Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-194/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene, po objavi 21. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 55484/07 od 7. kolovoza 2007., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženoj OTP banki d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 135,54 EUR (slovima: stotinu trideset pet eura pedeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj OTP banki d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju NŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 250,00 eura (slovima: dvjesto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 18. ožujka 2024. navodi da je tužena pravni sljednik Societe Generale – Splitska banka d.d., da je s tuženom 7. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 55484/07 temeljem kojeg Ugovora mu je tužena kao kreditor dala iznos od 46.000,00 CHF po prodajno deviznom tečaju za CHF tečajne liste Splitske banke d.d. važeće na dan korištenja kredita na rok od 180 mjeseci. Tužena je prilikom isplate / korištenja kredita 10. kolovoza 2007. tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 135,54 EUR. Člankom 5.2. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% iznosa kredita. Odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 55484/07 kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obavljanje bankarskih usluga / troškova obrade je ništetna te je tužena istu nezakonito naplatila. Odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – dalje u tekstu ZOO/05) banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi tužena nije imala zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, posebno stoga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se naknada za obradu kredita odnosi, niti zašto njezina visina iznosi 0,50% od iznosa kredita. Predmetnu odredbu ugovora o kreditu tužena je koristeći svoj položaj jače ugovorne strane proizvoljno nametnula tužitelju tipskim ugovorom o kreditu, bez da je tužitelj o istoj imao mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a koja odredba je imala za cilj pogodovati tuženoj. Naime, prilikom realizacije kredita tužena je naplatila tužitelju naknadu za obradu kredita bez da je za isto imala zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinila dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, tako i specifikaciju troškova koje je tužena imala pri isplati kredita tužitelju a koji troškovi bi se podmirivali predmetnom naknadom, na koji način je tužena nepripadno stekla iznos od 135,54 EUR. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništetna i temeljem odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 46/07. i 79/07. - dalje u tekstu ZZP) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istoga članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Obzirom se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tužene kao i da se o naknadi za odobreni kredit nije moglo pojedinačno pregovarati, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz članka 5.2. Ugovora to je stoga odredba članka 5.2. Ugovora nepoštena odredba sukladno članka 81. stavka 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a. Ništetnost predmetne ugovorne odrebe proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO/05, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO/05, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tužena ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što je tužena i jača ugovorna strana koja prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje jasno neutvrđeni iznos, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. Ovakav pravni stav zauzet je i odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19 budući je Sud EU potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Sukladno navedenom, nedvojbeno je kako je tužena od tužitelja neosnovano na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita naplatila, odnosno stekla bez osnove iznos od = 135,54 EUR. Slijedom navedenoga, predlaže da sud temeljem članka 1111. a u vezi s člankom 1115. ZOO/05 donese presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 55484/07 od 7. kolovoza 2007., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 135,54 EUR sa zateznom kamatom od 10. kolovoza 2007., sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznima kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovan. Ne spori da je tužitelj s pravnim prednikom tužene sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tužena se takvim tvrdnjama izričito protivi. Ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"

53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO), pa obzirom je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženoj kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 7. kolovoza 2007. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tužena ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u članku 5.2., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. U odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tužena ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Tužena ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženoj. Obzirom je tužba u ovom postupku podnesena 18. ožujka 2024. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženoj u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženoj, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Konstatacije tužene utemeljene su i na stavu nezavisnog odvjetnika pri Sudu EU ĆŽ od 2. travnja 2020. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 55484/07 od 7. kolovoza 2007. (stranica 7-13 spisa), otplatni plan (stranica 15-21 spisa), potvrdu od 18. prosinca 2023. (stranica 22 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (stranica 23-78 spisa), iskaz tužitelja (stranica 100-101 spisa) i drugu spis u priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 24. siječnja 2025. tužitelj je odustao od provođenja financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, a obzirom je tužena učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5.2. Ugovora o kreditu od 7. kolovoza 2007. te isplata iznosa od 135,54 eura na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 7. kolovoza 2007. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Societe generale - Splitska banka d.d., Split kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 55484/07 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 46.000,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom koja iznosi 0,50 % (slovima: nulacijela pedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, neovisno o iskorištenom iznosu kredita,

- da je kredit odobren za adaptaciju.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita u visini 0,50% iznosa kredita, sadržana u članku 5.2. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj naknadi i visini te naknade.

7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5.2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 5.2. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za adaptaciju, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit u CHF iskoristio za adaptaciju kuće, radi se o obiteljskoj kući, kući za stanovanje u kojoj živi, a dio je iskoristio za kupovinu novijeg vozila koje je također služilo za njegove osobne potrebe, kao i da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je kuću odnosno automobil unio u imovinu obrta ili tvrtke. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko sporne naknade (članak 5.2. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 7. kolovoza 2007.

9.1. Tužitelj je iskazao da je u Splitskoj banci, podružnica u Osijeku htio podići kredit u eurima ali su mu rekli da je kredit u CHF povoljniji, koliko se sjeća bilo je riječ o nižoj kamatnoj stopi. Sve papire u vezi ugovora rješavala je službenica u banci, ona mu je rekla da mora platiti to, to, to, on je mislio da tako mora biti. Rekla mu je da mora platiti naknadu za obradu kredita, vjerovao joj je i da tu naknadu mora platiti, pa je uzeo zdravo za gotovo. Djelatnica mu u banci nije pojasnila što predstavlja ta naknada i zašto se plaća. Nije mu ni pojašnjeno na koji način je određena visina odnosno postotak koji se plaća na ime te naknade. Nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora, ugovor je sačinjen od strane banke. Njemu je kredit trebao i platio je što god je trebalo, a od strane banke bilo je uzmi ili ostavi. Ne zna koji iznos je točno naplaćen na ime naknade za obradu kredita, ali zna da je taj iznos naplaćen negdje u 8. mj. 2007.g. Samostalno je otplatio kredit. Od trenutka kada mu je u banci ponuđen kredit pa do potpisa ugovora o kreditu proteklo je 5 dana. Pročitao je ugovor o kreditu na način da je pročitao odredbe koje su njemu bile bitne, a to je kolika mu je kamata, kolika mu je rata. Ostalo nije čitao jer je sav ugovor bio prilično opsežan kao i privici istog. Što se tiče dijela ugovora o kreditu koji sadrži odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, pretpostavlja da je i taj dio pročitao ali je smatrao da tako mora biti da bi dobio kredit. Zna da je dobio na račun manji iznos kredita nego što je to stajalo u ugovoru o kreditu jer su s dijelom iznosa kredita pokrivene ulazna naknada i druge takse. Bio je svjestan da je platio naknadu za obradu kredita ali je smatrao da ju je morao platiti inače ne bi dobio kredit, a uostalom i u banci mu je rečeno da mora platiti tu naknadu da bi dobio kredit. Pored te naknade morao je platiti i osiguranje kuće i procjenu kuće. Nije mogao pregovarati o tome hoće li ili neće platiti tu naknadu, jednostavno je morao.

9.2. Na temelju iskaza tužitelja, na koji tužena nije imala primjedbi, proizlazi da tužitelju nije ništa pojašnjeno u svezi tzv. ulazne naknade, od čega se sastoji, nije mu pojašnjeno na koji način je određena visina iste, već mu je rečeno da rekli da je to, to i da ju mora platiti da bi dobio kredit, kao i da o istoj nije mogao pregovarati.

9.3. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 0,50% iznosa kredita.

9.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

9.5. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.6. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 0,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.7. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.8. Budući se o odredbi članka 5.2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.9. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 5.2. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 5.2. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 5.2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

11. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

11.1. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 135,54 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tužene od 18. prosinca 2023. izvršena 10. kolovoza 2007. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

12. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 0,50% iznosa kredita, sadržana u članku 5.2. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 135,54 EUR s kamatom počevši od 10. kolovoza 2007. pa do isplate.

13. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 7. srpnja 2024. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 24. siječnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 19. veljače 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 200,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje 250,00 eura.

14. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 21. veljače 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Dražen Orešković, odvjetnik u Osijeku

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku