Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-77/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, protiv tuženika OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti te isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 21. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka te tužiteljice osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 24. veljače 2025.,

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8.1. Ugovora o kreditu broj: 130902322382, od 2. rujna 2013. koji su sklopili tužiteljica CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, kao kreditor, a koja glasi: „8.1. Za odustajanje od kredita i za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o naknadama banke.“

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 59,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 18. ožujka 2016. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

III. Svaka strana snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovome sudu 5. ožujka 2024., tužiteljica CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje; tužitelj), u bitnom navodi da je sa tuženikom OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833 (dalje; tuženik), sklopila 2. rujna 2013. Ugovor o kreditu broj: 130902322382 (dalje: Ugovor o kreditu), a koji je sklopljen u [adresa] između tužitelja kao korisnika kredita i OTP banke d.d. kao tuženika. Ugovorom o kreditu broj: 130902322382 od 2. rujna 2013. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenom u [adresa] između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, tužiteljici je odobren kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 9.100,00 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Kredit je odobren na rok od 120 mjeseci, odnosno 10 godina. Tužiteljica je dana 18. ožujka 2016. u cijelosti podmirila dugovanje po predmetnom kreditu, čime je kredit zatvoren. Temeljem odredbe čl.

8.1. Ugovora, ugovoreno je da će za odustanak od kredita i za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita Banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o naknadama banke. Na temelju navedene odredbe Ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio iznos od 59,54 EUR, što je razvidno iz Obračuna za prijevremenu otplatu predmetnog kredita od 18. ožujka 2016. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/2014., u daljnjem tekstu: ZZP), koji je u odredbi čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Navedena je ugovorna odredba iz čl. 8.1. prema kojoj tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Banke je ništetna, jer je suprotna kogentnoj odredbi čl. 1024. st. 4. i čl. 6. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Prema tome, odredba čl. 8.1. Ugovora je ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste odredbe primilo.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 18. travnja 2024., tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra da tužitelj privremenom otplatom postupka protivno odredbama ugovora o kreditu zbog čega tuženik trpi štetu, te odredba o naknadi za privremenu otplatu kredita nije ni odrediva činidba, prigovora visini postavljenog tužbenog zahtjeva.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranice 5-9 spisa), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (stranica 10-11 spisa), obračuna za prijevremenu otplatu kredita (stranica 12 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka, izvršen je uvid u platni promet tužiteljice (stranica 249-256 spisa).

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

5. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužiteljicu CT. Tužiteljica navodi da je u vrijeme podizanja ovog kredita bila klijentica OTP banke i u jednom trenutku se našla u takvoj situaciji da joj je bio potreban dodatni novac pa je otišla u banku podići kredit u protuvrijednosti od 9.100,00 € na rate od 10 godina. Kada je podizala taj kredit, jedino o čemu je razmišljala je da ostvari kredit kako bi mogla namirit svoje svakodnevne potrebe vezano uz obitelj. Po struci je službenik i ne raspolaže ekonomskim znanjima niti joj je bilo što bilo poznato da bi imala kakve troškove kredita ako ga prijevremeno otplati, a niti joj je bilo tko u banci vezano uz to upozoravao, pa čak niti kasnije kada je kredit prijevremeno otplatila. Pročitala je ugovor kada ga je sklopila no ta odredba joj nije bila posebno naznačena niti ju je primijetila. Njena plaća je oko 800,00 € i njoj i 10 € puno znači budući da ima dva studenta, jednoga u Zagrebu, drugog u Varaždinu, za koje se brine i školuje ih. Ugovor je bio napisan u toj formi u kojoj ga je i potpisala, nije mogla pregovarati o niti jednoj od odredbi u ugovoru o kreditu.

6. Dakle, iz iskaza saslušanog tužitelja, a kojeg u tom dijelu ne dovode u pitanje provedeni dokazi, sud je utvrdio da je upravo tužitelj bio potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi rješavanja stambenog pitanja. Dakle tužitelj je postupao isključivo kao fizička i to se radi isključivo o osobnim i obiteljskim potrebama (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi ugovor je samostalno sastavljen, kao tipski, od strane tuženika, te je kao takav dan na potpis tužitelju. Tužitelju, kod potpisivanja ugovora nije ništa posebno objašnjeno niti mu je na transparentan način objašnjeno da će snositi troškove vezane za prijevremenu otplatu kredita. Ono što proizlazi iz iskaza tužitelja je da tužitelju nije na transparentan način predočeno što znači trošak prijevremene otplate kredita niti zašto i koliko se isti plaća. Dakle, tužitelj kao potrošač, ne samo da nije imao mogućnost pregovaranja u svezi spornih ugovornih odredaba, jer je tuženik samostalno sastavio sve ugovorne odredbe po obrascu, već sam tuženik tužitelju nije dao potpunu i transparentnu informaciju vezanu za ugovaranje troškova prijevremene otplate kredita.

7. Naime, odredbom čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. U konkretnom slučaju, a kako je utvrđeno osnovom iskaza tužitelja, Ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski (standardni) ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o nadležnosti i o troškovima kredita) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

9. Iz naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 96. ZZP) da se u svezi Ugovora o kreditu nije pregovaralo pojedinačno niti o jednoj spornoj ugovornoj odredbi (troškovima kredita) pa tako niti o nadležnosti suda slučaju spora odnosno odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 130902322382 koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, 2. rujna 2013., utvrđeno je da je u članku 1. Ugovora o kreditu istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 9.100,00 € u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nadalje člankom 3. određeno je 7,99% kamatna stopa, a člankom 8 kredita je regulirana prijevremena otplata kredita. Iz navedenog uopće nije vidljivo na što se točno odnosi ta naknada niti što se isto podmiruje i u kome iznosi.

11. Osnovom iskaza tužitelja kao stranke, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati jer isti iskaz nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, ovaj sud je mogao utvrditi samo načelno pravilo postupanja tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Iz iskaza tužitelja, jasno je da su se svi podaci vezani uz kredit rješavali na tipiziranom ugovoru, na kojima se mijenjao korisnik kredita i iznos kredita, stoga je utvrđeno da je upravo tužitelj potrošač, a u smislu članka 3. toč 1. ZZP/2007 (a koji se u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti). Nastavno iz iskaza tužitelja sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi, već tužitelj ističe da je ugovor bio na tipiziranom obrascu i da mu je predan u auto kući. Za Ugovor je također utvrđeno da je u obliku tipiziranog obrasca, sa unaprijed pripremljenim odredbama od strane tuženika i da je kao takav od tužitelja zahtijevao samo potpis. Jedina važna stavka oko koje se pregovaralo i koja je posebno istaknuta tužitelju jest iznos kredita i anuiteti u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (ovdje tužitelja) kao drugu stranu koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, sklapajući ugovor za osobne potrebe sa drugom stranom (ovdje tuženikom) koja taj isti ugovor sklapa u svom poslovnom interesu, osobito u vidu pribavljanja dodatne zarade i posjeduje potrebna znanja jer djeluje u svojstvu stručnjaka.

12. Odredbom članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13), odredbi članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i odredbi članka 53. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača(“Narodne novine” broj: 19/22 i 59/23) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavak 2. istog članka da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

14. U smislu članka 98 ZZP-a/07 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 99. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP- a/07 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Člankom 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu članka 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je člankom 7. stavkom 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom člankom 10. stavkom 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu članka 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Dakle, upravo je iz Ugovora o kreditu, iskaza tužitelja, vidljivo je da u konkretnom slučaju, a vezano za odredbu članka 8. predmetnog ugovora (a kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita) tužitelj prije sklapanja ugovora nije upozoren na istu te kako će to utjecati ukoliko odluči prije otplatiti kredit, te da je ugovor unaprijed sastavljen prema obrascu od strane tuženika i takav dan tužitelju na potpis, a da se prije samog sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo o svakoj od spornih ugovornih odredaba.

16. Nastavno, u odnosu na odredbu članka 100. ZZP-a/07, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o naknadi, u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ET od 23. travnja 2015., par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tuženiku, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa čak niti da je dostavio Odluku o naknadama banke na koju se poziva u točki 8 ugovora. Takvim postupanjem, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o navedenoj naknadi ugovaranjem koje je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja, prvenstveno zbog toga što se o njoj nije pregovaralo, a posljedično što ista nije jasna, razumljiva i lako uočljiva.

17. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom).

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen za tu svrhu, bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti, navedena naknada sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 koje su prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a/07 ništetne.

19. U Ugovoru o kreditu nije jasno prikazana struktura troškova odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu niti što navedeni postotak naknade predstavlja. Riječ je o odredbi koja je unaprijed formulirana na tipiziranom obrascu zbog čega tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana nije imao mogućnosti utjecati na istu, niti na njen sadržaj, a tuženik kao druga ugovorna strana koja je tu odredbu formulirala i uključila u navedeni ugovor, nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe članka 96. stavak 4. ZZP-a/07, pa sukladno navedenom osnovan je tuženi zahtjev tužitelja u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe, pa je valjalo odlučiti kao u izreci odluke pod točkom I.

20. Potrebno je istaknuti članak 324. ZOO-a u kojem je jasno određeno da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti. Konkretno, ugovor i dalje ostaje na snazi, ali se utvrđuje ništetnost pojedinih njegovih odredbi, kao što je i ova sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu vezanoj uz plaćanje naknade čija je ništetnost utvrđena jer je ista odredba nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva za potrošača (tužitelja), dovela je do znatne neravnoteže ugovornih strana, sadržana je u ugovoru isključivo odlukom tuženika bez ikakvog informiranja i pregovaranja s tužiteljem o istoj i kao takva je dovela do povrede odredbi ZZP-a i ZOO-a. Stoga, moguće je istaknuti ništetnost pojedine odredbe ugovora, a ukoliko ugovor može opstati bez takve ništetne odredbe on će i dalje biti valjan, a ništetnost će biti utvrđena samo za tu odredbu.

21. U smislu članka 323. stavka 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem članka 1111. ZOO.

22. Između stranaka je bilo sporna i visina tužbenog zahtjeva, pa je sud odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje, te je pozvan tužitelj na uplatu predujma za isto. Tužitelj nije u danom roku uplatio predujam za provođenje vještačenja, odnosno na ročištu od 21. siječnja 2025. je odustao od provođenja vještačenja, iako ga je sud upozoravao u smislu članka 219. i 221.a ZPP-a o potrebi provođenja financijskog vještačenja radi utvrđivanja visine.

23. Dakle imajući u vidu teret dokaza koji je na tužitelju sud nije mogao utvrditi visinu potraživanja, odnosno da li je i u kojem iznosu tuženik naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Radi istoga sud je odbio tužitelja sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva.

24. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 4. ZPP-a, imajući u vidu da je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti pobijanih ugovornih odredaba osnovan, dok je neosnovan u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 59,54 € jer nije dokazao da mu je isto naplaćeno i u kojem iznosu. Sukladno navedenom sud je odlučio da svaka strana snosi svoj trošak postupka.

25. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 24. veljače 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po Zajedničkom odvjetničkom uredu Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba