REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-333/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. studenog 2024. godine u nazočnosti tužitelja, zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 21. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu od 30. svibnja 2005.godine, broj ugovora: 029-50-2919122, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

- u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1. i 7. ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća);

- u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 3. koji glasi: „NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, kao i u dijelu akata tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 778,84 Eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% do 31.12.2007.godine, od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku na iznos od:

- 0,94 Eura teče od 2.9.2005. pa do isplate,

-1,18 Eura teče od 4.10.2005. pa do isplate,

-1,19 Eura teče od 3.11.2005. pa do isplate,

-1,40 Eura teče od 5.12.2005. pa do isplate,

-0,56 Eura teče od 5.1.2006. pa do isplate,

-0,33 Eura teče od 2.2.2006. pa do isplate,

-2,71 Eura teče od 28.10.2008. pa do isplate,

-4,12 Eura teče od 29.12.2008. pa do isplate,

-5,14 Eura teče od 27.1.2009. pa do isplate,

-5,60 Eura teče od 24.2.2009. pa do isplate,

-4,33 Eura teče od 27.3.2009. pa do isplate,

-4,57 Eura teče od 27.4.2009. pa do isplate,

-2,63 Eura teče od 28.5.2009. pa do isplate,

-1,20 Eura teče od 29.6.2009. pa do isplate,

-1,58 Eura teče od 29.7.2009. pa do isplate,

-2,34 Eura teče od 26.8.2009. pa do isplate,

-2,27 Eura teče od 29.9.2009. pa do isplate,

-1,51 Eura teče od 29.9.2009. pa do isplate,

-2,94 Eura teče od 26.11.2009. pa do isplate,

-4,09 Eura teče od 30.12.2009. pa do isplate,

-5,72 Eura teče od 26.1.2010. pa do isplate,

-5,34 Eura teče od 23.2.2010. pa do isplate,

-7,55 Eura teče od 25.3.2010. pa do isplate,

-7,13 Eura teče od 27.4.2010. pa do isplate,

-7,95 Eura teče od 31.5.2010. pa do isplate,

-15,03 Eura teče od 30.6.2010. pa do isplate,

-13,57 Eura teče od 29.7.2010. pa do isplate,

-18,03 Eura teče od 24.8.2010. pa do isplate,

-16,49 Eura teče od 29.9.2010. pa do isplate,

-14,01 Eura teče od 28.10.2008. pa do isplate,

-19,23 Eura teče od 26.11.2010. pa do isplate,

-25,88 Eura teče od 22.12.2010. pa do isplate,

-21,17 Eura teče od 27.1.2011. pa do isplate,

-22,82 Eura teče od 28.2.2011. pa do isplate,

-20,72 Eura teče od 30.3.2011. pa do isplate,

-21,10 Eura teče od 29.4.2011. pa do isplate,

-30,00 Eura teče od 25.5.2011. pa do isplate,

-30,87 Eura teče od 1.7.2011. pa do isplate,

-38,31 Eura teče od 28.7.2011. pa do isplate,

-34,49 Eura teče od 29.8.2011. pa do isplate,

-30,31 Eura teče od 27.9.2011. pa do isplate,

-29,86 Eura teče od 25.10.2011. pa do isplate,

-29,54 Eura teče od 28.11.2011. pa do isplate,

-31,53 Eura teče od 29.12.2011. pa do isplate,

-33,27 Eura teče od 25.1.2012. pa do isplate,

-33,50 Eura teče od 28.2.2012. pa do isplate,

-32,30 Eura teče od 29.3.2012. pa do isplate,

-33,11 Eura teče od 30.4.2012. pa do isplate,

-33,67 Eura teče od 30.5.2012. pa do isplate,

-32,73 Eura teče od 29.6.2012. pa do isplate,

-32,98 Eura teče od 31.7.2012. pa do isplate.”

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 217,10 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1.srpnja 2005.godine do 31.prosinca 2007.godine sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.712,50 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

Dana 27.siječnja 2022.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužitelj i tuženik 30. svibnja 2005. godine zaključili ugovor o kreditu broj ugovora: 029-50-2919122, temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 10.505,61 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja s kamatom od 7,45 % godišnje, promjenjivo. Navedeni kredit u potpunosti da je isplaćen. Sve odredbe predmetnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli da su ništave (npr. članak 1, 2. i 7.) jer tužitelju nisu bile razumljive i jasne, a bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice istih uopće pojašnjeni tužitelju, kako u pogledu valutne klauzule, tako i u pogledu načina promjene kamatne stope, njezine visine itd.. Nakon stavljanja kredita u otplatu tuženik da je jednostrano, višekratno i bez osnove mijenjao kamatnu stopu, bez jasnih i odredivih kriterija, parametara i sl. Navedeno (ne)postupanje tuženika da je uzrokovalo značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja što je suprotno Zakonu o obveznim odnosima, kao i Zakonu o zaštiti potrošača (Dalje u tekstu: ZZP). Sam mehanizam ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik da je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi – one o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i one o anuitetnoj otplati - koje su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj doveden na rub financijskog sloma na način da je kredit godinama uredno plaćao, štoviše plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Opisanim postupanjem tuženik, pored činjenice da je sastavio takav tipski Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora kao bitan sastojak Ugovora o kreditu što kamata jest, da je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time protivno ugovoru usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla s osnova povećanja tečaja švicarskog franka, a takvim povećanjem glavnice se povećavala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka da je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam da je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan da je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a. Za vrijeme procedure ishođenja i potpisivanja ugovora o kreditu tužitelj da ne samo da nije dobio od tuženika adekvatna objašnjenja o rizicima valutne klauzule, o visini i načinu utvrđenja promjenjive kamatne stope, te o riziku kada se prethodna dva parametra kombiniraju, naročito u kombinaciji s trećim – anuitetnom otplatom, već da je, kako je to prethodno pojašnjeno, bio uvjeravan u isplativost i sigurnost upravo tog kredita. Opisano postupanje tuženika da je nemoralno i suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i odredbama Zakona. Odredbom članka 323. ZOO-a da propisane su posljedice ništavosti, pa da je temeljem te pravne norme svaka strana dužna vratiti drugoj što je primila temeljem takvog pravnog posla. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna strana nesavjesna osim obveze vraćanja primljenog bez osnove, nesavjesna strana da je dužna i nadoknaditi štetu, dakle kamatu od dana stečenog pa do isplate. Po tužitelju da je cijeli predmetni ugovor ništav jer se notorna (potvrđena kolektivnim presudama) djelomična ništetnost odnosi na bitne elemente ugovora – odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi (dalje u tekstu PKS) i valutnoj klauzuli (dalje u tekstu:VK) - a u takvoj situaciji ugovor da ne može opstati i da se ima smatrati u cijelosti ništetnim. Tužitelj glavnim tužbenim zahtjevom da potražuje povrat neosnovano stečene (preplaćene) razlike između stvarno isplaćenog iznosa i iznosa kojeg je banka dužna isplatiti s obzirom na sve prethodno navedeno (dakle s obzirom na ništavost i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali i drugih odredbi). Tužitelj postavlja zahtjev koji glasi na utvrđenje djelomično ništetnima određenih odredbi ugovor o kreditu od 30. svibnja 2005.godine, broj ugovora: 029-50-2919122, te traži isplatu preplaćenih iznosa sa kamatama temeljem tih odredbi.

U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to da je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke da mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum da su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 029-50-2919122, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga, te presude da su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, tuženik obrazlaže opsežno radi čega je pozivanje tužitelja na ove odluke promašeno. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju da su bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Dubravke Grladinović, pod brojem OU-567/2005, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je potpuno razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Nastavno na prethodno, u odnosu na navode tužitelja koji se odnose na spornu odredbu ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada), tuženik ističe kako su isti potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti o plaćanju naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Nastavno, tuženik ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a čija je visina određena u članku 3. predmetnog ugovora, te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. U odnosu na jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita, u Ugovoru o kreditu da je potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, a koja je ugovorna odredba definirana suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Vezano uz prethodno navedeno, tuženik stavlja prigovor na tužiteljev dokazni prijedlog da se u okviru financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u obzir uzme izlazna naknada, odnosno naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, posebice stoga što je tužitelj i sam u tužbi naveo kako je kredit redovito otplatio, a u ni u tužbenom zahtjevu nije postavio zahtjev vezan uz istu. Osim toga, tuženik osporava i ništetnost izlazne naknade te sve navode tužitelja vezane uz istu. Tužitelj u ovom postupku da nije dokazao da on uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložio bilo kakve dokaze, slijedom čega da se, barem zasad, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužitelj imao svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač, to se predlaže sudu provesti na tu okolnost dokaz saslušanjem tužitelja, kao što se predlaže sudu pribaviti službenim putem podatke o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao registriran obrt i/ili poslovni udio u kakvom trgovačkom društvu, te je li objekt koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu u kontekstu knjigovodstvenih propisa unio u poslovne knjige takvog obrta, odnosno trgovačkog društva. Tuženik ističe te elaborira prigovor zastare potraživanja.

Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj svojim podneskom od 24.lipnja 2024.godine uređuje svoj tužbeni zahtjev, navodi da je nalaz i mišljenje vještaka Ines Lozić izrađeno profesionalno, koncizno i u skladu sa pravilima struke te da se isti skoro u cijelosti poklapa s onim što je i sam tužitelj prema vlastitom izračunu tražio od tuženika. Međutim, nalaz i mišljenje sudske vještakinje da nije potpun jer ne sadrži mišljenje o tome je li je i u kojem iznosu naplaćena naknada prilikom prvog korištenja kredita (tzv. „ulazna naknada“), premda je to tužitelj u više navrata isticao i zahtijevao. Slijedom navedenog, predlaže se ovaj podnesak poslati na očitovanje vještaku, s obzirom na to da tužitelj ne može još u potpunosti specificirati tužbeni zahtjev jer ne zna koliki se točan iznos odnosi na ulaznu naknadu, već može samo laički i paušalno izračunati koliko je 3,30% od ukupnog iznosa kredita i konvertirati ga u kune prema tadašnjem tečaju (što ispada 1.635,73 kn), pa potom u Eure (217,10 Eura). Međutim, moli se sudski vještak da se očituje na navedeno, a tužitelj će za sada urediti samo točku II/ a) tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudske vještakinje, a točku b) će urediti u slučaju da očitovanje i izračun sudske vještakinje bude različit od tužiteljevog. Tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev ovim podneskom.

Svojim podneskom od dana 2.rujna 2024.godine tužitelj ističe da nema pravnog interesa utvrđivati ništetnost odredaba ugovora koje propisuju način mijenjanja kamatne stope, zato što je taj dio u zastari i zato što tužitelj više ne potražuje isplatu sa te pravne osnove. Razlog zašto je tužitelj povukao tužbu u dijelu zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnova promijenjene kamatne stope da je taj što je tuženik izjavio prigovor zastare, a sud da ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti. Navod tuženika da bi se u obzir trebale uzeti i iznosi tzv.negativnih razlika da nisu točni ni osnovani, što da potvrđuje i recentna sudska praksa.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 029-50- 2919122 sa svom pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić – Centar za vještačenja d.o.o. Split, kao i saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 30.lipnja 2005.godine, a koje se odnose ništetnost odredbi: valutne klauzule u CHF i tzv. ulazne naknade, koje bi prema tužitelju predstavljale nedopuštene ugovorne odredbe, te zahtjev za isplatu iznosa temeljem više plaćenog sa ovih osnova, sa kamatama.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 30.lipnja 2005.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 10.505,61 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 7,45 %, te da je određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U čl.3. određena je naknada (tzv.ulazna naknada) od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, nije sporno ni da je kredit već otplaćen. Radi se o namjenskom, kratkoročnom kreditu radi kupnje motornog vozila od društva PEUGEOT HRVATSKA d.o.o..

Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i u dijelu tzv.ulazne naknade ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i ulazne naknade. Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu kupnje osobnog automobila i to baš posebnog, s obzirom na okolnost da ima dijete koje je 100 %-ni invalid, da je našao u autokući u Zagrebu rabljeno vozilo – Peugeot – 307 karavan, to vozilo da mu je odgovaralo za osobne potrebe, svakako, da je trebao podići kredit za kupnju vozila i odmah do autokuće da je bila banka – poslovnica tuženika i da je upućen tu radi podizanja kredita jer autokuća sa njima surađuje. Navodi da je tada bio zaposlen kao poštar i da nije imao nikakvu privatnu firmu, da mu je ponuđen ovaj kredit vezan za valutu CHF i to da je jedini kredit koji mu je ponuđen kao proizvod, da se nije puno raspitivao, da mu je bilo bitno da rata bude prihvatljiva, što da je u prvo vrijeme i bila, da nije imao nikakvih posebnih pitanja i da nije znao što je to tzv. ulazna naknada, da je bio kod javnog bilježnika, kredit da je podigao, vozilo kupio i sa ovih početnih 700,00 kn mjesečno rate da je kroz vrijeme rata narasla do čak 1.200,00 kn. Negdje 2009. godine, kako je odlazio u prijevremenu mirovinu, to da je dobio otpremninu i pokušao kod tuženika zatvoriti ovaj kredit, banka da na to jednostavno nije pristala i kredit da je nastavio otplaćivati i u potpunosti ga otplatio. Poslovnica autokuće da je bila u Zagrebu. Na posebno pitanje zamj. pun. tužitelja, tužitelj navodi da je on ovaj kredit mogao ili prihvatiti ili odbiti i da nije bilo mogućnosti da dogovara neke bolje uvjete sa bankom, da je ovo jednostavno mogao prihvatiti kao takav proizvod ili ne. Navodi da nije znao prilikom podizanja kredita da postoji nekakav iznos za obradu kredita odnosno neku naknadu koja bi mu bila naplaćena od strane banke u vrijeme podizanja kredita. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, tužitelj navodi da se prije podizanja ovog kredita nije raspitivao u drugim bankama za kredite, tuženik da nije bio njegova matična banka preko koje je dobivao plaću, navodi da nije bilo nigdje nikakve priče o tome da švicarski franak ne bi bio pouzdana valuta, u to vrijeme da su svi smatrali da je to najbolja i najstabilnija valuta. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao nikakav vlasnički udio u bilo kakvom trgovačkom društvu, da nije bio niti vlasnik trgovačkog društva niti obrta.

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF, niti parametri tzv.ulazne naknade. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF i ulaznoj naknadi nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojom je ugovorena tzv. valutnka klauzula, trebalo utvrditi ništetnom, jer je ta odredba nepoštena. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je to i ovdje slučaj. Dakle, što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) koja u svom nalazu i mišljenju od 26.travnja 2024.godine navodi da je ugovor zaključen 30.lipnja 2005.godine, na iznos kredita od 10.505,61 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca, ugovoren je za otplatu srednji tečaj tuženika na dan dospijeća, kredit je otplaćen. Sudski vještak u vještvu navodi da je u razdoblju od početne otplate do konačne otplate kredita tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Sudski vještak izradila je tablice sa svim iskazanim parametrima i zaključeno navodi da je ukupan iznos pojedinačnih preplata, uzevši u obzir tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, tužitelj više platio iznos od ukupno 778,84 Eura. Ukupan iznos manje plaćenog zbog nižeg tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita da iznosi 132,36 Eura (to su tzv.negativne razlike). Tužitelj svojim podneskom potražuje upravo ovaj iznos od 778,84 Eura sa kamatama temeljem preplate s naslova valutne klauzule u CHF i ovaj iznos mu i pripada.

Sud u potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan, logičan i uvjerljiv, tužitelj navodi da nema primjedbi na ovo vještvo i sukladno tome uređuje zahtjev.

Što se tiče zahtjeva vezano za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu vezano za tzv.ulaznu naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, te isplate tog iznosa, sud drži da se također radi o ništetnoj odredbi i da temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik treba tužitelju vratiti ono što je od njega primio prilikom prvog korištenja kredita. Jasno je koliki je iznos u CHF odobren tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj potražuje iznos od 217,10 Eura s ove osnove i jasno mu je da mu ovaj iznos pripada. Naime, o ovoj odredbi tužitelj prilikom zaključenja pravnog posla nije mogao posebno pregovarati, radi se o jednostavno rečeno odredbi koju je tužitelj morao prihvatiti kod zaključenja ovog pravnog posla, velikom novčanom iznosu koji je tuženik iskazao u postotku od iznosa koji tužitelju stavlja na raspolaganje, a ničim, ni tada, a ni tijekom postupka ne dokazuje koje je to izdatke u pogledu zaključenja ovog pravnog posla imao i što ta ulazna naknada u biti u stvarnosti predstavlja. Profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a naknada u ovom slučaju zaista predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača, analogno se na ovo primjenjuju citirane odluke u kolektivnom sporu, osim po pitanju početka tijeka zastare vezano za isplatu odnosno vraćanje iznosa plaćene ulazne naknade.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 27.siječnja 2022.godine) u dijelu zahtjeva za isplatu preplaćenog radi valutne klauzule u CHF neosnovan.

Kako, prema stavu ovog suda tužitelju pripada i pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade, s obzirom na ugovoreni postotak ulazne naknade i iznos koji tužitelj traži od 217,10 Eura, a koji je tužitelj nesporno platio tuženiku, to je sud stava da valja obvezati tuženika da ovaj iznos na ime nepoštene i ništetne odredbe ugovora isplati tužitelju, dakle, tužitelju pripada iznos u eurima, kako je isti i zatražen. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi se o troškovima obrade za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, što nije niti transparentno niti može biti proporcionalno. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, ali čl.1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na ugovoreni način. Dakle, u ovom slučaju radilo bi se o naknadi koji bi predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, nepoštenoj ugovornoj odredbi na štetu potrošača o kojoj potrošač i nije mogao pregovarati. Za navesti je i to da se tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni iznos kredita, što također nije dopušteno i pošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita, tužitelju zaista pripada pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade. Što se tiče prigovora zastare, za navesti je da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, ne primjenjuje se početak tijeka zastare vezano za pravomoćnost odluka u kolektivnom sporu po pitanju promjenjive kamatne stope i valute CHF, u ovom slučaju ulazne naknade početak zastare se drugačije sagledava, nego u navedena druga dva slučaja. Primjenom odredbe čl.1111. i čl.1115. ZOO-a, tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan je platiti tužitelju ovaj iznos od 217,10 Eura sa pripadajućim kamatama. Prigovor zastare za ovu ulaznu naknadu nije osnovan, a sve vezano za stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-47/2020 održanoj 30.siječnja 2020.godine, po kojem za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. U vrijeme donošenja ove odluke, ovaj zahtjev nije zastario jer zastarni rok još za ovaj zahtjev isplate ulazne naknade nije počeo teći, tužitelj je zatražio utvrđenje da je ova odredba ništetna, što je utvrđeno odlukom suda, pa zahtjev za isplatu ulazne naknade temeljem te ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nije u zastari, prigovor zastare za ovaj dio zahtjeva nije osnovan.

Na dosuđene iznose glavnica tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od stjecanja na strani tuženika pa do isplate, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate i ulazne naknade, kako ih je pravilno tužitelj i zatražio, pa mu je ovako zatražene kamate valjalo i dosuditi, sve temeljem odredbe čl.29.ZOO-a..

Vezano za tzv.negativne razlike, za navesti je da je tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja, nije podnio ni protutužbu. Tuženik nema status potrošača, a treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, sve i da treba uračunati tzv.negativne razlike, a ne treba, tuženiku kao ugovornoj strani koja drži da je predmetna odredba valjana i nema stav o tome da je ista nepoštena, ne pripada temeljem, za njega valjane odredbe, išta tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama. Kako sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, ovdje samo zahtjeva tužitelja jer samo zahtjev tužitelja i egzistira, a tzv. pozitivne i negativne razlike se po mjesecima uzajamno isključuju, to se i ne bi radilo o potraživanjima stranaka za isti period po mjesecima. Dakle, bez obzira što je vještak u vještu iskazao i tzv. negativne razlike, dosuđeni iznos nije trebalo umanjiti za negativne razlike, a za slučaj drugačijeg stava višeg suda, iste su izračunate i činjenično stanje je u tom dijelu utvrđeno. Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, za navesti je da taj prigovor nije osnovan, naime, za navesti je da su stranke zaista ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Tužitelj ima prebivalište na ovom području, tako je bilo i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora pa radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika nije osnovan, ovaj sud smatra kako je navedeni prigovor neosnovan, da je mjesno nadležan upravo Općinski sud u Splitu.

Za navesti je i to da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe na utvrđenje i isplatu vezano za predmetni pravni posao i u ovoj pravnoj stvari, naime, tužitelj je korisnik kredita, bez obzira na postojanje sudužnika, sud drži da je upravo tužitelj ugovorio ovaj pravni posao, da je on kao korisnik kredita i glavni dužnik vršio otplatu rata kredita i da njemu pripada pravo na postavljanje ovih zahtjeva i podnošenje ove tužbe.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 12.travnja 2022.godine, 24.lipnja 2024.godine i 2.rujna 2024.godine, zastupanja na ročištima održanim dana 16.studenog 2023.godine, 7.ožujka 2024.godine i 27.studenog 2024.godine, za svaku radnju po 75 bodova, što uz vrijednost boda daje iznos od po 150,00 eura po pojedinoj radnji, odnosno ukupno iznos od 1.050,00 eura, na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 262,50 eura i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, tako da je konačno sud obvezao tuženika da tužitelju na ime naknade troška isplati iznos od ukupno 1.712,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati, a ne bi ga ni imao, sve i da ne postoji ova odredba, jer tužitelj ima status HRVI, što je dokazao prilogom uz tužbu.

U Splitu, 21. veljače 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika