa nije išlo njoj, već prodavatelju kuće. Kredit je dakle bio stambeni i od tog novca kupila je kuću, a i danas živi u toj kući. Po zanimanju je medicinska sestra i nema nikakav privatni ni obrt niti OPG. O uvjetima kredita nije bilo nikakvih pregovora, već je ugovor bio tipski. Sjeća se da su na početku rate iznosile oko 1.900,00 kn i to je bilo stabilno stanje negdje do 2008., a onda je počeo rasti tečaj CHF i rate su postale sve veće. Godine 2015. prije konverzije rate kredita bile su gotovo duplo veće. Sve rate je ona osobno plaćala, a u međuvremenu se i razvela, tako da je sada samohrana majka. Kad joj se pružila mogućnost, s bankom je sklopila aneks ugovora o kreditu, a banka je izračunala razliku negdje oko 5.000,00 kn i to joj je isplaćeno. Koliko zna, nakon sklapanja ugovora rate kredita nikada nisu bile manje od početne. Ogorčena je i osjeća se prevareno jer je banci tolike godine plaćala tolike rate kredita. Ugovor o kreditu bio je solemniziran, a javni bilježnik joj nije ništa posebno tumačio niti čitao. Ugovor je samo potpisala i to je trajalo svega nekoliko minuta. Ugovor je pročitala i bio joj je jasan. Poznato joj je što znači valutna klauzula. Znala je i što znači promjenjiva kamatna stopa. Otplatni plan je dobila kad je sklapala ugovor. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv, a ni stranke nisu imale primjedbe.

5. Iz ugovora o namjenskom kreditu od 26.5.2006. utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, a kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje. Člankom 7. ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 402,03 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Iz članka 6. proizlazi da je namjena kredita kupnja kuće. Rok otplate kredita iznosi 300 mjeseci, odnosno dospijeva najkasnije 26.5.2032.

6. Iz dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 25.1.2016. Dodatak ugovora o kreditu je akt kojim se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom na način kako to nalaže Zakon. Dodatkom ugovora o kreditu mijenjaju se odredbe iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru, korisnik kredita potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje dodatka ugovora dostavljen izračun konverzije. Prema izračunu konverzije preplata na dan 30.9.2015. iznosi 5.085,02 kuna. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 55.660,25 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.9.2015. iznosi 388.551,51 kuna. Na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita je 189 mjeseci. Postignut je sporazum o preplati i o manje uplaćenom iznosu.

7. Iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da su CR i PR upisani kao suvlasnici svatko u 1/2 dijela na kč. br. [katastarska čestica] – visokoprizemna stambena zgrada broj 7, garaža i dvor u [adresa] sa 434 m .

8. Iz dopisa od 12.11.2015. proizlazi da je tuženik izvijestio tužiteljicu o izračunu konverzije.

9. Iz izračuna konverzije proizlazi da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 5.085,02 kuna. Neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 55.660,25 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.9.2015. iznosi 388.551,51 kuna. Na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita je 189 mjeseci.

10. Iz prometa po kreditu sud je utvrdio kada i koliko je tužiteljica plaćala po osnovi spornog ugovora.

11. Iz oplatnog plana koji je sačinio tuženik, a u svezi spornog ugovora o kreditu, sud je utvrdio datume dospijeća anuiteta, otplatne kvote, otplatne obroke, uplate kamata, stanje kredita.

12. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Josipa Rašića utvrđeno je da je u razdoblju povrata kreditne obveze do datuma izvršene konverzije 25.1.2016. tužiteljica platila tuženiku 4.052,14 CHF, odnosno 18.880,91 kuna više kamata na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan sklapanja ugovora o kreditu. Preračunom uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK utvrđena je ukupna preplata s temelja kamata u iznosu od 2.505,93 eura. U razdoblju povrata kreditne obveze do datuma izvršene konverzije 25.1.2016. utvrđen je iznos preplaćenih anuiteta kredita s osnova tečajne razlike u iznosu od 42.089,85 kuna. Preračunom uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK utvrđena je ukupna preplata s temelja tečajnih razlika u iznosu od 5.586,28 eura. Ukupan iznos preplaćenih kamata i tečajnih razlika do datuma izvršene konverzije 25.1.2016. iznosi 8.092,21 eura, od čega se 2.505,93 eura odnosi na utvrđene razlike kamata, a 5.586,28 eura na utvrđena razlike u tečaju. Na dan 25.1.2016. usporedbom kunskog iznosa konvertiranog kredita u EUR s kunskim iznosom glavnice kredita u CHF prema tijeku obračuna i otplate kredita bez primjene ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i primjeni valutne klauzule utvrđen je iznos preplate s temelja razlike glavnice u iznosu od 23.807,19 kuna. Preračunom uz primjenu fiksnog tečaja konverzije utvrđena ukupna preplata s temelja razlike glavnice na dan 25.1.2016. iznosi 3.159,76 eura. Iz očitovanja proizlazi da je provedenom konverzijom tužitelj zadužen većim kunskim iznosom glavnice u odnosu na glavnicu na dan 30.9.2015. bez ništetnih odredbi o deviznoj i valutnoj klauzuli i to za 29.149,92 kuna. Od istog iznosa utvrđene razlike glavnice oduzeo je utvrđeni iznos preplate po konverziji od 5.085,02 kuna i tako dobio iznos razlike glavnice u iznosu od 24.064,90 kuna, a što iznosi na dan 30.9.2015. 3.193,96 eura. Sudski vještak je evidentirao periode u kojima su tečajevi na dan dospijeća plaćanja anuiteta prema kojima su anuiteti obračunavani i plaćani bili niži od početnog tečaja i u tim periodima nastale su tečajne razlike u iznosu od 1.745,42 kuna. Sudski vještak Josip Rašić neposredno je i saslušan na ročištu za glavnu raspravu, te je u svom iskazu naveo da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja i kod očitovanja. Može dodati da zatezne kamate do dana 25. siječnja 2016. na preplate tužitelja nije obračunavao jer tako nije bilo navedeno. Na poseban upit o iznosu 3.159,76 eura može reći da je iznos dobio na slijedeći način: od iznosa kunske glavnice koja je utvrđena konverzijom na dan 25.1.2016. u iznosu 280.514,17 kn oduzeo je kunski iznos glavnice koja bi na dan 25.1. bila da nisu primjenjivane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dobio je razliku od 29.374,99 kn. Po njegovom mišljenju za taj iznos je tužitelj na dan konverzije više terećen u odnosu na iznos koji bi trebao platiti da nije bilo odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Taj iznos je umanjio za konverzijom utvrđeni iznos preplate od 5.567,80 kn s obzirom da je u tijeku otplate sad već konvertiranog eurskog kredita isti iznos umanjen u korist tužitelja. Na taj način je dobio iznos razlike glavnice od 23.807,19 kn, a to preračunato u EUR po tečaju konverzije iznosi 3.159,76 eura. Prema njegovom mišljenju tužitelju pripadaju izračunate razlike s temelja razlike kamata, tečajne razlike, kao i razlike glavnice u postupku konverzije koju je izračunao. U svom očitovanju napravio je obračun uzevši u obzir negativne razlike i bez negativnih razlika. U iznosu od 3.159,76 eura nije uzeta u obzir tzv. negativna razlika, jer da je uzeo u obzir i tu negativnu razliku, onda bi taj iznos bio manji za 1.745,42 kn. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je logičan i uvjerljiv, dat prema pravilima struke, a prigovori tuženika neosnovani su i neargumentirani.

13. Nesporno je između stranaka da su sklopile ugovor o namjenskom kreditu 26. svibnja 2006., a kojim je korisniku kredita kreditor stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 300 mjeseci. Kamatna stopa je promjenjiva. Namjena kredita je kupnja kuće. Sporno je međutim između stranaka jesu li ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli, te ima li tužiteljica pravo na isplatu po osnovi stečenog bez osnova. Nesporno je i da su stranke 25.1.2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu, a sporno je da li je sklapanjem tog dodatka ugovora tužiteljica u potpunosti obeštećena.

14. Tijekom postupka sud je nedvojbeno utvrdio da tužiteljica nije raspolagala potrebnom knjigovodstvenom dokumentacijom za izračun preplaćenih anuiteta iz predmetnog ugovora o kreditu, a kojim podacima je raspolagao tuženik kao davatelj kredita. Stoga sud smatra da je tužiteljica podnijela tužbu u skladu s čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) u pogledu zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev je tužiteljica postavila nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

15. Tužiteljica je bila ugovorna strana prilikom sklapanja spornog ugovora, stoga je aktivna legitimacija i pravni interes tužiteljice neupitan.

16. Točkom 2. dispozitiva presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda RH Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) i to čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP-a i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO- a.

17. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., te povodom revizije banaka između ostalih i tuženice, potvrđene presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama ZOO-a.

18. Navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na tuženicu imaju obvezujući učinak za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli primjenom čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a, radi čega nije niti bilo potrebno provoditi dokaze na okolnosti utvrđenja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

19. Nedvojbeno je utvrđeno da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nije bila upoznata s rizicima sklapanja ugovora s deviznom klauzulom i s klauzulom o promjenjivim kamatnim stopama, kao i da se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj u banci nisu rastumačili i obrazložili odredbe o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Nisu joj objasnili o čemu sve ovise moguće promjene tečaja. U banci ju nisu upozorili na rizike promjenjive kamatne stope i devizne klauzule u CHF, a nikakvih pregovora nije bilo, budući da su ugovori bili sklopljeni na unaprijed tiskanim obrascima. Može se dakle zaključiti da tuženik nije dokazao da je tužiteljica bila upoznata s rizicima sklapanja predmetnog ugovora, niti je dokazao da su stranke pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora.

20. Iz samog ugovora o kreditu nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica sporni ugovor sklopila kao fizička osoba radi kupovine kuće i da se radi o stambenom kreditu i da tužiteljica ima status potrošača.

21. Prema odredbi čl. 118. ZZP-a (NN broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP-a (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, u postupku povodom restitucijskog zahtjeva obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača. U posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači se mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

22. Odredba čl. 269. st. 2. ZOO-a propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva, dok odredba čl. 270. st. 1. ZOO-a propisuje da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan. Iz ugovora o kreditu i sve druge dostavljene dokumentacije može se zaključiti da sve navedene isprave ne sadrže razumljiv način određivanja parametara za primjenu promjenjive kamatne stope, posljedično čemu je ugovor u tom dijelu ništetan, sukladno citiranim odredbama ZOO-a.

23. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.

24. Neosnovan je i potpuno promašen prigovor zastare tuženika. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13 13.6.2014. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate potraživanja ponovno teče, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina od dana donošenja presude uzimajući u obzir da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se (čl. 245. st. 1. ZOO- a). Uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, u konkretnom slučaju rok zastare počinje teći prvog dana nakon donošenja navedene presude 14.6.2014. Budući da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., nije protekao zastarni rok propisan citiranom odredbom Zakona. Stoga je neosnovan prigovor zastare.

26. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15.6.2018. Zastara bi nastupila tek 15.6.2023., a tužba je podnesena 12. lipnja 2019., tako da je neosnovan prigovor zastare po navedenoj osnovi.

27. Tijekom postupka tuženik se poziva i na tzv. negativne razlike, a to je period kada je visina CHF bila niža u odnosu na onu koja je vrijedila tijekom sklapanja ugovora o kreditu. Iako je sudski vještak utvrdio i izračunao tzv. negativne razlike, tuženik nije na određeni način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je u ovoj parnici podnesena protutužba. Uzimajući u obzir navedeno nema niti postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (presuda VSRH Rev 549/23-4 od 18. prosinca 2023.).

28. Neosnovano tužena tijekom postupka tvrdi da je samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije tužiteljica izgubila pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. U odredbama ZID ZPK/15 nigdje se ne navodi da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Dakle, iz samog dodatka Osnovnom ugovoru nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

29. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda (Rev-1096/2022), imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u euru, tako da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH Gos-1/19-36 od 4. ožujka 2020. i odlukom Ustavnog suda RH U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

30. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje, na koje se poziva tuženik, da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (odluka Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

31. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće, te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo je pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Posebno se ističe odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85. odluke od 23. studenog 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji Sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. alineja 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u RH zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

33. Odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 AR protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz te odluke dakle može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

34. Korisnik kredita mogao se eventualno nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A. i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu AR protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

35. Nadalje u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu D protiv RH od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo: "da banka potpisivanjem aneksa nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno može se zaključiti da sklapanjem dodatka ugovora kojim je konverzija kredita izvršena sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

36. Korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

37. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je iznos od 3.159,76 eura dobio na slijedeći način: od iznosa kunske glavnice koja je utvrđena konverzijom na dan 25.1.2016. u iznosu 280.514,17 kn oduzeo je kunski iznos glavnice koja bi na dan 25.1. bila da nisu primjenjivane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dobio je razliku od 29.374,99 kn. Za taj iznos je tužitelj na dan konverzije više terećen u odnosu na iznos koji bi trebao platiti da nije bilo odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedeni iznos je umanjen za konverzijom utvrđeni iznos preplate od 5.567,80 kn s obzirom da je u tijeku otplate sad već konvertiranog eurskog kredita isti iznos umanjen u korist tužitelja.

38. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je putem svog punomoćnika specificirala tužbeni zahtjev, te ga je uskladila s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, te je predložila sudu da donese presudu kao u dispozitivu, a koji je sud u cijelosti i usvojio.

39. U podnesku od 3. siječnja 2025. tuženik se protivi navodnoj preinaci tužbenog zahtjeva, što je potpuno neosnovano i bespredmetno. Tužiteljica je podnijela tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP-a, tako da nakon što je zaprimila nalaz i mišljenje sudskog vještaka nije preinačila tužbeni zahtjev, već je tek onda postavila tužbeni zahtjev.

40. Po osnovi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.722,66 eura, a koji se odnose na slijedeće troškove: sastav tužbe 200,00 eura, sastav podneska od 23.10.2019. kojim se tužiteljica očituje na navode odgovora na tužbu 200,00 eura, zastupanje na ročištu 24.10.2019. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 23.11.2020. 200,00 eura, zastupanje na ročištu 25.4.2023. 200,00 eura, sastav podneska od 7.8.2023. 50,00 eura, zastupanje na ročištu 19.12.2023. 200,00 eura, sastav podneska od 26.4.2024. kojim se tužiteljica očitovala na nalaz sudskog vještaka 200,00 eura, zastupanje na ročištu 13.1.2025. 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eura, PDV 437,50 eura, predujam za financijsko – knjigovodstveno vještačenje 482,08 eura i sudska pristojba na tužbu 53,08 eura. Tužiteljici kao nužni nisu priznati troškovi za sastav svih preostalih podnesaka jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužiteljici nije priznat trošak koji se odnosi na sudski pristojbu na presudu, budući da tužiteljica niti ne plaća sudsku pristojbu na presudu.

U Slatini 24. veljače 2025.

Sudac:

Tomislav Kuči

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana prijema iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni županijski sud, u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj: po punomoćniku Zoranu Vukeliću, odvjetniku iz Bjelovara, Antuna Mihanovića 8B,

2. Tuženik: po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, Zagreb.