Poslovni broj: P-890/2023-13

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mersiha Mulalić , odvjetnica iz Siska , Stjepana i Antuna Radića 6/6 protiv tuženika Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217 radi isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 28. listopada 2024. u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice , a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika , dana 21. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku : Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužiteljici : FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi preplaćenih kamata isplati iznos od 810,75 EUR s zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:

- 13,23 EUR od 1.4.2008. do isplate,

- 15,71 EUR od 1.5.2008. do isplate,

- 12,92 EUR od 1.6.2008 .do isplate,

- 10,19 EUR od 1.7.2008. do isplate,

- 12,59 EUR od 1.8.2008. do isplate,

- 12,41 EUR od 1.9.2008. do isplate,

- 12,25 EUR od 1.10.2008 . do isplate,

- 16,90 EUR od 1.11.2008 . do isplate,

- 7,18 EUR od 1.12.2008. do isplate,

- 21,18 EUR od 1.1.2009 . do isplate,

- 18,35 EUR od 1.2.2009 . do isplate,

- 18,08 EUR od 1.3.2009 . do isplate,

- 15,36 EUR od 1.4.2009 . do isplate,

- 19,89 EUR od 1.5.2009 . do isplate,

- 14,88 EUR od 1.6.2009 . do isplate,

- 16,92 EUR od 1.7.2009 . do isplate,

- 16,63 EUR od 1.8.2009 . do isplate,

- 16,34 EUR od 1.9.2009 . do isplate,

- 22,85 EUR od 1.10.2009. do isplate,

- 24,78 EUR od 1.11.2009. do isplate,

- 19,71 EUR od 1.12.2009. do isplate,

- 23,81 EUR od 1.1.2010 . do isplate,

- 18,94 EUR od 1.2.2010 . do isplate,

- 20,69 EUR od 1.3.2010. do isplate,

- 20,24 EUR od 1.4.2010 . do isplate,

- 23,88 EUR od 1.5.2010 . do isplate,

- 15,35 EUR od 1.6.2010 . do isplate,

- 18,87 EUR od 1.7.2010. do isplate,

- 20,30 EUR od 1.8.2010 . do isplate,

- 16,10 EUR od 1.9.2010 . do isplate,

- 17,46 EUR od 1.10.2010 . do isplate ,

- 18,72 EUR od 1.11.2010 . do isplate,

- 14,82 EUR od 10.12.2010. do isplate,

- 19,26 EUR od 11.1.2011 . do isplate,

- 12,36 EUR od 9.2.2011 . do isplate

- 15,00 EUR od 11.3.2011 . do isplate,

- 14,50 EUR od 11.4.2011. do isplate,

- 15,40 EUR od 9.6.2011. do isplate,

- 12,11 EUR od 9.6.2011 . do isplate,

- 12,94 EUR od 8.7.2011 . do isplate,

- 12,42 EUR od 9.8.2011. do isplate,

- 11,88 EUR od 11.10.2011 . do isplate,

- 11,35 EUR od 9.11.2011 . do isplate,

- 11,88 EUR od 22.11.2011 . do isplate,

- 9,23 EUR od 8.12.2011 . do isplate ,

- 10,67 EUR od 10.1.2012. do isplate,

- 8,23 EUR od 8.2.2012 . do isplate,

- 8,57 EUR od 8.3.2012 . do isplate,

- 8,78 EUR od 6.4.2012 . do isplate,

- 7,42 EUR od 9.5.2012 . do isplate,

- 6,16 EUR od 8.6.2012. do isplate,

- 6,86 EUR od 7.8.2012 . do isplate,

- 5,10 EUR od 11.9.2012 . do isplate,

- 5,05 EUR od 9.10.2012 . do isplate,

- 4,43 EUR od 7.11.2012. do isplate,

- 4,20 EUR od 7.12.2012 . do isplate,

- 2,89 EUR od 10.1.2013. do isplate,

- 2,83 EUR od 11.2.2013 . do isplate,

- 1,75 EUR od 11.3.2013 . do isplate,

- 1,30 EUR od 10.4.2013. do isplate i

- 0,65 EUR od 8.8.2013 . do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , koja kamata se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinmca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II.

Tuženiku : Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužiteljici : FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi preplate anuiteta vezanih uz tečaj CHF, isplati iznos od 3.447,46 EUR s zakonskom zateznom kamatom obračunatom na iznos od:

- 15,05 EUR od 1.11.2008. do isplate,

- 17,29 EUR od 1.1.2009. do isplate,

- 20,11 EUR od 1.2.2009 . do isplate,

- 21,53 EUR od 1.3.2009 . do isplate,

- 18,16 EUR od 1.4.2009 . do isplate,

- 17,67 EUR od 1.5.2009 . do isplate,

- 12,39 EUR od 1.6.2009 . do isplate,

- 7,74 EUR od 1.7.2009 . do isplate,

- 9,36 EUR od 1.8.2009 . do isplate,

- 12,81 EUR od 1.9.2009 . do isplate,

- 10,98 EUR od 1.10.2009 . do isplate,

- 9,04 EUR od 1.11.2009 . do isplate,

- 13,49 EUR od 1.12.2009 . do isplate,

- 17,71 EUR od 1.1.2010 . do isplate,

- 22,15 EUR od 1.2.2010 . do isplate,

- 20,98 EUR od 1.3.2010. do isplate,

- 28,46 EUR od 1.4.2010 . do isplate,

- 26,53 EUR od 1.5.2010. do isplate,

- 30,29 EUR od 1.6.2010. do isplate,

- 51,47 EUR od 1.7.2010 . do isplate,

- 46,65 EUR od 1.8.2010. do isplate,

- 64,72 EUR od 1.9.2010 . do isplate,

- 55,19 EUR od 1.10.2010. do isplate,

- 48,02 EUR od 1.11.2010. do isplate,

- 69,83 EUR od 10.12.2010. do isplate,

- 83,31 EUR od 11.1.2011 . do isplate,

- 73,54 EUR od 9.2.2011 . do isplate,

- 74,97 EUR od 11.3.2011 . do isplate,

- 67,95 EUR od 11.4.2011 . do isplate,

- 70,11 EUR od 9.6.2011 . do isplate,

- 93,99 EUR od 9.6.2011 . do isplate,

- 97,34 EUR od 8.7.2011. do isplate,

- 123,77 EUR od 9.8.2011 . do isplate,

- 114,17 EUR od 11.10.2011 . do isplate,

- 99,23 EUR od 9.11.2011 do isplate,

- 98,84 EUR od 22.11.2011 do isplate,

- 97,20 EUR od 8.12.2011 . do isplate,

- 102,63 EUR od 10.1.2012 . do isplate,

- 108,60 EUR od 8.2.2012 . do isplate,

- 108,78 EUR od 8.3.2012. do isplate,

- 105,03 EUR od 6.4.2012. do isplate ,

- 106,55 EUR od 9.5.2012. do isplate,

- 108,79 EUR od 8.6.2012 . do isplate,

- 106,38 EUR od 7.8.2012. do isplate,

- 106,59 EUR od 11.9.2012. do isplate,

- 104,36 EUR od 9.10.2012 . do isplate,

- 100,24 EUR od 7.11.2012 . do isplate,

- 105,26 EUR od 7.12.2012. do isplate ,

- 107,09 EUR od 10.1.2013. do isplate,

- 106,36 EUR od 11.2.2013. do isplate,

- 99,02 EUR od 11.3.2013. do isplate,

- 104,11 EUR od 10.4.2013 . do isplate i

- 105,63 EUR od 8.8.2013 . do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , koja kamata se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinmca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku : Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217 se nalaže da tužiteljici : FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 21. veljače 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka iz [adresa], OIB: 87939104217 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 246,86 EUR.

Obrazloženje

,

1.Tužiteljica FR u tužbi tvrdi da je, kao korisnik kredita, 22. ožujka 2006., s tuženikom (tada pod nazivom Volksbank d.d.) sklopila Ugovor o kreditu broj: 600042, temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren i isplaćen kredit radi kupnje vozila u iznosu kunske protuvrijednosti od 33.635,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate te je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseci (sedam godina), s time da je u odredbi čl. 2. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita (tužiteljica) obvezuje platiti banci (tuženiku) redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 5,10%,ali tuženik je tijekom otplate kredita po Ugovoru u više navrata jednostrano mijenjao, odnosno povećavao kamatnu stopu, tako da je istu od 1. ožujka 2008. povećao na 6,10%, od 1. prosinca 2008. na 6,70%, od 1. rujna 2009. na 7,40 %, koja stopa se primjenjivala do otplate kredita pa su se sukladno opisanim promjenama kamatne stope, mijenjali i povećavali mjesečni anuiteti, koje je tužiteljica bila u obvezi plaćati, a nadalje tužiteljica tvrdi da o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je kamata promjenjiva sukladno Odluci tuženika, tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao, a u istim odredbama nisu naznačeni egzaktni parametri i mjerila temeljem kojih bi tužiteljica (kao prosječan potrošač bez stručnog financijskog znanja) bila upoznata s načinom promjene kamatnih stopa, a time i s cijenom kredita i visinom svoje kreditne obveze tako da su predmetne odredbe u dijelu promjene kamatne stope nerazumljive, nepoštene i tužiteljicu stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i nepoštenost predmetne odredbe Ugovora proizlazi iz odredbe čl. 81. i 82, Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te nastavno čl. 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., koje propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno progovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a pored toga, nepoštenost predmetne odredbe Ugovora proizlazi već iz činjenice da je ista sadržana u standardnom (tipskom) ugovoru tuženika, na sadržaj kojeg tužiteljica nije mogla utjecati niti ga mijenjati pa se stoga predmetna odredba smatra jednostrano određenom, jer je tuženik potpuno izostavio utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita, ovdje tužiteljice) na cijenu što je protivno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima , koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, time da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a da cijena ,kao bitan element ugovora o kreditu, u konkretnom slučaju ovisi o visini glavnice te o visini kamatne stope, a koju sukladno čl. 2. Ugovora, jednostrano određuje tuženik kao vjerovnik pa je stoga za tužiteljicu, kao korisnika kredita, cijena neizvjesna i u Ugovoru o kreditu se ne navodi način utvrđivanja kamatne stope već se samo navodi da će je tuženik jednostrano utvrđivati svojom Odlukom pa u takvoj situaciji tužiteljici nisu bili poznati ni parametri koje će tuženik uzeti u obzir, kao niti metoda kojom će se kamata utvrđivati, a kako tuženik s tužiteljicom o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovarao, tužiteljica kao prosječan potrošač bez stručnog financijskog znanja nije mogla ni sagledati, a još manje znati ekonomske i financijske posljedice ovako ugovorene promjene kamatne stope, što ukazuje da je tuženik vodio računa samo o svom interesu ne uvažavajući interes tužiteljice, kao korisnika i obveznika vraćanja kredita te je time tužiteljici nametnuo ugovornu odredbu koja ju stavlja u neravnopravan položaj, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i sve to na štetu tužiteljice, kakvo postupanje je nedvojbeno suprotno načelu savjesnosti i poštenja i stoga tužiteljica tvrdi da je odredba čl. 2. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika, sukladno čl. 87. ZZP 03, odnosno čl.102. ZZP 0 te čl. 270. ZOO, ništetna, a također je istim Ugovorom u čl. 4. ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima ( CHF ) i također je u čl. 8. Ugovora, ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima obračunatim u CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize, važećem na dan dospijeća anuiteta svakog 1. (prvog) u mjesecu pri čemu tužiteljica ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužiteljicu informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima, jer tuženik nije obavijestio tužiteljicu da Hrvatska narodna banka ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ju je obavijestio o postojećim studijama MMF iz 1997. u kojima je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja EURO zone, a posebice nije bila upoznata sa specifičnim rizikom vezanim uz CHF, kao „valutu utočišta” , a uzimajući u obzir činjenicu da se ni o ovim odredbama nije posebno pregovaralo, odnosno da su iste dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika na koje tužiteljica nije mogla utjecati, kao i činjenicu da su tuženiku bile poznate sve navedene okolnosti i informacije vezane uz valutu CHF, koje je tužiteljici prešutio, odnosno uskratio, tuženik je time otklonio svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacio na tužiteljicu pa su odredbe o valutnoj klauzuli nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice i stoga su predmetne odredbe , kojim se kredit veže uz valutu CHF, odnosno čl. 8. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti, obračunavaju u CHF i plaćaju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize , važećem na dan dospijeća, nepoštene,te, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,ništetne i također tužiteljica tvrdi da je tuženik, kao financijska ustanova i pravna osoba, koja se bavi plasiranjem kredita, znao i morao znati sve negativne učinke za tužiteljicu, ugovaranjem dva potpuno neizvjesna elementa (promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom i rizičnu valutu CHF) ,koji elementi isključivo određuju cijenu kredita, ali je usprkos tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužiteljice znatno rastao te je time tuženik sav rizik potpuno prebacio na tužiteljicu, a ništetnost odredbi Ugovora o kreditima tuženika, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj Odluci tuženika, kao i odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) već je pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u postupku po kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, među kojima i ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pa je tako pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 8. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa ,koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da je tuženik u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i predmetna pravomoćna presuda i utvrđenja iz iste potvrđena su i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 te u konačnici i odlukom Ustavnog suda, a osim toga tužiteljica navodi da i Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava na način da je odredbom čl. 502.c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude ,kojom će i biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozivati i s obzirom na navedeno, tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude ,kojom je utvrđena ništetnost odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika (u slučaju tužitelja čl. 2. Ugovora) i ništetnost odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u slučaju tužiteljice čl. 8. Ugovora) te polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca pa tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi , kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio jednostrano promjenjivu stopu ugovorene kamate (stjecanje bez osnove) i radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima, i zahtjevu za vraćanje novčanih iznosa, koje je tuženik neosnovano stekao ,a nadalje tužiteljica tvrdi da je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, u dijelu u kojem se ista mijenja jednostranom odlukom tuženika plaćala veći iznos anuiteta od onoga , koji bi plaćala da je kamatna stopa ostala u visini početno ugovorene tj. u visini od 5,10 % godišnje te je na taj način u razdoblju od 1. travnja 2008. do 1. travnja 2013. tužiteljica preplatila, a tuženik neosnovano stekao iznos od 810,75 EUR/ 6.108,39 kn pa je tuženik isti obvezan vratiti tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od dospijeća istog do isplate, a istovremeno, s obzirom na ranije obrazloženu ništetnost ugovornih odredbi u kojima se anuiteti (glavnica i kamate) vežu uz promjene tečaja valute CHF, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način, u razdoblju od 1. studenog 2008. do 1. travnja .2013.tužiteljica preplatila, a tuženik neosnovano stekao iznos od 3.447,46 EUR/ 25.974,77 kn tako da je tuženik isti obvezan vratiti tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos od dospijeća istog do isplate tako da tužiteljica prema svom izračunu traži od tuženika isplatu iznosa od 810,75 EUR po osnovi preplaćenih kamata s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i iznos od 3.447,46 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te također i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude.

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. u odgovoru na tužbu tvrdi da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika tako da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-23/25802 od 3. srpnja 2023. u sudski registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika Nove hrvatske banke d.d. , a što se tiče tužbe i tužbenog zahtjeva tuženik navodi da je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti i to iz razloga: tražbina tužiteljice je u zastari, utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač'' nisu primjenjiva na ugovorni odnos, koji je predmet tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač'' bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda,sve i kada bi presuda iz ,,Parnice Potrošač'' bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u ,,Parnici Potrošač'', a tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96 ZZP /07) te tuženik gleda prigovora zastare navodi da je tužiteljica pokrenula predmetni parnični postupak tek 12.lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužiteljice pa ako se radi o naknadi štete , primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima , koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala pa iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao, zatim ako bi se radilo o sporu radi povrata mjesečnih anuiteta ,primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja pri čemu tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima, koji su tuženiku plaćani kao anuiteti i stoga sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima , tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužiteljice za povrat istoga zastarijeva u duljem roku , a ako bi se radilo o sporu radi stjecanja bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla i takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi istog suda poslovni broj: Rev x 183/2011 navedeno je : „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima , a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, tuženik tvrdi da je osnovan prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 Zakona o obveznim odnosima od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 Zakona o obveznim odnosima uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ pa dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu te tuženik zaključuje da bez obzira o kojoj se pravnoj kvalifikaciji radi , zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužiteljice te nadalje glede prigovora da utvrđenja iz ,, Parnice Potrošač ''ne mogu se primijeniti na konkretan predmetu , tuženik navodi da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje: jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, a kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača i stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici, što drugim riječima znači da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz,,Parnice Potrošač'' i presude Visokog trgovačkog suda te nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet ,,Parnice Potrošač ''(CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda, tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive pa takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva , koje je on stekao radeći u svojoj struci pa je načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda, a nadalje tuženik tvrdi da sve i kada bi presuda iz ,,Parnice Potrošač'' bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude te tuženik tvrdi da je nesporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 33.635,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je nesporno i da je temeljem odredbe čl.2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10 % godišnje,da je čl. 4. Ugovora ugovorena valutna klauzula, kao i to da je čl. 8. Ugovora uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća no, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a tuženik tvrdi da nije) niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa pri čemu je od ključne važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu i dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju ,,Parnice Potrošač'' se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja, a glede navoda tužiteljice o vezanosti suda utvrđenjima iz ,,Parnice Potrošač'', čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku , tuženik ističe apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljičinih navoda, kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa, koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa, koji je predmetom ovog postupka, jer je odredba navedenog članka stupila na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, to tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a tuženik tvrdi da ne može) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja te nadalje tuženik tvrdi da sve i kada bi presuda iz ,,Parnice Potrošač'' bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u ,,Parnici Potrošač'' i tuženik tvrdi da je u ovom predmetu tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, a podredno na isplatu , da osnovanost svojeg zahtjeva tužiteljica opravdava utvrđenjima iz ,,Parnice Potrošač'', a svoje tvrdnje nije potkrijepila niti jednim dokazom već se prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu , tužiteljica tek uzgredno pozvala na odredbe materijalnog prava, čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložila , a kamoli dokazala pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljičino evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti,a s druge strane, tužiteljica uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz ,,Parnice Potrošač'', zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u toj parnici , jer u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima, a tužiteljica je vrlo slobodno i olako proširila učinke pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda te nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna, ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužiteljica niti ne problematizira budući da joj taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist, a nadalje, tužiteljica je neosnovano proširila opseg utvrđenja presude Visokog trgovačkog suda i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u ,,Parnici Potrošač'' , jer je u kolektivnom sporu bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, što znači da kada bi i utvrđenja iz presude u ,,Parnici Potrošač'' bila primjenjiva na ovaj spor (a tuženik tvrdi da nisu), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke budući da je čl. 26. Zakona o obveznim odnosima dana mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata , koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a isto tako, materijalno pravo , koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo , koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju i to se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine'' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“) pa dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske te osim toga tuženik navodi da tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama te je tužiteljica dužna dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), međutim tuženik tvrdi da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužiteljica ponudila bilo koji dokaz kako bi potvrdila svoje navode, iako je teret dokaza na tužiteljici pa prema tome nema osnova za stjecanje utuženih anuiteta i pravna osnova nije otpala tako da nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima te je netočno tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužiteljica nije bila ili nije mogla biti upoznata i tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima i očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu i odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, a da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena te je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava , a s druge strane, da je odredba tužiteljici bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora i tužiteljica je dala svoj pristanak, izjavom iz članka 11.6. Ugovora u kojoj stoji da: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora,....“ , a kako je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati dok opreza radi tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužiteljice, a tuženik pojašnjava da način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima, a pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, pri čemu posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava , kao i trošak rizika pa je tuženik odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje, međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima i uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava dok su se istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima, ali premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora pa tako i banaka te se večina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti i prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga pa je potpuno pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke , nezakonita, odnosno nepoštena i da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga te predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one , koju je tužiteljica ogoljela na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi te se stoga odredbe Ugovora o kreditu , za koje tužiteljica tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava, a u svezi s ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli tuženik tvrdi da ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP) , jer već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke : jasna i lako uočljiva odredba pa je tako čl. 1. Ugovora jasno propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti, zatim odredbama čl. 4. ugovorena je valutna klauzula, a čl. 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta i navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora te što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama, koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz Ugovora i također, prethodno sklapanju Ugovora, tužiteljica je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, a Visoki trgovački sud je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja, međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji, s time da informacije, koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje pa slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena , a čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužiteljice , ali iako je teret dokaza ove činjenice na njoj , tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.prosinca 2008. na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz ,,Parnice Potrošač'', s time da daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik i bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim i uz to tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tako da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljicom nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, jer da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna i stoga za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF tako da činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica , tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije, jer nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i tužiteljica , bila izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF, a okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani , nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus) i stoga pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju, a također tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i zaključno, tuženik u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava tako da je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužiteljica , a razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je taj da tužiteljica potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, pače , da je tužiteljica htjela ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinila već prilikom sklapanja Ugovora, a slijedeći logiku tužiteljice , ukoliko bi sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja i upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljičinoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta pa slijedom navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju te tuženik od tužiteljice traži naknadu troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 600042 od 22. ožujka 2006., uvid u potvrdu ( solemnizacija ) Javnog bilježnika u Sisku Ivice Kraljičkovića poslovni broj: OU-323/2006 od 23. ožujka 2006., uvid u Otplatnu tablicu po kreditu ( list 25 do 27 spisa ),uvid u Plan otplate u jednakim anuitetima ( list 28 i 29 spisa ) , uvid u Karticu prometa po kreditu ( list 30 do 40 spisa ) i saslušana je tužiteljica FR u svrhu dokazivanja.

4. Nesporno je da je dana 22. ožujka 2006. tužiteljica FR zaključila s Volksbank d.d., , potom Nova hrvatska banka d.d., (ranije Sberbank d.d.) iz Zagreba, a sada Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba , ovdje tuženikom Ugovor o kreditu, broj: 600042, kojim je u čl. 1. Ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 33.635,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate u svrhu kupnje vozila, a rok otplate kredita prema čl. 8. Ugovora , ugovoren je na 84 mjeseca s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 476,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća uz kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10%, koja kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva, sukladno čl. 2. Ugovora, a čl. 4. i 8. Ugovora , ugovorena je valutna klauzula.

5. Nesporno je da je Ugovor o kreditu potvrđen odnosno solemniziran kod Javnog bilježnika u Sisku Ivice Kraljičkovića poslovni broj: OU: 323/2006.

6. Nesporno je da je tuženik tijekom tog ugovornog odnosa povisio kamatnu stopu i to od 1. ožujka 2008. na 6,10%, od 1. prosinca 2008. na 6,70%, od 1. rujna 2009. na 7,40 %, koja stopa se primjenjivala do otplate kredita, čime je povećan mjesečni anuitet tužiteljici .

7. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te pripada li pravo tužiteljici na preplaćeni iznos po predmetnom Ugovoru.

8. Tužiteljica FR je izjavila da je namjeravala kupiti osobno automobil i radi toga je otišla u auto kuću ,,Zubak'', a tamo su joj objasnili sve u vezi dobivanja kredita za kupnju automobila i rekli su joj u vezi kamatne stope da je ista promjenjiva te da joj je najpovoljnije da uzme kredit u CHF, a ponuđeno joj je da može uzeti kredit i u drugoj valuti, kao što su EUR i kuna, ali kada se sve to usporedilo za nju je bio najpovoljniji kredit u CHF , što su joj i u auto kući rekli , ali nije očekivala da će se kamatna stopa toliko promijeniti da će tečaj CHF toliko porasti.Tužiteljica navodi da je uzela predmetni kredit u iznosu od 33.000,00 CHF s rokom otplate na sedam godina i da je u cijelosti otplatila kredit . Nadalje tužiteljica tvrdi da je pročitala ugovor o kreditu i nije imala nekih primjedbi , a nakon što je pročitala Ugovor o kreditu za nju je sve to bilo prihvatljivo. Tužiteljica navodi da je bila kod Javnog bilježnika radi solemnizacije predmetnog kredita, međutim Javni bilježnik joj nije ništa govorio o predmetnom kreditu, a niti ga ja o tome što pitala. Tužiteljica tvrdi da je u početku mjesečna rata bila 2.200,00 kn, ali tijekom razdoblja ta mjesečna rata se mijenjala i s vremenom je dosegla do iznosa od 3.500,00 kn pa je radi toga otišla u banku da bi pitala zbog čega se to dogodilo i u banci su joj samo objasnili da je to zbog povećanja kamatne stope i zbog povećanja rasta tečaja CHF. Tužiteljica napominje da zbog svojih mjesečnih primanja nije mogla uzeti kredit u nekoj drugoj valuti, osim u CHF, a što joj je objašnjeno u auto kući Zubak. Tužiteljica navodi da u vrijeme uzimanja kredita, kao i tijekom otplate kredita nije bila vlasnica obrta niti je imala svoju tvrtku te je cijelo vrijeme radila u KB Dubrava u Zagrebu , gdje i sada radi. Također tužiteljica tvrdi da je osobno otplatila predmetni Ugovor o kreditu, a osim rada u spomenutoj bolnici radila je i u Domu za starije i nemoćne osobe kako bi imala dovoljno novaca za otplatu mjesečnih rata kredita. Tužiteljica navodi da joj banka nije poslala nikakvu obavijest niti joj je rekla za mogućnost da bi mogla konvertirati predmetni kredit , odnosno valutu kredita iz CHF u EUR ili kune, a niti je to u banci pitala. Tužiteljica tvrdi da ju nitko nije upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF niti ju je upozorio na to da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu, kao što to čini u odnosu na EUR.

9. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., među ostalim i tuženika, Sberbank d.d., Nova hrvatska banka d.d., odnosno danas Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb , nepoštene pa prema tome i ništetne.

10.

Tužiteljica se osnovano pozvala na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Naime , i odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 –dalje ZOO) ,propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

13. U konkretnim slučajevima činidba u pogledu ,,promjenljive" kamatne stope koju je tužiteljica platila niti je određena niti odrediva.

14. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužiteljicu bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužiteljici, što sve proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice .

15. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na njezinu štetu, koju promjenu ona nije mogla predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogla provjeriti, jer nije imala nikakve egzaktne kriterije kako to i proizlazi iz iskaza tužiteljice.

16. Dakle, dio odredaba čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu zaključenih između stranaka kojima su stranke ugovorile obvezu glede promjenljive kamatne stope , protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste te upravo u konkretnom slučaju , kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice , njoj je pravni prednik tuženika dao na potpis unaprijed formulirani standardni Ugovor , o čijim odredbama tužiteljica nije pregovarala.

17. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje, odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana samo na način da je povećavana i tužiteljica nije mogla izračunati kako se do nje dolazi.

18. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne.

19. Naime , razlozi tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, ravnotežu u imovini banaka, mogućnost korisnika kredita da raskine ugovor o kreditu itd.) uz nepreciznu odredbu ugovora o promjenjivim tržišnim uvjetima i ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

20.

Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužiteljice naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 ZOO-a , to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 ZOO-a od dana stjecanja.

21. Slijedom navedenog ništetan je dio odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržan u čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu broj:600042, sklopljenog dana 22. ožujka 2006. između tužiteljice FR , kao korisnika kredita, i Volksbank d.d., potom Nova hrvatska banka d.d. , Zagreb i sada Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb , kao kreditora, solemniziranog 23. ožujka 2006. po Javnom bilježniku u Sisku Ivici Kraljičkoviću poslovni broj: OU-323/2006 pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.

22. U ovom predmetu sporno je i da li je ništetan dio odredbe čl. 4 i 8. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu i to otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 476,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća ( promjena tečaja-valutna klauzula ) .

23. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio veći iznos.

24.

Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da joj nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog

,

franka , kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je pače tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

25. Slijedom navedenog ništetan je i dio odredbe sadržan u čl. 4. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu.

26. Dakle, u ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu, odnosno za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

27.

Osim toga , valja reći da tuženik predstavlja bankarsku instituciju , kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja dok je položaj tužiteljice u tom smislu ,,slabiji'' uzimajući u obzir stupanj informiranosti dok je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti tako da je tuženik raspolagao stručnim znanjem , koje tužiteljici u okviru promjene kamatne stope , a i valutne klauzule nije prezentirao.

28. Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak ( prema studijama MMF iz 1997. je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja EURO zone ) , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR te tuženik nije upozorio tužiteljicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj valute kuna u odnosu na valutu CHF , kao što to čini u odnosu na valutu EUR tako da se već samim ugovaranjem glavnice vezane za CHF stvara neravnoteža među strankama na teret potrošača pri čemu tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

29. Budući da tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva , to nije bilo potrebe za provedbom financijskog vještačenja na tu okolnost , jer su i stranke navele da to ne bi bilo ekonomično i svrsishodno u ovom predmetu.

30. S obzirom na navedeno sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice da je ona prema predmetnom Ugovoru o kreditu preplatila mjesečne anuitete , zbog promjene kamatne stope za razdoblje od 1. travnja 2008. do 1. travnja 2013. u ukupnom iznosu od 810,75 EUR pa je valjalo odlučiti kao u toč. I izreke presude., a za plaćanja anuiteta vezano za švicarski franak ( valutnu klauzulu ) za razdoblje od 1. studenog 2008. do 1. travnja 2013. iznos od 3.447,46 EUR radi čega je valjao odlučiti, kao u toč. II. izreke presude

31. Osim navedenog iznosa , tuženik je sukladno čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. I. i II. izreke presude.

32. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan. 33.

Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.

34.

Najstarija tražbina tužiteljice zbog preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promijene kamatne stope dospjela je prema predmetnom Ugovoru 1. travnja 2008., dok je kolektivna tužba podnijeta dana 4. travnja 2012. ,dakle u roku od 5 godina , a i ostale tražbine dospjele su u okviru zastarnog roka od 5 godina za stjecanje bez osnove tako da nije nastupila zastara tražbina s osnova promjene kamatne stope .

35. Glede preplaćenih anuiteta presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ja presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbe u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.

36. Tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

37. Naime , predmetni kredit je bio namjenski za kupnju vozila , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu navela tužiteljica te je automobil koristila za svoje osobne potrebe i tužiteljica je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu i otplate kredita radila u bolnici u Zagrebu i nije imala svoju tvrtku ili obrt , a i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćnici koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova , za sastav podneska od 29.

10. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 30. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 28. 10. 2024. po tbr 9/1 100 bodova,a kako je 1 bod 2.00 EUR ,to iznosi 800,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 21. veljače 2025. .

39. Budući da tuženik nije uspio u parnici, to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 246,86 EUR. U Zaboku 21. veljače 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Mersiha Mulalić , odvjetnica iz Siska , Stjepana i Antuna Radića 6/6

2. Hrvatska poštanska banka iz [adresa],