Poslovni broj P-551/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sutkinji Nikolini Mandić, u pravnoj stvari tužitelja ŽC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Balić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom u redu Marko Balić i ĆC, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u ANIĆ & ANIĆ odvjetničkom društvu d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 23. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja i i njegovog punomoćnika, 21. veljače 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 50991/06 koji je sklopljen 11. rujna 2006. između prednika tužitelja kao korisnika kredita, tužitelja kao sudužnika i prednika tuženika kao kreditora, i to čl. 2. u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 64.500,00 CHF obračunato prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita te članak 10.a) i 10.d) u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.647,70 EUR (tisuću šesto četrdeset sedam eura i sedamdeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 3,87 EUR od 14.10.2008,.

- 5,15 EUR od 11.11.2008.,

- 21,14 EUR od 14.01.2009.,

- 34,30 EUR od 14.02.2009.,

- 36,83 EUR od 13.03.2009.,

- 20,98 EUR od 16.04.2009.,

- 20,98 EUR od 13.05.2009.,

- 16,41 EUR od 13.06.2009.,

- 22,56 EUR od 11.07.2009.,

- 14,82 EUR od 13.08.2009.,

- 15,64 EUR od 23.12.2009.,

- 1.456,00 EUR od 23.12.2009.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je prethodila tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.049,54 EUR (dvije tisuće četrdeset devet eura i pedeset četiri centa) sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su 11. rujna 2006. njegova prednica HC kao korisnica kredita i prednik tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 50991/06 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita iznos od 64.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je važio na dan korištenja kredita, na rok otplate od 120 mjeseci s nominalnom kamatnom stopom od 4,20% koja je promjenjiva.

1.1. Zatim, tužitelj navodi da je HC umrla **.**.2009. te da ju je temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Vladimira Delonge iz [adresa], povjerenika ovoga suda, poslovni broj O-410/09 od 22. listopada 2009. on kao njezin suprug naslijedio. Osim toga, tužitelj tvrdi da je bio sudužnik po Ugovoru o kreditu te da ga je nastavio otplaćivati nakon smrti supruge.

1.2. Nadalje, tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene i ništetne pozivajući se na pravna utvrđenja iz parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, i to na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ugovorne odredbe prema kojima se vrijednost obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja CHF u odnosu na domaću valutu, a da prije zaključenja i vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima potrebnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. S obzirom na to da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj smatra da mu je tuženik, kao pravni sljednik kreditora, dužan temeljem stečenoga bez pravne osnove isplatiti iznos kredita koji je preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi, a koji iznos predstavlja razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe, sve zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos od dana stjecanja do isplate.

1.4. Kao dokaze tužitelj je uz tužbu priložio promet po kreditu (račun glavnice), rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Vladimira Delonge iz [adresa], povjerenika ovoga suda, poslovni broj O-410/09 od 22. listopada 2009., knjigovodstvenu karticu uplata po kreditu, otplatni plan, izračun EKS-a i otplani plan, Ugovoru o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 50991/06 solemniziran 12. rujna 2006. po javnom bilježniku Vladimiru Delongi iz [adresa] pod brojem OU-145/06. Osim priloženih isprava, kao dokaz predlaže da ga se sasluša kao stranku, izvršiti uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra za Societe Generale-Splitsku banku d.d. te provođenje financijskog vještačenja.

1.5. Tužitelj tužbom traži da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 50991/06 koji je sklopljen 11. rujna 2006. između prednika tužitelja kao korisnika kredita, tužitelja kao sudužnika i prednika tuženika kao kreditora, i to čl. 2. u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti od 64.500,00 CHF obračunato prema prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio za CHF na dan korištenja kredita te članak 10.a) i 10.d) u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća te traži isplatu iznosa od 1.670,78 EUR (12.588,49 kn) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

1.6. Nakon provedenog financijskog vještačenja, imajući u vidu i promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj iz kune u EUR, tužitelj podneskom od 28. kolovoza 2024. postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim je precizirao novčane iznose čiju isplatu traži na način da od tužitelj potražuje isplatu svakog pojedinog preplaćenog iznosa koju u zbrojeno iznose ukupno 1.647,70 EUR, sve pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u bitnome navodeći kako su presude donesene u kolektivnom sporu, u pogledu valutne klauzule, arbitrarne jer odlučne činjenice u tom postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene jer su sudovi odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile banke. Iako je teret dokaza na tužitelju, tuženik ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF čiju aprecijaciju bez presedana vidi isključivo kako posljedicu svjetske ekonomske krize. Smatra da je ugovorena valutna klauzula kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz Zakona o obveznim odnosima tako i s aspekta odredi Zakona o zaštiti potrošača.Ističe kako je korisnik kredita svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora te je stoga preuzeo i sve rizike i negativne posljedice njezinog ugovaranja. Ugovorena valutna klauzula je prema tuženikovom stavu u konkretnom slučaju jasna, lako uočljiva i razumljiva slijedom čega ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tvrdi da je informirao korisnika kredita o rizicima sporne valutne klauzule te da se i korisnik kredita, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan sam informirati o značenju valutne klauzule i njezinim posljedicama te da je u odnosu na te okolnosti mogao zatražiti dodatne informacije od djelatnika banke. Isto tako tuženik osporava da valutna klauzula uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da za da je za ocjenu te okolnosti bitno ugovorni odnos konkretnih stranaka promatrati s razine nominalnih pozicija, a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Također, tvrdi kako Ugovor o kreditu nije tipski ugovor, da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je s istima korisnik kredita bio upoznat i s istima se suglasio.

2.1. Nadalje, u pogledu presuda donesenih u kolektivnoj parnici tuženik ističe kako je kolektivnom presudom potrošačima pružena apstraktna zaštita te da činjenična utvrđenja iz kolektivne parnice nisu relevantna za utvrđenje činjeničnog stanja u ovoj pojedinačnoj parnici, odnosno da u kolektivnoj parnici nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo koje bi ga u ovoj pojedinačnoj parnici oslobađalo obveze dokazivanja postojanja osnove i visine tužbenog zahtjeva.

2.2. Osim toga tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, predlaže financijskim vještačenjem utvrditi pozitivne i negativne razlike te ističe prigovor zastare.

2.3. Tuženik osim prijedloga za pribavljanjem podataka od HNB-a o tečaju CHF u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2011. nije imao drugih dokaznih prijedloga te je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

3. U tijeku glavne rasprave pročitane su i pregledane isprave koje je tužitelj predložio kao dokaze, i to: promet po kreditu (račun glavnice) (list 5-7 spisa), rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Vladimira Delonge iz [adresa], povjerenika ovoga suda, poslovni broj O-410/09 od 22. listopada 2009. (list 8-9 spisa), knjigovodstvena kartica uplata po kreditu (list 10-12 spisa), otplatni plan i podaci o kreditu (list 13-26 spisa), izračun EKS-a i otplani plan (list 27-28, 39-41 spisa), Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 50991/06 solemniziran 12. rujna 2006. po javnom bilježniku Vladimiru Delongi iz [adresa] pod brojem OU-145/06 (list 29-38 spisa).

3.1. Osim toga, saslušan je tužitelj ŽC (list 103-104 spisa) te je u odnosu na visinu tražbine provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za vještačenja d.o.o. koji je 22. srpnja 2024. sastavio pisani nalaz i mišljenje (list 72-77 spisa).

4. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno te očitovanih dispozicija stranaka u parnici sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF (dijelovi čl. 2., 10,a) i 10.d) Ugovora o kreditu) kao i zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 1.647,70 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koji je tužitelj isplatio banci temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

6. Nije sporno da su HC kao korisnik kredita i prednikom tuženika Societe Genreale-Splitska banka d.d. kao kreditor 11. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 50991/06 kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita iznos od 64.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je važio na dan korištenja kredita, na rok otplate od 120 mjeseci s nominalnom kamatnom stopom od 4,20% koja je promjenjiva.

6.1. Nije sporno da je HC umrla **.**.2009. te da ju je temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Vladimira Delonge iz [adresa], povjerenika ovoga suda, poslovni broj O-410/09 od 22. listopada 2009. naslijedio suprug, ovjde tužitelj, a koji je osim toga bio sudužnik po predmetnom Ugovoru o kreditu te ga je nastavio otplaćivati nakon smrti supruge.

6.2. Također, nije sporno da je odredbom čl. 2.2. Ugovora o kreditu ugovoren način otplate na način da je ugovoreno da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita te da je u dijelu članka 10.a) i 10.d) ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

6.3. Isto tako, nesporno je da je sukladno odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 120 mjeseci te da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isplatio iznos glavnice zajedno sa zateznim kamatama tako da je zadnji anuitet kredita otplaćen 22. prosinca 2009.

6.4. Prema tome, nije sporno kako je u navedenim odredbama dijela čl 2.,10.a) i 10.d) predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da je glavna obveza korisnika kredita o isplati glavnice i kamata vezana za stranu valutu, švicarski franak (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

6.5. Zatim, nesporno je da je pravni prednik tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao trgovac, u okviru svoje registrirane poslovne djelatnosti.

6.6. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, i to odredbe čl. 3. kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o namjenskom kreditu iskorištenom za kupnju nekretnine. Kako tužitelj u svom iskazu navodi da je nekretnina kupljena kako bi riješio stambeno pitanje svojoj kćeri koja je tada imala dvoje djece i živjela u podstanarstvu, to se u konkretnom slučaju, imajući u vidu i svojstvo kreditora kao trgovca radi o potrošačkom ugovoru, što također tijekom ovoga postupka između stranaka nije bilo sporno.

7. Sporno je, mogu li se u ovoj parnici primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je je li nastupila zastara potraživanja, odnosno sporna je osnovanost kao i visina tužbenog zahtjeva.

8. Prema stavu ovoga suda tužitelj se vezano za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje.

8.1. Naime, s obzirom na to da su navedene odluke donesene u parnici pokrenutoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži ovom tužbom sadržajno odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u predmetnom kolektivnom sporu, to se tužitelj u ovoj pojedinačnoj parnici koju je protiv sljednika tuženika pokrenuo radi utvrđenja ništetnosti i isplate sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) može pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnosno navedene odluke obvezuju ovaj sud.

9. Ugovaranje valutne klauzule samo po sebi je dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, dalje ZOO). Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

9.1. U Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi korisnik kredita i sudužnik mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz te ugovorne klauzule. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Naime, iz iskaza tužitelja u ovome predmetu proizlazi kako je njegova supruga bila korisnik kredita a on sudužnik. Referentica u banci im je predložila da je nabolje sklopiti ugovor u švicarskim francima, to je dva tri puta ponovila, a da oni nisu ništa znali. Također, referentica u banci im nije objasnila rizike vezane uz valutu CHF, nije ponudila kredit u nijednoj drugoj valuti niti se posebno pregovaralo o kamatnoj stopi. Njegova supruga umrla je u kolovozu 2009., a on je tada još radio ali se našao u nezavidnoj situaciji jer njegova plaća nije bila dovoljna za plaćanje anuiteta kredita. Tada je odlučio iz svog životnog osiguranja i svote životnog osiguranja koje je dobio nakon smrti supruge, a snašao se i na drugi način, isplatiti kredit prijevremeno, što je i učinio do kraja 2009. Prema tome, iz navedenog iskaza tužitelja proizlazi kako njegovoj supruzi kao korisniku kredita i tužitelju kao sudužniku koji za obveze iz kredita odgovora jednako kao korisnik kredita prednik tuženika nije objasnio niti ga je upozorio na ekonomske rizike navedene ugovorne klauzule. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

9.2. Prosječni korisnik kredita pa tako i prednica tužitelja (i tužitelj kao sudužnik) kao korisnik kredita u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

9.3. Osim toga, i iz samog iskaza tužitelja utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i informiranje potrošača o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.

10.1. Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kao i iskaz tužitelja te sadržaj Ugovora o kreditu te podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

10.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. izreke ove presude.

11. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO) tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje su njegova prednica i on preplatili temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik, odnosno prednik tuženik nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa.

11.1. Stopa zateznih kamata tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos određena je stopama određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

12. Visina preplaćenih iznosa kredita koji u biti predstavljaju razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe utvrđena je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centru za vještačenja d.o.o., odnosno čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 22. srpnja 2024., i to u ukupnom iznosu od 1.647,70 EUR. Sud ocjenjuje da je pisani nalaz i mišljenje vještaka dan stručno i objektivno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, te da u istome nema nelogičnosti niti proturječnosti te ga u cijelosti prihvaća, osobito imajući u vidu kako stranke na isti nisu imale prigovora.

12.1. Također, valja dodati i da su u pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka, a na prijedlog tuženika, iskazani i iznosi zbog kojih su anuiteti kredita bili niži jer je tečaj CHF bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), i to u stupcu broj 11 tablice iz kojeg je razvidno da je tečaj CHF bio niži u početnoj fazi otplate kredita od listopada 2006. pa do listopada 2008., nakon čega počinje njegov rast. Međutim, neosnovano tuženik u podnesku od 17. rujna 2024. prigovara da bi preplaćeni iznos zbog rasta tečaja od 1.647,70 EUR trebalo umanjiti za tzv. negativne razlike od 371,36 EUR. Ovo iz razloga što za takvo umanjenje nema razloga jer tuženik u pogledu iznosa od 371,36 EUR nije u tijeku ovoga postupka postavio nikakav zahtjev, bilo u vidu protutužbe ili prigovora radi prijeboja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

13. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio je shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

13.1. Prema tome, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 15. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 14. veljače 2023.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

14. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.647,70 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos kako je to precizirano pod stavkom II. izreke ove presude.

15. Parnični troškovi dosuđeni su tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer je u cijelosti uspio u parnici.

15.1. Prilikom određivanja visine troškova ovaj sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora od 1.647,70 EUR , odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR / (Tbr. 54. Tarife) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23).

15.2. Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tužitelju kao potrebni za vođenje parnice odvjetnički troškovi od po 100 bodova za sastav tužbe od 14. veljače 2023. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 28. kolovoza 2024. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), zatim za zastupanje na ročištima 23. svibnja 2024., 29. listopada 2024. i 23. siječnja 2025. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), ukupno 600 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 1.200,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 300,00 EUR iznosi 1.500,00 EUR. Također, priznaje se kao opravdan trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR i za presudu u iznosu od 66,36 EUR te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR. Zbrajanjem priznatih odvjetničkih troškova (1.500,00 EUR), troškova sudskih pristojbi (33,18 EUR i 66,36 EUR) i troškova vještačenja (450,00 EUR) dolazi se do iznosa od 2.049,54 EUR.

15.3. Tužitelju se ne priznaje kao opravdan odvjetnički trošak sastava podneska od 31. svibnja 2024. od 100,00 EUR s PDV-om od 25,00 EUR jer tim podneskom obavještava sud da je plaćen predujam.

15.4. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

15.5. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.049,54 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate (stavak III. izreke ove presude).

U Sinju 21. veljače 2025.

Sutkinja

Nikolina Mandić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke žalba je dopuštena. Podnosi se putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a o istoj odlučuje županijski sud.