Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-34/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja FB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 20. siječnja 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 21. veljače 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 10. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 9012169034 koji je dana 14. prosinca 2006. sklopljen između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB: 02535697732, i tužitelja FB, OIB: [osobni identifikacijski broj], a koja odredba glasi:
„U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visi utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate."
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju FB OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 1.337,90 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. srpnja 2011. pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 da tužitelju FB OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.204,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je 30. siječnja 2024. podnio ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 1.337,90 EUR protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom 14. prosinca 2006. zaključio Ugovor o kreditu br. 9012169034, koji je 18. prosinca 2006. solemniziran kod javne bilježnice Jagodi Vajdić-Sevšek pod br. OU-1589/2006 Naveo je da mu je Ugovorom tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 180.570 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Tvrdi da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu čija je namjena bila izgradnja i dovršenje stambenog objekta te da je prijevremeno i u cijelosti otplatio predmetni kredit s danom 1. srpnja 2011. te je na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita 30. lipnja 2011. platio tuženiku iznos 1.637,47 CHF, preračunato po tadašnjem tečaju banke za CHF u visini od 6,156081, što j iznosilo 10.080,40 HRK, odnosno 1.337,90 EUR. Naveo je da je odredbom točke 10. st. 1. predmetnog Ugovora određeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku, dok je u stavku 2. iste točke Ugovora određeno kako je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Tvrdi da je odredba točke 10. st. 2. Ugovora tipska odredba koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj nije mogao pregovarati. Posebice nije mogao pregovarati o visini te naknade, budući da je istu jednostrano određivao tuženik svojim aktima koji su važili na dan prijevremene otplate. Isto tako, naveo je da nije određeno koje bi to točno troškove tuženik imao, a koji bi trebali biti obuhvaćeni naknadom za prijevremenu otplatu kredita, kao što nije specificirano ni o kojoj se visini naknade radi, niti je preciziran naziv akata banke važećih na dan prijevremene otplate, već je tuženik proizvoljno i paušalno utvrdio obvezu na koju on nikako nije mogao utjecati. Tvrdi da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosila čak dvostruko viši iznos od početnog iznosa anuiteta kredita. Tvrdi da se radi se o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima te da je odredba točke 10. st. 2. Ugovora kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava. Nadalje, tužitelj tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o zabranjenoj naknadi koju tuženik nije smio ugovoriti ni naplatiti, s obzirom na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Direktivama 2008/48 i 2014/17 o ugovorima o potrošačkim kreditima, odnosno o stambenim potrošačkim kreditima koje se odražavaju u presudama Suda EU, i to prije svega u presudama C-383/18 i C-555/21 u kojima se nedvojbeno utvrđuje da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremene otplate kredita. Tvrdi da je u konkretnom slučaju, tuženik imao pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nije imao pravo naplatiti nikakvu dodatnu naknadu, odnosno buduću nedospjelu dobit iz razloga što je kredit otplaćen prijevremeno te da isto jasno proizlazi iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023. u kojoj zajedničkoj presudi je utvrđeno kako banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima. Nadalje je naveo da je Ustavni sud predmetnom odlukom odbio ukupno pet takvih ustavnih tužbi koje su mu banke uputile povodom revizijskih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj je naveo i da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a, te ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno naveden ni specifiran iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je paušalno naznačeno da se ista ima naplatiti sukladno važećim odlukama banke. Naveo je da je iznos od 1.337,90 EUR na ime prijevremene otplate kredita tuženik stekao valjane pravne osnove, te je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, sukladno čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO taj iznos dužan vratiti i to zajedno s kamatom sukladno odredbama čl. 1115. ZOO.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te da je tužba neosnovana. Istaknuo je kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva i pozvao se na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003,, dalje u tekstu: ZZP) i na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Nadalje, tuženik je istaknuo kako odredba čl. 83. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Naveo je da Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Naveo je da je na odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima te da je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Naveo je da je Sud EU je iznio da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Tuženik se poziva i na Preambulu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) koja kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja te da je potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja te da su navedeni uvjeti propisani Direktivom sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 88. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naveo je da je potrebno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a posljedično tome i ništetna te da smatra da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača te da je neosnovana tužiteljeva tvrdnja da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnau neravnoteža u pravima i obvezama među strankama, pa da bi se zbog toga ta odredba ima smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Naveo je da su navedenom odredbom ugovorne strane suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim te da tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove pa je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Stoga je u smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u trenutku prijevremene otplate ovisno o tadašnjim okolnostima, a ne u apsolutnom, fiksnom iznosu. Nadalje je naveo da u odnosu na štetu za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti (npr. zaduživanjem na financijskim tržištima), a u kojim slučajevima na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima te da u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (npr. kreditoru na financijskom tržištu). Ujedno, tuženik ističe i kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Tuženik je istaknuo kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama ZOO-a, niti ZPK-a te da je odredbom čl. 1024. st. 3. i st. 4. ZOO-a propisano da ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita. Naveo je i da je čl. 360. ZOO-a propisano da kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili raskinuti ugovor, a kako u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete te da i čl. 16. ZPK-a predviđa pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, te da je sporna odredba u suglasnosti za svim citiranim zakonskim odredbama te da je postupao sukladno svim važećim propisima i pravilima. Tuženik je naveo i da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnog ugovora te da su mu ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije te da sporna ugovorna odredba ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Naveo je da ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 1.337,90 EUR jer je naknada za prijevremenu otplatu kredita na temelju čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu plaćena je 30. lipnja 2011., dok je predmetna tužba podnesena dana 30. siječnja 2024. te da je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a, budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev uz obvezivanje tužitelja da mu nadoknadi parnične troškove, s pripadajućom zateznom kamatom.
3. U podnesku od 6. studenog 2024. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći da se o predmetnoj naknadi nije moglo posebno pregovarati, da se radilo o naknadi koja je bila unaprijed određena i tipski formulirana te inkorporirana u odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, da mu prilikom sklapanja ugovora nije niti skrenuta pažnja na odredbu o tzv. izlaznoj naknadi, a posebice mu nisu bila dana nikakva pojašnjenja o tome koja je svrha naknade, kako se određuje njezina visina, što točno ulazi u tu naknadu ili od kojih usluga se o strukturno sastoji. S obzirom na sadržaj predmetne odredbe tvrdi da je jedina svrha ugovaranja predmetne naknade bila nadoknada dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti), a koje nije dobio upravo zato što je prijevremeno otplatio kredit, te da se radi o ništavoj odredbi. Što se tiče tuženikova tumačenja sudske prakse Suda EU, tužitelj ističe kako se radi o njegovom subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava. Što se tiče istaknutog prigovora zastare ističe kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina nije zastarjela jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske odluke kojom će biti utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje i predložio je prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Na ročištu održanom 20. siječnja 2025. tuženik je izjavio da osporava opravnu osnovu i ostaje kod prigovora zastare, no ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Nakon toga je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja.
. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu, i to potvrdu solemnizacije broj OU-1589/2006-1 (list 6 spisa), Ugovor o kreditu broj 9012169034 od 14.12.2006. (list 7-11 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 24.1.2020. (list 12- 14 spisa), prijevremenu otplaua kredita na dan 30.6.2011. (list 15 spisa), Obavijest o konačnoj otplati kredita od 12.7.2011. (list 16 spisa), interni nalog (list 17 spisa), uplatnicu (list 18 spisa), zahtjev klijenta (list 19 spisa), opće uvjeti poslovanja s građanima (list 76-84 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
6. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.
7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe točke 10. Ugovora o kreditu broj 9012169034, odnosno točke 10. stavak 2., sklopljenog između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita 14.12.2006., kojom je ugovoreno da je u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, odnosno prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.
8. Između stranaka je nesporno da su tužitelj i tuženik sklopili predmetni Ugovor o kreditu broj 9012169034 14. prosinca 2006. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za izgradnju i dovršenje stambenog objekta u iznosu u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 180.570,68 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 300 mjeseci. Nije sporno da je točkom 10. Ugovora o kreditu regulirana prijevremena otplata kredita na način da je ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. tog Ugovora o kreditu u cijelosti ili djelomično sukladno aktima banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. Nije sporno niti da je ugovoreno da je u slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Nije sporno niti da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit i to 30. lipnja 2011., te da mu je tuženik tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 10.080,40 kuna, odnosno protuvrijednost u kunama 1.637,47 CHF, a kako to proizlazi iz internog naloga (list 17 spisa) i Prijevremene otplate kredita na dan 30. lipnja 2011. (list 15 spisa).
9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s bankom o odredbi čl.10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Iskazao je da se radilo o tipiziranom ugovoru, te da mu nije skrenuta pažnja na tu odredbu ugovora niti mu je rečeno koliko ista iznosi i na čemu se temelji. Odgovorio je da je prijevremeno otplatio kredit jer su rate počele rasti na način da mu je od početnih 4.500,00 kn rata narasla na 7.500,00 kn, te je morao naći način da to riješi pa se raspitao u drugoj banci i digao drugi kredit da bi zatvorio taj postojeći kredit. Kada se raspitivao kod tuženika koliko mu je dugovanje, ta naknada nije bila spomenuta već se pojavila prilikom samog zatvaranja kredita. Odgovorio je da je pročitao ugovor o kreditu u cijelosti, te da je uočio odredbu o izlaznoj naknadi, no da ona nije bila ničim određena i nije pisalo koliko iznosi. Nije postavljao pitanja u vezi te naknade i kod čitanja ugovora o kreditu nije uočio primjenu općih uvjeta poslovanja banke.
10. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan, s obzirom da je isti iskazivao neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužitelja sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije pregovaro o spornoj odredbi ugovora o kreditu, kao i da tuženik nije tužitelja kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita i na što se uopće ta naknada odnosi.
11. Odredba točke 10. stavak 2. predmetnog ugovora o kreditu za koju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti prema kojoj je u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj dužan tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate je prema stajalištu suda, u suprotnosti sa odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05; dalje: ZOO). Naime, navedenom odredbom propisano je u st 2. da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je sukladno stavku 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a prema stavku 4. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Pri tome valja reći da se radi o prisilnoj zakonskoj odredbi, zbog čega stranke svoje obvezne odnose ne mogu, sukladno općem načelu iz članka 11. ZOO, urediti drugačije odnosno suprotno prisilnim odredbama. Dakle, odredba kojom se korisniku kredita uvjetuje prijevremena otplata kredita plaćanjem naknade i to u visini prema odluci samog kreditora u suprotnosti je s prisilnim odredbama jer pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti uređeno ikakvim uvjetima kreditora suprotnim kogentnoj normi. Tijekom postupka tuženik je naplatu ove naknade nastojao opravdati tvrdnjama da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio štetu jer se zadužio na financijskom tržištu i za to plaća kamatu i on ne može svojim zajmodavcima prijevremeno vratiti novac, međutim tuženik nikakvom konkretnom dokumentacijom nije dokazao nastanak bilo kakvih troškova ili da bi uistinu pretrpio bilo kakvu štetu zbog toga što je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit. Isto tako valja ukazati da i iz samog sadržaja sporne odredbe ugovora o kreditu niti ne proizlazi da bi se tu radilo o bili kakvoj naknadi štete, niti je definirano na koji način bi se ista izračunavala, već iz sadržaja odredbe proizlazi da se radi o naknadi koju je banka ovlaštena zaračunati u visini sukladno aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Valja reći da je odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Pravni prednik tuženika je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetnu odredbu čl. 8. Ugovora o kredita o pravu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo i prema stajalištu suda tuženik ničim nije obrazložio niti dokazao koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi prijevremenom otplatom kredita. Slijedom svega navedenoga sud je ocijenio spornu ugovornu odredbu ništetnom i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po toj osnovi od 1.337,90 EUR ( primjenjujući fiksni tečaj konverzije iz Zakona o uvođenju Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Naime, između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj tuženiku na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platio 10.080,40 kn, a kako to proizlazi iz internog naloga na listu 17 spisa. Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njegovom zahtjevu, od dana nakon što je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita po ništetnoj odredbi, odnosno od 1. srpnja 2011. ( naknadu za prijevremenu otplatu kredita je platio 30.6.2011.), i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . ZOO i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.
12. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO će po toj osnovi tek početi teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.
13. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, u zatraženom iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 6. studenog 2024. kojim se očitovao na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 8. t.1., u vezi s tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na pripremnom ročištu određenom za 5. prosinca 2024. i ročištu održanom 20. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, za svako, sukladno tbr. 9. t.1. Tarife u vezi s tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 100,00 EUR, sukladno tbr. 9. t. 3. Tarife u vezi s tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato 900,00 EUR, na što valja obračunati i pripadajući PDV po tbr.46.Tarife u iznosu od 225,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23). Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.204,64 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Varaždinu 21. veljače 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu
