Posl.br. P-347/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja CK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2025.godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljaNikola C, odvjetniči vježbenik kod Dubravka Arapovića, odvjetniika u Dubrovniku i zamjenice punomoćnika tuženika Zvonka Kirstovića ,odvjetnika u Dubrovniku, dana 21. veljače 2025.godine

presudio je

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 platiti tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] svotu od 3.330,66 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 14,98 EUR od 31.siječnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 18,69 EUR od 28.veljače 2009.godine do isplate,

-na iznos od 16,01 EUR od 31.ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 16,47 EUR od 30.travnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 12,94 EUR od 31.svibnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 10,34 EUR od 30.lipnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 11,05 EUR od 31.srpnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 12,45 EUR od 31.kolovoza 2009.godine do isplate,

-na iznos od 12,35 EUR od 30.rujna 2009.godine do isplate,

-na iznos od 10,96 EUR od 31.listopada 2009.godine do isplate,

-na iznos od 13,62 EUR od 30.studenog 2009.godine do isplate,

-na iznos od 15,76 EUR od 31.prosinca 2009.godine do isplate,

-na iznos od 18,81 EUR od 31.siječnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 18,14 EUR od 28.veljače 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,29 EUR od 31.ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 21,54 EUR od 30.travnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 23,10 EUR od 31.svibnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 36,37 EUR od 30.lipnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 33,70 EUR od 31.srpnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 42,10 EUR od 31.kolovoza 2010.godine do isplate,

-na iznos od 39,28 EUR od 30.rujna 2010.godine do isplate,

-na iznos od 34,69 EUR od 31.listopada 2010.godine do isplate,

-na iznos od 44,59 EUR od 30.studenog 2010.godine do isplate,

-na iznos od 57,20 EUR od 31.prosinca 2010.godine do isplate,

-na iznos od 48,41 EUR od 31.siječnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 51,62 EUR od 28.veljače 2011.godine do isplate,

-na iznos od 47,73 EUR od 31.ožujka 2011.godine do isplate,

-na iznos od 48,53 EUR od 30.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 65,57 EUR od 31.svibnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 67,34 EUR od 30.lipnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 81,93 EUR od 31.srpnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 74,73 EUR od 31.kolovoza 2011.godine do isplate,

-na iznos od 66,81 EUR od 30.rujna 2011.godine do isplate,

-na iznos od 66,61 EUR od 31.listopada 2011.godine do isplate,

-na iznos od 66,07 EUR od 30.studenog 2011.godine do isplate,

-na iznos od 70,04 EUR od 31.prosinca 2011.godine do isplate,

-na iznos od 73,51 EUR od 31.siječnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 74,06 EUR od 29.veljače 2012.godine do isplate,

-na iznos od 71,80 EUR od 31.ožujka 2012.godine do isplate,

-na iznos od 73,48 EUR od 30.travnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 74,66 EUR od 31.svibnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 72,92 EUR od 30.lipnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 73,49 EUR od 31.srpnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 72,21 EUR od 31.kolovoza 2012.godine do isplate,

-na iznos od 69,32 EUR od 30.rujna 2012.godine do isplate,

-na iznos od 72,60 EUR od 31.listopada 2012.godine do isplate,

-na iznos od 74,22 EUR od 30.studenog 2012.godine do isplate,

-na iznos od 73,25 EUR od 31.prosinca 2012.godine do isplate,

-na iznos od 67,31 EUR od 31.siječnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 72,54 EUR od 28.veljače 2013.godine do isplate,

-na iznos od 73,09 EUR od 31.ožujka 2013.godine do isplate,

-na iznos od 71,17 EUR od 30.travnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 64,99 EUR od 31.svibnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 64,91 EUR od 30.lipnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 66,56 EUR od 31.srpnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 69,14 EUR od 31.kolovoza 2013.godine do isplate,

-na iznos od 72,68 EUR od 30.rujna 2013.godine do isplate,

-na iznos od 71,00 EUR od 31.listopada 2013.godine do isplate,

-na iznos od 72,37 EUR od 30.studenog 2013.godine do isplate,

-na iznos od 73,91 EUR od 31.prosinca 2013.godine do isplate,

-na iznos od 74,91 EUR od 31.siječnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 76,91 EUR od 28.veljače 2014.godine do isplate,

-na iznos od 76,41 EUR od 31.ožujka 2014.godine do isplate,

-na iznos od 74,42 EUR od 30.travnja 2014.godine do isplate i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015.godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

riješio je

I

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev za iznos od 289,00 eura.

II

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 1.941,33 eura sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 19. travnja 2023. navodi da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, Broj 818-50-4054520, potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku pod posl. br. OV-7085/2007 dana 23. travnja 2007. godine. Ugovoreni iznos kredita bio je 21.627,23 CHF kojeg se obvezao vratiti u 84 mjesečna anuiteta čiji je visinu odredio tuženik planom otplate. Uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, te smatra da je ista ništetna.Ukazuje se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Posebno se ukazuje da su banke iz gornje odluke, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu kredite u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, kao povoljne zbog niže kamatne stope, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da su banke znale za opisane rizike koji sa sobom nosi valuta CHF kao valuta utočišta , te da nisu na adekvatan način , usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga ta odredba nerazumljiva i o tome obavijestile potrošače na način da svaki dobije mogućnost dobiti informiranu odluku hoće li na temelju toga prihvatiti taj rizik. Sudovi su ocijenili da niti jedna banka nije postupala obzirno , savjesno i moralno ni pošteno , pa je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih i čl.138.a ZZP-a presude su obvezujuće u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita, te povrat temeljem tih odredbi preplaćenih iznosa. Predlaže naložiti tuženiku vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi. Ukazuje da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ništetna jer je nepoštena prema potrošaču koji je nerijetko imao prebivalište van sjedišta tuženika, te da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Potražuje iznos od 3.619,66 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu potvrđuje da su sklopili Ugovor o kreditu i da su čl. 12. ugovorili u slučaju spora nadležan suda mjesta sjedišta Kreditora u Zagrebu, pa predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu. Protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti, te osporava sve navode iz tužbe vezano za kako valutnu klauzulu. Ističe da je potpuno je neosnovana tvrdnja Tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, budući da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija s tim da je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Navodi i da je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena Tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kradite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Navodi da je tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je tužitelj bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama. Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku. Ističe podredno i opreza radi prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj. Navodi da tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa, a da ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog.Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Tuženik u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio Tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne tužbe sukladno čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. U konkretnom slučaju Tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega Tuženik predlaže da Naslovni sud odbije Tužbu u tom dijelu. Ističe prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne Tužbe. Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da Tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže U (prema čl. 1115. ZOO). Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naknaditi trošak tuženiku s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Tužitelje se podneskom od 06. svibnja 2024. godine očitovao na odgovor na tužbu u bitnome navodeći da zahtjev nije u zastari jer je tijek zastare prekinut kolektivnom tužbom. Navodi da je nazakonito traženje tzv. "negativnih razlika".

4. Tuženik u podnesku od 26. srpnja 2024. godine u bitnome osporava status potrošača tužitelju odnosno prigovara promašenu aktivnu legitimaciju i pozivanje na utvrđenja na odluke iz kolektivnog spora. Prigovora da i sve da je tužitelj potrošač, na njega ne bi vrijedila utvrđenja iz kolektivnog spora jer on nije sudjelovao u kolektivnom sporu kao stranka, a ni kao umješač.

5. Tijekom postupka je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o. od 17. listopada 2024. koja je izradila pisani Nalaz i mišljenje, na koji stranke nisu imale primjedbi.

6. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 31. listopada 2024. godine uredio tužbeni zahtjev prema Nalazu i mišljenju vještaka, te konačno potražuje 3.330,66 eura sa zateznim kamatama koje je uredno dostavljeno tuženiku. Predmetno uređenje tužbenog zahtjeva sadrži i djelomično smanjenje istog za iznos od 289,00 eura, pa je temeljem čl.193. st.2. ZPP-a odlučeno kao u toč. I izreke rješenja.

7. Tijekom postupka pročitane su i pregledane isprave:

-izračun tečajnih razlika po kreditu UK dipl.oec. iz travnja 2023. godine (l.s.10-16)

-ugovor o kreditu broj 818-50-4054520 solemniziran pred javnim bilježnikom Anđelku Staniću r iz Dubrovnika, OV-7805/2007 od 23. travnja 2007. godine. (l.s.17-22)

-prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od31. svibnja 2007. godine30. travnja 2014. godine (l.s.23-26)

-sudska praksa (ls.40-47)

-promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.04.2007-30.06.2007 (l.s.51-52)

-sudska praksa (ls.61-86)

-nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o. od 17. listopada 2024. (l.s.92-105)

8. Sud je saslušao parnične stranke i to tužitelja CK. Tuženik je odustao od saslušanja zaposlenika tuženika na ročištu od 24. travnja 2024. godine, dok sud nije izvodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, jer se, tim dokazom ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako u odluci Ustavnog suda broj U-III 4223/2021 od 1. prosinca 2021).

9. Sud je odlučivao ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu ZPP).

10. U smislu čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2 016, 128/2022, 156/2023) sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, radi čega nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao suda nadležnog prema mjestu prebivališta tužitelja. Ukazuje se i da prema Zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzet je stav, u odnosu na pitanje smatra li se nepoštenom odredba ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti, koji glasi „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke) Zagreb, mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“ Stoga, ovaj sud nalazi da je predmetna odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta tuženika u Zagrebu ništetna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je bila sadržana na unaprijed pripremljenom obrascu i da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Nije osnovan prigovor nedostatka aktive legitimacije jer je tužitelj ugovorna strana ugovora o kreditu, legitimirana na podnošenje tužbe radi povrata plaćenog s osnove ništetnih odredbi.

12. Među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik 14.veljače 2006. godine sklopili ugovor o kreditu broj 818-50-4054520 23. travnja 2007. godine, a kojim je glavnica i otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a prema kuni (valutna klauzula u CHF), da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

13. Među strankama je sporna primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na ovaj odnos, nepoštenje odredbi ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule i time ništetnost ugovorene valutne klauzule, te isplata s te osnove kao i zastara te tražbine.

14. Iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženik za CHF u odnosu na kunu, uz kamatnu stopu od 5,20 %.Kredit je odobren u iznosu od 21.627,73 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti kao kredit za kupnju novih vozila Toyota.

15. Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca.

16. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Činjenica da tužitelj nije bio stranka ni umješač u kolektivnom sporu ne znači da se utvrđenja ne bi mogla primjenjivati na njega kao pojedinca. Naime, u smislu čl.502 a ZPP-a i čl.502. c ZPP-a proizlazi upravo suprotno odnosno da je svrha tužbe i spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se u kasnijim tužbama pojedinci mogu pozivati na utvrđenja iz tih sporova ako se radi o povredi zakonom zaštićenih interesa kao što su prava potrošača.

17. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

18. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora i Promotivnih uvjeta…jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, navedeno jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

19. Prethodno navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji jasno i uvjerljivo iskazuje da je (l.s.71-72) pošao u banku tuženika kupiti auto, obratio se banci tuženika jer je u toj banci bio klijent dugi niz godina, te je klijent i danas. U banci su mu ponudili kredit sa valutnom klauzulom u CHF iako je on tražio kredit u kunama. Kredit sa valutnom klauzulom u CHF su mu ponudili kao najpovoljniji sa najnižom kamatnom stopom, te su samo pričali o tom kreditu, a kredite sa valutnim klauzulama u drugim valutama nisu niti spominjali. Takav kredit je njemu izgledao povoljno te ga je i prihvatio. Nije imao mogućnosti pregovaranja u vezi pojedinih odredbi kredita. Ništa mu u banci nisu pojašnjavali u vezi načina promjene kamatne stope niti koji parametri mogu utjecati na promjenu tečaja u CHF. Ne može se sjetiti detalja zbog odmaka u vremenu. Ne može se sjetiti jeli mu banka dostavljala obavijesti o promjenama kamatne stope. Vozilo koje je kupio predmetnim kreditom koristio je isključivo u svoje svrhe. On u vrijeme sklapanja kredita nije imao otvoren obrt ili trgovačko društvo a nema ga ni sada. Sjeća se da je rata kredita s obzirom na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja iznosila duplo od početne rate. Predmetni kredit je podignut na vrijeme od 7 godina i u cijelosti je otplaćen.Iskazuje i da se nije raspitivao kod drugih banaka o uvjetima kreditiranja nego samo svojoj banci. Njemu je bilo jasno da će u slučaju promjene tečaja u CHF doći do promjene u visini mjesečne rate kredita. On nije očekivao takav rast koji se dogodio nit mu je netko u banci nešto takvo nagovijestio te da mu jest takvo nešto nagoviješteno svakako ne bi uzeo ovaj kredit. Svakako on nije niti mislio da će doći do ikakvog povećanja mjesečne rate odnosno anuiteta jer je vjerovao djelatnicima u banci koji su mu preporučili ovaj kredit.

20. Sud iskaz tužitelja nalazi istinitim i uvjerljivim posebice u odnosu na navode da je vozilo kupljeno predmetnim kreditom koristio u osobne potrebe jer su podudarni sa sadržajem ugovora o kreditu iz kojeg je razvidno da je kreditom u kojem je sudjelovao kao fizička osoba kupio vozilo Toyota. Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužitelj vozilo kupio za poslovne svrhe. Stoga je neosnovan prigovor da tužitelj nije potrošač.

21. Stalna sudska vještakinja financijske struke Stefani Gardašanić iz Mačus d.o.o. je nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita, te je potom takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i potom iskazala razlike između izračuna i uplata u i prikazala pozitivne tečajne razlike 3.371,30 eura, prikazala tzv. negative tečajne razlike 40,64 eura, kao i neto preplatu tečaja kao razliku pozitivnih i negativnih tečajnih razlika od 3.330,66 eura i sve prikazala u posebnim tablicama.

22. Tuženik nije imao primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka.

23. Tužitelj nije imao primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka, te je podneskom od 31. listopada 2024. naveo da je tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka te da potražuje tzv. neto pretplatu tečaja tj. oduzeo je negativne tečajne razlike pa konačno potražuje 3.330,66 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, pa je sud sukladno čl.2. ZPP-a ovlašten odlučivati samo u okviru konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

24. Za ukazati je da ovaj sud smatra da prilikom utvrđenja visine zahtjeva tužitelja svakako ne bi valjalo uzeti u obzir i negativnu tečajnu razliku. Ovo jer tuženik ne uživa zaštitu kao tužitelj koji je potrošač te je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik nepoštenim ugovornim odredbama postupao na štetu tužitelja kao potrošača, te se stoga ne može u ovom postupku pozivati na činjenicu (tzv. negativnih tečajnih razlika) jer u tom dijelu nije za tuženika nastupila neravnoteža na koju se poziva u odgovoru na tužbu. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovorena je isključivo na štetu tužitelja kao potrošača, a o čemu postoji pravomoćna sudska odluka na koju se tužitelj osnovno poziva u tužbi, pa je ocjena ovog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu upravo sukladno nalazu i mišljenju vještaka u kojem utvrđuje pozitivnu tečajnu razliku.

25. Naime, jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni te o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, što je vještakinja i napravila. Sud nalazi da je Nalaz i mišljenje potpun, jasan, te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, pa je i prihvaćen u cijelosti. Suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli stekao imovinu koja predstavlja razliku ukupnih uplata u odnosu na uplate koje bi odgovarale uplatama uz primjenu početno ugovorenog tečaja CHF-a, a ti iznosi odgovaraju razlikama ukupnih uplata po kreditu.

26. Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, ZOO-a) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Imajući u vidu direktan učinak iz presude kolektivnog spora "Potrošač" sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna budući je protivna odredbi čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje ZZP) kao i odredbama čl. 1021. i 1022. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) budući se o istima kao bitnim sastojcima ugovora nije pregovaralo, a k tome iste su odredbe i nerazumljive za prosječnog potrošača, čime je tuženik kao banka postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja ugovorila nerazmjernu korist na štetu potrošača. Kako se radi o odredbi koja uzrokuju znatnu neravnotežu između stranaka to je tuženica bila nepoštenom stjecateljicom na štetu potrošača, pa je u smislu čl.81. st.1. ZZP-a nepoštena, a u smislu čl.87. st.7. ZZP-a i ništetna, pa je odlučeno kao u toč. II. izreke.

28. Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama pa je temeljem čl.1111. ZOO-a dužna isplatiti iznos od 3.330,66 eura kako to proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještaka.

29. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma pa tužitelj ima pravo na iste (toč. II izreke).

30. U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama ZZP-a kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117. ZZP-a. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela.

31. Obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule pravomoćno utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., razvidno je da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 20. travnja 2023. godine nije protekao zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanje tužitelja.

32. Tužitelj u ovom postupku uspio u cijelosti sa osnovom, dok sa visinom nije uspio samo u neznatnom dijelu od 289,00 eura a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, to je sud odlučio da mu je osnovan cjelokupni trošak sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, čl. 158. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a i to trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora, određeno postavljenom zahtjevu i vrijednosti 1 boda od 2,00 eura i to za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7. t. 1. u vezi s tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.138/23, dalje: OT), za zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 24. travnja 2024. godine, 05. rujna 2024. godine, 28. siječnja 2024. godine za svako po 100 bodova (tbr. 9. toč. 1.OT-a), za sastav obrazloženog podneska od 06. svibnja 2024. godine i 31. listopada 2024. godine za svako po 100 bodova (tbr. 8. toč.1. OT- a), ukupno 1.200, 00 eura, uvećano za 25 % PDV-a ukupno 1.500,00 eura. Taj iznos je uvećan za trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, sveukupno 1.900,00 eura (toč. IV izreke), te uvećano za plaćenu sudsku pristojbu od 41,33 eura (Tbr.1/1 Uredbe o Traifi sudskih pristojbi) koja je plaćena u vrijeme dok potrošači nisu bili oslobođeni plaćanja iste, sveukupno 1.941,33 eura.

33. Tužitelj ostvaruje zatezne kamate na troškove postupka temeljem čl. 151. st.3. ZPP-a u vezi s čl. 29. st.2. ZOO-a (toč. IV izreke).

Dubrovnik, dana 21. veljače 2025. godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju,putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos konverzije 1 euro =7,53450 kuna.