REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-781/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Brlečiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva BRLEČIĆ & partneri j.t.d. iz Varaždina, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćnici Katarini Krvavici, odvjetnici iz STEFANOVIĆ, KRVAVICA, BULIĆ I PLETIKOSA ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika odvjetničke vježbenice KE, te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika UE, dana **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 02757 od 25. srpnja 2008. sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, potvrđenog (solemniziranog) 28. srpnja 2008. po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, A. Starčevića 4, pod brojem OV-28544/2008, u dijelu u kojem se tužitelj ŽE, kao korisnik kredita, obvezao iznos mjesečnog obroka plaćati uz valutnu klauzulu u CHF, te odredba čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na da plaćanja.".

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MIBILITI d.o.o. isplatiti tužitelju ŽE iznos od 5.339,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,30 EUR od 25. rujna 2008. do isplate,

- 6,79 EUR od 30. listopada 2008. do isplate,

- 19,46 EUR od 2. prosinca 2008. do isplate,

- 15,77 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 29,92 EUR od 3. veljače 2009. do isplate,

- 33,58 EUR od 19. veljače 2009. do isplate,

- 35,25 EUR od 25. ožujka 2009. do isplate,

- 31,07 EUR od 15. travnja 2009. do isplate,

- 28,93 EUR od 14. svibnja 2009. do isplate,

- 25,18 EUR od 19. lipnja 2009. do isplate,

- 22,24 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- 22,24 EUR od 18. kolovoza 2009. do isplate,

- 25,40 EUR od 28. listopada 2009. do isplate,

- 23,53 EUR od 28. listopada 2009. do isplate,

- 23,42 EUR od 25. studenoga 2009. do isplate,

- 25,11 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 28,74 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

- 31,59 EUR od 9. ožujka 2010. do isplate,

- 31,84 EUR od 17. ožujka 2010. do isplate,

- 40,83 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate,

- 36,88 EUR od 5. lipnja 2010. do isplate,

- 40,69 EUR od 25. lipnja 2010. do isplate,

- 55,15 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- 50,11 EUR od 27. kolovoza 2010. do isplate,

- 66,43 EUR od 15. rujna 2010. do isplate,

- 59,24 EUR od 19. studenog 2010. do isplate,

- 53,38 EUR od 7. prosinca 2010. do isplate,

- 70,65 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 86,95 EUR od 25. veljače 2011. do isplate,

- 75,54 EUR od 17. ožujka 2011. do isplate,

- 79,92 EUR od 29. travnja 2011. do isplate,

- 69,14 EUR od 24. svibnja 2011. do isplate,

- 75,42 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 98,52 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 91,16 EUR od 30. srpnja 2011. do isplate,

- 133,96 EUR od 26. kolovoza 2011. do isplate,

- 142,12 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 98,06 EUR od 25. listopada 2011. do isplate,

- 101,71 EUR od 30. listopada 2011. do isplate,

- 99,94 EUR od 6. siječnja 2012. do isplate,

- 104,43 EUR od 8. veljače 2012. do isplate,

- 109,58 EUR od 23. ožujka 2012. do isplate,

- 108,19 EUR od 11. travnja 2012. do isplate,

- 105,80 EUR od 8. svibnja 2012. do isplate,

- 106,74 EUR od 6. lipnja 2012. do isplate,

- 109,25 EUR od 6. srpnja 2012. do isplate,

- 107,33 EUR od 8. kolovoza 2012. do isplate,

- 107,81 EUR od 30. kolovoza 2012. do isplate,

- 104,80 EUR od 6. listopada 2012. do isplate,

- 102,70 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 106,41 EUR od 7. prosinca 2012. do isplate,

- 104,35 EUR od 8. siječnja 2013. do isplate,

- 107,08 EUR od 7. veljače 2013. do isplate,

- 100,85 EUR od 6. ožujka 2013. do isplate,

- 103,54 EUR od 9. ožujka 2013. do isplate,

- 105,41 EUR od 28. svibnja 2013. do isplate,

- 103,61 EUR od 6. lipnja 2013. do isplate,

- 97,74 EUR od 9. srpnja 2013. do isplate,

- 94,73 EUR od 7. rujna 2013. do isplate,

- 98,78 EUR od 8. listopada 2013. do isplate,

- 101,12 EUR od 19. studenoga 2013. do isplate,

- 104,82 EUR od 7. prosinca 2013. do isplate,

- 102,63 EUR od 3. siječnja 2014. do isplate,

- 104,56 EUR od 7. veljače 2014. do isplate,

- 107,42 EUR od 6. ožujka 2014. do isplate,

- 108,44 EUR od 9. travnja 2014. do isplate,

- 109,31 EUR od 7. svibnja 2014. do isplate,

- 108,94 EUR od 7. lipnja 2014. do isplate,

- 106,27 EUR od 9. srpnja 2014. do isplate,

- 104,50 EUR od 17. srpnja 2014. do isplate,

- 106,60 EUR od 19. kolovoza 2014. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od ‭1.974,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‭

IV. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od ‭213,73 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.‭‭

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. veljače 2022. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je s tuženikom 25. srpnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 02757, sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini potvrđenog (solemniziranog) 28. srpnja 2008. po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, pod poslovnim brojem OV-28544/2008, a koji Ugovor je sklopljen u svrhu financiranja troškova kupnje vozila. Nadalje je naveo da je istim Ugovorom određeno da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 25.812,23 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., za CHF vrijedećem na dan plaćanja, te je ugovoren rok otplate od 72 mjeseca, kao i iznos mjesečnog obroka kredita od 439,46 CHF. Tužitelj je isto tako naveo da je odredbom čl. 5. st. 1. Uvjeta Ugovora o kreditu, koji čine sastavni dio Ugovora, određeno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Tužitelj je, također, naveo da je tuženik koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, s time da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je još napomenuo da je u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli jasno uočljiva, ali da ista nije lako razumljiva jer iz iste nije moguće utvrditi djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita.

2. U tužbi se tužitelj pozvao na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u t. I. izreke odbijena žalba tuženih banaka i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tužitelj smatra da ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba. Tužitelj je, nadalje, naveo da na temelju sklopljenog Ugovora, a niti na temelju dobivenih informacija od tuženika nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF, a koje su u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženiku. Isto tako je naveo da ga tuženik nije obavijestio o predvidivom rastu CHF, iako je iz ocjene Izvršnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda od 4. lipnja 2007. bilo vidljivo da je tada slabi tečaj CHF tek privremenog karaktera i da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama Istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu. Jednako tako, tužitelj je naveo da ga tuženik kao trgovačko društvo čiji je predmet poslovanja, među ostalim, i potrošačko kreditiranje, nije obavijestio da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio da je bio predviđen porast CHF nakon uvođenja eurozone, već mu je prezentirao CHF kao stabilnu valutu. Dakle, tužitelj smatra da je tuženik prema njemu postupao nesavjesno jer ga je propustio informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, a što se sve u konačnici odrazilo na ukupnu cijenu kredita. Nadalje, tužitelj smatra da je tuženik ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidba jer navedenu odredbu nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule, odnosno sa svrhom uspostavljanja ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze, te je istaknuo da taj cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj.

3. Slijedom navedenoga, tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužitelj je tražio da se utvrde ništetnima odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 02757 u dijelu u kojem se tužitelj obvezao iznos mjesečnog obroka plaćati uz valutnu klauzulu, te odredba čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na da plaćanja.", kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 41.843,82 kn (5.553,63 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja, u podnesku od 10. listopada 2023., konačno postavio tužbeni zahtjev, te istim traži da se utvrde ništetnima odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 02757 u dijelu u kojem se tužitelj obvezao iznos mjesečnog obroka plaćati uz valutnu klauzulu, te odredba čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na da plaćanja.", kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju isplati iznos od 5.339,90 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, a kako je to navedeno u t. II. izreke ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare navodeći da se za potraživanje tužitelja primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2014., a tužba je podnesena 2022., tuženik smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, imajući u vidu i da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik je, nadalje, osporio da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna, te je istaknuo da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri i da u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Stoga smatra da nema ništetnih odredaba ugovora, te da nema niti osnove za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže nešto isplatiti. Tuženik je isto tako ukazao da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, te da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju nikakve veze sa ovdje tuženikom, koji ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, već uopće nije banka. Smatra da, s obzirom na to da tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno da je povrijedio zaštićene interese, da se presude ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj. Tuženik je, također, istaknuo da tužitelj neosnovano navodi da nije bio upoznat s navedenim parametrima samo zato što s istima nisu bili upoznati korisnici kredita osam tuženih banaka, a što su sudovi zaključili na temelju načina poslovanja upravo tih osam banaka koji se bitno razlikuju od poslovne prakse tuženika, te smatra da se ne smije povući znak jednakosti između već utvrđenog postupanja pojedinih banaka i drugih zasebnih pravnih osoba, samo zato što se radi o navodno istoj vrsti ugovora. Tuženik je dodatno ukazao da nije niti pripadnik bankarskog sektora pa da se takva utvrđenja ne primjenjuju na njega. Tuženik je, također, osporio tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna, te je istaknuo da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri i da u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Isto tako je naveo da su odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi tuženik je naveo da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama i da ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Još je naveo da su tužitelju objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora i da je on svojevoljno odabrao sklapanje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF, te da je jedino iz tog razloga i sklopljen takav Ugovor, pa smatra da tvrdnje tužitelja smjeraju isključivo k postizanju nepripadajuće materijalne koristi. Isto tako tuženik je naveo da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika, te da je uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali da potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Nastavno je naveo da su netočne i paušalni tvrdnje tužitelja da mu je tuženik nametnuo ugovaranje valutne klauzule u CHF, a s obzirom na to da je tužitelj imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima, a što nije učinio. Tuženik je još naveo da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora pitanje valutne klauzule u CHF bilo pitanje javne rasprave, tj. radilo se o javno dostupnoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog Ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je upozorio tadašnji viceguverner HNB-a ĐE prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Dodao je i da se od tuženika se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja. Tuženik je, također, naveo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, te da nakon što je valjano ugovorena, ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Istaknuo je i da se kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Tuženik je, konačno, osporio i visinu tužbenog zahtjeva, te je istaknuo da je isti paušalno određen bez ikakvog temelja. Stoga je tuženik predložio odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Prije svega valja reći da je tužitelj, nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, u podnesku od 10. listopada 2023., smanjio tužbeni zahtjev, a čemu se tuženik protivio. Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) je djelomično povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Stoga u konkretnom slučaju, kako je tužitelj djelomično povukao tužbu nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, te kako tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, do takvog povlačenja nije došlo, te je sud odluku o glavnoj stvari donio sukladno tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen prije djelomičnog povlačenja tužbe, odnosno sukladno tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi.

7. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 25. srpnja 2008. (str. 8-9 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 02757 od 25. srpnja 2008. (str. 11-15 spisa), presliku arhive tečajne liste (str. 16-19 spisa), presliku plana otplate uz Ugovor o kreditu broj 02757 (str. 20-22 spisa), presliku pregleda uplata po kreditu (str. 23-31 spisa), preslike Ugovora o kreditu (str. 43-52 spisa), preslike plana otplate uz ugovor o potrošačkom kreditu (str. 53-54 spisa), preslike novinskih članaka (str. 55-64 spisa), presliku stručnog članka Slučajni odabir CHF kredita kao sredstava za stjecanje neočekivane zarade (str. 65-69 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (str. 110-115 spisa), saslušan je tužitelj (str. 140-141 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 16. siječnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave na temelju stanja spisa.

9. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi da je mjerodavni tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u tužbi, djelomično osnovan.

10. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 02757 i odredba čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana otplata kredita CHF, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 5.553,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, preplaćenog po osnovi navedenih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Prije svega valja reći da je tuženik točno naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojma je pravomoćno utvrđeno da tuženici u tom predmetu (banke) 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time postupali suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ovo iz razloga što tuženik u tom postupku nije bio stranka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021.). Stoga je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu i Uvjeta Ugovora o kreditu koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, a kojim je otplata kredita vezana uz valutu CHF.

12. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 02757 od 25. srpnja 2008. (str. 11-15 spisa, dalje: Ugovor o kreditu) da je tužitelj kao korisnik kredita isti sklopio s tuženikom kao kreditorom radi financiranja troškova kupnje vozila Škoda Octavia, Tour 1.6. (čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 25.812,23 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu) uz kamatu po kamatnoj stopi koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,95% godišnje, te s rokom otplate kredita od 72 mjeseca i uz mjesečnu obrok od 439,46 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja (čl. 3. Ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu još je utvrđeno da je u odredbi čl. 9.1. Uvjeta Ugovora o kreditu propisano da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak. U istoj odredbi je navedeno i da pod tim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna kamatna stopa na kredit. Još je navedeno da je visina obroka kredita promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita trgovcu, te da je korisnik kredita, koji je potrošač, ovlašten zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za 20%. Ovdje valja reći da tuženik ne osporava, da je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja valute CHF, a isto je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem, kako će to niže biti navedeno.

13. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je 2008. s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu za kupnju automobila Škoda Octavia, te da je podigao kredit u valuti CHF, ali se ne sjeća točnog iznosa, međutim isti je bio u protuvrijednosti od oko 112.000,00 kn. Predmetni automobil je kupio u autokući Porsche u Rijeci te su mu tamo savjetovali da kredit uzme kod tuženika jer s njim surađuju te su mu rekli da kredit može podići samo u valuti CHF iako se raspitivao i za druge valute, ali su mu rekli da takve mogućnosti nema. Odlučio se za taj kredit jer je bio povoljan, te nisu tražili jamca, a s obzirom na to da su supruga i on već imali 2 kredita. O predmetnom kreditu je pregovarao samo s predstavnikom autokuće, a ne i sa bilo kim od strane tuženika. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti je pročitao i pregledao, a na dodatna pitanja da mu se pojasni cijeli Ugovor su mu rekli da se radi o tipskom ugovoru te mu je rečeno da ne može utjecati na bilo koju odredbu tog Ugovora, odnosno da se Ugovor ne može mijenjati. Djelatnik autokuće mu nije bilo što govorio o mogućnosti promjene tečaja CHF, niti o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Automobil koji je kupio sredstvima predmetnog kredita je koristio u osobne svrhe, te ga nije koristio nikada za bilo kakvu poslovnu djelatnost. Kredit je otplaćivao osobno te ga je u konačnici u cijelosti i otplatio. Naveo je i da mu je početna rata iznosila 1.900,00 kn da bi kasnije došlo do porasta rata, te je u nekim razdobljima kredit otplaćivao i u iznosu od oko 2.800,00 kn mjesečno. Isto tako je naveo da prilikom zaključivanja Ugovora nije dobio bilo kakve letke niti pisane informacije vezane za valutnu klauzulu. Također je naveo da se raspitivao za kredit u EUR i u kunama, no nisu mu objasnili zbog čega ne može podići kredit u kunama i EUR već su mu samo rekli da kredit može podići jedino uz valutnu klauzulu u valuti CHF. Nadalje je naveo da nije inzistirao na promjenama pojedinih odredaba Ugovora jer mu je rečeno da Ugovor ne može mijenjati. Konačno je naveo da mu je poznato da se tečaj valute može mijenjati, međutim, nije mu rečeno da će doći do tako velikih nepravilnosti u promjeni tečaja.

14. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

15. Dakle, tužitelj je zaključujući predmetni Ugovor o kreditu imao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. ZZP-a određeno je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u svrhu tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita koristio u osobne svrhe, te da ga nikada nije koristio za bilo kakvu poslovnu djelatnost.

16. Sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

17. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008.: dalje: ZOO) propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a kao potrošač u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem, zaključio predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje vozila, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 25.812,23 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije bila dovoljno jasna i transparentna. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti mu da takvim odredbama prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takve odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. Slijedom svega navedenoga, sud nalazi da su u smislu gore navedenih odredaba ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koji su sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana otplata kredita, švicarski franak, te iste u navedenom dijelu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude. Pri tome valja dodati da na ovakvo utvrđenje nije od utjecaja činjenica da je kredit otplaćen.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju navedenih ništetnih odredaba ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene navedenih ništetnih odredaba u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

22. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da su tuženik, kao davatelj kredita i tužitelj, kao korisnik kredita, 25. srpnja 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 02757 u iznosu od 25.812,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja. Nadalje je naveo da je svrha kredita financiranje troškova kupnje osobnog automobila Škoda Octavia Tour 1.6., te da je ugovoren rok otplate od 72 mjeseca (otplata u jednakim mjesečnim anuitetima), kao i promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 6,95% godišnje na dan sklapanja Ugovora. Isto tako vještak je naveo da je prema planu otplate dospijeće prve obveze bilo 16. kolovoza 2008., a sljedećih svakog 16. dana u mjesecu. Vještak je još naveo da je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanim u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 29. srpnja 2008., s kojim danom je prodajni tečaj Raiffeisenbank d.d. kao banke davatelja kredita za valutu CHF iznosio 4,482062 kn za 1 CHF, pa je ugovorni iznos od 25.812,23 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 115.692,02 kn. Neovisno o tome može li se otplatni plan uz predmetni Ugovor o kreditu analizirati prema obrascu otplatnih planova uz ugovore o financijskom leasingu, jer je davatelj kredita leasing kuća, sukladno Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost koji je prethodio Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. i kojim davatelj leasinga više ne obračunava PDV na kamatu u mjesečnoj rati za financijski leasing, do tog dana je davatelj leasinga obračunavao PDV na kamatu, na isti način kako su to bili obvezni svi davatelji zajma iz ugovora o zajmu (samo banke, odnosno kreditne institucije nisu bile obvezne obračunavati porez na kamatu). Iznos kamata od 122,55 CHF, dobiven je primjenom kamatne stope od 5,70% godišnje na zadanu glavnicu, dok iznos kamata od 149,51 CHF zapravo predstavlja zbroj kamate od 122,55 CHF i PDV od 22% na kamate (26,96 CHF). Tek od 18. anuiteta s datumom dospijeća 16. siječnja 2010., kada se ukida porez na kamatu, visina kamatne stope koju je iskazao davatelj kredita, odgovara visini kamatne stope iskazane u stupcu 'd' Tabele 1 nalaza. Vještak je, nadalje, naveo da je promjenu kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita iskazao na način prikazan u stupcu 'd' Tabele 1 nalaza, a polazeći od početne stope prema Ugovoru o kreditu u visini od 6,95 % godišnje i to 6,95% godišnje od dospijeća 1. anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 16. srpnja 2009., 5,88% godišnje od anuiteta s dospijećem 16 kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 16. prosinca 2009. (uvećanje je prouzročeno porastom stope PDV-a na kamatu s 22% na 23%), te 4,41% godišnje od anuiteta s dospijećem 16. siječnja 2010. do konačne prijevremene otplate kredita (smanjenje kamatne stope prouzročeno je ukinućem PDV-a na kamatu). Za odgovaranje na postavljene zadatke vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja, po osnovi promjene tečaja i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita). Budući da je tuženik u stvarnosti zaračunavao anuitete prema tečaju na dan izdavanja računa (razvidno iz konto kartice po kreditu), te da je tužitelj kunske iznose anuiteta plaćao prema izdanim računima, tečajna razlika se izračunava na osnovu onog tečaja po kojem je tužitelj stvarno podmirivao kunske iznose anuiteta (tečaj na dan izdavanja računa). Tuženik nije naknadno zaračunavao tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan plaćanja, iako bi to bilo ispravno s obzirom na tečaj propisan Ugovorom o kreditu. Stoga je vještak mišljenja da je ugovoreni iznos od 25.812,23 CHF prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 115.692,02 kn, te da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. kolovoza 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 40.233,52 kn, odnosno 5.339,90 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih mjesečnih iznosa).

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, pri čemu je tuženik naveo i da ne predlaže da se vještak sasluša u ovom predmetu. Pored toga stranke su na ročištu održanom 16. siječnja 2025. navela i da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

24. Slijedom tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih odredaba kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana otplata kredita švicarski franak u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 5.339,90 EUR, te je stoga tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos (t. II. izreke presude), dok je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, odnosno u iznosu od ‭213,73 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a uzimajući u obzir prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, valjalo odbiti kao neosnovan (t. IV. izreke presude). Tužitelju su, nadalje, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je predmetni Ugovor o kreditu tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, na dosuđeni iznos od 5.339,90 EUR dosuđene i zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa navedenog u t. II. izreke ove presude do isplate, a sukladno Tabeli 1, koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića, te sukladno zahtjevu tužitelja. Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

‭

25. Ovdje valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi, a tuženik nije dokazivao drugačije, da bi tužitelj pojedine anuitete, uslijed primjene spornih odredaba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, platio manje (negativna razlika), te tuženik tijekom postupka nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja.

26. Nadalje, valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je evidentno da predmetno potraživanje tužitelja, nije zastarjelo, a s obzirom na to da je ovom presudom utvrđena ništetnost odredaba čl. 3. Ugovora o kreditu i čl. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana otplata kredita, švicarski franak.

27. Budući da tužitelj s mjerodavnim tužbenim zahtjevom nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je odluka o troškovima parničnog postupka donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Pritom valja napomenuti da je smanjenje tuženog zahtjeva, odnosno djelomično povlačenje tužbe, kojem se tuženik protivio, učinjeno unutar istog tarifnog razreda iz Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa).

28. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) i Tarifi po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

29. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od ‭1.625,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanje tužbe od 11. veljače 2022. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima 9. ožujka 2023. i 16. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podnesaka 21. lipnja 2022., 1. ožujka 2023. i 10. listopad 2023. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanje podnesaka od 22. ožujka 2023. i 13. rujna 2024. u iznosu od 50,00 EUR za svaki (25 bodova - Tbr. 8/4 Tarife) te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 325,00 EUR. Isto tako je tužitelj priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, te plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 50,99 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 99,85 EUR. Stoga su tužitelju ukupno priznati troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭‭1.974,92

‭

EUR sa zakonskim zateznim

kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 24. veljače 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 24. veljače 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po odvj. Predragu Brlečiću uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 101,99 EUR

2. Tuženiku po odvj. Katarini Krvavici