Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-131/2025-2

R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, u pravnoj stvari tužitelja PC, iz [adresa], Bana J. Jelačića 168, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vukšić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Domovinskog rata 61, zastupani po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1503/2019-13 od 21. siječnja 2025., 24. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. kao osnovana, ukida rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1503/2019-13 od 21. siječnja 2025. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Tuženik žalbom pobija navedeno rješenje iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi u cijelosti pobijano rješenje.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Prvostupanjski je sud pobijanim rješenjem utvrdio da kada se uzmu u obzir sve okolnosti koje su postojale prilikom sklapanja ugovora, da odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjere sudu njegovog sjedišta kako bi se time u korist tuženika ostvarili bitno manji troškovi, dok takva odredba za tužitelja uzrokuje visoke troškove dolaska na sud, zbog čega dolazi do znatne neravnoteža u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.

7. Prije svega treba reći da tužitelj do donošenja pobijanog rješenja nije ukazivao da bi sporna prorogacijska klauzula bila nepoštena, sukladno čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP) niti da bi se radilo o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8. U vezi s tim treba navesti kako je u Obavijesti Europske komisije - Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27.9.2019., str. 4.-92.), u vezi s praksom Suda Europske unije, zauzeto pravno shvaćanje cit.: "Nacionalni sud obvezan je ispitati, po službenoj dužnosti, nepoštenost ugovorne odredbe kada su dostupni pravni i činjenični elementi potrebni za to. Ako smatra da je određena ugovorna odredba nepoštena, ne smije se primijeniti, osim ako se potrošač tome protivi" (C-243/08 P. G.).

9. Iako je obveza kontrole po službenoj dužnosti ograničena na odredbe koje su povezane s predmetom spora, to ne znači da su sudovi u svrhu ispitivanja poštenosti ograničeni pravnim i činjeničnim elementima (činjenicama i dokazima) na koje se pozivaju stranke. „Naime, Sud je u nekoliko navrata presudio da nacionalni sud mora po službenoj dužnosti poduzeti mjere izvođenja dokaza kako bi utvrdio je li odredba koja se nalazi u ugovoru koji je sklopljen između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača i zbog kojeg je spor pokrenut obuhvaćena područjem primjene Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presude od 9. studenoga 2010., VB Pénzügyi Lízing, C-137/08, EU:C:2010:659, t. 56. i od 7. studenoga 2019., Profi Credit Polska, C-419/18 i C-483/18, EU:C:2019:930, t. 66.)“.

10. Prvostupanjski je sud utvrdio da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, te temeljem toga zaključio da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale.

11. No, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da iz pobijanog rješenja nisu jasni razlozi na kojima prvostupanjski sud temelji zaključak da se radi o tipskom ugovoru, odnosno da se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo.

12. Kada bi se radilo o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, prvostupanjski bi sud bio dužan utvrditi radi li se o ugovornoj odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a za što je potrebno imati u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti.

13. Budući da sud prvog stupnja nije utvrdio imovinsko stanje tužitelja, niti činjenice iz kojih bi proizlazilo da se o prorogacijskoj klauzuli iz ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da je trebalo temeljem čl. 370. ZPP, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

14. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud po službenoj dužnosti provesti sve dokaze koje smatra potrebnim radi utvrđivanja činjenica odlučnih za ocjenu radi li se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi čega je svakako potrebno provesti dokaz saslušanja tužitelja. Osim toga, kako bi bilo moguće utvrditi uzrokuje li prorogacijska klauzula znatniju neravnotežu u pravima i obveza stranaka, na štetu tužitelja, potrebno je imati u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti. Kako bi se utvrdilo opće imovno stanje tužitelja potrebno je provesti dokaz njegovim saslušanjem. Prvostupanjski je sud dužan provesti i eventualne dokaze tuženika, kojima bi dokazivao da se o prorogacijskoj klauzuli pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP), kao i druge relevantne dokaze.

15. Nakon što na navedeni način utvrdi činjenično stanje, sud prvog stupnja biti će u mogućnosti na pravilan način utvrditi je li prorogacijska klauzula iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštena, odnosno je li osnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, za postupanje u ovoj pravnoj stvari, koji je tuženik istakao u odgovoru na tužbu, prije nego što se upustio u raspravljanje.

16. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

U Velikoj Gorici 24. veljače 2025.

Sudac

Nikola Ramušćak