REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-1595/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja Plodine d.d., Rijeka, Ružićeva 29, OIB: 92510683607, zastupanog po opunomoćenici Ines Mandekić, odvjetnici u Rijeci, Školjić 10, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja carinske vrijednosti i naplate carinskog duga, 21. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-413-01/22- 01/10, URBROJ: 513-04-23-2 od 21. lipnja 2023. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-413-01/21-03/1720, URBROJ: 513-02-3035/56-22-2 od 4. veljače 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Zagreb KLASA: UP/I-413-01/21-03/1720, URBROJ: 513-02-3035/56-22-2 od 4. veljače 2022. kojim se utvrđuju ispravna carinska vrijednosti robe trgovačkog naziva KOŠULJE – 100% PAMUK stavljene u slobodan promet po uvoznoj carinskoj deklaraciji MRN broj 21HR030171U0307043 od 2. rujna 2021. na način da se određuje da ista sada iznosi 279.514,17 kn.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povreda pravila postupka. U tužbi izlaže kao i u žalbi te u bitnom, navodi kako je pobijanim prvostupanjskim rješenjem, unatoč dostavljenoj dokumentaciji o stvarnoj tržišnoj cijeni koju je ugovorio i platio sa svojim dobavljačem iz Kine i o tome predočio dokaze Carinskoj upravi Zagreb, carinska vrijednost utvrđena temeljem članka 74. st. 2. tč. (b) Carinskog zakonika Unije (dalje: CZU). Primjenom te metode utvrđena je veća carinska vrijednost robe za čak 32,43 %, bez ikakvog priloženog dokaza o navodnoj referentnoj cijeni za sličnu robu koju je prvostupanjsko tijelo uzelo u obzir da bi utvrdilo upravo takvu veću „ispravnu“ cijenu deklarirane robe. Navodi da je za usporedbu uzeta MRN 21HR030228U0008345 od 19. siječnja 2021., što je 9 mjeseci prije kupnje predmetne robe pa da se ne može smatrati da se radi o sličnom vremenu, kao da i dalje ne zna koje je vrste i namjene usporedna robe. Nastavno na prethodno, ističe kako do današnjeg dana nije saznao što čini statistički prosjek i to ne za istu već sličnu robu, jer mu takva dokumentacija uopće nije predočena da bi se na nju mogao očitovati niti je isto vidljivo iz obrazloženja pobijanih akata te se u vezi toga poziva na presudu Suda Europska Unije C-46/16. Nadalje, navodi da su u odlukama Suda Europske Unije, na koje referira tuženik u obrazloženju pobijane odluke, nešto drugačije pravne situacije nego u konkretnom slučaju, ali čak i u citiranim odlukama da je Europski sud zauzeo jasan stav da je primarno vrijednost robe upravo transakcijska vrijednost robe te ako je ona jasno i neupitno dokazana, a u konkretnom slučaju jest, tada otpada potvrda potvrđivanja vrijednosti robe od strane Carinske uprave primjenom čl. 74. CZU-a. U vezi toga, citira dio obrazloženja presude Suda EU C-263/06, kao i odredbe čl. 69. do 74. CZU-a te ističe da posjeduje svu potrebnu pratećeg dokumentaciju za uvezenu robu iz koje je razvidno da je carinska vrijednost uvezene robe ukupno 27.522,74 USD, preračunato u kune 211.051,95 kn i da je navedena vrijednost jednaka realnoj ekonomskoj vrijednosti robe. Navodi kako je ostalo nerazjašnjeno zbog čega tom dokumentacijom nije otklonjena sumnja u vjerodostojnost deklarirane vrijednosti robe, osobito stoga što i tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja ne dovodi u sumnju autentičnost spomenute dokumentacije. Zaključno, navodi da su obrazloženja prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja nejasna i proturječna te ne sadrže valjane razloge o odlučnim činjenicama uslijed čega je ista nemoguće ispitati. Slijedom navedenog, predlaže Sudu da poništi osporavana rješenja i naloži tuženiku naknaditi troškove upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i podnesku 24. rujna 2024. ustraje kod navoda osporavanog rješenja te izlaže kako slijedi.

Prije svega, naglašava da se osnova za primjenu čl. 74. st. 2.t. (b) CZU tj. transakcijske vrijednosti slične robe koja je prodana za izvoz u carinsko područje Unije i izvezena u isto ili slično vrijeme kao i roba kojoj se određuje vrijednost primjenom usporedne stavke iz usporedne uvozne carinske deklaracije temelji se na odredbi čl. 46. st. 3. CZU i čl.140 Provedene uredbe Komisije (EU) 2447/2015 od 24. studenoga 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju carinskog zakonika Unije (SL EU br. L 343/558, dalje: Provedbena uredba). Odnosno na aktivaciji profila rizika OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara - European Anti-Fraud office) implementiranog u Informacijski sustav Carinske uprave Sustav analize rizika u kojem je sadržan referentni iznos CAP vrijednosti u jedinici mjere („clean average price“ tj. čiste prosječne cijene) uvozne robe točno određene tarifne oznake i podbroja Kombinirane nomenklature, točno određenog podrijetla u točno određenom vremenskom razdoblju. Tuženik ističe da odredba čl. 140. Provedbene uredbe ovlašćuje carinsko tijelo da u slučaju opravdane sumnje u to da deklarirana transakcijska vrijednost predstavlja ukupni plaćeni iznos ili iznos koji treba platiti od deklaranta može zatražiti da dostavi dodatne podatke, a ukoliko sumnja nije otklonjena carinsko tijelo može odlučiti da se vrijednost robe ne može utvrditi u skladu s čl. 70.st.1.CZU. Dodatni podaci trebaju dokazati zašto je deklarirana cijena niža od prosječne uvezene na EU tržištu, a ne dokazati da je roba plaćena pružanjem računa i dokaza o plaćanju (npr. kupnja „stock“ zaliha, kupnja količina s popustom, kupnja robe s oštećenjem, kupnja robe lošije kvalitete i sl. što se dokazuje pružanjem vjerodostojnih i slijednih isprava i evidencija) što podupiru i presude Suda EU donesene u predmetima C-263/06 (Carboni e derivati) te C-291/15 (Euro 2004).

Nadalje, tuženik navodi da je i,z Zapisnika o utvrđivanju carinske vrijednosti robe, KLASA:413-01/21-03/3303, URBROJ:513-02-3017/14-21-1 od 3. rujna 2021. (dalje: Zapisnik), i obrazloženja prvostupanjskog rješenja, razvidno da na temelju dodatne dokumentacije koju je tužitelj na poziv carinskog tijela dostavio u spis, carinsko tijelo nije moglo otkloniti rizik iz Sustava analize rizika obzirom da nije pružena vjerodostojna, slijedna dokazna isprava tj. mjerljiv podatak koji bi potvrdio da je kvaliteta/komercijalni uvjeti i razina/količina/brend utjecala na kupoprodajnu cijenu. Nastavno na prethodno, tuženik ponovno naglašava da dodatni podaci trebaju dokazati zašto je deklarirana cijena niža od prosječne uvezene na EU tržištu, a ne dokazati da je roba plaćena.

Tuženik naglašava da opravdana sumnja carinskog tijela u vezi deklariranog podatka u carinskoj deklaraciji može proizlaziti iz razmjene podataka sa Komisijom tj. iz sustava analize rizika te dodaje kako uvoznik/izvoznik, temeljem čl. 29. Zakona o carinskoj službi (NN br. 68/13, 30/14, 115/16, 39/19, 98/19, 155/23, 36/24; dalje ZCS) nema pravo pristupa podacima iz sustava analize rizika pa tako niti podatku o referentnom iznosu CAP vrijednosti jer je to potrebno kako bi se spriječila šteta koju bi neovlašteno otkrivanje uzrokovalo u ispravnom djelovanju i izvršavanju carinskih zadaća u okviru carinskih provjera iz čl.46.st.1. CZU-a i naknadnih provjera iz čl.48. CZU-a. Ograničenje prava na uvid podacima iz sustava analize rizika nužno je za postizanje prethodno navedene zakonom utvrđene svrhe i razmjerno je cilju koji carinsko tijelo treba postići – jamčiti adekvatnu zaštitu proračuna EU tj. otkriti moguće nezakonitosti i time zaštiti financijske interese Europske unije i Republike Hrvatske. Zaključno, tuženik navodi da je uslijed nemogućnosti utvrđenja postojanja usporedne uvozne carinske deklaracije istovjetne robe carinska vrijednost utvrđena temeljem članka 74. st.2.(b) CZU-a, odnosno usporedbom s robom sličnog podrijetla razvrstanom u istim podbroj Kombinirane nomenklature uvezenom u slično vrijeme. Pojašnjava da se sličnom robom smatra roba iz istog tarifnog broja 6205200090, prodana za izvoz u carinsko područje Unije i izvezena u isto ili slično vrijeme kao i roba kojoj se određuje vrijednost. U konkretnom slučaju kao usporedni podaci korišteni su podaci pribavljeni putem Informacijskog sustava Carinske uprave, HRAIS (Nacionalni sustav za obradu uvoznih carinskih deklaracija), odnosno podaci iz carinske deklaracije MRN broj 21HR030228U0008345 od 19. siječnja 2021.

4. Na navode iz podneska tuženika od 24. rujna 2024. tužitelj replicira u podnesku od 10. travnja 2024. Smatra da jedan usporedni podatak (carinska deklaracija MRN broj 21HR030228U0008345 od 19. siječnja 2021.) nije dostatan za formiranje zaključka o prosječnoj statističkoj vrijednosti određene robe te dodaje kako osim spomenute deklaracije spisu ne prileže druge isprave koju se uz ovu vrstu carinskog dokumenta obično prilaže (računi i dr.), a temeljem kojih isprava bi se mogla utvrditi sličnost te robe s onom koju je on uvezao. Osim toga, iz usporedbene deklaracije vidljivo je da se njegova roba uspoređuje s robom koja nije na istoj komercijalnoj razini (obzirom da je riječ o uvozu iz Turske, a notorna je činjenica da je turski pamuk jedan od najcjenjenijih na tržištu) i u bitnoj različitoj količini. Navodi da mu spomenuta carinska deklaracija nije dostavljena tijekom postupka pred carinskim tijelom a čime mu je uskraćeno pravo na pravičan postupak i pravo na jednakost oružja.

5. U sporu je provedena rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Među strankama ovog spora nije sporno da je tužitelj pri uvozu robe trgovačkog naziva KOŠULJE – 100% PAMUK nadležnom carinskog tijelu dana 2. rujna 2021. podnio carinsku deklaraciju te da je u predmetnoj carinskoj deklaraciji naznačio vrijednost robe u iznosu 27.522,74 USD (211.051,95 kn).

9. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjsko tijelo pokrenulo postupak radi provjere točnosti podataka iskazanih u carinskoj deklaraciji od 2. rujna 2021.; da je u okviru tog postupku tužitelj pozvan da u dostavi dodatne dokaze kojima će potkrijepiti deklariranu carinsku vrijednost predmetne robe; da je postupajući po navedenom traženju tužitelju u ostavljenom roku dostavio dodatnu dokumentaciju i to proforma račun Amiga International Ltd 21Z0105, proforma račun – narudžbu 21X0105 od 15. siječnja 2020., SWIFT nalog za plaćanje u inozemstvo, specifikaciju nadzorne knjige i osnove plaćanja; da je prvostupanjsko tijela ocijenilo da dostavljena dokumentacija ne otklanja opravdanu sumnju u deklariranu vrijednost robe slijedom čega je vrijednost iste utvrdila primjenom metode iz čl. 74. st. 2. tč. (b) CZU-a u vezi čl. 1. tč. 14 i čl. 141. Provedbene uredbe, pri čemu je kao usporedni podatak korišten podatak o deklariranoj vrijednost robe iz carinske deklaracije MRN broj 21HR030171U0307043 od 2. rujna 2021.

10. Prema odredbi čl. 70. CZU-a primarna osnova za carinsku vrijednost robe je transakcijska vrijednost, odnosno cijena koja je stvarno plaćena ili plativa za robu kada se prodaje radi izvoza u carinsko područje Unije, po potrebi prilagođena (st. 1.). Cijena koja je stvarno plaćena ili plativa je ukupno plaćanje koje je kupac izvršio ili će izvršiti za prodavača ili za treću stranu u korist prodavača za uvezenu robu i uključuje sva plaćanja koja su izvršena ili će biti izvršena kao uvjet za prodaju uvezene robe (st. 2.).

11. Odredbom čl. 140. Provedbene uredbe propisano je da ako carinska tijela opravdano sumnjaju u to da deklarirana transakcijska vrijednost predstavlja ukupni plaćeni iznos ili iznos koji treba platiti kako je naveden u čl. 70. st. 1. CZU-a, od deklaranta mogu zatražiti da dostavi dodatne podatke (st. 1.). Ako njihove sumnje nisu otklonjene, carinska tijela mogu odlučiti da se vrijednost robe ne može utvrditi u skladu s čl. 70. st. 1. CZU-a (st. 2.).

12. Prema odredbi čl. 1. tč. 14. Provedbene uredbe „slična roba” u kontekstu utvrđivanja carinske vrijednosti znači roba proizvedena u istoj zemlji koja, premda nije u potpunosti ista, ima slična svojstva i slične sastavne materijale što joj omogućuju izvršavanje istih funkcija i komercijalnu zamjenjivost; među čimbenicima koji se uzimaju u obzir pri određivanju je li roba slična su kakvoća robe, njezin ugled i postojanje zaštićenog znaka.

13. Odredbom čl. 141. Provedbene uredbe propisano je pri utvrđivanju carinske vrijednosti uvezene robe u skladu s čl. 74. st. 2. tč. (a) ili (b) CZU-a primjenjuje se transakcijska vrijednost istovjetne ili slične robe koja se prodaje na istoj komercijalnoj razini i u osnovi u istim količinama kao i roba čija se vrijednost određuje. U nedostatku takve prodaje carinska se vrijednost utvrđuje uzimajući u obzir transakcijsku vrijednost istovjetne ili slične robe koja se prodaje na različitoj trgovačkoj razini ili u različitim količinama. Tu transakcijsku vrijednost treba uskladiti kako bi se u obzir uzele razlike u komercijalnoj razini i/ili količini (st.1.). Ako se pronađe više transakcijskih vrijednosti istovjetne ili slične robe, za utvrđivanje carinske vrijednosti uvezene robe uzima se najniža od tih vrijednosti (st.3.). Transakcijska vrijednost robe koju je proizvela neka druga osoba uzima se u obzir samo ako se ne može pronaći transakcijska vrijednost istovjetne ili slične robe koju je proizvela osoba koja je proizvela robu kojoj se utvrđuje vrijednost (st. 5.).

14. Analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koja prileži spisu te podvodeći iste pod kontekst pravnih normi kojima je regulirano predmetno upravno područje, Sud nalazi da tužitelj neosnovano prigovara načinu utvrđivanju carinske vrijednosti uvezene robe. Naime, sukladno ranije citiranim odredbama CZU-a i Provedbene uredbe neprihvaćanje transakcijske vrijednosti robe, kao primarne osnove za utvrđivanje carinske vrijednosti te posljedično tome utvrđivanje iste primjenom drugih metoda uvjetovana je postojanjem opravdane sumnje u deklariranu (transakcijsku) vrijednost robe, a što podrazumijeva postojanje takvih činjenica i okolnosti koje, u svojoj ukupnosti, čine vjerojatnim da ta transakcijska vrijednost ne odgovara (novčanoj) vrijednosti koja je za tu robu stvarno plaćena.

15. Prema praksi Suda EU (presuda C-291/15) opravdana sumnja postoji u slučajevima kada je deklarirana transakcijska vrijednost uvezene robe iznimno niska u odnosu na prosječnu statističku vrijednost pri uvozu usporedive robe.

S tim u vezi valja istaknuti da prema pravnom shvaćanju Suda EU, zauzetom u predmetu C-291/15, čl.181.a Provedbene uredbe treba tumačiti na način da mu se ne protivi praksa carinskih tijela poput one u glavnom postupku, koja se sastoji u određivanju carinske vrijednosti uvezene robe na temelju transakcijske vrijednosti slične robe, što je metoda iz čl. 30. CZU, kada se prijavljena transakcijska vrijednost smatra neuobičajeno niskom u odnosu na statistički prosjek provjerenih kupovnih cijena prilikom uvoza slične robe i to unatoč činjenici da carinska tijela nisu negirala niti na drugi način dovela u pitanje autentičnost računa i potvrde o plaćanju podnesenih kako bi se dokazala cijena koja je doista plaćena za uvezenu robu, pri čemu uvoznik, međutim, u odgovoru na zahtjev carinskog tijela u tom smislu nije podnio druge dokaze ili podatke kako bi dokazao točnost deklarirane transakcijske vrijednosti te robe.

16. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz stanja spisa, utvrđenje da je deklarirana vrijednost robe tužitelja kod uvoza bila niža od 50% referentnog iznosa čiste prosječne cijene tj. CAP vrijednosti po kojoj se uvozila roba određene tarifne oznake i određenog podrijetla na tržište Unije, carinsko tijelo temeljilo je na aktivaciji profila rizika OLAF.

Tuženik je u svome očitovanju od 24. rujna 2024. dodatno pojasnio postupak utvrđivanja vrijednosti robe te iz istog slijedi da OLAF carinskim tijelima Europske unije dostavlja propisani referentni iznos čiste prosječne cijene robe prema TARIC oznaci, a sukladno kojoj carinska tijela utvrđuju carinsku vrijednost robe, koja ne smije biti utvrđena u iznosu nižem od 50% iznosa čiste prosječne cijene kao najniže prihvatljive vrijednosti (tako i u presudi Suda Europske unije C-291/15, tč. 38). Na taj način štite se europski proizvođači od nelojalne konkurencije u slučajevima kada se roba podrijetlom iz Kine prodaje po cijeni nižoj od stvarne proizvodne cijene. Stoga, obzirom da je prijavljena jedinična vrijednost tužiteljeve robe (80,27 kn/kg) više od 50% niža od CAP vrijednosti robe iste tarifne oznake (podatak o CAP vrijednosti vidljiv na izlistu iz Informacijskog sustava Carinske uprave koji prileži dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis s oznakom „Ograničeno“), a tužitelj, iako mu je za to pružena mogućnost, nije dodatnom dokumentacijom opravdao zašto je deklarirana vrijednost bila niža od prosječne vrijednosti po kojoj se roba iste tarifne oznake uvozila na teritorij Unije, to je carinsko tijelo je ispravno utvrdilo da su ispunjene pretpostavke da za utvrđivanje vrijednost temeljem čl. 74. st. 2. tč. b) CZU-a u vezi čl. 141. Provedbene uredbe. Također, Sud nalazi da je pri utvrđivanju carinske vrijednosti carinsko tijelo pravilno polazilo od usporednog podatka carinske iz deklaracije MRN broj 21HR030228U0008345 od 19. siječnja 2021, kojom je deklarirana za uvoz roba iste tarifne oznake i istog podrijetla (Kina), prosječne jedinične vrijednosti 103,87 kn/kg. 17. Glede navoda tužitelja da mu u upravnom postupku nije dostavljena carinska deklaracija na temelju koje je vršena usporedba, valja navesti da je s podacima o vrijednosti (ukupna i jedinična) te količini robe tužitelj bio upoznat prije podnošenja žalbe budući da su ti podaci sadržanu u Zapisniku i obrazloženju pobijanog prvostupanjskog rješenja. Predmetna carinska deklaracija prileži spisu upravnog postupka u koji je tužitelj, kao stranka, ima pravo uvida (čl. 84. Zakona o općem upravnom postupku, NN br. 47/09, 110/21; dalje: ZUP), a kojim pravom se tužitelj nije koristio.

18. Što se tiče navoda tužitelja da roba iz usporedne deklaracije nije na istoj komercijalnoj razini budući da se radi o uvozu iz Turske valja navesti da je Turska zemlja otpreme (polje 15 carinske deklaracije) dok je zemlja porijekla Kina (polja 34 carinske deklaracije).

19. U odnosu na navod tužitelja da jedan usporedni podatak nije dostatan za formiranje zaključka o prosječnoj statističkoj vrijednosti određene robe, valja navesti da je se sukladno čl. 141. st. 3. Provedbene uredbe za utvrđivanje carinske vrijednosti uvezene robe uzima se najniža vrijednosti (ako se u bazi podataka pronađe više usporedbenih deklaracija). U konkretnom slučaju kao usporedna vrijednost uzeta je jedinična vrijednost od 103,87 kn/kg, a što je neznatno više od 50% CAP-a.

20. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud utvrđuje da su osporavano i prvostupanjsko rješenje doneseni u skladu s mjerodavnim odredbama CZU-a, Provedbene uredbe i ZUP-a te je stoga valjalo, na temelju čl. 116. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

21. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a.

U Rijeci 21. veljače 2025.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Ines Mandekić, odvjetnici u Rijeci, Školjić 10

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5