Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-29/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz OD Petrić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Mađarić i Lui d.o.o., Zagreb, radi vraćanja stečenog bez osnove, nakon na dan 10. siječnja 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 24. veljače 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici ID, OIB: [osobni identifikacijski broj] , u roku od 15 dana isplati iznos od 870,40 EUR, sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i to:

- iznos 10,31 EUR sa kamatom od 26. listopada 2010. do plaćanja;

- iznos 21,26 EUR sa kamatom od 24. studenoga 2010. do plaćanja;

- iznos 32,94 EUR sa kamatom od 29. prosinca 2010. do plaćanja;

- iznos 28,75 EUR sa kamatom od 26. siječnja 2011. do plaćanja;

- iznos 29,76 EUR sa kamatom od 23. veljače 2011. do plaćanja;

- iznos 56,61 EUR sa kamatom od 26. travnja 2011. do plaćanja;

- iznos 37,94 EUR sa kamatom od 24. svibnja 2011. do plaćanja;

- iznos 42,18 EUR sa kamatom od 20. lipnja 2011. do plaćanja;

- iznos 47,10 EUR sa kamatom od 25. srpnja 2011. do plaćanja;

- iznos 53,73 EUR sa kamatom od 26. kolovoz 2011. do plaćanja;

- iznos 41,79 EUR sa kamatom od 29. rujna 2011. do plaćanja;

- iznos 38,20 EUR sa kamatom od 21. listopada 2011. do plaćanja;

- iznos 40,21 EUR sa kamatom od 24. studeni 2011. do plaćanja;

- iznos 42,73 EUR sa kamatom od 21. prosinca 2011. do plaćanja;

- iznos 45,78 EUR sa kamatom od 25. siječnja 2012. do plaćanja;

- iznos 46,05 EUR sa kamatom od 20. veljače 2012. do plaćanja;

- iznos 44,85 EUR sa kamatom od 21. ožujka 2012. do plaćanja;

- iznos 45,65 EUR sa kamatom od 26. travnja 2012. do plaćanja;

- iznos 46,18 EUR sa kamatom od 21. svibnja 2012. do plaćanja;

- iznos 46,05 EUR sa kamatom od 20. lipnja 2012. do plaćanja;

- iznos 44,72 EUR sa kamatom od 16. srpnja 2012. do plaćanja;

- iznos 27,61 EUR sa kamatom od 27. kolovoza 2012. do plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.251,16 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana .

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 20. siječnja 2023. podnijela ovome sudu tužbu radi vraćanja stečenog bez osnove protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. U tužbi je navela da je kao korisnik kredita, te davatelj osiguranja s tuženikom, kao kreditirom sklopila 25. studenog 2005. Ugovor o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zvjezdane Rauš-Klier pod brojem OU-1201/05-2. Navela je da joj je Ugovorom o kreditu tuženik stavio na raspolaganje iznos od 15.436,89 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Rok vraćanja kredita iznosio je 84 mjeseci i to na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Kod sklapanja Ugovora o kreditu primila je otplatnu tablicu te nakon sklapanja kredita Otplatni plan. Navela je da je tuženik u članak 7. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom se povrat obveza po Ugovoru o kreditu obračunava po srednjem tečaju tuženika za valutu švicarski franak važećem na dan dospijeća. Navedena odredba kojom je ugovorena tzv. valutna klauzula glasi kako slijedi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.". Nadalje je navela da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i dr., dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza po Ugovoru o kreditu. Također tužiteljica tvrdi da od strane tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije bila obaviještena o svim bitnim parametrima koji utječu na mogućnost promjene tečaja i time njezine kreditne obveze, što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama parničnih stranaka, te da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je posljedica nepoštenosti odredbe njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07). Navela je da je odredba protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava) te da su se o ništetnosti navedene ugovorne odredbe već pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužiteljica se pozvala na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na tzv. valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navela je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Rev-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženih banaka (u pogledu promjenjive kamate) i odlukom Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine (u pogledu valutne klauzule) te da je Ustavni sud RH u odluci od 3. veljače 2021., broj U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 odbacio i ustavne tužbe banka. Navela je da je navedenim sudskim presudama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je zaključivao ugovore o kreditima u kojima je koristio nepoštene ugovorne odredbe, i to na dva načina, na način da je ugovarao redovne kamatne stope koje su tijekom postojanja obveze bile promjenjive u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorima utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koju utječu na odluke tuženika o izmjeni kamatne stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača; te na način da je u ugovore o kreditu unosio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica je navela da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i dr., dalje: ZZP/14), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te da je istu odredbu sadržavala i odredba čl. 138.a ZZP/07 te da je VSRH u svojoj odluci Rev-18/18 naveo da je već u svojoj odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem čl. 502. c ZPP-a i čl.118. ZZP-a postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Navela je da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor te da je napravila izračun iz kojeg proizlazi da je tuženik bez osnove stekao iznos od 929,06 EUR/7.000,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, te je predložila da se na okolnost visine potraživanja provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje, te je predložila da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 929,06 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 20. prosinca 2005. kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka, sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice. Naveo je kako je sa tužiteljicom 09.11.2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 320-50- 3134080 kojim je stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 15.436,89 s redovnom kamatom u iznosu od 5,50 %, godišnjom, promjenjivom. Naveo je da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Naveo je tužiteljica slobodnom voljom sklopila Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima te da su neosnovani navodi tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule. Nadalje je naveo da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je postupao isključivo u skladu sa zakonom. Naveo je kako je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te da je tužiteljica, između više ponuđenih valuta vlastoručno odabrala valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF te da takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Nadalje je naveo da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute te da je ugovaranjem valutne klauzule tužiteljica također preuzela valutni rizik, s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Naveo je kako nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje je naveo da obzirom je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je naveo da ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje je naveo da se protivi pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Naveo je i da tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Naveo je i da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tuženik je naveo da tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude i zahtijevati samo isplatu, te je naveo da osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te da se naloži tužiteljici da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U podnesku od 22. kolovoza 2023. tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu u bitnom navodeći da je netočno da odredbe kredita o valutnoj klauzuli ne bi bile ništetne. Nadalje je navela da teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja tužiteljice je na tuženiku kao trgovcu, što tuženik nije učinio. Navela je kako nije pojedinačno pregovarala o valutnoj klauzuli, te da nikako nije mogla utjecati na spornu ugovornu odredbu, već je isključivo mogla prihvatiti obrazac ugovora o kreditu koji je od strane tuženika bio unaprijed pripremljen i kao takav predan na potpisivanje. Iz navedenih razloga ima mjesta ispitivanju nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe u skladu sa čl. 84. ZZP/03. Nadalje je navela da je uslijed ugovaranja valutne klauzule u CHF došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na njezinu štetu i da je do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na njezinu štetu u prvom je redu došlo zbog već principa „uzmi ili ostavi“ po kojem je Ugovor sklopljen i ponovno se pozvala na odluke donesene u postupku kolektivne zaštite.

4. Na pripremnom ročištu održanom 17. listopada 2023. tuženik je predložio da ako sud odredi vještačenje predlaže da vještak u nalazu i mišljenju prikaže i negativnu tečajnu razliku, ako takav iznos postoji. Stranke su odluku o vještaku prepustile sudu.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 320-50- 3134080 (list 8-11 spisa), potvrdu o solemnizaciji poslovni broj OU-1201/05-2 od 25.11.2005. (list 12 spisa), otplatnu tablicu - kredita informativni izračun (list 13-15 spisa), otplati plan (list 16-19 spisa), potvrdu o transakcijama (list 20-44 spisa), naloge za uplatu (list 45-53 spisa), obavijest o otplati kredita od 2.12.2012. (list 54 spisa), obavijest o otplaćenom kreditu od 11.2.2020. (list 55 spisa), zahtjev za kredit (list 64 spisa), plan otplate (list 96-101 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 29.2.2024. (list 154-159 spisa), otplatni plan (list 160-161 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 162 spisa), otplatni plan (list 163-166 spisa). Isto tako u dokaznom postupku izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa i saslušana je tužiteljica kao stranka. Izvođenje drugih dokaza stranke nisu niti predlagale.

6. Valja reći da je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 4. srpnja 2024. (list 171-172 spisa) nakon provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo-Olđa na način da je zatražila isplatu iznosa od 870,40 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti specificirani u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. Dakle, tužiteljica je tim podneskom smanjila tužbeni zahtjev.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 320-50-3134080 za kupnju novih vozila marke Daewoo/Chevrolet 9. studenoga 2005. Nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.436,89 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,50 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima. Naime, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 9. studenog 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 320-50-3134080 između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i ID, kao korisnika kredita, da je kredit odobren na iznos 15.436,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena redovna kamata od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15,00% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje tužiteljica duguje temeljem ugovora. Rok otplate kredita je ugovoren na 84 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Iz zahtjeva za kredit proizlazi da se radi o unaprijed otisnutom tipskom obrascu koji popunjava i potpisuje tražitelj kredita. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s bankom o odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula, odnosno da je glavnica kredita vezana uz švicarski franak. Iskazala je da joj nije bio spominjan termin valuta utočišta niti su joj objašnjavani rizici vezani za valutu CHF. Iskazala je kako je sa suprugom namjeravala kupiti automobil, te su došli u auto kuću i tamo im je bilo rečeno da oni imaju dogovor sa Raiffeisen bankom. Oni nisu bili klijenti Raiffeisenbanke već Zagrebačke banke, no rečeno im je da oni posluju samo sa Raiffeisenbankom. Ne sjeća se da bi bila u banci već se sjeća da je bila kod javnog bilježnika. Na poseban upit tko je na zahtjevu za kredit koji je priložen uz odgovor na tužbu prekrižio EUR i gore rukom napisao CHF, iskazala je da to nije napravila ona, pa pretpostavlja da je netko iz banke, ona je to samo odnijela svom poslodavcu. Nije nikada bila obrtnik, već samo zaposlenik. Odgovorila je da je prije potpisivanja ugovora o kreditu pročitala ugovor, a na pitanje je li htjela izmijeniti i na koji način odredbu ugovora o kreditu, ogovorila je da se ni tada ni sada ne razumije u te stvari, a to joj je bio prvi kredit. Na pitanje je li bila svjesna da će se rata kredita mijenjati, s obzirom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj CHF, ogovorila je da nije, te se nije raspitivala kolika bi joj bila rata kredita u valuti EUR. Auto-kuća joj nije niti ponudila nikakav drugi kredit.

9. Što se tiče iskaza tužiteljice te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti tužiteljica sklopila kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužiteljica u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14.Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 25. studenoga 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate (korištenja) kredita. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

17. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.

18. Na okolnost visine preplate određeno je izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Naime tužiteljica je predložila izvesti taj dokaz na okolnost utvrđenja visine potraživanja, te da se vještakinja očituje koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, kroz period od početka otplate do dana konačne otplate kredita, uz iskazivanje datuma od kada teče zakonska zatezna kamata. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je izrađen na osnovu dokumentacije u spisu, te da je tužitelju odobren kredit na iznos od CHF 15.436,89 uz redovnu kamatu od 5,50% godišnje, na rok otplate kredita 7 godina (84 mjeseca), te da je ugovoreno da se otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća. Vještakinja je navela da je promjena kamatnih stopa po kreditu broj 320-50-3134080 iznosila od 29.11.2005. 5,50% godišnje, a anuitet 221,83 CHF, od 1.11.2007. 6,45 % godišnje, a anuitet 227,04 CHF, od 1.5.2008. 6,75 % godišnje, a iznos anuiteta 228,54 CHF, od 1.3.2009. 7,75% a anuitet 232,74 CHF, od 1.7.2011. 7,50 % a anuitet 232,33 CHF, od 1.10.2011. 6,75 a anuitet 231,26 CHF. Nadalje je navela da je tužiteljici kredit isplaćen dana 29.11.2005. po tečaju 1 CHF= kuna 4,778411. Izračun preplate s osnova promjene tečaja zbirno je prikazala u tabeli (list 81 spisa) na način da je na iznos anuiteta uz primjenu kamatnih stopa po odlukama tuženika primijenjen tečaj na dan isplate kredita te je taj iznos odbijen od izvršene uplate tužiteljici. Nadalje je navela da je tijekom otplate kredita tužiteljica s osnova promjene tečaja CHF ukupno više platila 7.205,71 kn, odnosno 956,35 EUR i to u razdoblju kada je tečaj CHF na dan uplate bio viši od tečaja na dan isplate kredita, odnosno 8.985,32 kn (1.192,56 EUR) uzimajući kada je tečaj bio niži, odnosno da negativne tečajne razlike iznose 1.779,61 kn (192,56 EUR). Također proizlazi da tuženik prema dokumentu Prijepis knjigovodstvene kartice ne tereti tužiteljicu za zateznu kamatu te da ako se primjeni srednji tečaj na dan korištenja kredita 1 CHF = 4.778411 kuna i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužiteljica je, više uplatila 6.558,11 kn, odnosno 870,40 EUR. Vještakinja je prikazala dane preplate i visinu preplate po pojedinačnim mjesečnim iznosima.

19. Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 10.1.2025. Stranke nisu iznijele nikakve primjedbe niti prigovore na njezin nalaz i mišljenje, te je sud isti u cijelosti prihvatio, s obzirom da je ocijenio da je izrađen u skladu s pravilima struke, argumentiran i objektivan. Kako je već rečeno tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje i to uzimajući u obzir negativne tečajne razlike.

20. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tuženika. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a iznosi pet godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 20.1.2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Pritom valja uputiti i na zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijet na sjednici od 30. siječnja 2020., a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

21. Slijedom navedenoga sud je konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti ocijenio osnovanim, s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO-a, s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica uspjela s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice i to uzimajući u obzir vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 870,40 EUR. Naime valja napomenuti da iz odredbe čl. 154.st.2. ZPP-a proizlazi da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR, sastav obrazloženih podnesaka od 22.8.2023. i 4.7.2024. u zatraženim iznosima od po 150,00 EUR, te za zastupanje na ročištima održanim 17.10.2023. i 10.1.2025. imajući u vidu odredbe tbr. 7.t.1., 8.t.1. i 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi tbr. 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 75,00 EUR, sukladno tbr.9.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Kao potreban za vođenje parnice tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 26.1.2024. uz koji je tužiteljica dostavila dokaz da je platila predujam za vještačenje. Naime, prema stajalištu suda bilo je dovoljno samo dostaviti dokaz o uplati predujma, a ne radi toga i sastavljati podnesak. Na priznati trošak u iznosu od 825,00 EUR, valja obračunati i PDV sukladno tbr. 46. Tarife u iznosu od 206,25 EUR. Dakle, za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljici je priznato ukupno 1.031,25 EUR. Tužiteljici je priznat i zatraženi trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa, koju je odredio sud u iznosu od 200,00 EUR. Priznata joj je i plaćena sudska pristojba na tužbu u iznosu od 19,91 EUR, dok joj nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, s obzirom da iz čl.11.st.1.točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN broj 118/18, 51/2023) proizlazi da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske odluke za zaštitu kolektivnih interesa. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.251,16 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

23. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 24. veljače 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude zbog ogluhe nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda kojom završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnicima iz OD Petrić i partneri d.o.o., Varaždin 2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Mađarić i Lui d.o.o., Zagreb