REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1405/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski Mandić Stanić i partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, s danom objave 21. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6.2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 9012227816 sklopljenog 17. siječnja 2007. između korisnika kredita NK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika te solemniziranog 19. siječnja .2007. kod Javnog bilježnika Zorke Čavajde iz Zagreba, Radnička cesta 48, pod brojem OU-94/2007, a koji glasi: ”plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.“

II Utvrđuje se ništetnim odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 9012227816 sklopljenog 17. siječnja 2007. između korisnika kredita NK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika te solemniziranog 19. siječnja 2007. kod javnog bilježnika Zorke Čavajde iz Zagreba, Radnička cesta 48, pod brojem OU-94/2007, koja glasi: „11.3. Korisník kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita..."

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 iznos od 3.522,20 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,22 EUR od dana 27.03.2007. do isplate

- na iznos od 0,22 EUR od dana 27.03.2007. do isplate

- na iznos od 5,65 EUR od dana 19.03.2008. do isplate

- na iznos od 3,39 EUR od dana 26.03.2008. do isplate

- na iznos od 20,21 EUR od dana 27.10.2008. do isplate

- na iznos od 8,57 EUR od dana 18.11.2008. do isplate

- na iznos od 6,88 EUR od dana 22.12.2008. do isplate

- na iznos od 19,59 EUR od dana 26.01.2009. do isplate

- na iznos od 21,81 EUR od dana 26.02.2009. do isplate

- na iznos od 16,64 EUR od dana 26.03.2009. do isplate

- na iznos od 14,73 EUR od dana 20.04.2009. do isplate

- na iznos od 12,63 EUR od dana 26.05.2009. do isplate

- na iznos od 14,21 EUR od dana 26.06.2009. do isplate

- na iznos od 10,77 EUR od dana 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 13,54 EUR od dana 26.08.2009. do isplate

- na iznos od 13,93 EUR od dana 16.09.2009. do isplate

- na iznos od 10,73 EUR od dana 19.10.2009. do isplate

- na iznos od 14,09 EUR od dana 18.11.2009. do isplate

- na iznos od 12,86 EUR od dana 16.12.2009. do isplate

- na iznos od 19,62 EUR od dana 26.01.2010. do isplate

- na iznos od 20,44 EUR od dana 18.02.2010. do isplate

- na iznos od 22,43 EUR od dana 19.03.2010. do isplate

- na iznos od 24,56 EUR od dana 26.04.2010. do isplate

- na iznos od 30,11 EUR od dana 18.05.2010. do isplate

- na iznos od 32,86 EUR od dana 23.06.2010. do isplate

- na iznos od 38,13 EUR od dana 19.07.2010. do isplate

- na iznos od 39,22 EUR od dana 26.07.2010. do isplate

- na iznos od 49,14 EUR od dana 26.08.2010. do isplate

- na iznos od 47,62 EUR od dana 27.09.2010. do isplate

- na iznos od 40,20 EUR od dana 26.10.2010. do isplate

- na iznos od 48,22 EUR od dana 26.11.2010. do isplate

- na iznos od 62,17 EUR od dana 27.12.2010. do isplate

- na iznos od 54,23 EUR od dana 25.01.2011. do isplate

- na iznos od 60,27 EUR od dana 25.02.2011. do isplate

- na iznos od 56,79 EUR od dana 25.03.2011. do isplate

- na iznos od 54,75 EUR od dana 26.04.2011. do isplate

- na iznos od 68,03 EUR od dana 25.05.2011. do isplate

- na iznos od 78,99 EUR od dana 27.06.2011. do isplate

- na iznos od 84,63 EUR od dana 25.07.2011. do isplate

- na iznos od 94,75 EUR od dana 25.08.2011. do isplate

- na iznos od 73,46 EUR od dana 25.10.2011. do isplate

- na iznos od 73,96 EUR od dana 25.11.2011. do isplate

- na iznos od 76,01 EUR od dana 27.12.2011. do isplate

- na iznos od 81,75 EUR od dana 25.01.2012. do isplate

- na iznos od 82,76 EUR od dana 27.02.2012. do isplate

- na iznos od 80,51 EUR od dana 26.03.2012. do isplate

- na iznos od 81,89 EUR od dana 25.04.2012. do isplate

- na iznos od 83,22 EUR od dana 25.05.2012. do isplate

- na iznos od 81,84 EUR od dana 26.06.2012. do isplate

- na iznos od 80,65 EUR od dana 25.07.2012. do isplate

- na iznos od 80,11 EUR od dana 27.08.2012. do isplate

- na iznos od 75,19 EUR od dana 25.09.2012. do isplate

- na iznos od 80,77 EUR od dana 25.10.2012. do isplate

- na iznos od 81,99 EUR od dana 26.11.2012. do isplate

- na iznos od 80,67 EUR od dana 27.12.2012. do isplate

- na iznos od 74,24 EUR od dana 25.10.2013. do isplate

- na iznos od 77,84 EUR od dana 25.02.2013. do isplate

- na iznos od 79,22 EUR od dana 25.03.2013. do isplate

- na iznos od 77,51 EUR od dana 25.04.2013. do isplate

- na iznos od 72,55 EUR od dana 27.05.2013. do isplate

- na iznos od 74,14 EUR od dana 26.06.2013. do isplate

- na iznos od 71,65 EUR od dana 25.07.2013. do isplate

- na iznos od 74,48 EUR od dana 26.08.2013. do isplate

- na iznos od 78,23 EUR od dana 25.09.2013. do isplate

- na iznos od 78,47 EUR od dana 25.10.2013. do isplate

- na iznos od 79,17 EUR od dana 25.11.2013. do isplate

- na iznos od 80,32 EUR od dana 27.12.2013. do isplate

- na iznos od 80,29 EUR od dana 27.01.2014. do isplate

- na iznos od 81,48 EUR od dana 04.02.2014. do isplate

po stopi koja se za razdoblje 18. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. određuje u visini stope propisane Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u razdoblju od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj od tuženika potražuje isplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 3.522,20 EUR po stopi koja prelazi stopu propisanu za ostale odnose.

V Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 2.707,93 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 21. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnice od 310,39 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su NK kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 17. siječnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je odobren kredit u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je sklopio Ugovor o ustupu tražbine s korisnikom kredita kao ustupiteljem, a kojim je tužitelju ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima. Navodi da je odredba čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula nepoštena i ništetna jer prilikom sklapanja Ugovora o kreditu korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka. Nadalje, odredbom čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu utvrđena je obveza korisnika kredita da prilikom prvog korištenja kredita plati tuženiku naknadu u visini od 1.50% od iznosa kredita odnosno iznos od 352,64 CHF. Navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna je jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te korisniku kreditu nameće obvezu koji on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati niti na istu na bilo koji način utjecati. Naime, radi se o standardiziranom tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima te tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu sa korisnikom kredita nije pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora niti mu je na bilo koji način pojasnio koje on to točno troškove ima prilikom obrade kreditnog zahtjeva, pa da bi korisnik kredita bio u obvezi iste nadoknaditi. Korisnik kredita prilikom sklapanja ugovora bio je doveden u situacija "uzmi ili ostavi". Sporna odredba nije jasna budući da iz nje nije razvidno što točno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva, koja je struktura tih troškova, zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita odnosno po kojoj točno se osnovi takav trošak uopće naplaćuje. Za razliku od tuženika koji je prilikom sklapanja ugovora djelovao u okviru svoje djelatnosti, korisnik kredita je predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača kao fizička osoba. Dakle, navodi da se o navedenim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Končano postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu (čl. 6. st. 2. i čl. 11. st. 3.) te isplatu iznosa od 3.522,20 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije s obzirom da tužitelj nije bio korisnik kredita i nije dostavio ovjereni Ugovor o ustupu potraživanja. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da je predmet ustupa nepostojeća i neodređena tražbina. Svi elementi na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev predstavljaju prava koja pripadaju isključivo potrošačima, a što tužitelj nije. Kako je prijenos potrošačkih prava strogo osobne naravi, tražbine s osnova potrošačkih ugovora ne mogu se prenijeti ustupom tražbine na drugu osobu. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, ističe da prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo može biti ništetna samo ako je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Suprotno navodima tužitelja odredba o naknadi ne uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i nepoštenja značajnu neravnotežu, pa kako nema značajne neravnoteže nema niti ništetnosti sporne odredbe. Ugovorena naknada nije bila protivna niti prisilnim propisima važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Korisnik kredita je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao da će naknada iznositi određeni ugovorni definirani postotak (1,50%) od iznosa kredita i na nju je pristao te je bio informiran o postojanju navedene ugovorne odredbe prije potpisivanja Ugovora o kreditu. Ističe da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi iako je isti prestao u cijelosti isplatom kredita. S obzirom da je Ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i otplaćen čime je ugovorni odnos okončan, a odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da točka 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nalaže bankama "da prekinu sa gore opisanim postupanjem..." Stoga je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora neosnovano. Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Ističe i prigovor zastare.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu, saslušanjem svjedoka NK i knjigovodstveno financijskim vještačenjem, te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu s nalazom i mišljenjem vještaka tako da je smanjio tužbeni zahtjev odnosno povukao tužbu za iznos od 310,39 EUR. S obzirom da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe odlučeno je kao u izreci rješenja temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. Između stranaka nije sporno da su tuženik i NK sklopili Ugovor o kreditu 8. ožujka 2007. i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

7. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Iz čl. 2.1. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila. Navedeno proizlazi i iz iskaza svjedokinje NK, korisnice kredita, koja je izjavila da je Ugovor o kreditu sklopila sa tuženikom radi kupnje vozila za osobne potrebe. Prema tome, i iz iskaza korisnice kredita i Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, pa je tuženik u tom Ugovoru imao ulogu trgovca, a korisnik kredita ulogu potrošača.

8. Točkom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 23.509,47 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećeg na dan korištenja kredita. Člankom 6.2. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit u iznosu od 23.509,47 CHF i kamata iz toč. 4. Ugovora o kreditu otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

9. Iz Ugovora o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 28 spisa) kojeg su sklopili korisnik kredita i tužitelj sud je utvrdio da je u čl. 1. i 2.1. ugovoreno da korisnik kredita NK ustupa tužitelju sve svoje tražbine prema tuženiku po osnovi Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2007. i to tražbine s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu prema tuženiku na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada. Dakle, tražbina iz čl. 2.1 Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, i to i po osnovi valutne klauzule i po osnovi svih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva, jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi. Prema tome, predmet ustupa je cjelokupna tražbina po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, kamatama i naknadama.

10. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a primatelj je pravna osoba odnosno nije potrošač. Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

11. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. u kojoj je u točki 20. obrazloženja presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

12. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 2. njene izreke utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Privredna banke Zagreb d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 2. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

14. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedena odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

15. Nadalje, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Međutim, neovisno o tome što ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik – korisnik kredita. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

17. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

18. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili NK i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je 17. siječnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog Ugovora o kreditu potrošač NK dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Iz Priopćenja Hrvatske narodne banke nalovljen „Pojašnjenje analize rizika koje nose krediti vezani uz valutni klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak“ (list 60-61 spisa) od 25. kolovoza 2006. proizlazi samo to da Hrvatska narodna banka na zamolbu novinara i upita pojedinih građana daje određeno kraće pojašnjenje (na jednoj stranici) o valutnoj klauzuli. To ne znači da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, a pogotovo ne znači da je tuženik prije sklapanja ugovora dao korisniku kredita sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. I u samom priopćenju Hrvatske narodne banke navedeno je da je moguće, ali malo vjerojatno da će se rata kredita povećati za 17,8% te da su novinski natpisi o povećanju rata senzacionalizam i proizvoljne tvrdnje. Prema tome, iz ovog dopisa korisnici kredita ne mogu dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o valutnoj klauzuli, a također to priopćenje Hrvatske narodne banke ne isključuje obvezu tuženika da prilikom sklapanja ugovora o kreditu da korisniku kredita sve potrebne informacije.

19. Iz iskaza svjedokinje NK proizlazi da je kredit bio namijenjen za kupnju automobila za osobne potrebe, da je službenici u banci nisu upozorili na bilo kakve rizike vezane uz sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo već joj je bankarski djelatnik na potpis dao unaprijed formulirani obrazac ugovora koji je sastavio tuženik. Štoviše iskazala je da je kredit u CHF uzela jer je bio najpovoljniji i jedino je sa djelatnikom banke pričala o mogućnosti uzimanja kredita u CHF. Također je iskazala da joj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu djelatnici tuženika nisu pojasnili strukturu troškova naknade za obradu kredita.

20. Sud je prihvatio u cijelosti kao istinit i uvjerljiv njezin iskaz jer je logičan i uvjerljiv i jer iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

21. S obzirom na to da tuženik nije dao korisniku kredita kao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na konkretni Ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između NK i tuženika također nepoštene i ništetne. Stoga je i odredba čl. 6.2. Ugovora o kreditu ništetna.

22. U odnosu na tuženikove navode kako je valutna klauzula dopuštena sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a valja istaknuti da to ne isključuje mogućnost da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna kao u konkretnom slučaju jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja se smatra nepoštenom i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a kako je već prethodno obrazloženo.

23. Tuženik ne osporava da je korisniku kredita obračunata i naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od cjelokupnog iznosa kredita. To znači da je korisniku kredita tuženik isplatio iznos kredita umanjen za 352,64 CHF iako je kamatu zaračunao na cjelokupan iznos kredita. Već je na taj način nastala očita neravnoteža u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita jer je tuženik iskorištavajući povlašteni i jači položaj trgovca obračunao i naplatu kamatu na veći iznos od iznosa koji je tuženiku dao na korištenje. Nadalje, iz odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva nije jasno koje to troškove tuženik ima radi obrade kreditnog zahtjeva, a niti je razjašnjena veza između naknade za obradu kreditnog zahtjeva i iznosa kredita odnosno nejasno je zašto bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila veća ukoliko je veći iznos kredita. Zbog navedenog ugovaranje sporne odredbe prema kojoj je naknada za obradu kreditnog zahtjeva vezana uz sam iznos kredita, a pritom nije razjašnjeno koje je to točno troškove banka imala za obradu kreditnog zahtjeva uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, a što za prosječnog potrošača ne predstavlja zanemariv iznos. Stoga je ugovorna odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer su stranke sklopile ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača) nepoštena, jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81 .st. 1. Zakona o zaštiti potrošača). Prema stavu ovog suda sporna odredba nije jasna jer nije jasno na što se uopće odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i nije lako uočljiva jer je pozicionirana na sam kraj Ugovora o kreditu pod "Završne odredbe".

24. Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule, kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke mr.sc. Zrinka Ručevića. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.522,20 EUR. Ugovoreni iznos od 23.509,47 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 106.758,90 kn, odnosno 14.169,34 EUR. Ako se promatraju samo iznosi koje je korisnik kredita više platio (i koje tužbom potražuje), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.522,20 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (28. veljače 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.456,00 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Dakle, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je pojedine anuitete korisnik kredita platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, a što tuženik naziva „negativne razlike“.

25. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je argumentiran, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

26. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

27. Dakle, posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, odnosno svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

28. Korisnik kredita je na temelju Ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, odnosno u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 3.522,20 EUR. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju Ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju Ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je Ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

29. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO- a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, a za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO-a.

30. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 3.522,20 EUR.

31. U odnosu na prigovor zastare, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. Stoga je tuženikov prigovor zastare sud ocijenio neosnovanim.

32. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, pa je odlučeno kao u toč. III i IV izreke presude.

33. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

34. Sud je na pripremnom ročištu održanom 10. siječnja 2024. sukladno odredbama čl. 40. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 7.550,00 EUR. Tuženik je tijekom postupka prigovorio da je tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačio. S obzirom da se tužbeni zahtjev ne odnosi samo na novčanu svotu već i na utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ovaj sud smatra da je tužitelj točno naznačio vrijednost predmeta spora.

35. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a ova Tarifa stupila je na snagu 25. studenog 2023. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

36. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podnesaka od 5. listopada 2023., 31. listopada 2023., 27. veljače 2024. i 8. ožujka 2024., svaki u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 10. siječnja 2024., 12. prosinca 2024. i 12. veljače 2025., svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/5 OT), sve uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 425,00 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 60,98 EUR i na presudu u iznosu od 121,95 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova 2.707,93 EUR. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP

37. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu preko iznosa od 60,98 EUR koliko je i platio prilikom podnošenja tužbe e-komunikacijom (polovicu od punog iznosa) i nije mu priznat trošak sudske pristojbe na presudu preko iznosa od 121,95 EUR koliko je dužan platiti sukladno vrijednosti predmeta spora. Tužitelju nije priznat trošak za sastavljanje podneska od 20. ožujka 2024., jer u istom ponavlja ranije navode pa nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu 21. veljače 2025.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.