REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Povrv-169/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sucu Danieli Subotić Biondić, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Tine Aflić, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja PULA PARKING d.o.o. Pula, Prilaz kralja Salamona 4, OIB: 92332318203, koje zastupa punomoćnik Shain Lou Pacheco-Vinković, odvjetnik u Puli, protiv tuženice HS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Petra Catela Huseni, odvjetnica u Puli, bez održavanja rasprave, 21. veljače 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Patricije Pucić, poslovni broj: Ovrv-2336/2024 od 29.ožujka 2024. te se odbija tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva da tuženica isplati tužitelju iznos od 99,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

III. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana isplati tužiteljici trošak postupka u iznosu od 113,27 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 4. ožujka 2024. podnio protiv tuženice prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, radi naplate 99,00 EUR sa zateznim kamatama. Javni bilježnik donio je rješenje o ovrsi, na koje je rješenje tuženica izjavio prigovor te je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, sukladno članku 460. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku: ZPP).

2. Tuženica je u prigovoru u bitnom navela da je podnijela reklamaciju tužitelju iz razloga što joj je predmetno vozilo utajeno od AS, da je protiv njega podnijela kaznenu prijavu te ističe da 6. rujna 2023. nije bila u posjedu vozila pa tako nije niti bila korisnik usluge tužitelja.

3. Tužitelj se u ostavljenom roku očitovao na prigovor podneskom od 26. rujna 2024. u kojem je naveo da je u trenutku izdavanja ugovorne kazne, 6. rujna 2023., tuženica bila evidentirana kao vlasnica predmetnog vozila registarske u odgovarajućim evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova, pa da se smatra korisnikom javnog parkirališta s naplatom koji podliježe plaćanju ugovorne kazne. Dalje je naveo da je irelevantno tko je upravljao vozilom u trenutku izdavanja ugovorne kazne, budući da je vlasnik ili korisnik vozila obveznik podmirenja troškova parkiranja prema važećim propisima te da ako su navodi iz prigovora točni, tuženica ima pravo ostvariti regresni zahtjev prema osobi koja je upravljala vozilom, no da je takva odgovornost na tuženici, a ne na tužitelju. Stoga predlaže sudu održati na snazi platni nalog obvezati tuženicu na naknadu troškova postupka.

4. Tuženica se očitovala podneskom od 6. studenog 2024. u kojem je navela da na dan 6. rujna 2023. nije bila u posjedu predmetnog vozila jer joj je utajeno, o čemu je dostavila presudu te ističe da ako nije bila u posjedu vozila jer joj je utajeno, nije ga niti mogla parkirati niti počiniti povredu općih uvjeta parkiranja, koji su po svojoj naravi adhezioni ugovor, a da bi se ugovor mogao zaključiti potrebna je volja stranaka, koja kod tužiteljice nije egzistirala, stoga smatra da ugovor nije niti zaključen te da nema niti osnove za naplatu Ugovorne kazne. Dalje navodi da se odredba po kojoj se vlasnikom vozila smatra osoba navedena u evidencijama MUP-a, treba dovesti u korelaciju sa odredbom iz članka 229. stavka 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama koja propisuje kada je vlasnik dužan dati podatke o vozaču, te ako ih na traženje ne dostavi, tada se ima primijeniti presumpcija da je predmetnog dana vlasnik upravljao vozilom. Smatra da svako drugo tumačenje je u protivnosti s navedenim odredbama, nezakonito je i protuustavno, a prema odredbi članka 5. stavka 1. ZSPC- a, na parkirališne površine primjenjuju se odredbe ZSPC-a. Nadalje osporava i visinu potraživanja te navodi da ako je korisnik parkirališta nepropisno parkirao, tada podliježe prekršajnoj odgovornosti, a ne može mu se naplatiti ugovorna kazna koja je 99 puta veća od naknade za uslugu korištenja parkirališnog mjesta i 3 puta veća od kazne za nepropisno parkiranje. Ukazuje na odredbu iz članka 296. stavka 1. ZOO-a. Nadalje tuženica želi ukazati kako postupanje tužitelja, kraj činjenice da mu je dostavljena kaznena odluka i podaci o osobi koja je koristila utajeno vozilo predmetnog dana prije pokretanja ovoga postupka, predstavlja zlouporabu prava, nezakonito je i osim što je i nemoralno, zadire i u ustavom zajamčeno pravo vlasništva te povredu Konvencijskih prava, poradi čega se predlaže odbiti zahtjev tužitelja te ga obvezati na naknadu troškova postupka.

5. U postupku je pročitan izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, e-mail tuženice od 20. studenog 2023., e-mail tužitelja od 28. studenog 2023. te e-mail tuženice od 30. studenog 2023., reklamacija tuženice, presuda Općinskog suda u Puli poslovni broj K-68/24 od 6. ožujka 2024., Tablični prikaz cijena usluga parkiranja, Odluka o organizaciji i načinu naplate parkiranja na području Grada Pula-Pola, Dnevna parkirališna karta broj 709113, MUP informacija o vlasniku vozila te je izvršen uvid u fotografije parkiranog vozila.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos s osnove izdane dnevne parkirališne karte (u nastavku: DPK). Nije sporno da je vozilo registarske oznake [registarska oznaka] u vlasništvu tuženice te da je bilo 6. rujna 2023. parkirano na parkingu koji podliježe naplati sukladno izdanoj DPK. Sporno je je li upravo tuženica u obvezi podmiriti iznos DPK, budući da nije upravljala vozilom te je obavijestila tužitelja o tome da je osoba koja je upravljala vozilom u kaznenom postupku nepravomoćno osuđena za kazneno djelo utaje prema tuženici, u odnosu na predmetno vozilo.

8. Uvidom u DPK i fotografije vozila utvrđeno je da se DPK odnosi na vozilo registarske oznake [registarska oznaka] za dan 6. rujna 2023. Uvidom u presudu Općinskog suda u Puli poslovni broj K-68/24 od 6. ožujka 2024. utvrđeno je da je GS oglašen krivim za kazneno djelo i utaje, i to na štetu ovdje tuženice, a u odnosu na vozilo registarske oznake [registarska oznaka], u razdoblju od točno neutvrđenog dana tijekom svibnja 2023. do rujna 2023.

9. Odredbom članka 4. stavka 5. Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja na području Grada [adresa] od 21. lipnja 2022. (u nastavku: Odluka) propisano je da se korisnikom usluge javnog parkirališta pod naplatom smatra se vlasnik ili korisnik vozila koji je evidentiran u odgovarajućim evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova RH prema registarskoj oznaci vozila, a za vozila koja nisu evidentirana na taj način, vlasnik ili korisnik vozila utvrđuje se na drugi odgovarajući način.

10. Odredbom članka 296. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, u nastavku: ZOO) propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

11. Odredba članka 4. stavka 5. Odluke prema stavu ovog suda nije ništetna, kako to tvrdi tuženica, nego se ona treba ispravno tumačiti na način da evidencija MUP-a nije jedini način utvrđivanja tko je vlasnik ili korisnik vozila, već je to moguće utvrđivati i na drugi odgovarajući način. U konkretnom slučaju tužitelj je trebao utvrditi korisnika vozila na drugi odgovarajući način, jer je za to imao mogućnosti. Naime, tuženica je u prigovoru upućenom tužitelju putem e-maila 20. studenog 2023. navela da je predmetno vozilo utajeno i da je protiv počinitelja AS podnijela kaznenu prijavu. Tužitelj je odbio njezinu reklamaciju, navodeći da se uvijek tereti vlasnika vozila, a ne osobu koja je upravljala vozilom, nakon čega je tuženica 28. studenog 2023. uputila prigovor drugostupanjskom tijelu, na koji nije zaprimila odgovor. Tuženica je, dakle tužitelju dala sve podatke potrebne za utvrđivanje tko je bio korisnik vozila u trenutku izdavanja DPK. Tužitelj pogrešno tumači odredbu članka 4. stavka 5. Odluke navodeći da se za naplatu uvijek tereti vlasnika vozila. Navedeno nije točno, jer u odredbi stoji da se korisnikom usluge smatra "vlasnik ili korisnik vozila", a razlog je takve formulacije upravo da ne bi bio terećen vlasnik u slučajevima kada on nije korisnik vozila, a da se ta činjenica može dokazati. Stav je ovog suda da je ispravno tumačenje ove odredbe da se u nedostatku drugih dokaza o vlasništvu nad vozilom, vlasnikom ili korisnikom vozila smatra osoba upisana u evidencijama MUP-a. Upis u evidencijama MUP-a nije neoboriva presumpcija te u ovom slučaju, kada je tuženica pružila tužitelju odgovarajuće podatke, tužitelj ih je svakako trebao preispitati, a ne podnijeti prijedlog za ovrhu, i to prije nego što je uopće dao odgovor na reklamaciju koju je tuženica uputila drugostupanjskom tijelu.

12. Potrebno je naglasiti i činjenicu da se ovdje radi o odnosu trgovca i potrošača, u kojem je tuženica kao potrošač u nepovoljnijem položaju u odnosu na tužitelja kao trgovca. Njezina reklamacija nije prihvaćena, uz nedostatno i nepravilno obrazloženje da se "uvijek" tereti vlasnika vozila, a odgovor na reklamaciju drugostupanjskom tijelu nije uopće zaprimila. Nadalje, tuženica je ovdje dvostruko oštećena, najprije samom činjenicom da joj je GS utajio vozilo, a nakon toga je dodatno oštećena terećenjem od strane tužitelja za plaćanje DPK, u situaciji u kojoj ona nije korisnik vozila za koje je izdana sporna DPK. Stav je ovog suda da bi za tuženicu predstavljalo prekomjeran i nerazmjeran teret da ju se obveže na plaćanje predmetne DPK, a da potom ostvaruje pravo regresa prema GS. Tužitelj je, kao trgovac i kao jača ugovorna strana, trebao pravilno utvrditi tko je uistinu korisnik vozila te izdati na njegovo ime DPK i naplaćivati se od njega, a ne da taj teret prebacuje na potrošača, ograđujući se tako da restriktivno tumači odredbe Odluke, ne mareći tko je zapravo u obvezi platiti DPK, dokle god je ta DPK naplaćena.

13. Iako presuda ovog suda poslovni broj K-68/24 od 6. ožujka 2024. nije pravomoćna, sud ju je cijenio kao dokaz u ovom postupku te je utvrdio da je tuženica dokazala da nije korisnica vozila, već da je korisnik vozila u vrijeme izdavanja DPK bio GS, o kojem je tuženica dala tužitelju sve podatke. Životno je logično da nitko ne bi s ciljem izbjegavanja plaćanja jedne DPK, podnosio kaznenu prijavu protiv druge osobe. Nadalje, svrha je odredbe članka 4. stavka 5. Odluke da se onemogući izbjegavanje plaćanja DPK navođenjem da vlasnik nije koristio vozilo spornog dana, no u ovom slučaju evidentno je da nije u pitanju izbjegavanje obveze, nego da je doista vozilo koristila druga osoba, a što je tužitelj mogao utvrditi prije nego što je pokrenuo ovršni postupak. Bitno je pritom naglasiti i da je vozilo tuženice bilo u tuđem posjedu protiv njezine volje.

14. Sud nije provodio dokaz saslušanjem stranaka jer je iz dokaza koji se nalaze u spisu bilo moguće utvrditi sve relevantne činjenice.

15. U skladu s navedenim, sud je na temelju odredbe članka članka 461.a stavka 3. i članka 451. stavka 3. ZPP-a, odlučio kao u točki I. izreke.

16. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 164. ZPP-a, a visina troška odmjerena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023, u nastavku: Tarifa). Tuženici pripada 50 bodova zasastav prigovora (Tbr. 8.1.), što množeno s vrijednošću boda 2,00 EUR (Tbr. 54.) iznosi 100,00 EUR. Nadalje, tuženici je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na prigovor u iznosu 13,27 EUR pa ukupan trošak tuženice iznosi 113,27 EUR. Druge troškove tuženica nije specificirala.

U Puli 21. veljače 2025.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje nadležan županijski sud. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

Žalba protiv ove presude ne odgađa ovrhu (članak 467.a ZPP-a).

Dna:

- tužitelju, uz sudsku pristojbu za presudu i podnesak tuženice od 6. studenog 2024.

- tuženici po pun.

nacrt odluke izradila:

viša sudska savjetnica

Tina Aflić