Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-130/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Baniću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 23. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, 24. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba članka 7. ugovora o kreditu br. 198-50- 3119144 u visini od 14.980,00 CHF u protuvrijednosti kune po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sklopljenog dana 28. listopada 2005. između tužiteljice UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora u dijelu u kojem je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, koje je korisnik kredita dužan otplaćivati u utvrđenim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka, odnosno primjena valutne klauzule tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru, te stoga te navedene odredbe ugovora o kreditu ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da tužiteljici UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu platiti iznos od 1.147,70 eura zajedno sa zateznim kamatama

- na iznos od 0,53 eura počev od 30. studenog 2005.

- na iznos od 2,35 eura počev od 31. listopada 2008.

- na iznos od 4,30 eura počev od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 5,70 eura počev od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 6,34 eura počev od 28. veljače 2009.

- na iznos od 4,67 eura počev od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 5,02 eura počev od 30. travnja 2009.

- na iznos od 2,29 eura počev od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 0,29 eura počev od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 0,82 eura počev od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 1,87 eura počev od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 1,78 eura počev od 30. rujna 2009.

- na iznos od 0,71 eura počev od 31. listopada 2009.

- na iznos od 2,72 eura počev od 30. studenog 2009.

- na iznos od 4,33 eura počev od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 6,61 eura počev od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 6,09 eura počev od 28. veljače 2010.

- na iznos od 9,19 eura počev od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 8,60 eura počev od 30. travnja 2010.

- na iznos od 9,75 eura počev od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 19,68 eura počev od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 17,64 eura počev od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 23,88 eura počev od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 21,72 eura počev od 30. rujna 2010.

- na iznos od 18,25 eura počev od 31. listopada 2010.

- na iznos od 25,58 eura počev od 30. studenog 2010.

- na iznos od 34,89 eura počev od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 28,30 eura počev od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 30,61 eura počev od 28. veljače 2011.

- na iznos od 27,67 eura počev od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 28,20 eura počev od 30. travnja 2011.

- na iznos od 40,69 eura počev od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 41,90 eura počev od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 52,24 eura počev od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 46,89 eura počev od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 41,04 eura počev od 30. rujna 2011.

- na iznos od 40,24 eura počev od 31. listopada 2011.

- na iznos od 39,79 eura počev od 30. studenog 2011.

- na iznos od 42,57 eura počev od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 44,99 eura počev od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 45,32 eura počev od 29. veljače 2012.

- na iznos od 43,64 eura počev od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 44,77 eura počev od 30. travnja 2012.

- na iznos od 45,55 eura počev od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 44,24 eura počev od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 44,59 eura počev od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 43,61 eura počev od 31. kolovoza 2012.

- na iznos od 41,50 eura počev od 30. rujna 2012.

- na iznos od 43,75 eura počev od 31. listopada 2012., do isplate po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., zatim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici UG iz [adresa], ŽG – [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 676,16 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 27. ožujka 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je 28. listopada 2005. zaključila sa tuženikom ugovor o kreditu broj: 198-50-3119144, uz valutnu klauzulu u CHF, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 14.980,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Također navodi da je kredit odobren za kupovinu osobnog vozila i da je kredit u cijelosti otplatila 31. listopada 2012.

1.1. Navodi da je člankom 7. – način otplate ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF. Dospijeće anuiteta je ugovoreno svakog zadnjeg dana u mjesecu, te je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Primjerice tečaj CHF na dan isplate kredita 30. studenog 2005. god. iznosio je 1 CHF = 4,783575 kn / 0,634889 eura (anuitet je iznosio 215,26 CHF, odnosno 1.029,71 kn / 136,67 eura), a dana 31.10.2012.god. tečaj CHF je iznosio 1 CHF = 6,234488 kn / 0,827459 eura, odnosno anuitet je iznosio 1.398,46 kn / 185,61 eura što je za 368,75 kn / 48,94 eura više nego početni anuitet.

1.2. Također navodi da je presudom suda EU C-186/16 od 20. rujna 2017.god. presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor nije dao potrošaču informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. god. do 31. prosinca 2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kredita koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF - švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik (kao i ostali tuženici) u tom razdoblju postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.god. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 79/07 i dalje) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba članka 7. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.147,70 eura zajedno sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i to kako po osnovu tako i po visini.

2.1. Tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 28. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3119144 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 14.980,00 CHF, te da je ugovorena redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

2.2. Također navodi da je ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.3. Tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Navodi da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Navodi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

2.4. Tuženik ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.5. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

2.6. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. Na pripremnom ročištu od 4. rujna 2024. tuženik navodi da i dalje osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ali da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 6.-14. spisa), otplatni plan i (stranica 15. -18. spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (stranica 19. spisa), knjigovodstvena kartica (stranica 20. -24. spisa), te je saslušao tužiteljicu.

5. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tijekom postupka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 28. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3119144, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 14.980,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa rokom otplate od 84 mjeseca.

6.1. Također nije sporno da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12 od 4. srpnja 2013, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedenu presudu potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

6.2. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Tijekom postupka je sporno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

8. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ĆG i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

10. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.2. Odredbom članka 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

11.3. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

12. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj: P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

13. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica je izjavila da je imala namjeru kupiti osobno vozilo, te je otišla u autokuću u Vinkovcima gdje su joj rekli da surađuju sa tuženikom te da ode kod tuženika radi dizanja kredita. Otišla je u poslovnicu tuženika u Vinkovcima gdje joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF i dobro se sjeća da joj je službenik banke rekao kako su sada svi krediti vezani za CHF te da je valuta CHF stabilna. Navela je da nije imala razloga posumnjati u ove navode i da se ne sjeća je li joj banka nudila nekakvu drugu vrstu kredita, a niti je ona tražila drugu vrstu kredita jer je vjerovala službeniku banke. Navela je da je ugovor sastavila banka te je banka odredila i visinu kamate i odredbu o valutnoj klauzuli. Ona je pročitala ugovor, a jedino što joj je bilo bitno je visina rate kredita. Ona je novac od kredita potrošila za kupnju osobnog vozila koje je ona koristila, te nije ostvarila nikakve porezne ili slične povlastice za vozilo. Navela je da je nakon određenog vremena rata kredita počela rasti zbog povećanja tečaja CHF, te je ona u cijelosti otplatila kredit. Navela je da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nosila prezime U, a nakon udaje 2011. promijenila je prezime u UG.

14. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor o kreditu zaključila radi kupovine osobnog vozila. Također je utvrđeno da joj je tuženik ponudio kredit vezan za CHF kao najpovoljniji, te da joj u banci nisu nudili kredit u kunama ili sa valutnom klauzulom u eurima. Također je utvrđeno da se nije posebno pregovaralo oko uvjeta ugovora i da je ugovor sastavila banka.

15. Slijedom navedenog odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

15.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba članka 7. ugovora nije razumljiva. Kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba ocjenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena

16. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Iz navedene revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

18. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski za kupnju osobnog automobila.

18.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

19. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

20. Tijekom postupka nije sporno da je tuženik, temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu primio iznos od 1.147,7 eura, odnosno mjesečno iznose kako je navedeno u izreci presude.

21. Budući je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik navedene novčane iznose primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, to je je temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje u tekstu ZOO/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.).

22. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Slijedom toga, zastara potraživanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. ožujka 2023., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, to joj je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

24. Sud je tužiteljici priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 75 bodova, sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za zastupanje na ročištima od 4. rujna 2024. i 23. siječnja 2025. u vrijednosti od 75 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup na ročište za objavu presude u vrijednosti od 37,5 bodova sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 262,5 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 525,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 131,25 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, te trošak sudske pristojbe na tužbu iznosu od 19,91 eura, odnosno ukupno 676,16 eura.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 24. veljače 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Hrvoje Banić, Gundulićeva 10, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetničko društvo Mađarić i Lui d.o.o., Zelinska 4, [adresa] Zagreb – pun. tuženika