REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2130/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Mariu Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. studenog 2024. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 21. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba čl.2. i čl.7. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), a koje odredbe su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103850293 od 25.02.2008.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Ivanom Bradarićem u Splitu dana 25.02.2008.g. pod brojem OV-1746/08.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 9.138,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku na iznos od:

-10,68 EUR od dana 14.5.2009.godine do isplate,

-25,86 EUR od dana 12.6.2009. godine do isplate,

-29,67 EUR od dana 14.7.2009. godine do isplate,

-25,28 EUR od dana 13.8.2009. godine do isplate,

-29,09 EUR od dana 11.9.2009. godine do isplate,

-23,78 EUR od dana 13.10.2009. godine do isplate,

-28,26 EUR od dana 13.11.2009. godine do isplate,

-27,09 EUR od dana 11.12.2009. godine do isplate,

-39,63 EUR od dana 13.1.2010. godine do isplate,

-44,27 EUR od dana 12.2.2010. godine do isplate,

-45,34 EUR od dana 16.3.2010. godine do isplate,

-51,23 EUR od dana 15.4.2010. godine do isplate,

-61,05 EUR od dana 12.5.2010. godine do isplate,

-69,64 EUR od dana 11.6.2010. godine do isplate,

-84,58 EUR od dana 13.7.2010. godine do isplate,

-80,66 EUR od dana 13.8.2010. godine do isplate,

-104,95 EUR od dana 14.9.2010. godine do isplate,

-96,22 EUR od dana 13.10.2010. godine do isplate,

-92,91 EUR od dana 15.11.2010. godine do isplate,

-110,07 EUR od dana 13.12.2010. godine do isplate,

-110,78 EUR od dana 9.2.2011. godine do isplate,

-121,55 EUR od dana 1.3.2011. godine do isplate,

-108,67 EUR od dana 13.4.2011. godine do isplate,

-120,50 EUR od dana 9.5.2011. godine do isplate,

-152,64 EUR od dana 3.6.2011. godine do isplate,

-139,62 EUR od dana 2.7.2011. godine do isplate,

-182,71 EUR od dana 1.8.2011. godine do isplate,

-186,52 EUR od dana 2.9.2011. godine do isplate,

-142,09 EUR od dana 7.10.2011. godine do isplate,

-141,64 EUR od dana 8.11.2011. godine do isplate,

-135,85 EUR od dana 7.12.2011. godine do isplate,

-145,65 EUR od dana 8.1.2012. godine do isplate,

-154,90 EUR od dana 1.2.2012. godine do isplate,

-154,17 EUR od dana 6.3.2012. godine do isplate,

-149,57 EUR od dana 4.4.2012. godine do isplate,

-151,69 EUR od dana 4.5.2012. godine do isplate,

-155,10 EUR od dana 4.6.2012. godine do isplate,

-150,35 EUR od dana 13.7.2012. godine do isplate,

-150,03 EUR od dana 19.7.2012. godine do isplate,

-148,51 EUR od dana 19.8.2012. godine do isplate,

-139,64 EUR od dana 21.9.2012. godine do isplate,

-148,21 EUR od dana 16.10.2012. godine do isplate,

-153,26 EUR od dana 21.11.2012. godine do isplate,

-150,32 EUR od dana 20.12.2012. godine do isplate,

-149,28 EUR od dana 14.1.2013. godine do isplate,

-143,59 EUR od dana 17.2.2013. godine do isplate,

-142,58 EUR od dana 15.3.2013. godine do isplate,

-151,10 EUR od dana 12.4.2013. godine do isplate,

-137,47 EUR od dana 14.5.2013. godine do isplate,

-135,75 EUR od dana 13.6.2013. godine do isplate,

-136,23 EUR od dana 16.7.2013. godine do isplate,

-137,54 EUR od dana 13.8.2013. godine do isplate,

-140,41 EUR od dana 12.9.2013. godine do isplate,

-144,08 EUR od dana 15.10.2013. godine do isplate,

-147,53 EUR od dana 21.11.2013. godine do isplate,

-151,24 EUR od dana 19.12.2013. godine do isplate,

-145,70 EUR od dana 20.1.2014. godine do isplate,

-130,47 EUR od dana 17.2.2014. godine do isplate,

-133,25 EUR od dana 14.3.2014. godine do isplate,

-131,10 EUR od dana 11.4.2014. godine do isplate,

-126,98 EUR od dana 15.5.2014. godine do isplate,

-127,25 EUR od dana 13.6.2014. godine do isplate,

-130,41 EUR od dana 15.7.2014. godine do isplate,

-132,28 EUR od dana 14.8.2014. godine do isplate,

-132,95 EUR od dana 15.9.2014. godine do isplate,

-134,31 EUR od dana 14.10.2014. godine do isplate,

-137,75 EUR od dana 13.11.2014. godine do isplate,

-138,93 EUR od dana 16.12.2014. godine do isplate,

-138,85 EUR od dana 12.1.2015. godine do isplate,

-138,74 EUR od dana 12.1.2015. godine do isplate,

-138,66 EUR od dana 1.3.2015. godine do isplate,

-138,51 EUR od dana 1.4.2015. godine do isplate,

-138,51 EUR od dana 1.5.2015. godine do isplate,

-138,26 EUR od dana 1.6.2015. godine do isplate,

-138,14 EUR od dana 1.7.2015. godine do isplate,

-138,14 EUR od dana 1.8.2015. godine do isplate,

-138,14 EUR od dana 1.9.2015. do isplate; te mu u istom roku platiti zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:

-12,95 EUR od dana 18.3.2008.godine do 6.veljače 2016.godine,

-5,47 EUR od dana 14.4.2008. godine do 6.veljače 2016.godine,

-17,35 EUR od dana 13.10.2008. godine do 6.veljače 2016.godine,

-21,06 EUR od dana 12.11.2008. godine do 6.veljače 2016.godine,

-1,88 EUR od dana 12.12.2008. godine do 6.veljače 2016.godine,

-37,78 EUR od dana 14.1.2009. godine do 6.veljače 2016.godine,

-44,12 EUR od dana 13.2.2009. godine do 6.veljače 2016.godine,

-26,54 EUR od dana 16.3.2009. godine do 6.veljače 2016.godine,

-29,59 EUR od dana 14.4.2009. godine do 6.veljače 2016.godine,

-22,87 EUR od dana 14.5.2009. godine do 6.veljače 2016.godine;

dok se zahtjev tužitelja odbija za više zatraženi iznos od 219,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

-12,95 EUR teku od 6.veljače 2016.godine do isplate,

-5,47 EUR teku od 6.veljače 2016.godine do isplate,

-21,06 EUR teku od 6.veljače 2016.godine do isplate,

-1,88 EUR teku od 6.veljače 2016.godine do isplate,

-37,78 EUR teku od 6.veljače 2016.godine do isplate,

-44,12 EUR teku od 6.veljače 2016.godine do isplate,

-26,54 EUR teku od 6.veljače 2016.godine do isplate,

-29,59 EUR teku od 6.veljače 2016.godine do isplate,

-22,87 EUR teku od 6.veljače 2016.godine do isplate.

III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbi Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103850293 od 25.02.2008.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Ivanom Bradarićem u Splitu dana 25.02.2008.g. pod brojem OV-1746/08, kojom je trošak obrade zahtjeva i odobravanja kredita (ulazna naknada) sadržana u čl.10. Ugovora o kreditu.

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime povrata naknade troškova za obradu zahtjeva i odobravanja kredita (ulazna naknada) isplatiti tužitelju iznos od 582,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 29.veljače 2008.godine do 31.srpnja 2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe napravljena podneskom tužitelja od 24.svibnja 2024.godine.

II. Ne dopušta se isticanje prigovora radi prebijanja od strane tuženika podneskom od 7.lipnja 2024.godine.

III. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.950,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

Dana 23.svibnja 2023.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103850293 od 25.02.2008.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Ivanom Bradarićem u Splitu dana 25.02.2008.g. pod brojem OV-1746/08. Temeljem tog ugovora tuženik da je odobrio stambeni kredit u iznosu od 138.150,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Predmetnim ugovorom o kreditu da su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (dalje: CHF). Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa da predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Naime, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču da je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule. Tužitelju kao prosječnom potrošaču da nije bio poznat rizik tečaja CHF, a da on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, stoga da je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit da upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka da je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji, te da je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune da je nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula ZOO predviđena. Tužitelj da je i bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik da je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada), tužitelj ističe kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali da to ne znači ujedno da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Tužitelj ističe da je tuženik svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i da nije ostavio mogućnost tuženiku da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. To da je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik da je iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te ugovorio naplatu prilikom isplate kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik da u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje navedene naknade i zašto visina ulazne naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, da govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik da je morao određeno popisati što čine troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, odnosno sukladno svojim aktima, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj. Tužitelj da u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa zakonskom obvezom, nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi dobio informiranu odluku i na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice istog pravnog posla, pa da je tužitelj stavljen u neravnopravan u odnosu na tuženika, slijedom čega su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada), suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj napominje da je u odnosu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a. Vrhovni sud RH da je po podnesenim revizijama banaka donio odluku posl.br.Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH, o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa sukladno odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a da je omogućio potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, te da je propisan direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa. U konkretnom slučaju između stranaka da je zaključen Dodatak/Aneks osnovnom Ugovoru, ali njegovim zaključenjem da nije otklonjena posljedica ništetnosti Ugovora u pogledu valutne klauzule, a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR da je izvršena temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK), a da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se postiže sporazum iz čl.19.c. toč.6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže Zakon. Prema tome, tzv.konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka/Aneksa Ugovoru između stranaka da nije od značaja za tužbeno traženje budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodacima/aneksima, izrijekom spominje način na koji bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču valutne klauzule. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Dodacima/Aneksima Ugovoru da se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda RH posl.br.Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019.g. tužitelj da ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda RH posl.br.Gos- 1/2019 od 04.ožujka 2020.g., jer iako je konverzija valjana to da ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 K protiv Erste Bank HungaryZrt od 14.ožujka 2019.g. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, već se morala uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj jer da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Isto tako, Vrhovni sud RH svojom odlukom posl.br.Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018.g. da je zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koja odluka, između ostalog sadrži tri pravila o učincima ništetnosti iz presuda Europskog suda u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15. Budući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te naknadu za obradu zahtjeva i odobrenje kredita (ulazna naknada), tužitelj da ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tuženik da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi nepripadno stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a. Odredbom čl.1115.ZOO-a da je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga da je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl.1115.ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate.

U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodi da su stranke ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14). Navode da je mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Nadalje, tuženik ističe da odredba članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Status potrošača da se ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tužitelj da je u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje, ističe da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu to da su tužitelj i tuženik dana 06. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak)). Tuženik u odgovoru na tužbu opsežno obrazlaže svoje navode vezano za provedenu konverziju kredita. Navodi da je Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Tuženik u odgovoru na tužbu elaborira i svoj stav po pitanju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, pa i to detaljno obrazlaže. Dakle, iz svega gore navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Navodi da je i tuženik imao obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to da nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu da je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Što se tiče zahtjeva tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 0,70% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu sa te navedene osnove, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, svoje razloge opsežno obrazlaže te navodi da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 0,70 % od iznosa kredita da je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi, pa navodi te troškove. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj da je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi da predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 29.02.2008. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade da se ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda da ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Tuženik se uz obrazloženje protivi i zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata. Ističe nadalje da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tkz. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

Tužitelj je svojim podneskom od dana 24.svibnja 2024.godine uredio svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke.

Tuženik u svom podnesku od 7.lipnja 2024.godine navodi da se protivi preinaci tužbe povećanjem zahtjeva, ističe i prigovor zastare na taj dio zahtjeva, preko iznosa o0d 9.352,60 eura. Navodi da izjavljuje prigovor radi prebijanja i to u iznosu od 26,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama, predlaže sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tužitelja sa tražbinom tuženika.

Tužitelj navodi da je svoj kvantitativno određeni prigovor radi prebijanja istaknuo tek nakon zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 7.lipnja 2024.godine, da je radi toga takav prigovor bio neosnovan.

Prema stavu ovog suda, preinaka tužbe povećanjem zahtjeva tužitelja nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem je dopuštena, tužitelj je na to ovlašten i sud je odlučivao o zahtjevu tužitelja iz podneska od 24.svibnja 2024.godine, a kako je preinaka dopuštena, to se smatra da je potraživanje iz uređenog zahtjeva postavljeno već u tužbi i samim tim prigovor zastare na povećanje zahtjeva, te iznose, nije osnovan.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF odnosno valutu CHF i tzv.ulaznu klauzulu i utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnima.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 zaključenog između stranaka dana 25.svibnja 2008.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Aneksa br.1 tom ugovoru zaključenog između stranaka dana 6.veljače 2016.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužitelj u svom iskazu navodi da da je i u vrijeme podizanja predmetnog kredita bio zaposlenik KBC Split, kao i danas, da je imao potrebu kupnje stana radi rješenja svog stambenog problema, da je pronašao za kupnju stan u [adresa], sada [adresa], stan površine 39 m2, da u to vrijeme nije bio vlasnik niti firme niti obrta, stan da je kupljen isključivo za stambene potrebe, a da ga je iznajmljivati počeo prije 4 godine, nakon što je predmetni kredit već bio dugo vremena otplaćen. Za djelatnike KBC Split banka tuženik da je imala posebnu ponudu vezano za manju ratu kredita, tuženik da nije bio njegova matična banka, ali da je iskoristio priliku koja se pružala zaposlenicima KBC Split pa da je otišao u prostor tuženika, djelatnik da mu je ponudio kao šprancu kredit sa valutom u švicarskom franku, da se nije puno raspitivao za neku drugu vrstu kredita, da mu je ponuđen baš ovaj kredit i to principu "uzmi ili ostavi", da je pitao može li dobiti nekakvu pogodnost, jer je po tom kreditu rata bila cca 4.000,00 kn mjesečno, banka da mu je izašla u susret pa da mu je zadnja rata bila 25.000,00 eura i samim tim da se radilo o kreditu sa ostatkom vrijednosti, na ovaj način da mu je početna rata bila cca 3.200,00 kn, da bi kroz vrijeme rasla čak do 4.500,00 kn mjesečno, kada je došlo do ovog velikog rasta rate kredita da nije otišao u banku sa pokušajem da reprogramira kredit, da je znao da to neće proći, pa da je štedio na drugi način. Kod zaključenja ugovora o kreditu, tekst da je letimično pročitao, da je znao što znači valutna klauzula kao pojam i promjenjiva kamatna stopa, tada da nije bilo apsolutno nikakve sumnje da bi moglo doći do tolikog porasta tečaja švicarskog franka, o tome da nije bilo niti priče ni u banci ni u javnosti, da je otišao kod javnog bilježnika, da mu je pročitan tekst ugovora, da mu se ništa posebno nije pojašnjavano niti je on postavljao nekakva pitanja, u konačnici da se ostvarila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je dobio poziv banke, banka da je napravila izračun konverzije i u prvo vrijeme da je čak potpisao na njihovo traženje izjavu da ih neće tužiti nakon konverzije, da misli da je to bio tekst ugovora, jedna stavka, kasnije da je to otpalo, ne odlukom banke nego odlukom države. Kredit da je konvertiran i ne zna kolika je bila rata po konvertiranom kreditu, da ne zna detalje jer je bilo davno, da se sjeća da je u tom trenutku zatvaranje kredita bilo cca pola milijuna kuna. Navodi da je, nakon konverzije, neposredno nakon konverzije dobio mogućnost otplatiti odmah taj kredit jer je njegova supruga dobila nasljedstvo, kredit da je otplaćen odnosno zatvoren u cijelosti, prije 6 godina da su on i supruga zajedno kupili stan u [adresa], u kojem stanuju. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika tužitelj navodi da je do same realizacije kredita bio tri puta kod bankara vezano za podizanje kredita. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika je li tužitelj prilikom zaključenja ugovora o kreditu bio informiran o plaćanju tzv. ulazne naknade i kolika je bila, tužitelj navodi da misli da je taj kredit bio bez obveze plaćanja ulazne naknade. Navodi da je prije predmetnog kredita kod PBZ banke podigao kunski kredit za kupnju automobila, a kasnije da je supruga za kupnju stana na [adresa] podigla kredit vezan za valutu eur, da je on uvijek vjerovao bankama i da ne zna je li u vrijeme podizanja kredita za kupnju automobila u ponudi bio kredit vezan za valutu švicarski franak.

Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 25.veljače 2008.godine zaključen Ugovor o namjenskom kreditu, radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana, stambenom kreditu, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 138.150,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 5,05% godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 360 mjeseci. Stranke su dana 6.veljače 2016.godine zaključile Dodatak (Aneks broj 1) predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iznosi 77.559,76 eura na dan 30.rujna 2015.godine.

Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, kao i odredba o tzv.ulaznoj naknadi, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja. Tuženik je podnio i prigovor radi prebijanja.

Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, tužitelj je fizička osoba i potrošač, a radi se o namjenskom kreditu radi kupnje stana za stanovanje. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza samog tužitelja, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Kako predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate temeljem te ništetne odredbe, to se sud samo osvrnuo na stav po pitanju ništetnosti i te odredbe.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2008.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi: Ugovor o kreditu sklopljen je dana 25.veljače 2008.godine na iznos od 138.150,00 CHF, rok otplate od 360 mjeseci odnosno 30 godina, ugovorena je početna kamatna stopa od 5,05%, anuitet prilikom ugovaranja bio je u valuti u iznosu od 712,96 CHF, a ugovoren je srednji tečaj tuženika na dan plaćanja. Dana 6.veljače 2016.godine zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu, iznos glavnice u EUR po Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine iznosio je 77.559,76 EUR, utvrđen je iznos preplate prema Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine u iznosu od 1.271,50 kuna. Temeljem dokumentacije u spisu vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, vještak navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, da predstavljaju potraživanje korisnika kredita i da su iskazane sa pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu da je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Vještak iskazuje odnosno daje izračun razlika za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kn u EUR vještak daje u tabeli svog nalaza i mišljenja. Precizno i opsežno vještak se očituje i na izračun konverzije, priznatu preplatu i moguće obeštećenje. Temeljem kvalitetnog i obrazloženog nalaza, sudski vještak daje svoje mišljenje i navodi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenje konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 9.357,97 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi ukupno 26,08 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 9.331,89 EUR. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30.rujna 2015.godine da bi iznosila 549.186,00 kuna. Prilikom provođenja konverzije tuženik da je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19.c., te priznao preplatu tužitelja na dan 30.rujna 2015.godine u ukupnom iznosu od 219,61 EUR. Pod pretpostavkom da sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate utvrđeno posljedično na promjenu tečaja vezano za valutu CHF, tada da bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu tečaja iznosio 9.138,36 EUR (utvrđenja preplata prema tč.1 Nalaza u iznosu od 9.357,97 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 219,61 EUR).

Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika.

Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate na ime valutne klauzule u CHF u iznosu od 9.357,97 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 23.svibnja 2023.godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 9.357,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije posebno pregovaralo, iste sud smatra nepoštenim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo.

Kako je, međutim, kod konverzije tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 219,61 EUR, i to na ime valutne klauzule u CHF, to zaista ovaj iznos tužitelju ne pripada dva puta, radi se o obeštećenju (nepotpunom), za budućnost, svakako, tužitelj je u ovom iznosu time obeštećen i to s naslova valutne klauzule, a ne promjenjive kamatne stope (s obzirom na efekte i doseg konverzije), tako da je ovaj iznos veće glavnice od 9.357,97 EUR koji pripada tužitelju valjalo umanjiti za priznatu preplatu od strane tuženika odnosno iznos od 219,61 EUR, te konačno tužitelju dosuditi na ime ove preplate iznos od 9.138,36 EUR, a odbiti zahtjev za iznos od 219,61 EUR jer je u tom iznosu tužitelj obeštećen od strane tuženika. Dakle, iznos od 9.138,36 EURA valjalo je dosuditi tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog pojedinog iznosa preplate na strani tuženika. Međutim, od ukupnog iznosa od 9.357,97 EUR koliko bi tužitelju na ime ukupne preplate pripadalo valjalo je odbiti iznos preplate koji je tuženik priznao tužitelju u iznosu od 219,61 EUR i ovim iznosom valjalo je umanjiti najranije iznose preplata tako da je sud držao da je tuženik tužitelju vratio preplaćene najranije iznose do iznosa od 33,55 EUR na koji kamata teče od 14.svibnja 2009.godine do isplate, a koji je zatvoren djelomično u iznosu od 22,87 EUR. Na iznose za koje je tužitelj obeštećen do punog iznosa od 219,61 EUR valjalo je kamate dosuditi od dospijeća do konverzije, dakle, za iznos od 219,61 EUR sa kamatama do konverzije zahtjev tužitelja je valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate.

Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja nije pravovremen, postavljen je tek nakon zaključenja prethodnog postupka, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

Dakle, jasno je i da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne ugovorne odredbe (vezano za presuđenja po kolektivnoj tužbi), a takva je i odredba o tzv.ulaznoj naknadi, dakle, analognom primjenom citiranih odluka i vezano za sva utvrđenja u ovom postupku i stav ovog suda.

Dakle, što se tiče zahtjeva vezano za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu vezano za tzv.ulaznu naknadu od 0,7% od iznosa kredita, jednokratno, sud drži da se radi o ništetnoj odredbi. Naime, o ovoj odredbi tužitelj prilikom zaključenja pravnog posla nije mogao posebno pregovarati, radi se o jednostavno rečeno odredbi koju je tužitelj morao prihvatiti kod zaključenja ovog pravnog posla, velikom novčanom iznosu koji je tuženik iskazao u postotku od iznosa koji tužitelju stavlja na raspolaganje, a ničim, ni tada, a ni tijekom postupka ne dokazuje koje je to izdatke u pogledu zaključenja ovog pravnog posla imao i što ta ulazna naknada u biti u stvarnosti predstavlja. Profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a naknada u ovom slučaju zaista predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača, analogno se na ovo primjenjuju citirane odluke u kolektivnom sporu, osim po pitanju početka tijeka zastare vezano za isplatu odnosno vraćanje iznosa plaćene ulazne naknade.

Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi se o troškovima obrade za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, što nije niti transparentno niti može biti proporcionalno. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, ali čl.1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na ugovoreni način. Dakle, u ovom slučaju radilo bi se o naknadi koji bi predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, nepoštenoj ugovornoj odredbi na štetu potrošača o kojoj potrošač i nije mogao pregovarati. Za navesti je i to da se tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni iznos kredita, što također nije dopušteno i pošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita, tužitelju zaista pripada pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade, odnosno u ovom slučaju sukladno zahtjevu pravo na utvrđenje da se radi o ništetnoj odredbi koja ne proizvodi pravne učinke. Dakle, što se tiče prigovora zastare, za navesti je da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, ne primjenjuje se početak tijeka zastare vezano za pravomoćnost odluka u kolektivnom sporu po pitanju promjenjive kamatne stope i valute CHF, u ovom slučaju ulazne naknade početak zastare se drugačije sagledava, nego u navedena druga dva slučaja. Prigovor zastare za ovu ulaznu naknadu nije osnovan, a sve vezano za stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-47/2020 održanoj 30.siječnja 2020.godine, po kojem za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Dakle, zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik primio od tužitelja temeljem ove ništetne odredbe nije zastario, zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe se ispituje i o njemu se odlučuje u ovom postupku, ova odredba je prema stavu ovog suda utvrđena ništetnom, a za navesti je da pravo na pozivanje na ništetnost ne zastarijeva. Dakle, tužitelju na ime nepripadno stečene ulazne naknade pripada iznos od 582,30 EUR sa kamatama od stjecanja na strani tuženika – 29.veljače 2008.godine do isplate, zahtjev je u ovom dijelu osnovan.

Tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se temeljem odredbe čl.328. ZOO- a to pravo ne gasi. Dakle, prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, tužitelj traži utvrđenje da je predmetna odredba o ulaznoj naknadi ništetna odredba i isplatu plaćenog temeljem ništetne odredbe sa kamatama. Tužitelj ima status potrošača u ovom sporu i predmetnom pravnom poslu, radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana, tuženik status potrošača nema.

Tuženik je prigovor radi prebijanja istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka, radi navedenog sud nije dopustio isticanje tog prigovora te je odlučeno po ovom pitanju kao u izreci rješenja.

Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, za navesti je da taj prigovor nije osnovan, naime, za navesti je da su stranke zaista ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim sudom u Rijeci, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Tužitelj je ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Splitu, tužitelj ima status potrošača, prebivalište tužitelja je u [adresa], tu je ugovor o kreditu zaključen i tu je nekretnina u svrhu kupnje koje je kredit i odobren, radi svega navedenog ovaj sud smatra kako je navedeni prigovor neosnovan, da je mjesno nadležan upravo Općinski sud u Splitu.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je obistinio tužitelju čitav trošak potreban za vođenje postupka jer isti nije uspio u razmjerno neznantnom dijelu radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe od 100 bodova; sastava podnesaka od 12.veljače 2024.godine i 24.svibnja 2024.godine od po 100 bodova; zastupanja na ročištima održanim dana 28.veljače 2024.godine, 29.svibnja 2024.godine i 28.studenog 2024.godine od po 100 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 eura daje ukupan iznos od 1.200,00 eura, na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 300,00 eura; trošak vještačenja od 450,00 eura, tako da je konačno na ime naknade parničnog troška koji je bio potreban za vođenje postupka tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1.950,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.

U Splitu, 21. veljače 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika