Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-222/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 8. siječnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Pere Ivanovića, odvjetnika u Vukovaru, te zamjenika punomoćnika tuženika Tihane Klaić, odvjetnika u Županji, a koja presuda je donesena i objavljena 21. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010669322 sklopljenog 9. svibnja 2005. između tužitelja ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, da tužitelju ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 814,42 eura (slovima: osam stotina četrnaest eura i četrdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, i to na iznos od:

- 5,22 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

- 19,89 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

- 16,59 eura od 1. studenog 2010. do isplate,

- 22,96 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 31,03 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 25,43 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- 27,41 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 24,74 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

- 25,15 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 35,75 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 36,46 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 45,61 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 41,17 eura od 1. rujna 2011. do isplate,

- 36,28 eura od 1. listopada 2011. do isplate,

- 35,67 eura od 1. studenog 2011. do isplate,

- 35,24 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 37,39 eura od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 39,65 eura od 1. veljače 2012. do isplate,

- 39,82 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 38,30 eura od 1. travnja 2012. do isplate,

- 39,05 eura od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 39,76 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 38,64 eura od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 39,02 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate, i

- 38,19 eura od 1. rujna 2012. do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, da tužitelju ŽO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.710,67 eura (slovima: tisuću sedam stotina deset eura i šezdeset sedam centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2025. kao dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 1.884,07 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se nadležnost suda temelji na činjenici da je odredba Ugovora o kreditu u kojemu je određena nadležnost prema mjestu sjedišta Kreditora nepoštena i u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača, kao i Direktivom vijeća broj 93/13/EEZ, a što je utvrđeno i nizom sudskih odluka kao npr. Presudom Županijskog suda u Slavonskom brodu poslovni broj Gž-136/2019-2 od 28. veljače 2019. Nadalje navodi da je tužitelj sa Privrednom bankom Zagreb d.d. Zagreb sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010669322 i to 9. kolovoza 2005. Da je navedenim ugovorom u to u čl. 1., određeno da se Banka obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.834,78 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Da je navedenim ugovorom u to u čl. 5. 2., određeno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja kamate. Da je navedenim ugovorom i to u čl.7.2., određeno da se kredit u iznosu od 12.834,78 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. Da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, nesporno utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Da se rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. u oglednom postupku između ostalog utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Da je istim je rješenjem također utvrđeno da posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, dakle, da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Da se odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4.ožujka 2020. temelji na zaključku da je prijašnjim presudama hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, zaključeno je, da je u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija, kao i zbog produbljivanja dužničke krize, donesen poseban propis, koji je usklađen sa Ustavom što je potvrdio postupak pred Ustavnim sudom, prema kojem su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je korisnicima kredita dana dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da je sklapanjem sporazuma između banaka i korisnika kredita, koji su sklopljeni suglasno tom Zakonu, kao posebnom propisu, nastala nova pravna osnova, na koju nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Svi sudovi, u nastavljenim postupcima, vezani su ovim pravnim shvaćanjem, pa će se predmeti brže i lakše rješavati, čime će se osim veće pravne sigurnosti postići brže i jeftinije sudovanje. Da ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Da je ovakva ugovorna odredba bila obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita, na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, da je tuženik kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatra navedenu odredbu ništetnom. Da je na ovaj način, tuženik kao kreditor iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu. Da tužitelj u ovom postupku traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule, uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a da je sama ništetnost već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., da je tužitelj preplatio dio iznosa kredita, te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom. Radi svega navedenog tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati preplatu na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, te kojom će naložiti tuženiku naknadu parničnog troška, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a tužbu podnosi kao stupnjevitu tužbu sukladno čl. 186.b st. 4. i 5. Zakona o parničnom postupku, s tim što pridržava pravo da visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva odredi po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor neurednosti tužbe, smatra da ista nije podobna za raspravljanje iz razloga što ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu, temeljem kojeg se tužitelj obvezao tuženiku platiti ugovorene iznose u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, pa obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev, odnosno tužitelj nije iskazao interes za utvrđivanje, pa nije ispunjena procesna pretpostavka za postavljanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i 502. c. Zakona o parničnom postupku, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Nadalje navodi da, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Navodi da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Smatra da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Da je smisao zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ako je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu poslovni broj VS RH poslovni broj Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I- 1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), indeksnu klauzulu (čl. 23. Zakona o obveznim odnosima) ili kliznu skalu (čl. 24. Zakona o obveznim odnosima).“ Nadalje smatra da je, nesporno da Hrvatska narodna banka kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, Hrvatska narodna banka regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Da ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, pa je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovan. Da je ovome pravcu, ustanovljena i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-895/2003 od 9. veljače 2005., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, smatra iluzornim za očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Navodi da presuda Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2019, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 11. listopada 2024. (list 94 do 95 spisa) postavio isti na način da pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu postavlja i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi spornog ugovora o kreditu vezanim za valutnu klauzulu, te sukladno nalazu i mišljenju vještaka postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da istim na ime preplate vezano za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje ukupni iznos od 814,42 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, a sve na način kako je to pobliže navedeno u točki I. i II. izreke ove presude.

4. Sukladno čl.109. Zakona o obveznim odnosima (Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - nastavno ZOO/91) sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, pa je po čl.12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: Zakona o parničnom postupku), sudeći u okviru činjeničnog supstrata tužbe, kao prethodno pitanje sud je ovlašten rješavati i pitanje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu za koje tužitelj vezuje svoj kondemnatorni zahtjev za isplatu, što bi sud i učinio da tužitelj nije naknadno, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Imajući u vidu sve navedeno, neosnovan je prigovor tuženika da cjelokupni tužbeni zahtjev smatra pogrešno formuliranim i da tužitelju nedostaje pravni interes za postavljenje kondemnatornog zahtjev za isplatu, jer nije postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim, a ovako postavljena tužba (i bez deklaratornog zahtjeva) bila je potpuno procesno podobna za raspravljanje i nisu ispunjeni uvjeti za njeno odbacivanje.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: zahtjev za dostavu podataka od 6. ožujka 2023. s lista 9 i 10 spisa, zahtjev od 6. ožujka 2023. s lista 11 i 12, Ugovor o kreditu broj: 9010669322 od 9. kolovoza 2005. s lista 13 do 18 i 63 do 67, plan otplate s lista 19 do 20, pregled uplata po kreditu s lista 48 do 49, knjigovodstvenu karticu s lista 50 do 60, otplatnu tablicu s lista 61 do 62, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i financijsko-knjigovodstvenog vještaka Ivana Šnajder, dok drugih dokaza nije bilo.

6. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu odnosno konačno postavljeni tužbeni zahtjev smatra osnovanim, stoga je isti usvojen u cijelosti na način kako je to pobliže navedeno pod točkom I. i II. izreke ove presude.

7. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u: zaključeni Ugovor o kreditu broj: 9010669322 od 9. kolovoza 2005. (list 13 do 18 spisa, te list 63 do 67 spisa) nesporno je utvrđeno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, zaključili Ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 12.834,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, te da je čl. 4. ugovorena redovna kamata od 5,50% godišnje, kao promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana.

8. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je i ovdje tuženik između ostalih u razdoblju kada je tužitelj podigao kredit kod tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju podizanja kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena Banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

11. Sporno je među parničnim strankama da li su ništetni dijelovi članaka zaključenoga Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 12.834,78 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), te dio odredbe kojim je ugovoren na čin otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF te čajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu (čl. 7. Ugovora o kreditu), a kojima je ugovorena primjena valutne klauzule.

12. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li se o istim odredbama prethodno pregovaralo, te da li je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor o kreditu još vijek na snazi, iako je isti prestao u cijelosti, da li je tužitelj dokazao svojstvo potrošača, te da li je potraživanje tužitelja u zastari.

13. Ocjena je ovoga suda da je u ovom konkretnom slučaju moguće primijeniti pravomoćnu presudu donesenu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u ovom pojedinačnom sporu, s obzirom da je analizom sporne odredbe čl. 7. i čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se kredit plaća po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), te dio odredbe kojim je ugovoren na čin otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF te čajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu (čl. 7. Ugovora o kreditu), jer je utvrđeno da su iste identične ugovornoj odredbi u odnosu na koju je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, te je iz tog razloga ista odredba sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) nepoštena ugovorna odredba i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZPP/03.

14. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

15. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja" odnosno da isti "test poštenja" u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, a u ovom postupku tuženik nije na odgovarajući način pokušao dokazivati relevantnim dokaznim sredstvima da je dao odgovarajuću obavijest tužitelju o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. S obzirom na navedeno utvrđeno je da su ništetna i odredba čl. 7. i čl. 1. Ugovora o kreditu, a kojom se regulira način obveze otplate kredita i to u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i kojom je ugovoren način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF te čajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu.

17. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

18. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ivanu Šnajder, dipl. oec. iz Županje.

19. Iz plana otplate (list 19 do 20 spisa) i nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenoga vještaka utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 12.834,78 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, te da je na taj dan srednji tečaj iste banke iznosio 4,721678 kn za 1,00 CHF, te da je isti kredit odobren s kamatnom stopom od 5,50% godišnje i rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, utvrđeno je da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su se tijekom razdoblja otplate kredit u nekoliko navrata kamatne stope mijenjale, te da se tečaj CHF mijenjao, što je uvjetovalo i porast visine otplatnog anuiteta.

20. U svom nalazu i mišljenju vještak je ukupnu razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF, i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene tečaja CHF utvrdio u sveukupnom iznosu od 814,42 eura, ovo uzimajući u obzir samo tzv. "pozitivne razlike", (kada je tečaj CHF bio viši od početno ugovorenog tečaja), a također vještak je tako dobivene tzv. "pozitivne razlike" umanjio za tzv. "negativne razlike"(kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog).

21. Na nalaza i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev podneskom od 11. listopada 2024. (list 94 do 95 spisa) specificirao sukladno istome nalazu i mišljenju na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

22. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tuženik je imao primjedbe. Vezano za primjedbe tuženika iz podneska od 4. listopada 2024. u kojima se navodi da tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka, obzirom da smatra da je isti bazira na pogrešnoj premisi, kao da je između stranaka fiksiran tečaj CHF, a da namjera ugovornih stranaka nije bila ugovaranje fiksnog tečaja, te da u tom smislu tuženik pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo, vještak je odgovorio da je imao na uvidu podnesak tuženika od 4. listopada 2024., te izjavljuje da se sve primjedbe odnose na pravnu kvalifikaciju vezano z nalog za vještačenje. Primjećuje da nema primjedbi na izračun preplate po promjeni tečaja. Napominje da je u svojemu vještačenju uzeo u obzir cijelo vrijeme korištenja i otplate kredita, slučajeve kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio da nije bilo promjene tečaja i otklonio je utjecaj promjene visine kamatne stope na iznos preplate budući da isto nije bilo zadano nalogom za vještačenje. U cijelosti je ostao kod svoga nalaza i mišljenja. Vezano za usklađenost tužbenog zahtjeva tužitelja po podnesku od 11. listopada 2024. sa nalazom i mišljenjem navodi da je imao na uvidu podnesak tužitelja od 11. listopada 2024., te zaključuje da je u potpunosti usklađen sa nalazom i mišljenjem navedenim u vještačenju, te da je predviđen obračun zakonske zatezne kamate od idućeg dana iza dana plaćanja. Na upit suca da li su konačno postavljenim tužbenim zahtjevom obuhvaćene i tzv. negativne razlike, vještak je naveo da je tim tužbenim zahtjevom tužitelj je prihvatio i tzv. negativne iznose, dakle slučajeve kada je tužitelj plaćao manje, te je za isto izvršio prijeboj, odnosno umanjenje. Radi svega naprijed navedenog ostao je u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 30. rujna 2024.

23. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, imajući u vidu da je isti detaljno odgovorio na sva pitanja i primjedbe tuženika, te ga one nisu stoga ničim dovele u pitanje, sumnju, niti dvojbu, a pogotovo što nakon detaljnog i iscrpnog usmenog iznošenja vještaka, niti jedna parnična stranka nije imala primjedbi.

24. Upravo iz tog razloga, a uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

25. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valute kredita koja se vezuje za švicarski franak odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez te djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

26. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje tečaj CHF koji je važio na dan korištenja kredita, sukladno početnom otplatnom planu, a to je tečaj od 4,721678 kn za 1 CHF, stoga se na ugovorni odnos primjenjuje odredba tečaju CHF na dan korištena kredita, sve dotle, dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti. Identično se odnosi i na valutnu klauzulu.

27. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma utvrđivanja tečaja CHF po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do konačne otplate kredita obračunati i naplatiti švicarski franak po tečaju višem od onoga koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije, ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor. Identično se odnosi i na valutnu klauzulu.

28. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju.

29. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredi o tečaju CHF, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznat tečaj CHF, a to je onaj koji je bio na dan korištenja kredita (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

30. Sud nije prihvatio, niti prigovor tuženika, a koji se odnosio na način izračuna preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je isti iznos preplate utvrđivan uzimajući u obzir tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, odnosno prigovor tuženika da se na taj način isti kredit pretvorio u kredit sa ugovaranjem fiksnog tečaja CHF, a što nije bila volja ugovornih strana. Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetnom i stoga je početni tečaj jedini odrediv kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelj temeljem tako ništetne odredbe.

31. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, iako je sukladno navedenom određeno da je tuženik obvezan na dosuđene svakomjesečne iznose platiti zatezne kamate od dana stjecanja i to iz razloga, jer je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi i to propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, a kako je tužitelj potraživao zakonsku zateznu kamatu na ukupno utvrđene iznose preplate počevši od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa sukladno obračunu vještaka, odnosno počevši od 1. rujna 2010. pa nadalje, tužitelju je i dosuđena kamata na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

32. Odluka o stopi zakonske zatezne kamate temelji se na čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

33. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 388. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli dana 12. svibnja 2023., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 135. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

34. Iako iz odluke Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, no unatoč tome poštujući stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci poslovni broj U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022. da okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu saslušan je tužitelj kao stranka, a na okolnost informiranosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi.

35. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje su dane i dobivene prije zaključenja Ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv, odnosno da tužitelju kao zainteresiranoj osobi za podizanje kredita nije bilo detaljno pojašnjeno ništa vezano uz značenje valutne klauzule, niti mu je itko od strane tuženika bilo što vezano za valutnu klauzulu tumačio, a tužitelj u to vrijeme nije imao nikakvo vlastito poimanje i shvaćanje navedenog pojma, ovo stoga što je on po struci policajac. Dakle, iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da isti nije posebno upozoravao tužitelja na značenje valutne klauzule kod ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, odnosno da isti nije bio posebno upozoren da u slučaju eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu Republika Hrvatska putem svojim ovlaštenih institucija ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu nego samo na euro, a što je onda po stavu ovog suda dovelo do toga da tužitelju nije dovoljno i na odgovarajući način predočena eventualna rizičnost takvog kredita vezanog uz valutu CHF. Također je potvrđeno da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da dakle nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na sadržaj odnosno na odredbe istog, jer je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on potpisao ugovor o kreditu koji mu je predan od strane tuženika, da na isti nije imao mogućnost stavljati primjedbe, niti je imao mogućnost raspravljanja o sadržaju ugovora, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

36. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

37. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 2. istog Ugovora o kreditu određeno da kredit služi za kupnju vozila, a saslušanjem tužitelja, čijem iskazu je sud u cijelosti povjerovao, utvrđeno je da je tužitelj u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu bio zaposlen kao policajac, da u to vrijeme nije imao registriran bilo kakav obrt, niti se bavio nekim samostalnim ili slobodnim zanimanjem.

38. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga, jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

39. Konačno postavljen tužbeni zahtjev je u ovom predmetu upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ne gase se, stoga nije utjecaja činjenica što je Ugovor o kreditu zatvoren odnosno više nije na snazi, (jer je otplaćen u cijelosti ili nije na snazi zbog nekih drugih razloga).

40. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife).

41. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava odštetnog zahtjeva (prema Tbr. 28. Odvjetničke tarife), sastava tužbe (prema Tbr. 7. toč. 1. Odvjetničke tarife), sastav 2 obrazložena podneska (i to podnesak od 4. listopada 2023. i 11. listopada 2024.), zastupanja tužitelja na 3 ročišta (Tbr. 9. toč 1. Odvjetničke tarife i to ročište od 22. studenog 2023., 12. rujna 2024. i 8. siječnja 2025.), svaka radnja u zatraženom iznosu po 150,00 eura, što ukupno čini iznos od 1.050,00 eura, te pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 262,50 eura, što iznosi sveukupno iznosi 1.312,50 eura.

Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak predujmljenoga vještačenja u iznosu od 398,17 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 1.710,67 eura, zbog čega je i odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

42. Temeljem čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

43. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužiteljici u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

44. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška na ime zatraženog troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, te na presudu u iznosu od 53,10 eura, budući da su temeljem čl. 7. toč. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) oslobođeni od plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

45. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 93,75 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e- oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa čl. 155. st. 2. Zakona o parničnom postupku i odredbom Tbr. 9. toč. 3. Odvjetničke tarife na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju Odvjetničke tarife naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

U Županji 21. veljače 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Cvrković & Partneri d.o.o. u Vukovaru,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu.