Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-130/2024-56

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: Grad Buje - Buie, OIB: 19611257971, [adresa], 52460 Buje, kojeg zastupa punomoćnica Zvjezdana Zdjelar Lalović, odvjetnica iz Pule, protiv tuženika: Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnik Odvjetničko društvo Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Zvjezdane Zdjelar Lalović, te punomoćnika tuženika AR, temeljem čl.335. i čl.338. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje. ZPP), dana 21. veljače 2025., objavio je i

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog dana 30.03.2005. godine između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, i NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao pravnog prednika tužitelja Grad Buje-Buie, OIB: 19611257971, [adresa], ništetna.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, da isplati tužitelju Grad Buje-Buie, OIB: 19611257971, [adresa], iznos u visini od 22.767,83 ( dvadesetdvijetisuće švicarskih franaka i osamdesettri rapena) CHF u protuvrijednosti u eurima obračunato po srednjem tečaju pri Addiko bank d.d., Zagreb, važećem na dan isplate, uvećano za zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini iznos od prvog dana nakon dana dospijeća, pa sve do isplate, i to:

− na iznos od 76,75 CHF od dana 01.10.2007. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 76,71 CHF od dana 01.11.2007. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 76,66 CHF od dana 01.12.2007. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 76,63 CHF od dana 01.01.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 76,58 CHF od dana 01.02.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 76,54 CHF od dana 01.03.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 288,97 CHF od dana 01.04.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 288,84 CHF od dana 01.05.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 288,71 CHF od dana 01.06.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 288,57 CHF od dana 01.07.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 288,42 CHF od dana 01.08.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 288,28 CHF od dana 01.09.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 288,13 CHF od dana 01.10.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 272,99 CHF od dana 01.11.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 272,84 CHF od dana 01.12.2008. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 347,35 CHF od dana 01.01.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 347,16 CHF od dana 01.02.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 346,98 CHF od dana 01.03.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 346,79 CHF od dana 01.04.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 346,59 CHF od dana 01.05.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 346,40 CHF od dana 01.06.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 346,19 CHF od dana 01.07.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 345,98 CHF od dana 01.08.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 345,77 CHF od dana 01.09.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 345,55 CHF od dana 01.10.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 345,33 CHF od dana 01.11.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 345,11 CHF od dana 01.12.2009. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 344,88 CHF od dana 01.01.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 344,64 CHF od dana 01.02.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 344,41 CHF od dana 01.03.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 344,16 CHF od dana 01.04.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 343,92 CHF od dana 01.05.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 343,66 CHF od dana 01.06.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 343,40 CHF od dana 01.07.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 343,14 CHF od dana 01.08.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 342,87 CHF od dana 01.09.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 342,60 CHF od dana 01.10.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 342,32 CHF od dana 01.11.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 342,04 CHF od dana 01.12.2010. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 270,58 CHF od dana 01.01.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 270,33 CHF od dana 01.02.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 270,07 CHF od dana 01.03.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 269,81 CHF od dana 01.04.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 269,55 CHF od dana 01.05.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 269,29 CHF od dana 01.06.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 269,02 CHF od dana 01.07.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 268,74 CHF od dana 01.08.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 268,46 CHF od dana 01.09.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 268,18 CHF od dana 01.10.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 128,80 CHF od dana 01.11.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 128,63 CHF od dana 01.12.2011. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 128,46 CHF od dana 01.01.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 128,30 CHF od dana 01.02.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 128,12 CHF od dana 01.03.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 127,94 CHF od dana 01.04.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 127,77 CHF od dana 01.05.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 127,59 CHF od dana 01.06.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 127,41 CHF od dana 01.07.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 127,22 CHF od dana 01.08.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 127,04 CHF od dana 01.09.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 126,85 CHF od dana 01.10.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 126,67 CHF od dana 01.11.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 126,48 CHF od dana 01.12.2012. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 126,27 CHF od dana 01.01.2013. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 126,08 CHF od dana 01.02.2013. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 125,88 CHF od dana 01.03.2013. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 125,68 CHF od dana 01.04.2013. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 121,29 CHF od dana 30.04.2013. godine, pa sve do isplate, − na iznos od 6.358,46 CHF od dana 30.04.2013. godine, pa sve do isplate obračunatu uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od prvog dana nakon dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine, pa sve do isplate, obračunatu uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, nadoknaditi tužitelju Grad Buje - Buie, OIB: 19611257971, [adresa], 52460 Buje, trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 6.299,71 (šesttisućadvjestodevedesetdevet eura i sedamdesetjedan cent) eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude 21. veljače 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, po svojem predniku NR, u ovoj pravnoj stvari podnio stupnjevitu tužbu kojom traži da se u Ugovoru o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30.03.2005. godine, utvrdi ništetnost ugovorne odredbe članka 6., te da mu tuženik izvrši isplatu novčanog iznosa koji tužitelj ne može precizirati dok mu tuženik ne dostavi neophodnu dokumentaciju, radi čega u tužbi ističe manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, temeljem kojih će postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu. Tužitelj tužbu obrazlaže na način da je njegov prednik NR s tuženikom dana **.**.2005. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 387.000,00 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a koji kredit je tužitelj prijevremeno otplatio u mjesecu travnju ili svibnju 2013. godine, kojom prilikom je tužitelju naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u visini od 1% neotplaćene glavnice.

Istim ugovorom u čl.3.st.1. ugovorena je kamatna stopa u visini od 5,25% godišnje, u čl.3.st.3. ugovora ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima, te da su kamate uključene u anuitete, dok je u čl.6. ugovoreno da je tuženik ovlašten jednostranom odlukom izvršiti promjenu kamatne stope, a da istovremeno nisu utvrđeni nikakvi objektivni parametri na temelju kojih će biti izvršene promjene kamatne stope, dok tužitelj, kao potrošač, nije bio informiran o tim parametrima koji utječu na promjenu visine kamatne stope, te kako je tuženik tijekom otplate kredita vršio promjenu visine kamatne stope nekoliko puta, što tužitelj smatra nepoštenim ugovornim odredbama jer je njegova obveza učinjena neodređenom i neodredivom, te je istovremeno prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača u smislu čl.81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003).

Tužitelj ističe kako je odredba čl.6. bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kao trgovca, te da tužitelj, kao potrošač, nije imao nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe.

Tužitelj dalje navodi da je po čl.87. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, pa je tako i odredba čl.6. predmetnog ugovora nepoštena, pa time i ništava.

Tužitelj se poziva na presudu Trovačkog suda u Zagrebu posl.br.: P-1401/12, od 04.07.2013. godine, kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interes i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženik, a koja presuda je u tom dijelu potvrđena Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014., kao i Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Revt 249/14-2, od 09.04.20415., kao i Odlukom Ustavnog suda RH broj: U-III-2521/2015, od 13.12.2016. godine.

Tužitelj dalje navodi kako je sukladno čl.502.c ZPP-a sud vezan za utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tube za zaštitu kolektivnih prava i interesa, te da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na ta utvrđenja u posebnim parnicama.

Tužitelj tvrdi kako je uslijed nezakonitih i nepoštenih jednostranih povećanja kamatne stope od strane tuženika, po predmetnom ugovoru o kreditu isplatio daleko viši iznos.

Tužitelj također navodi kako mu je u trenutku prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u visini od 1% neotplaćenog dijela glavnice, te da je slijedom okolnosti da je tužitelj zbog nedopuštenog i nezakonitog povećanja kamatne stope jednostranom odlukom tuženika bio primoran plaćati daleko viši iznos kamate, stoga je i glavnica kredita na dan obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita bila daleko viša od stvarne, a posljedično i sama naknada za prijevremenu otplatu je bila daleko viša.

Tužitelj navodi kako ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev za isplatom, te je stoga istaknuo manifestacijski zahtjev za predajom dokumentacije po predmetnom kreditnom odnosu.

2. Tužbu je u ovoj pravnoj stvari izvorno podnio NR, koja je tijekom postupka preminuo, tako da je RR, a obzirom da je njegova ostavinska imovina koja se sastoji od prava prema Addiko Bank d.d. prešla u vlasništvo Grada Buja, budući da su se zakonski nasljednici odrekli od nasljedstva, sud je pozvao Grad Buje - Buie,, da iza pok. UR, preuzme postupak kao tužitelj, o čemu je odlučeno rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj: 16. P-130/2024- 42, od 19. veljače 2024. godine (stranica 580-582).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, od bitnog osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kojeg tužitelj namjerava naknadno specificirati. Tuženik navodi da je tužba nedopustiva obzirom da ne sadrži određeni zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno odredbama ZPP-a odnosno da je tužbeni zahtjev neosnovano postavljen sukladno čl.186.b st.3. ZPP-a, te da tužitelj raspolaže potrebnom dokumentacijom za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva, radi čega bi tužbu trebalo odbaciti.

Tuženik dalje ističe prigovor zastare tužiteljevog potraživanja iz razloga jer tražbine za anuitete zastarijevaju za 3 godine po čl.226.st.2. ZOO-a od dospjelosti svakog pojedinog davanja, odnosno u slučaju stjecanja bez osnove tražbina zastarijeva za 5 godina koji teče od dana sklapanja ništetnog pravnog posla pri čemu se poziva na presudu Vrhovnog suda RH broj: Rev-x-183/11, od 16.10.2013. Kaka je od dana sklapanja osnovnog ugovora proteklo više od 5 godina, tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik dalje ističe kako tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi jer je otplatom kredita predmetni ugovor o kreditu prestao postojati pa se stoga sporne odredbe više ne mogu utvrditi ništetnima, niti se temeljem istih može tražiti bilo kakvo plaćanje.

Tuženik dalje ističe kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi sporne odredbe iz ugovora o kreditu bile ništetne, te smatra kako se tužitelj nema pravo pozivati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača povodom tužbe udruge "Potrošač" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12., te se pravomoćnost presuda donesenih u istom sporu ne odnosi na predmetni ugovor o kreditu, niti se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi u kolektivnom sporu automatski primjenjuje, te da utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja.

Tuženik tvrdi kako u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti po čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, niti su ispunjeni uvjeti iz čl.81. isto zakona da bi se navedene odredba mogla utvrditi ništetnom.

To iz razloga jer ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom, kako je to propisano čl.26. zakona o obveznim odnosima, a što ovdje nije slučaj. Nadalje, radi se o odredbi ugovora koja je uočljiva, jasna i razumljiva odnosno uočljiva jer je jasno vidljiva i istaknuta je u ugovoru, te se po veličini fonta ne razlikuje od ostalih ugovornih odredbi, jasna je jer je gramatički ispravno sastavljena i ne postoje nikakve dvojbe po pitanju sadržaja odnosno što su ugovorne stranke ugovorile temeljem iste odredbe, te je razumljiva jer ne sadrži nikakve pojmove koji bi bili dvojbeni odnosno jasno se razlikuje značenje riječi "promjenjiva" u odnosu na riječ "fiksna".

Tuženik dalje tvrdi kako ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja obzirom da tuženik nije samovoljno mijenjao kamatne stope jer su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika, te je kamatnu stopu mijenjao sukladno Zakonu o bankama kojom prilikom se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata pri čemu nije dolazilo do promjene marže tuženika. Tuženik navodi kako je 01.01.2011. godine propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama, te je po istoj metodologiji postupao, a ne arbitrarno kako to tvrdi tužitelj.

Nadalje, tuženik vezano uz valjanost odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita navodi kako iz tužbe nije jasno na kojim razlozima tužitelj temelji svoju tvrdnju da bi ta odredba ugovora o kreditu iz čl.9.st.2. bila ništetna, već jedino navodi kako se radi o odredbi iz tipskog ugovora o kojoj se navodno nije pregovaralo.

Tuženik smatra kako je tužitelj svjesno prihvatio obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je sukladno načelu „pacta sunt servanda“ imao obvezu platiti tuženiku ugovorenu naknadu s obzirom da je isto tako svojom voljom prijevremeno otplatio kredit.

Tuženik, kao banka, ima pravo naplatiti ugovorene naknade, te se radi o odredbi koja nije protivna niti Ustavu RH, niti bilo kojem drugom prisilnom propisu, niti moralu društva.

Nadalje, sud primjećuje kako tuženik u odgovoru na tužbu na str.12-24 obrazlaže valjanost odredbi o valutnoj klauzuli švicarskim francija, međutim kako se tužba i tužbeni zahtjev ne odnose na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sud je taj dio odgovora izostavio kao bespredmetan, a na isto je s pravom upozoravao i tužitelj svojim podneskom od 13.12.2019. godine (stranica 285-286).

Tuženik zaključno predlaže sudu da tužbeni zahtjev odbaci odnosno podredno da isti odbije kao neosnovan.

4. Sud je o istaknutom manifestacijskom zahtjevu tužitelja odlučio rješenjem od 13.02.2020. godine kojim je isti zahtjev prihvatio (stranica 443-445), nakon čega je po prijedlogu tužitelja, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 19.03.2021. godine (stranica 521-523) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelji su podneskom od 03.05.2021. godine (stranica 544-551) postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 16.409,37 CHF po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te za isplatom iznosa od 6.358,46 CHF po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita, što ukupno iznosi 22.767,83 CHF, kao i zatezne kamate na taj iznos.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio i uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2, Odluku Ustavnog suda RH broj: U-III-2521/2015, a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi: Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (stranica 11-21), brisovno očitovanje od 08.05.2013. (stranica 22-23), preslik zahtjeva tužitelja upućenog tuženiku (stranica 24), preslik dopisa-odgovora tuženika (stranica 25), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (stranica 26-), stručni članak mr.sc. A „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (stranica 77-85), presuda Županijskog uda u Puli Gž-311/18-2 (stranica 86-90), odluka Suda Europske unije C-51/17 (stranica 91-109), odluka Suda Europske unije C-186/16 (stranica 110-121), rješenje Ustavnog suda RH U-I-392/2011 (stranica 122-123), mišljenje Vlade RH od 04.10.2012. (stranica 124-126), stručni članak „Inflacija u hrvatskoj i Bosni i Hercegovini usporedba stanja, uzroci nastanka i izgledi za rješenja“ (stranica 149- 164), godišnje izvješće Narodne banke Hrvatske iz 1992 str. 9-11 (stranica 165- 167), članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu eur ili chf?“ hypo times br. 7 (stranica 172-176), članak „Kretanje tečaja chf i eur – uz koju valutu vezati kredit?“ Hypo times br.8 (stranica 168-171), Bilten o bankama br 12 HNB kolovoza 2006 str. 1-12 (stranica 177-187), razni novinski članci (stranica 188-195), dokument „tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ (stranica 196), dokument „Random walk model kretanja tečaja“ od dana 01.03.2013. (stranica 197-199), mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl u predmetu C-186/16 od 27.04.2017. (stranica 200-214), presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 (stranica 215-217), presuda Visokog Trgovačkog suda RH Pž-2462/03 (stranica 218), Opći uvjeti poslovanja od 15.05.1997. (stranica 240-245), bilten HNB broj 176 iz prosinca 2011. str.59 (stranica 258), Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2011., 2013 i 2014 (stranica 259-283), sudska praksa (stranica 315-325 i 331-414), otplatni plan (stranica 420-429), specifikacija uplata (stranica 430-434), obavijest o promjenama kamatne stope (stranica 435-441), pregled prometa za klijenta (stranica 459-469), obračun naknade za prijevremeni povrat kredita (stranica 471), simulirani izračun kunskog kredita (stranica 478-484), izjava svjedoka ARS (stranica 485), Nalaz i mišljenje vještaka za financije i računovodstvo od 29.03.2021. (stranica 524-535).

7. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Snježane Nazarević jer je stajalište suda da odbijeni dokaz nije bitan za utvrđenje odlučnih činjenica budući da javni bilježnik nije ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu.

U prilog tome ovaj prvostupanjski sud se poziva i na Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 01. prosinca 2021., u kojemu je izraženo shvaćanje da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka ako isti nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao.

8. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ZR na okolnost dostavljanja članaka Hypo-timesa na adrese klijenata i na okolnost predviđanja kretanja tečaja kune i švicarskog franka, stoga navedeni dokaz nije izveden.

9. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe čl.6. u Ugovoru o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30.03.2005. godine, te kondemnatorni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik izvrši isplatu novčanog iznosa od 22.767,83 CHF, kao i zatezne kamate na taj iznos.

11. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da je u postupku nesporna činjenica da je između parničnih stranaka dana 30.03.2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, s promjenjivom kamatnom stopom.

12. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine, sadržana u čl.6. ugovora;

- da li se tužitelj može u ovoj pravnoj stvari pozvati na pravomoćna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine,

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi podliježe testu poštenosti;

- sporna je visina tužbenog zahtjeva;

- da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara potraživanja.

13. U odnosu na pravnu i činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva sud je prvenstveno utvrđivao da li se pravni prednik tužitelja može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine, potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se pravni prednik tužitelja u tužbi poziva na odluke donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P- 1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014., te Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, kojima je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedenu odredbu ocijenili nepoštenom i ništetnom.

14. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine (stranica 11-21), sud utvrđuje kako je u čl.2. ugovora ugovoren iznos kredita od 387.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, te namjena kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu radi dovršenja kuće, nadalje u čl.3. ugovora ugovorena je kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,25% godišnje, u članku 6. ugovora ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te je u čl.8.st.2. i st.3. ugovoreno pravo na prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade sukladno odluci tuženika, te je sastavni dio predmetnog ugovora izvadak iz zemljišne knjige iz kojega je utvrđeno da je predmet odobrenog kredita bilo stjecanje nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvorište.

15. S druge strane tuženik nije osporavao korisniku kredita status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije to osporavao, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

16. Obzirom da iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambene prirode radi dovršenja kuće, a ne neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužitelja, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, slijedom čega sud sud smatra kako je tužitelj dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

17. Vezano uz spornu okolnost kako presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača nemaju učinak za ovaj spor, te da bi stoga sud u svakom pojedinom individualnom postupku bio dužan ispitati i utvrditi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stop, sud smatra kako je prigovor 1. - tuženika neosnovan.

18. Kao što je već naprijed istaknuto pravni prednik tužitelja se u ovom sporu poziva na pravomoćna utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014., te Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine.

19. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine (stranica 11-21), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj P-1401/12 bila petotuženik.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev protiv ovdje tuženika, a tamo 5.-tuženika da je isti u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. Presudom Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine odbijena je revizija tuženika koju je podnio protiv Presude i Rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

22. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 30.03.2005. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

23. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem 1.-tuženik.

25. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Podvodeći Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine (stranica 11-21), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., te Presude i Rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014, sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenim pravomoćnim odlukama.

27. Sud stoga utvrđuje kako se pravni prednik tužitelja u ovoj pravnoj stvari može pozivati na sadržaj odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013 – dalje: ZZP/07).

28. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

29. U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

30. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

31. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, slijedom čega sud smatra da je tužitelj dokazao činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

32. Vezano uz spornu okolnost kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne podliježe testu poštenosti, sud smatra kako prigovor tuženika nije osnovan. Naime, ovaj prvostupanjski sud je stava da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi podliježe testu poštenosti, jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu posl.br.: broj P-1401/12, u kojemu je donesena Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, u kojoj je sud utvrdio da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasna i uočljiva, ali da nije razumljiva, te da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi, jer u ugovorima čak nije navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke, što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta, ali nije tako navedeno, zbog čega je takva ugovorna odredba ocijenjena nepoštenom te posljedično ništetnom. Stoga sud smatra kako odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, kako je to već navedeno pod toč. 23-25. ovog obrazloženja, te eventualna naknadna suprotna stajališta Suda EU, ukoliko ista postoje, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

33. Nadalje, da Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine (stranica 11-21), predstavlja tip ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi vizualnim pregledom predmetnog ugovora o kreditu utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje tekst naveden na vrhu svake stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke 1. -tuženika (ranije tvrtke koja glasi: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb – op. suda), te broj predmetnog ugovora, što opet upućuje na zaključak da 1.-tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

34. Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to 1. -tuženik. Sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako tuženik nije dokazao da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo.

35. Sud temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrđuje kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine (stranica 11-21), te da pravni prednik tužitelja nije sudjelovao u sastavljanju istog ugovora, slijedom čega sud zaključuje da se stoga radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane tuženika, pa se u odnosu na isti primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi.

36. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio u skladu s važećim Zakonom o bankama i to samo onda kada je za to imao opravdani razlog sukladno tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima, koji ne ovise o njegovoj volji, a to iz razloga jer predmet ove pravne stvari nije postojanje objektivnog razloga za promjenu visine kamatne stope, već ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu.

37. Prema ocjeni ovog suda nepostojanje propisa koji nalažu bankama, tako i tuženiku, da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u razdoblju otplate, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju, čime nedvojbeno jednostrano mijenja i visinu obveze tužitelja, te je upravo u takvoj situaciji tuženik trebao primijeniti načelo savjesnosti i poštenja između ugovornih strana, kao korektiv nepostojanju zakonskih propisa kojima bi se odredili egzaktni parametri za promjenu visine kamatne stope

38. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na Odluku o kamatnim stopama (čl.6.), kao i na svoje opće akte kojima je regulirano kreditiranje građana (čl.21.st.2.) ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.

39. Osim toga u ugovoru o kreditu (čl.6.) nije navedeno je da se promjenjiva kamatna stopa veže uz opće akte kreditora tj. tuženika, već samo uz Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a u dostavljenim općim aktima banke, koji su bili na snazi u utuženom razdoblju tj. u Općim uvjetima poslovanja od 15.05.1997. (stranica 240-245) nisu uopće sadržane odredbe o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope.

40. Točno tuženik navodi kako se u nizu kako novinskih, tako i stručnih članaka, kao i mišljenja danih pred Sudom Europske unije i presuda donesenih pred istim sudom, a što je sve priloženo u dokazni postupak - stručni članak mr.sc. A „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (stranica 77-85), presuda Županijskog uda u Puli Gž-311/18-2 (stranica 86-90), odluka Suda Europske unije C-51/17 (stranica 91-109), odluka Suda Europske unije C-186/16 (stranica 110-121), rješenje Ustavnog suda RH U-I-392/2011 (stranica 122-123), mišljenje Vlade RH od 04.10.2012. (stranica 124-126), stručni članak „Inflacija u hrvatskoj i Bosni i Hercegovini usporedba stanja, uzroci nastanka i izgledi za rješenja“ (stranica 149- 164), godišnje izvješće Narodne banke Hrvatske iz 1992 str. 9-11 (stranica 165- 167), članak „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu eur ili chf?“ hypo times br. 7 (stranica 172-176), članak „Kretanje tečaja chf i eur – uz koju valutu vezati kredit?“ Hypo times br.8 (stranica 168-171), Bilten o bankama br 12 HNB kolovoza 2006 str. 1-12 (stranica 177-187), razni novinski članci (stranica 188-195), dokument „tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ (stranica 196), dokument „Random walk model kretanja tečaja“ od dana 01.03.2013. (stranica 197-199), mišljenje nezavisnog odvjetnika Niels Wahl u predmetu C-186/16 od 27.04.2017. (stranica 200-214), presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 (stranica 215-217), presuda Visokog Trgovačkog suda RH Pž-2462/03 (stranica 218), Opći uvjeti poslovanja od 15.05.1997. (stranica 240-245), bilten HNB broj 176 iz prosinca 2011. str.59 (stranica 258), Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2011., 2013 i 2014 (stranica 259-283), sudska praksa (stranica 315-325 i 331-414), - raspravljalo o tendencijama vezanih uz kretanje tečaja švicarskog franka, odnosno o tečajnim rizicima vezanim uz švicarski franak, međutim sud ocjenjuje da nije životno, niti logično očekivati od tužitelja, koji nije povezan s financijskom strukom, da prati takvu stručnu literaturu i presude, s time da se naglašava kako u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora 2005. godine još nisu niti bile donijete presude Suda Europske unije koje se odnose na tečajne rizike vezane uz švicarski franak, a i većina stručne literature je napisana nakon 2007. godine, tako da sud ocjenjuje kako se radi o nevažnim dokaznim ispravama.

41. Vezano uz spornu okolnost da li je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetno, te s time u vezi da li je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita odnosno da li mu je od strane tuženika naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu; sud kao prvo ističe kako iz sadržaja tužbe nedvojbeno proizlazi da je tužitelj postavio samo kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu, bez isticanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Stoga je sud o ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

Premda se tužitelj u tužbi poziva na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013., sud ocjenjuje kako se utvrđenja iz navedenih presuda ne odnose, a niti se analogijom mogu primijeniti na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

42. Tuženik točno ističe kako tužitelj u tužbi ne navodi pravnu osnovu ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa je sud ispitao ništetnost predmetne odredbe u smislu Zakona o obveznim odnosima i u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

43. Odredba o pravu na prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sadržana je u članku 8.st.2. i st.3. Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine (stranica 11-21).

44. Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 30.03.2005. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem članka 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03), a koji su u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bili na snazi.

45. ZOO/91 u čl.103.st.1. propisuje da je Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je u čl.105.st.1. propisano da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen..

46. Sud ne nalazi da bi ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske, koji niti ne sadrži odredbe kojima se uređuje potrošačko kreditiranje.

47. Prisilni propisi ZOO/91 kojima je uređeno vraćanje kredita prije roka sadržani su u čl.1068. kojim je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st.2.), te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st.3.).

48. Sud stoga smatra kako čl.1068. ZOO/91 dopušta prijevremenu otplatu kredita, a iako se u istom članku ne navodi da se pri prijevremenoj otplati kredita plaća naknada, isti članak ne sadrži niti izričitu zabranu ugovaranja plaćanja takve naknade, a kako je sukladno čl.10. ZOO/91 propisana sloboda uređivanja obveznih odnosa, sud zaključuje kako su sudionici obveznog odnosa, pa tako i tužitelj i tuženik, kao stranke ugovora o kreditu, slobodni ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Slijedom prethodno navedenog sud ocjenjuje kako ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništena iz razloga jer bi bila protivna prisilnim propisima u smislu čl.103. ZOO/91 tj. da bi konkretno bila protivna čl.1068. istog zakona koji se odnosi na vraćanje kredita prije roka.

49. Nadalje, sud ocjenjuje kako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije protivno niti moralu društva.

Pozitivni propisi Republike Hrvatske ne definiraju moral društva, niti njegove povrede, a uzimajući u obzir činjenicu da s jedne strane banke, kao trgovci, imaju legitimno pravo štititi svoje interese i za svoje usluge tražiti naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, te s druge strane činjenicu da korisnici kredita prijevremenom otplatom mogu također ostvariti svoje financijske interese koji predstavljaju dinamičku kategoriju podložnu promjenama, pa tako mogu skratiti rok otplate kredita, refinancirati postojeći kredit novim jeftinijim kreditom ili sl., te je opravdano da za takve usluge, koje im pruža banka, plate određenu kompenzaciju.

Slijedom prethodno navedenog sud zaključuje da ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, samo po sebi nije protivno moralu društva u smislu čl.103. ZOO/15, osim ako nije učinjeno na nesavjestan, nepošten ili neprofesionalan način.

50. Vezano uz poštenost navedene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sud je istu odredbu ocijenio i po odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03) koji je, kao što je već navedeno, bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je u čl.64.st.1. propisao da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje.

51. U smislu čl.84. ZZP/03 propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

52. Pojam ugovora o kreditu sadržan je u ZOO/91 u čl.1065. koji propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

53. Iz zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu, sud utvrđuje kako je „predmet“ ugovora o kreditu iznos novčanih sredstava, dok je „cijena“ iznos ugovorene kamate odnosno to dvoje predstavlja bit ugovora o kreditu.

Takav zaključak sud temelji i na utvrđenjima Suda Europske unije izraženog u presudama donesenim u predmetu C-26/13, te u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojima se izraz „glavni predmet ugovora” odnosi na odredbu ugovora o kreditu koja predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, a što je dužnost suda koji vodi postupak da provjeri, dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

Obzirom da iz zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu proizlazi zaključak kako zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno ne predstavlja "glavni predmet ugovora" kod ugovora o kreditu, sud smatra da je posljedično tome dopušteno ocjenjivati poštenost takve ugovorne odredbe.

54. ZZP/03 u čl.83. propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. 55. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud utvrđuje kako je sporna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl.8.st.2. i st.3. te je ista lako uočljiva jer je pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te odvojena razmakom od ostalih ugovornih odredbi koje joj prethode odnosno slijede.

56. Nadalje, sud smatra kako je odredba sadržana u čl.8. ugovora o kreditu jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu uz plaćanje naknade sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Banke d.d.

57. Međutim, sud nalazi kako sporna odredba iz čl.8.st.2. i st.3. ugovora o kreditu nije lako razumljiva potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru odnosno u odredbi čl.8.st.2. i st.3. ugovora, budući da je za izračun naknade ugovoreno da će se isti izvršiti prema Odluci o naknadama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., pa posljedično tome sud zaključuje kako visina iste naknade nije bila, niti je mogla biti poznata potrošaču tj. tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelju nije poznato što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se vrši izračun iste naknade.

58. Iznesenu ocjenu sud temelji na presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 prema kojoj se čl.4.st.2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču treba biti ne samo gramatički razumljiva, već i funkcionalno, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice svoje odluke, kao i na presudama Suda Europske unije u predmetima C-186/16 i C-125/18 u kojima je izražen stav da odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojedinu ugovornu odredbu prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega i ekonomskih posljedica njezine primjene.

59. Nadalje, iz pročitanog predmetnog ugovora o kreditu, čl.8.st.3. sud utvrđuje kako se u slučaju prijevremene otplate kredita visina naknade zaračunava sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., iz čega sud zaključuje kako je određivanje visine naknade prepušteno jednog ugovornoj strani tj. tuženiku, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da potrošač tj. tužitelj nema nikakvog utjecaja na određivanje visine naknade.

60. Iz pročitanog Obračuna naknade za prijevremeni povrat kredita (stranica 471), nigdje nije navedeno na što se obračunata naknada za prijevremeno vraćanje kredita odnosi, već je samo iskazan apsolutni iznos naknade od 6.358,46 CHF / 39.417,09 HRK.

61. Prema stajalištu ovog suda tuženik je, kao savjesni gospodarstvenik, a rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebao odrediti jasne i precizne kriterije temeljem kojih se vrši izračun naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, te sud ocjenjuje kako se tuženik pri sastavljanju odredbe o prijevremenoj otplati kredita rukovodio samo svojim interesima i nametnuo tužitelju, kao potrošaču, ugovornu odredbu, čija mu ekonomska posljedica nije bila razumljiva niti poznata.

62. Time što je izračun naknade za prijevremeno zatvaranje kredita prepušten odluci banke, tj. tuženiku, dovodi se tužitelja, kao potrošača, u neravnopravnu poziciju u obveznom odnosu jer isti ne znaju što ugovorena naknada konkretno obuhvaća i na koji način se formira, koji troškovi se uzimaju u obzir pri izračunu naknade, odnosno da li se primjenjuju i neki drugi parametri, tako da korisnik kredita zapravo ne zna na koji način se određuje visina njegove obveze u slučaju da kredit želi vratiti prije vremena, čime odredba čl.8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora o kreditu očito prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

63. Obračun naknade za prijevremeno zatvaranje mora biti transparentan i razumljiv, kako prije sklapanja ugovora tako i tijekom sklapanja, ali i prilikom same prijevremene otplate što iz pročitanog Obračuna naknade za prijevremeni povrat kredita (stranica 471), ne proizlazi, a niti je moguće utvrditi.

64. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u suprotnosti s hrvatskim pravom, a nit s pravom Europske unije, tako da ugovorna odredba kojom je takva naknada ugovorena nije sama po sebi ništetna.

65. Međutim nakon provedenog testa poštenosti sud zaključuje kako se ugovorna odredba iz čl.8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora o kreditu treba podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe iz ZZP/03 koji u čl.81. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju 1. -tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl.8. predmetnog ugovora o kreditu pregovaralo. 66. Slijedom prethodno navedenog sud utvrđuje kako je odredba o pravu na prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sadržana je u članku 8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora o kreditu bila jasna i lako uočljiva, međutim ista nije bila lako razumljiva, niti se o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te je ista ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača.

67. Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.), slijedom čega sud, kao prethodno pitanje, utvrđuje da je odredba čl.8.st.2. i st.3. Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine (stranica 11-21), ništetna, međutim predmetni ugovor može opstati i bez takve ništetne ugovorne odredbe.

68. Vezano uz spornu visinu tužbenog zahtjeva čitanjem Nalaza i mišljenja vještaka za financije i bankarstvo NRS od 29.03.2021. (stranica 524-535) vještak je utvrdio da preplata po osnovi promjene kamate iznosi 16.409,37 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 78.386,16 HRK, te da naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 2,0% neotplaćene glavnice što je iznosilo 6.358,46 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 39.417,09 HRK. 69. Tužitelj nije imao primjedbi na vještački nalaz i mišljenje, dok se tuženik, s druge strane, u odnosu na vještački nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 8. srpnja 2021. godine (stranica 557-560).

70. Tuženik tako od bitnoga navodi da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnijeva da je između stranaka za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksana kamatna stopa, obzirom da je između stranaka nesporno da je ugovorena primjenjiva kamatna stopa, pa se stoga za potrebe izračuna visine tužbenog zahtjeva ne može primijeniti početna kamatna stopa, te da bi za pravilno utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, u slučaju ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamate, te da je vještak trebao kao početnu kamatnu stopu primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. 71. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

72. Sud primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje ne prihvaća kao osnovane. Kao što je već navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj 356- 45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 30.03.2005. godine (stranica 11-21), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 5,25% godišnje.

Tome u prilog ide i okolnost što tužitelj nije tražio utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 5,25% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i jedina poznata ugovornim stranama.

73. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo kojim je visina tužbenog zahtjeva u odnosu na kamatnu stopu izvršena primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,25% godišnje, a koja je ugovornim stranama bilo jedino poznata i jedino na pravilan način ugovorena, te sud temeljem provedenog financijskog vještačenja utvrđuje visinu potraživanja tužitelja u iznosa od 16.409,37 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 78.386,16 HRK po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopu promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te u visini od 6.358,46 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 39.417,09 HRK, po osnovi naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i zatezne kamate na taj iznos, odnosno ukupno potraživanje tužitelja sud utvrđuje u visini od 22.767,83 CHF u protuvrijednosti u eurima po srednjem tečaju pri Addiko bank d.d., Zagreb, važećem na dan isplate.

74. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare potraživanja tužitelja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već navedeno u toč.72. ovog obrazloženja na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

75. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.388. ZOO/91 (odnosno čl.241. ZOO/05), te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.).

Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je pravni prednik tužitelja tužbu podnio dana 04.06.2019. godine (neposrednom predajom), što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora ( što uključuje i naknadu za prijevremenu otplatu kredita – op. suda) nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara tužiteljevog potraživanja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

76. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 30.03.2005. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini;

- da je istim ugovorom tužiteljima odobren iznos kredita od 387.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,25% godišnje;

- da se radi o potrošačkom kreditu stambene namjene radi dovršenja kuće, uslijed čega se korisnik kredita ima smatrati potrošačem, a ugovor potrošačkim;

- da se pravni prednik tužitelja radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30.03.2005. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor Ugovor o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30.03.2005. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika iz čl.6.ugovora;

- da je dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe iz čl.8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., jer ista ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni;

- da je odredba iz čl.8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora o kreditu lako uočljiva i jasna, ali da nije lako razumljiva, ali ne na gramatičkoj razini, već u pogledu ekonomskih posljedica njezine primjene za potrošača tj. tužitelja,

- da je određivanje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita prepušteno jednoj ugovornoj strani tj. tuženiku, protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da primjenom odredbe iz čl.8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora o kreditu dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača,

- da je odredba predmetnog ugovora iz čl.8. kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i posljedično tome ništava;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina prepate tužitelja po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika iz čl.6. predmetnog ugovora iznosi 16.409,37 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 78.386,16 HRK;

- da je tuženik od tužitelja stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe čl.8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita iznos od 6.358,46 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 39.417,09 HRK;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara.

77. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.),

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.),

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.).

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

78. Obzirom da je tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati osnovanost svoje tražbine pozivom na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30.03.2005. godine, pregovarao s prednikom tužitelja o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, te obzirom da je isti ugovor sastavio tuženik kao unaprijed formulirani standardni ugovor, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga nalazi kako je tužbeni zahtjev iz točke I tužbe osnovan, te isti u cijelosti prihvaća i temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, utvrđuje kako je u Ugovoru o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30.03.2005. godine, ništetna ugovorna odredbe sadržane u članku 6. kojom je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

79. Nadalje, budući da je provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 6. Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30.03.2005. godine, kojom je određena promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke, od pravnog prednika tužitelja naplatio iznos od 16.409,37 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 78.386,16 HRK, za što nije imao valjanu osnovu, te budući da je prednik tužitelja, kao prethodno pitanje, dokazao da je ugovorna odredba čl.8.st.2. i st.3. Ugovora o kreditu broj 356-45/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 30.03.2005. godine, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., nepoštena i posljedično tome ništetna, te da je temeljem takve ništetne ugovorne odredbe tuženik od prednika tužitelja stekao bez osnove iznos od 6.358,46 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 39.417,09 HRK, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s prednikom tužitelja o odredbi kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, tako da je ukupno stečeni iznos bez osnove od 22.767,83 CHF u protuvrijednosti u eurima, sud je temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos od 22.767,83 CHF u protuvrijednosti u eurima kojeg je naplatio bez valjane osnove, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

80. Tužitelj tužbom potražuje i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Budući da su se tijekom ovog postupka prednik tužitelja pozvao na odluke donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope. Isto tako, budući da je u postupku utvrđeno da prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije pregovarao s prednikom tužitelja o odredbi kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita iz čl.8.st.2. i st.3. predmetnog ugovora, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja uslijed čega je došlo dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, tako da je ista ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna, pa se stoga tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem niti u pogledu stjecanja iznosa od 6.358,46 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 39.417,09 HRK prilikom prijevremenog zatvaranja po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Sud je stoga temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva iz točke II tužbe kojima tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

81. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. u svezi s čl.155. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

82. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr.54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te je u Tbr.7.st.1. propisano da za naznačenu vrijednost predmeta spora od 22.767,83 CHF / 24.187,64 eura odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%..

83. Obzirom da je 1.-tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljima nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav ostalih podneska od 10.06.2019. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 13.12.2019. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 07.01.2020.. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 15.01.2020. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 22.01.2020. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 05.02.2020. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav ostalih podneska od 23.03.2020. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 09.03.2021. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav ostalih podneska od 16.03.2021. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 07.09.2021. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav ostalih podneska od 23.05.2024. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 11.11.2024. u iznosu od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 1.175,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarnom iznosu od 371,62 eura / 2.800,00 kuna, jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da je navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

84. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav obrazloženog podneska od 03.05.2021. godine u visini od 250 bodova, niti od 10.11.2024. godine u u visini od 250 bodova obzirom da odvjetniku pripada nagrada samo za četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku kako je to propisano u Tbr.8.toč.1. Tarife.

85. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

86. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 6.299,71 eura, slijedom čega je temeljem čl.154 st.1., čl.155.st.1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

87. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

88. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

89. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 21. veljače 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte