REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10446/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 4036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić&Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 16. siječnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Ines Bojić, odvjetnice i punomoćnice tuženika Maje Marte Martonje, odvjetnice, 21. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima ugovorne odredbe sadržane u čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 394/2003, sklopljenog između tužitelja EG kao korisnika kredita i Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditora, koje glase: “Korisnik kredita se obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz čl. 2. Ugovora nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 2,5% (dvacijelihpetposto) od odobrenog kredita ...U slučaju prijevremene otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.”.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužitelju EG iznos od 4.586,71 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2012. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. naknaditi tužitelju EG parnični trošak u iznosu od 1.138,54 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko bank d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 812,50 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 21. studenog 2023. tužitelj navodi kako je 17. ožujka 2003. s Hypo-Alpe Adria Bank d.d. sklopio ugovor o kreditu broj: 394/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine te dana 27. ožujka 2003. Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 185.000,00 EUR prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana. Predmetni kredit tužitelj je prijevremeno otplatio u veljači 2012. godine. Odredbom čl. 8. Ugovora određeno je da se korisnik kredita obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz čl. 2. Ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 2,5% od odobrenog kredita kao i da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Navodi kako mu od strane tuženika niti prije, a niti nakon sklapanja ugovora nije pojašnjena struktura troška tzv. izlazne naknade, odnosno, u čemu se isti sastoji, u kojem iznosu te zbog čega je baš određena naknada u visini 2,5% iznosa kredita što takvu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj također nije bio upoznat sa sadržajem Odluke o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. pa tako niti iznosom takse koji je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita. Imajući u vidu da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit u veljači 2012., od strane tuženika mu je zaračunata naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 4.569,28EUR kao i naknada za izradu specifikacije tada dospjelog dugovanja, odnosno trošak u iznosu od 17,30 EUR. Smatra da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama budući je istima kao potrošač doveden u neravnopravan položaj obzirom da nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika, sadržaj i značenje takvih ugovornih odredbi mu nije pojašnjeno niti je o navedenim odredbama mogao pojedinačno pregovarati s tuženikom. Ističe kako mu je tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo prekomjernu i ekonomski potpuno neopravdanu obvezu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita

– potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava. Upućuje na odredbu čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima. Ugovaranjem odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je izbjegavao navedenu zabranu te naknadom za prijevremenu otplatu kredita zapravo pokrivao gubitak na koji nema pravo, a koji se očituje u neostvarenoj kamati, dakle, nadoknađivao time svoju izmaklu dobit iako u slučaju prijevremene otplate od tužitelja može zahtijevati jedino stvarnu pretrpljenu štetu, a ne i izmaklu dobit u vidu izgubljenih kamata. Prijevremenom otplatom tužitelj se koristio svojim pravom koje mu je zajamčeno Zakonom o obveznim odnosima slijedom čega se naknada za prijevremenu otplatu ne može smatrati pravom tuženika na naknadu štete jer tuženik time ne trpi nikakvu stvarnu štetu. Ističe kako je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi primio. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 8. Ugovor o kreditu te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.586,71 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 27. prosinca 2023. ističe prigovor zastare. Navodi kako je sukladno obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 3. siječnja 2012. tužitelj bio dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u siječnju 2012. dok je tužbu podnio 21. studenog 2023., dakle po proteku zastarnog roka od 5 godina, propisanog odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Navodi kako sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kako je to propisano odredbom čl. 96. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača/2007, odnosno odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača/2003. Sporni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu je jasan, lako razumljiv i lako uočljiv te kao takav pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 te je taj dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu valjan. Nadalje navodi kako odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ne isključuje pravo tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Takvo pravo tuženika izrijekom je prepoznato čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi kako je donošenjem Zakona o potrošačkom kreditiranju i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu koja je već ranije bila dopuštena. Ističe kako u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete kako je to određeno odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a te upravo naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345. st. 3. ZOO-a. Navodi kako prijevremenom otplatom kredita trpi štetu, a koja se sastoji od troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita i administrativnih troškova tuženika. Tuženik je za plasiranje kredita krajnjim korisnicima pa tako i tužitelju morao prije toga osigurati sredstva koja će plasirati. U tu svrhu pribavljao je sredstva od matične banke u inozemstvu odnosno s istom je sklopio ugovor o kreditu sukladno kojem je bio dužan vratiti iznos glavnice zajedno sa ugovorenom redovnom kamatom. Tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci te i nakon prijevremene otplate kredita od strane tužitelja nastavlja otplaćivati kredit podignut kod matične banke zajedno sa redovnim kamatama za koja više ne dobiva sredstva putem kredita tužitelja jer je isti prijevremeno otplaćen. Upravo navedene redovne kamate koje tuženik plaća matičnoj banci nakon prijevremene otplate kredita odnosno troškovi financiranja predstavljaju štetu koju tuženik trpi temeljem prijevremene otplate. Zbog prijevremene otplate kredita trpi i štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Zbog prijevremene otplate kredita, osoblje administracije tuženika poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita. Ističe i da odredba čl. 1024. ZOO-a nije prisilni propis jer ne sadrži zabranu ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Odredba čl. 8. Ugovora o kreditu mogla bi biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu trebalo vratiti odnosno da je tuženik koristio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svrhu namirenja (dijela) neostvarene kamate s osnove Ugovora o kreditu. Ističe i da tužitelj ne može isticati ništetnost budući da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značenja, sukladno odredbi čl. 326. ZOO. Ističe i kako tužitelj nije pružio nijedan dokaz da je naknadu za prijevremenu otplatu kredita platio tuženiku i u kojem iznosu odnosno nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 394/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 17. ožujka 2023. (list 7-14), Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2023. (list 15- 17), pregled prometa za klijenta (list 18-32), obavijest o privremenom zatvaranju od 3. siječnja 2012. (list 34), potvrdu o prestanku obveza po kreditu od 20. veljače 2012. (list 35), izjavu svjedoka HG od 27. lipnja 2023. (list 100-102), izjavu svjedokinje VG od 12. prosinca 2023. (list 103-106) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 110-111).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. 5. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 394/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 17. ožujka 2023. (dalje: Ugovor o kreditu) i Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu od 27. ožujka 2023. na iznos 185.000,00 EUR.

6. Sporno je, je li ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetna te s tim u vezi pripada li tužitelju pravo na povrat naknade koju je platio tuženiku za prijevremenu otplatu kredita.

7. Iz odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu proizlazi kako se korisnik kredita obvezao da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz čl. 2. ugovora nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 2,5% (dvacijelihpet posto) od odobrenog kredita. Također proizlazi kako je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.

8. U svom iskazu tužitelj navodi kako je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu, a isti mu je bio potreban radi kupnje nekretnine. Ugovor je sklopljen na vrijeme od 25 godina. Devet godina je uredno otplaćivao kredit, a onda su se promijenile neke njegove osobne okolnosti i odlučio je kredit prijevremeno otplatiti. Prije zaključenja ugovora o kreditu s osobnom bankaricom je prolazio točke ugovora o kreditu. Pročitao je ugovor. Pitao je koja je procedura u slučaju raskida ugovora. Rekla je što će se dogoditi u slučaju neuredne otplate kredita. Spomenula je da ću u slučaju prijevremene otplate morati platiti nekakvu simboličnu naknadu. Nije rekla u kojem iznosu. Kad se odlučio na prijevremenu otplatu zvao je u banku interesirati se oko tog postupka i tada mu je rečeno da će morati platiti tu izlaznu naknadu, simbolične visine. Prilikom sklapanja pitao je postoje li još neke njegove obveze prema banci, odnosno još neki troškovi, a odgovoreno mi je da više nema nikakvih troškova nakon što mu je kredit isplaćen. Sve dok nije došao u banku konačno otplatiti kredit nije znao za visinu naknade za prijevremenu otplatu. Tada je saznao da ista iznosi oko 4.000,00 EUR što nije simbolično i taj je iznos platio banci. Kasnije je saznao da postoji osnova temeljem koje bi taj iznos mogao potraživati od banke i zbog toga je podnio ovu tužbu. Prilikom sklapanja ugovora nije tražio od banke Opće uvjete poslovanja ili Odluku o naknadama. Stekao je dojam da se o ugovornim odredbama ne može pregovarati. Bila je jako stroga procedura za odobrenje ugovora o kreditu, radilo se o velikom iznosu, morao je pribaviti puno dokumentacije.

9. Iskazu tužitelja sud je povjerovao jer je tužitelj iskazivao iskreno i uvjerljivo, a njegov iskaz u skladu je s dokumentacijom u spisu.

10. Prema odredbi čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

11. Kako predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o obvezi korisnika kredita naknaditi banci troškove u slučaju prijevremene otplate kredita, a koji su unaprijed i prije nastanka definirani u iznosu od 2,5% od odobrenog kredita, pri čemu u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se točno ta naknada odnosi, niti se ''nastali troškovi'' koje se navode u čl. 8. Ugovora o kreditu uopće mogli nastati u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, u kojem trenutku se nije moglo niti predvidjeti da će se kredit otplaćivati prijevremeno.

12. Uslijed toga opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

13. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi (tako i VSRH u odluci broj Rev 112/2018. i dr.).

14. Također, sukladno odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. U odredbi nije jasno naznačeno koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita jer odredba djelomično upućuje na Odluku o naknadama banke, a ne proizlazi ni da je navedena Odluka predana tužitelju prilikom zaključenja Ugovora. Također, na temelju iskaza tužitelja, sud utvrđuje da je navedena ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika (trgovca) te stoga tužitelj (potrošač) nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

15. Sud smatra da tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima Ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

16. Zbog svega iznesenog, sud je odbio prijedlog tuženika za utvrđivanje visine štete koja nastaje ili bi nastala u trenutku prijevremene otplate kredita financijskim vještačenjem. Navedeno stoga što je tuženik u unaprijed pripremljeni ugovor o kreditu inkorporirao odredbu čl. 8. kojom tužitelja tereti za plaćanje naknade tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita, po kojoj odredbi je tužitelju naplatio naknadu u iznosu od čak 4.586,71 EUR, što je očigledno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača i koja odredba je prema izloženom shvaćanju ovog suda ništetna.

17. Članak 210. ZOO-a, određuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Tužitelj je na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženiku platio iznos od 34.427,26 kn (4.586,71 EUR) koji iznos je tuženik dužan vratiti tužitelju. Iako tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao da bi platio navedeni iznos, valja reći da iz prometa po kreditu tužitelja, kojeg je izdao tuženik, proizlazi da je tuženik obračunao i naplatio tužitelju trošak u navedenom iznosu od 34.427,26 kn, dana 20. veljače 2012., kada je kredit prijevremeno otplaćen.

19. Stoga sud nije smatrao potrebnim, a uvažavajući načelo ekonomičnosti postupka, izvoditi dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja visine naplaćene naknade. Naplaćeni iznos naknade od 34.427,26 kn tužitelj je pravilno iskazao u valutu EUR prema fiksnom tečaju konverzije, a sve sukladno odredbi čl. 5. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (''Narodne novine'' br. 57/22 i 88/22).

20. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, protivno kogentnim zakonskim odredbama, ocijenjeno je nepoštenim pa je zatezna kamata na plaćeni iznos naknade tužitelju dosuđena od dana plaćanja. Uvidom u prometnu karticu kredita utvrđeno je da je kredit zatvoren 20. veljače 2012., kada je uplaćen i iznos od 34.427,26 kn.

21. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08 i 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. siječnja 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/2022), a od 1. siječnja 2014. do isplate sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine' br. 155/23).

22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV- 47/20). Kako je tek ovom presudom i to nepravomoćno, sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije niti počeo teći pa stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž-1996/19 od 14. rujna 2020. i dr.).

23. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana, a sklopio ga je tužitelj kao fizička osoba. Niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da bi kredit bio korišten u svrhu obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti. Stoga sud zaključuje da tužitelj ima svojstvo potrošača, a da je predmetni ugovor potrošački ugovor.

24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 29. svibnja 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 6. lipnja 2024. i 16. siječnja 2025. u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno 400 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (800,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (200,00 EUR) iznosi 1.000,00 EUR, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 46,16 EUR (Tar. br. 1. t. 1. Tarife sudskih pristojbi, ''Narodne novine'' br. 37/23) i na presudu u iznosu od 92,38 EUR (Tar. br. 2. t. 1. Tarife sudskih pristojbi), ukupno iznosi 1.138,54 EUR.

25. Na ukupno dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate koje teku od 21. veljače 2025. do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

26. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 812,50 EUR.

27. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 21. veljače 2025.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćniku