REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-14792/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ninoslav Pintarić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 24. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Andreje Srednoselec Pintarić, odvjetnice i zz tužene GE, zamjenice ODO, dana 21. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, platiti tužitelju JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], razliku plaće za razdoblje od studenog 2014. do listopada 2019. u ukupnom iznosu od 2.258,77 eura, zajedno sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, tekućom na iznose od:

-na iznos od 44,59 eura od dana 20.12.2014.,

-na iznos od 36,19 eura od dana 20.01.2015.,

-na iznos od 21,62 eura od dana 20.02.2015.,

-na iznos od 32,70 eura od dana 20.03.2015.,

-na iznos od 40,53 eura od dana 20.04.2015.,

-na iznos od 18,92 eura od dana 20.05.2015.,

-na iznos od 42,46 eura od dana 20.06.2015.,

-na iznos od 37,83 eura od dana 20.07.2015.,

-na iznos od 7,79 eura od dana 20.08.2015.,

-na iznos od 31,28 eura od dana 20.09.2015.,

-na iznos od 43,43 eura od dana 20.10.2015.,

-na iznos od 32,57 eura od dana 20.11.2015.,

-na iznos od 42,65 eura od dana 20.12.2015.,

-na iznos od 38,94 eura od dana 20.01.2016.,

-na iznos od 29,53 eura od dana 20.02.2016.,

-na iznos od 44,29 eura od dana 20.03.2016.,

-na iznos od 21,57 eura od dana 20.04.2016.,

-na iznos od 44,29 eura od dana 20.05.2016.,

-na iznos od 42,28 eura od dana 20.06.2016.,

-na iznos od 33,82 eura od dana 20.07.2016.,

-na iznos od 47,45 eura od dana 20.08.2016.,

-na iznos od 16,25 eura od dana 20.09.2016.,

-na iznos od 39,64 eura od dana 20.10.2016.,

-na iznos od 47,45 eura od dana 20.11.2016.,

-na iznos od 45,30 eura od dana 20.12.2016.,

-na iznos od 39,64 eura od dana 20.01.2017.,

-na iznos od 28,88 eura od dana 20.02.2017.,

-na iznos od 38,12 eura od dana 20.03.2017.,

-na iznos od 44,19 eura od dana 20.04.2017.,

-na iznos od 25,41 eura od dana 20.05.2017.,

-na iznos od 30,38 eura od dana 20.06.2017.,

-na iznos od 46,20 eura od dana 20.07.2017.,

-na iznos od 39,50 eura od dana 20.08.2017.,

-na iznos od 22,64 eura od dana 20.09.2017.,

-na iznos od 49,59 eura od dana 20.10.2017.,

-na iznos od 47,76 eura od dana 20.11.2017.,

-na iznos od 42,62 eura od dana 20.12.2017.,

-na iznos od 44,65 eura od dana 20.01.2018.,

-na iznos od 26,21 eura od dana 20.02.2018.,

-na iznos od 46,88 eura od dana 20.03.2018.,

-na iznos od 48,71 eura od dana 20.04.2018.,

-na iznos od 47,84 eura od dana 20.05.2018.,

-na iznos od 29,12 eura od dana 20.06.2018.,

-na iznos od 51,03 eura od dana 20.07.2018.,

-na iznos od 51,98 eura od dana 20.08.2018.,

-na iznos od 11,70 eura od dana 20.09.2018.,

-na iznos od 53,82 eura od dana 20.10.2018.,

-na iznos od 46,80 eura od dana 20.11.2018.,

-na iznos od 36,69 eura od dana 20.12.2018.,

-na iznos od 51,26 eura od dana 20.01.2019.,

-na iznos od 24,10 eura od dana 20.02.2019.,

-na iznos od 45,04 eura od dana 20.03.2019.,

-na iznos od 46,19 eura od dana 20.04.2019.,

-na iznos od 18,90 eura od dana 20.05.2019.,

-na iznos od 39,17 eura od dana 20.06.2019.,

-na iznos od 45,04 eura od dana 20.07.2019.,

-na iznos od 36,31 eura od dana 20.08.2019.,

-na iznos od 28,47 eura od dana 20.09.2019.,

-na iznos od 47,33 eura od dana 20.10.2019.,

-na iznos od 43,21 eura od dana 20.11.2019., sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, a za iznos od 2.519,25 eura i sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u visini od 1.812,50 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao policijski službenik, rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova raspoređen u Ravnateljstvo policije, Upravu za posebne poslove sigurnosti, Služba za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora na radno mjesto policijski službenik za osiguranje objekta. U razdoblju od mjeseca 2014. do mjeseca listopada 2019. tužitelj je po usmenom nalogu nadređenih osoba dolazio na posao u sjedište službe, odnosno Ravnateljstvo policije, Upravu za posebne poslove sigurnosti, Služba za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora 45 minuta ranije radi pripreme za službu i upućivanja službenim vozilom u štićene objekte i prostore, a nakon završetka smjene morao se ponovno javiti u sjedište službe radi razduženja po obavljanom poslu pa je stoga i odlazio pola sata kasnije s posla, a koji rad ima tretman rada dužeg od punog radnog vremena koji je isti po osnovu rada u smjenama i turnusima stvarno obavljao i koji rad mu nije plaćen, a što je protivno odredbama Zakona o radu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Opis poslova radnog mjesta u opisanoj Službi obuhvaća pripremne mjere i radnje osiguranja i zaštite objekata i prostora na području Republike Hrvatske. Isto tako, kada se tužitelj angažira za rad u druge smjene radi popune smjene, mora se javiti jedan sat ranije na posao. Tuženik, kao poslodavac, nije regulirao način preračunavanja takve obavezne prisutnosti tužitelja na radnom mjestu u sate efektivnog rada tužitelja, te nije niti isplatio tužitelju tako stvarno odrađene sate odnosno nije tužitelju prilikom obračuna plaće priznao tako odrađene sate. U konkretnom slučaju riječ je o stalnom radu odnosno o situaciji u kojoj je tužitelj u predmetnom razdoblju radio jedan sat duže od punog radnog vremena. Vrijeme provedeno na radu dulje od formalnog propisanog radnog vremena potrebno je vrednovati odnosno honorirati tužitelju po osnovi rada u turnusima i smjenama. Odredbom čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike propisano je kako se osnovna plaća može službenika i namještenika uvećati između ostalog i po osnovu rada u smjenama i rada u turnusima pa tužitelju pripada pravo na uvećanje plaće za rad duži od punog radnog vremena. Nadalje, odredbom čl. 56. st.9. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike propisano je da ukoliko se službenici i namještenici organizirano upućuju na rad na terenu (osiguranje utakmica, preprata), u stvarno odrađene sate rada ubraja im se i vrijeme putovanja do mjesta rada na terenu kao i vrijeme putovanja provedeno na povratku s mjesta rada na terenu. U prilog tvrdnjama tužitelju idu i tumačenja zajedničke Komisije za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj: 16/56 sa 21. sjednice od dana 29.01.2016., zatim broj: 15/56 sa 20. sjednice od dana 18.11.2015., te broj: 7/56 sa 31. sjednice od dana 04.07.2014., a koja tumačenja se dostavljaju u prilogu tužbe. Navedena Komisija dala je tumačenje da ukoliko se službenici i namještenici upućuju organizirano na rad na terenu, u stvarno odrađene sate ubraja se i vrijeme putovanja do mjesta rada na terenu kao i vrijeme putovanja provedeno na povratku od mjesta rada na terenu pri čemu su osiguranje utakmica i preprata navedeni kao primjeri poslova/aktivnosti i nema osnove ograničiti ovo samo na pojmove navedene kao promjere u tekstu čl. 56. st. 9. Kolektivnog ugovora. Da bi se sati putovanja obračunali u stvarno odrađene sate osim što se mora raditi o organiziranom putovanju, upućivanje na teren, rad na terenu i povratak s mjesta rada moraju predstavljati kontinuitet. Ako je službenicima i namještenicima koji su upućeni na rad na terenu pri tome osiguran adekvatan smještaj u objektu u kome se vrši primopredaja/otprema službe, vrijeme organiziranog putovanja od mjesta primopredaje službe do mjesta rada te vrijeme povratka u objekt gdje su smješteni treba uračunati u stvarno odrađene sate. Napominje se i da je tužitelj u predmetnom razdoblju svakodnevno bio na poslu duže od pola sata prije početka smjene i duže od pola sata nakon završetka smjene jer nije roku od pola sata stigao obaviti zaduženja i razduženja po obavljenom poslu. Stoga, potrebno je pola sata prisutnosti na posu prije početka smjene i pola sata prisutnosti na poslu nakon završetka smjene tretirati na način da se ima računati da je tužitelj radio u predmetnom razdoblju dnevno jedan sat duže od punog radnog vremena. Iz gore navedenog jasno je razvidno da se u konkretnom slučaju radio organizaciji rada koja se sastoji o vremena efektivnog rada odnosno rada provedenog u štićenom objektu i prostoru i vremena obvezne prisutnosti policijskog službenika na radnom mjestu (sjedištu službe). Tužitelj u konačnici potražuje ukupan iznos od 2.258,77 eura na ime razlike plaće za pola sata raniji dolazak na posao, za razdoblje od studenog 2014. do listopada 2019., zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 20. -tog u mjesecu za rad obavljen u prethodnom mjesecu. Potražuje i parnični trošak sa zateznom kamatom

2. Tužena u odgovoru na tužbu i tijekom postupka se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi da je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno je da je tužitelj policijski službenik Uprave za posebne poslove sigurnosti Službe za osiguranje i zaštitu diplomatskih misija i konzularnih ureda. Rad policijskih službenika koji obavljaju poslove redovnog osiguranja štićenih objekata organiziran je u sustavu rada "turnus" (sustav rada 12-24-12-48) i to u dnevnom turnusu od 07,00 do 19,00 sati ili u noćnom turnusu od 19,00 do 07,00 sati. Ponekad je radno vrijeme organizirano na drugačiji način (nije turnus), a što je prikazano u evidenciji o prisutnosti na radu tužitelja. Svi odrađeni sati rada tužitelja su uredno isplaćeni što je vidljivo iz isplatnih lista. Navodi da je ovakav način organizacije rada dogovoren sa policijskim službenicima i predstavnicima sindikata, sukladno njihovim zahtjevima, kao i najoptimalniji način organizacije službe, prvenstveno u interesu policijskih djelatnika. Nesporno je da se tužitelj i drugi policijski službenici Službe za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora i Službe za osiguranje i zaštitu diplomatskih misija i konzularnih ureda, koji rade u turnusu, prije upućivanja u službu okupljaju u prostoriji Službe 30 minuta prije početka rada (u 06,30 dnevna smjena i u 18,30 noćna smjena) kako bi ih se organizirano službenim vozilom prevezlo do mjesta rada. U takvim okolnostima, kada se policijski službenici okupljaju u sjedištu službe radi organiziranog odlaska na mjesto rada, pruža se mogućnost neposrednom rukovoditelju da informacije od interesa za policijske službenike (realizacija prava iz radnog odnosa, podnošenje zamolbi za slobodne dane, obrazaca za odlazak na godišnji odmor, najava rješavanja osobnih obveza zbog kojih bi trebali biti izvan službe, zamijeniti smjenu i sl.) i samu službu, priopći odjednom većem broju policijskih službenika u kratkoj i izravnoj komunikaciji. Također, sukladno članku 170. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika (NN br. 89/10 i 76/15) otprema službe provodi se prije upućivanja policijskih službenika u službu, provodi otprema službe, kako bi se utvrdila psihofizička spremnost i opremljenost prije službenog radnog vremena, što sve skupa traje oko 5 minuta. Ističe da je člankom 170. navedenog Pravilnika zakonodavac propisao da iznimno, u specifičnim uvjetima, kao i što su neadekvatne službene prostorije, brojnost policijskih službenika, udaljenost radnog mjesta od sjedišta ustrojstvene jedinice i dr., otprema službe može se organizirati i na drugačiji način. Dakle otprema službe mogla bi se organizirati i na drugi način npr. direktnim dolaskom policijskog službenika na mjesto rada i sl. Dakle, takva dugogodišnja, a i trenutna praksa da policijski službenici dolaze u sjedište Službe pola sata prije početka radnog vremena provodi se prvenstveno iz razloga kako bi se policijskim službenicima omogućilo korištenje organiziranog i za njih besplatnog prijevoza sa službenim vozilima od sjedišta Službe do njihovog mjesta rada i obrnuto, kao i drugih razloga koji su isključivo u njihovom interesu (presvlačenje iz civilne odjeće u policijsku odoru i obrnuto, odlaganje i čuvanje zaduženog osobnog naoružanja u metalnim ormarićima u sjedištu Službe, korištenje besplatnog parkirnog prostora i okupljanja u sjedištu Službe po nekoliko policijskih službenika iz istog mjesta stanovanja radi prijevoza kući ili na posao u Zagrebu jednim privatnim vozilom, a ne npr. sa četiri vozila ako su primjerice njih četvorica iz istog mjesta i rade u istoj smjeni, itd.). Nakon završetka rada, policijski službenici imaju mogućnost da ih se službenim vozilom preveze do prostorija Službe, ili mogu napustiti štićeni objekt bez obaveze da se organizirano službenim vozilom vrate u sjedište Službe. Dana 13. travnja 2004 policijskim službenicima Službe za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora izdana je obavijest da nisu dužni dolaziti u prostorije Službe po završetku smjene koja je na snazi i danas. Ukazuje se nadalje da dio policijskih službenika Službe za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora svakodnevno dolazi izravno na štićeni objekt, a svi ostali policijski službenici Službe za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora i Službe za osiguranje i zaštitu diplomatskih misija, i konzularnih ureda koji rade u turnusu, dolaze na otpremu smjene u sjedište Službe pola sata ranije. Međutim, ukoliko iz nekog razloga pojedini službenici ne mogu doći na otpremu smjene (lošiji vremenski uvjeti, zastoj u prometu, kašnjenje javnog prijevoza i dr.) odobrava im se da, uz telefonsku najavu službujućem šefu smjene, dođu izravno na štićeni objekt. Navedenim policijskim službenicima se obavijesti bitne za obavljanje službe priopćavaju službenim telefonom ili sredstvima veze, i to nakon što preuzmu smjenu. Dakle, ovakva organizacija rada, na način da policijski službenici koji rade u smjeni dolaze u prostorije Službe pola sata ranije, prvenstveno je u funkciji prijevoza policijskih službenika do štićenog objekta, iz razloga kako ne bi sa svojim vozilima morali dolaziti na radna mjesta rada odnosno štićenog objekta i tražiti parkiralište i plaćati parking kartu za svoje privatno vozilo te tako proizvesti sebi dodatne financijske troškove. Također policijski službenici koji Službu obavljaju u policijskoj odori sami odlučuju da li će na posao dolaziti u policijskoj odori ili civilnoj odjeći i da li će se presvlačiti u sjedištu službe, pa im je i iz tog razloga prihvatljivo dolaziti u sjedište Službe od kuda ih se organizirano prevozi na mjesto rada. Ukazuje se nadalje da je ovakav način organizacije službe dogovoren i prihvaćen od većine policijskih službenika, kao i njihovih sindikalnih predstavnika. Naime, tijekom 2004. sindikalni povjerenici Sindikata policije Hrvatske i Nezavisnog sindikata djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova predlagali su da se otprema smjene evidentira kao radno vrijeme policijskih službenika, što nije prihvaćeno, s obzirom da redovno radno vrijeme policijskih službenika ne može trajati duže od 12 sati neprekidno. Tadašnji rukovoditelji Službe za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora su predstavnicima Sindikata predložili ukidanje otpreme smjene te da policijski službenici ne dolaze u prostorije Službe već izravno na štićeni objekt prema rasporedu koji će im biti unaprijed priopćen. Predstavnici sindikata su prihvatili navedeni prijedlog, ali su zatražili da prije konačne odluke provedu anketu sa policijskim službenicima u kojoj bi im se omogućilo da se izjasne o tome žele li dolaziti izravno na štićeni objekt u 7,00 sati odnosno u 19,00 sati ili žele da im se prije početka radnog vremena organizira prijevoz iz prostorija Službe do mjesta rada, nakon otpreme smjene, u 6,30 sati odnosno u 18,30 sati. Nakon provedene ankete predstavnici Sindikata upoznali su rukovoditelje Službe za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora da se preko 90% anketiranih policijskih službenika izjasnilo kako i dalje želi dolaziti u prostorije Službe kako bi im se organizirao prijevoz do štićenih objekata. Navedeni prijedlog Sindikata je prihvaćen od strane rukovoditelja Službe za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora i Uprave za posebne poslove sigurnosti. Novi prijedlog sindikalnih predstavnika je bio da se otprema smjene održava 15 minuta prije početka smjene (u 6,45 sati dnevna smjena i 18,45 sati noćna smjena), što je i prihvaćeno od strane nadređenih rukovoditelja. Dana 26. ožujka 2004. izdana je obavijest policijskim službenicima Službe za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora da će od 29. ožujka 2004. otprema službe policijskih službenika redovnog osiguranja započeti u 6,45 sati - dnevna smjena i 18,45 sati - noćna smjena. Međutim kako policijski službenici nisu bili zadovoljni s otpremom smjene u 6,45 sati i 18,45 sati, šefovi smjena su proveli anketu u kojoj se od 152 anketiranih policijskih službenika, njih 142 izjasnilo da želi otpremu smjene u 6,30 sati i 18,30 sati. S obzirom da se većina izjasnila na gore navedeni način, izdana je obavijest policijskim službenicima da će otprema službe policijskih službenika redovnog osiguranja započinjati u 6,30 sati odnosno u 18,30 sati. U veljači 2019. u Službi za osiguranje i zaštitu diplomatskih misija i konzularnih ureda provedena je interna anketa u kojoj su se policijski službenici mogli izjasniti da li žele dolaziti u sjedište službe ili izravno na štićeni objekt. Od ukupno anketiranih 113 policijskih službenika, samo njih 8 je iskazalo interes za dolazak izravno na štićeni objekt, a 105 policijskih službenika (oko 93 %) izjasnilo se da i dalje želi dolaziti u sjedište Službe prije početka rada. S obzirom na izneseno, nesporno je da je tužitelj dolazio na posao pola sata ranije, ali prvenstveno iz razloga što je takva organizacija rada dogovorena upravo sa tim istim policijskim službenicima i sindikatima, radi organiziranog prijevoza službenim vozilima na mjesto rada, jer je to prvenstveno u njihovom interesu zbog naprijed iznesenih razloga. Pravilnikom o načinu policijskog postupanja u glavi VII. Osiguranje i zaštita osoba, objekata i prostora (članak 169.) propisano je da policijski službenik može napustiti objekt, osobu ili prostor koji osigurava samo u situacijama kada se u neposrednoj blizini izvršava kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti i za koje se može izreći kazna zatvora od 5 godina ili više, ili kada je to nužno radi sprječavanja izravne opasnosti, osim u situacijama kada napuštanjem mogu biti ugroženi životi i sigurnost štićenih osoba, objekta i prostora. Dakle, policijski službenik vrši Službu osiguranja i zaštite štićenog objekta do primopredaje smjene policijskom službeniku iz iduće smjene, odnosno dok mu ne dođe zamjena na štićeni objekt, a samo vrijeme zamjene zavisi od udaljenosti štićenog objekta od sjedišta Službe, gustoće prometa na prometnicama, radi li se o jutarnjim ili poslijepodnevnim satima, radi li se o danima vikenda ili radnom tjednu i sl. Tako se u pojedinim danima vršenja službe događa da policijski službenik dobije zamjenu ranije od predviđenog vremena rada, a da mu u pojedinim danima vršenja službe smjena dođe kasnije od predviđenog radnog vremena. Po dobivenoj zamjeni i izvršenoj primopredaji službe na štićenom objektu, policijski službenici su slobodni i ne moraju se vraćati u sjedište Službe. U dane radnog tjedna (od ponedjeljka do petka) vrijeme primopredaje dnevne smjene varira do 18,55 sati do 19,15 sati, a vrijeme primopredaje noćne smjene od 6,50 do 7,15 sati (izuzetno i rijetko na najudaljenijem štićenom objektu do 7,30 sati), s time da većina policijskih službenika dobije zamjenu na štićenom objektu i prije 19,00 sati. Vrijeme ostajanja duže od predviđenog u dane vikenda (subota i nedjelja) odnosno vrijeme ostajanja do izvršene primopredaje se znatno skraćuje i u pravilu se pri završetku noćnog turnusa u jutarnjim satima primopredaja izvrši od 6,45 sati do 7,15 sati, a pri završetku dnevnog turnusa od 18,50 sati do 19,05 sati te uglavnom većina policijskih službenika dobije zamjenu na štićenom objektu i prije 7,00 sati odnosno prije 19,00 sati. Ukazuje se da nije sporno da policijski službenici nekada "ostaju duže" na radnom mjestu, jer isto ne mogu napustiti dok im ne dođe smjena i dok se ne obavi otprema smjene. Međutim, kao što je razvidno iz gore opisanoga, nekada se dogodi da im smjena završi ranije, a nekada kasnije. Nadalje, policijski se službenici kroz mjesec raspoređuju na osiguranje različitih štićenih objekta, neki su objekti udaljeniji a neki bliži sjedištu Službe. Stoga se, ovisno o udaljenosti, u praksi dešava da nekada policijski službenici ostanu nešto duže na osiguranju od predviđenog završetka smjene, a nekada nešto kraće od previđenog završetka smjene, međutim se kroz nekoliko mjeseci "ostajanje" nekoliko minuta duže odnosno "odlazak" nekoliko minuta ranije od predviđenog, vremenski anulira. Navodi da je vrlo bitno napomenuti da su policijski službenici, kada dobiju zamjenu, slobodni i nakon izvršene primopredaje se ne moraju vraćati u objekt sjedišta Službe, pa stoga ako npr. dobiju smjenu u 18,50 sati ili 6,50 sati, završavaju ranije sa svojim službenim obvezama. Slijedom iznesenoga, zahtjev tužitelja da se njegov dolazak na posao pola sata ranije odnosno odlazak s posla pola sata kasnije prizna kao prekovremeni rad, u cijelosti je neosnovan. Dalje navodi da su u nekim predmetima sudovi zauzeli stajalište da ako tužitelji rade dulje od formalno propisanog vremena, primjerice radi zaduživanja i razduživanja po obavljenom poslu odnosno ako su u obvezi doći u postaju pola sata prije početka radnog vremena radi predaje smjene i sl., pripada im naknada za rad u smjenama odnosno na turnusima. Za vrijeme koje se odnosi na javljanje u postaju nakon obavljenog posla, a gdje su policijski službenici dolazili isključivo radi prijevoza službenim vozilom od graničnog prijelaza do postaje, tužiteljima nije priznato pravo na naknadu, s obzirom da je sud ocijenio da je to vrijeme bilo isključivo u funkciji prijevoza policijskih službenika službenim vozilom. Naime, da bi se moglo govoriti o prekovremenom radu bitno je postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i prijeke potrebe odnosno izvanrednosti nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. U konkretnom slučaju ti faktor ne postoje, već se radi o stalnoj organizaciji rada na ovaj način. Također, ukazuje se da tih pola sata nije efektivan rad, već se radi o vremenu koje su podnositelji proveli u sjedištu odnosno u vozilu radi prijevoza do mjesta rada. Stoga se isto ne može podvesti pod pojam prekovremeni rad kako je to propisano člankom 65. Zakona o radu. Slijedom iznesenoga, neosnovan je tužbeni zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, odnosno razlika plaće. Naglašava da tužitelj ima mogućnost dolaska direktno na mjesto rada odnosno na štićeni objekt, ali se opredijelio za dolazak u sjedište službe pola sata ranije od početka radnog vremena (što je razvidno iz anketa), kako bi se organizirano službenim vozilom prevezao do mjesta rada. Stoga neosnovano potražuje da mu se za takav dolazak i organizaciju rada, koja je prvenstveno u interesu policijskih službenika, plati naknada za prekovremeni rad. Predlaže se tužbeni zahtjev odbiti te naložiti tužitelju da naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom prema članku 29. stavku 1. ZOO-a, tekućim od dana donošenja odluke do isplate.

5. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u svu dokumentaciju koju su stranke priložile u spis saslušani su svjedoci KE, EE, CE. Na glavnoj raspravi održanoj 24. siječnja 2025., stranke su dale svoj izričiti pristanak da se u ovom parničnom predmetu koriste iskazi svjedoka: HE, ŠE, ZE, ME, koji iskazi su dani na ročišnom zapisniku od 28. svibnja 2020. u parničnom predmetu ovog suda poslovni broj Pr-3811/2019, te da se koristi iskaz tužitelja koji je dan na ročišnom zapisniku 8. lipnja 2022., u parničnom predmetu ovog suda poslovni broj Pr-8978/2020.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tužene za isplatom razlike plaće za razdoblje od studenog 2014. do listopada 2019. s osnove rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena i to za redovan rad u turnusu, koje temelji na činjenici pola sata ranijeg dolaska na posao u sjedište službe.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik MUP RH, odnosno državni službenik u Uredu za posebne poslove sigurnosti, Službi za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora, da je bio raspoređen na radno mjesto dežurnog policijskog službenika, kao i da se tužitelj prije podnošenja ove tužbe sudu obratio tuženoj na temelju odredbe čl. 186.a ZPP-a sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

9. Među strankama u ovoj pravnoj stvari sporno je ima li tužitelj pravo na to da mu tužena plati kao vrijeme provedeno na radu 30 minuta prije početka turnusa. Naime, tužitelj tvrdi da je na temelju usmenog naloga bio dužan dolaziti na posao 30 minuta prije početka turnusa radi obavljanja konkretnih radnih zadataka.

10. Na okolnost utvrđenja činjenice je li tužitelj dolazio na posao 30 minuta prije početka turnusa, odnosno je li bio dužan dolaziti na posao prije početka turnusa, sud je proveo dokaze saslušanjem svjedoka, te su na prijedlog stranaka korišteni i iskazi onih svjedoka koji su dani u drugim parničnim predmetima, a za koje su stranke dale svoj izričiti pristanak.

11. Iz iskaza svjedoka slijedi da je tužiteljevo radno vrijeme bilo od 6,30 ili 18,30 sati, s tim da je radio na način da je 12 sati odradio, potom je 24 sata bio slobodan, potom je radio opet 12 sati i narednih 48 sati je bio slobodan (12-24-12-48). Navedeno slijedi iz iskaza svjedoka ČE koji je bio RTG operater u zgradi Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, svjedoka EE, svjedoka CE voditelja poslova osiguranja štićenih objekata, ŽE pomoćnika šefa smjene u Službi za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora, ZE pomoćnika voditelja službe u Službi za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora u Upravi za posebne poslove sigurnosti.

12. Nadalje je sud utvrdio da je tužitelj morao na posao doći ranije da bi ostale policijske službenike zadužio sa sredstvima veze, vozilima, lunch paketima i svim ostalim sredstvima. Naime, hladnjaci sa lunch paketima su bili udaljeni, te je tužitelju sigurno trebalo 15-20 minuta da im te pakete podijeli, a osim toga tužitelj je podijelio i sredstva za rad i ispunjavao je evidencije zaduženja vozila kao i svih drugih sredstava za rad. Također, ukoliko bi dolazio u noćnu smjenu pola sata prije zadanog radnog vremena, obavljao bi iste poslove. Navedeno slijedi iz iskaza svjedoka KE.

13. Iskaze svjedoka HE, kada navodi da je uobičajeno da službenici dolaze pola sata ranije na posao radi korištenja organiziranog prijevoza; iskazu svjedoka ŽE pomoćnika šefa smjene u Službi za osiguranje i zaštitu štićenih objekata i prostora, a da se većina službenika izjasnila da žele da tuženik organizira prijevoz za štićene objekte i da zbog toga službenici dolaze pola sata ranije u bazu; iskazu svjedoka ME, a da se 95% službenika izjasnilo da želi dolaziti ranije u središnjicu i koristiti organizirani prijevoz; sud ne smatra potrebnim posebno obrazlagati. Naime radi se o činjenici organiziranog prijevoza kada su službenici zbog istog ranije dolazili na posao, a tužitelj je osoba koja je na posao dolazila pola sata ranije kako bi službenike opskrbila sa potrebnim sredstvima rada hranom i dr.

14. Da je tužitelj imao obvezu dolaženja na posao pola sata ranije jer su tako od njega tražili nadređeni, slijedi iz iskaza svjedoka KE, pa suprotnom iskazu svjedoka EE, a da to nije bilo potrebno i da je to bila tužiteljeva osobna stvar, sud ne poklanja vjeru, jer je nelogično da službenici prije početka rada uzimaju sami sredstva veze, vozila, lunch pakete i pritom se sami upisuju u odgovarajuće evidencije da su isto preuzeli, što bi po mišljenju ovog suda dovelo do neurednog, stihijskog i nedosljednog početka rada. Također nije logično da bi takve službenike opskrbljivao dežurni iz prethodne smjene koja ističe, jer bi time na sebe preuzeo i razduživanje službenika iz svoje smjene i zaduživanje službenika koji dolaze u smjenu. U tom smislu sud cijeni i iskaz svjedoka CE, svjedoka EE, te svjedoka ZE i ME, koje iskaze zbog ove nelogičnosti ne može prihvatiti.

15. Stoga valja prihvatiti iskaz tužitelja kada navodi da je dolazio u sjedište službe pola sata prije početka smjene kako bi podijelio lunch pakete, električna sredstva i drugo, jer ima 40-tak djelatnika u smjeni, te da se tako moralo dolaziti. Stoga sud smatra da je bila obveza tužitelja doći 30 minuta ranije na posao, što tužitelj zasigurno ne bi činio da mu nije dana zapovijed za to i da to nisu zahtijevale potrebe posla.

16. Slijedom navedenog u ovom postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj kontinuirano u spornom razdoblju dolazio na posao ranije, pola sata prije početka smjene te da je to činio po nalogu i uz znanje nadređenih djelatnika, kao i drugi policijski službenici, pa i drugi nadređeni djelatnici te da je u tom razdoblju obavljao poslove vezano za njegovo radno mjesto.

17. Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (NN 104/13, 112/17) propisano je da radnik ima pravo na uvećanje plaće za svaki sat rada noću 40%, prekovremeni rad 50%, subotom 25%, nedjeljom 35%, blagdanom neradnim danom utvrđenim Zakonom i dan Uskrsa 150%, u drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10% i za rad u turnusu 5%. Prekovremenim radom, kada je rad službenika i namještenika organiziran u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati (čl. 44 KU-NN 104/13), odnosno čl. 38. st. 1 i 10 (NN 112/17). Zakonom o radu, čl. 61 st 1 ZR (NN 93/147, 127/17, 98/19) propisano je da puno radno vrijeme ne može biti duže od 40 sati tjedno, a čl. 94. ZR/14 propisuje pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekom drugim danom za koji je Zakonom određeno da se ne radi.

18. Kako je utvrđeno da je tužitelj počeo s radom u policijskoj postaji 30 minuta prije početka smjene, odnosno prije početka radnog vremena, radi dijeljenja lunch paketa, nadziranja podjele istih i dijeljenja druge potrebne opreme, to se u konkretnom slučaju ima smatrati da se radi o vremenu provedenom na radu duljem od formalno propisanog radnog vremena. To vrijeme ne može se podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali isto valja vrednovati odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusu (Vrhovni sud RH Revr- 446/07 od 5.9.2007. i Revr-1668/12 od 26.4.2016.). Slijedom navedenog, dodatno određeni sati tužitelja (pola sata prije početka smjene) nemaju karakter prekovremenog rada, ali imaju karakter redovnog rada u turnusu, pri čemu je u ovom postupku utvrđeno da se radi o stalnom radu jer je tužitelj kontinuirano u policijskoj postaji obavljao poslove pola sata prije početka smjene, pri čemu mu je rad bio organiziran u turnusu, odnosno ne radi se o povremenom obavljanju poslova po nalogu kako to propisuje odredbe čl. 65. ZR koja regulira pojam prekovremenog rada, stoga tužitelj ima pravo i da mu se plati tih pola sata prije početka smjene, ali ne kao prekovremeni rad, već kao za rad u turnusu, odnosno u smjeni.

19. Po stavu suda za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nije odlučno što je Sindikat policijskih službenika provodio ankete u kojima su se policijski službenici izjašnjavali o organizaciji dolaska na posao, niti na koji način i u kojem postotku su se izjasnili o tome, već je odlučno da je tužitelj kao policijski službenik kontinuirano u utuženom razdoblju dolazio na posao 30 minuta prije početka radnog vremena, kao i drugi policijski službenici, pri čemu iz iskaza svjedoka, kao i tužitelja, proizlazi da je postojala usmena zapovijed o takvom dolasku u posao prije početka smjene.

20. Slijedom svega navedenog, kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev sa izračunom kojeg je sačinila tužena, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i tužitelju na ime razlike plaće dosuditi ukupan iznos od 2.258,77 eura, koji je razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose glavnica, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. tog u mjesecu za prethodni mjesec, koji tijek zateznih kamata tužena nije sporila, a isti je u skladu s odredbom čl. 92. st. 3. ZR.

21. Međutim, tužitelj je u tužbi zatražio iznos od 36.000,00 kuna (4.778,02 eura), dok je podneskom od 20.01.2025. smanjio tužbeni zahtjev potražujući iznos od 2.258,77 eura. Tuženik se istom smanjenju usprotivio, odnosno na takvo djelomično povlačenje tužbe, tuženik nije pristao na ročištu održanom 24.01.2025. Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz odredbe čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Stoga je valjalo odlučiti kao u st. II izreke ove odluke i tužiteljev tužbeni zahtjev odbiti za preostali iznos od 2.519,25 eura i sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

22. Odluka o kamati donesena je sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

23. Preostale navode stranaka i eventualne dokazne prijedloge, sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati i izvoditi, kraj utvrđenog i opisanog činjeničnog stanja na temelju kojeg je donesena ova odluka.

24. Prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Prema odredbi članka 163. st. 1. ZPP odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo, a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku. Prema članku 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06., 2/10.; dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.

24.1. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je tužitelj obvezan platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim članku 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske). U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

24.2. U ovom predmetu tužitelj je podnio tužbu radi isplate razlike plaće s osnove rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena u utuženom razdoblju kojeg mu nije isplatila tužena Republika Hrvatska. Prema ocjeni ovog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na navedenu isplatu u visini kako je zatražio tužbom bilo potpuno neopravdana, pogotovo jer je iz izračuna tužene utvrđena visina tužbenog zahtjeva. Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Tužitelj je u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi, te krajnji zahtjev uspio u sporu sa oko polovicom svog zahtjeva (visina), te bi tuženica imala pravo na djelomičnu naknadu troškova parničnog postupka. Prema troškovniku tužene, a da je u potpunosti uspjela u sporu bi njezin trošak iznosio 1.650,00 eura, a bila bi joj dosuđena i zatezna kamata na taj trošak. Navedeni iznos troškova nije neznatan neovisno što bi on bio dosuđen u manjem iznosu kada bi se usporedio sa dosuđenim iznosom od 2.258,77 eura glavnice, sve imajući u vidu i podatke o bruto plaći koja je vidljiva iz tablice koju je dostavila tužena (str. 168 spisa), što bi ugrozilo materijalnu i financijsku situaciju tužitelja. Zbog toga, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da kada bi se tuženoj dosudio navedeni trošak ne bi bila postignuta pravična ravnoteža odnosno da plaćanje navedenih troškova zastupanja tuženice po državnom odvjetniku za tužitelja predstavlja prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Ovakav stav iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 2. ožujka 2021. poslovni broj Rev-89/2021-2.

25. Stoga se odluka o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154 st. 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku temeljem VPS od 4.778,02 eura, temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: sastav tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7.t.1.), za zastupanje na ročištima 18.02.2020., 18.03.2021., 04.10.2023., 12.06.2024., 24.01.2025. za svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), za sastav podneska od 20.01.2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8.t.1., 7.t.1.), za sastav podneska od 23.06.2021. u visini od 25 bodova (Tbr. 8.t.4., 7.t.1.), što ukupno iznosi 725 bodova, odnosno 1.450,00 eura odmjerenih temeljem vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. U navedeni iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 362,50 eura, pa je ukupni parnični trošak tužitelju priznat i dosuđen u visini od 1.812,50 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 18.02.2020., budući je navode iz tog podneska mogao iznijeti na ročištu na kojem je podnesak predan.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu 21. veljače 2025.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku