Poslovni broj P-1259/2023-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZI, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Matei Bojanić Kožul, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., čiji OIB glasi 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 27. siječnja 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženice, 21. veljače 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu koji je 24. prosinca 2007. godine, pod brojem 628-50-4610475, sklopljen između tužitelja ZI, kao korisnika kredita, te tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, solemniziran 27. prosinca 2007. godine po javnoj bilježnici Vesni Ćuzeli pod brojem OV-28209/07, i to odredba čl. 1. u dijelu koji glasi:

„(…) Kunska protuvrijednost CHF 14.853,92 CHF (četrnaesttisućaosamstopedesettri švicarskih franaka i devedesetdva centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“,

a odredba čl. 7. u dijelu koji glasi:

„(…) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (…)“.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ZI isplati iznos od 3.001,85 eura (slovima: tri tisuće jedan euro i osamdeset pet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 31. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,97 eura od 31. siječnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 4,27 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate

- na iznos od 6,49 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 3,15 eura od 30. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,07 eura od 31. svibnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 1,71 euro od 30. lipnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,96 eura od 30. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 11,63 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 4,54 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 13,63 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,06 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,73 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,86 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,25 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 10,68 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 8,80 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 9,38 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 10,47 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 10,45 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 9,48 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,50 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,13 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,42 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,98 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 18,08 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate

- na iznos od 17,58 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,02 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 28,53 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 26,62 eura od 31. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 32,79 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 30,78 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 27,48 eura od 31. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 36,05 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 40,73 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 38,56 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 39,93 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 37,16 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 37,78 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 50,13 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 51,43 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 61,94 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 55,82 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 50,20 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 47,50 eura od 31. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 47,18 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 50,01 euro od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 51,17 eura od 31. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 52,94 eura od 29. veljače 2012. godine do isplate

- na iznos od 51,43 eura od 31. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 52,66 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 53,55 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 52,41 euro od 30. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 52,88 eura od 31. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 52,05 eura od 31. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 50,12 eura od 30. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 52,46 eura od 31. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 53,66 eura od 30. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 53,06 eura od 31. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 49,03 eura od 31. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 52,72 eura od 28. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 53,18 eura od 31. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 51,94 eura od 30. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 47,74 eura od 31. svibnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 47,90 eura od 30. lipnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 48,99 eura od 31. srpnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 50,85 eura od 31. kolovoza 2013. godine do isplate

- na iznos od 53,85 eura od 30. rujna 2013. godine do isplate

- na iznos od 52,31 euro od 31. listopada 2013. godine do isplate

- na iznos od 53,34 eura od 30. studenog 2013. godine do isplate

- na iznos od 54,49 eura od 31. prosinca 2013. godine do isplate

- na iznos od 55,26 eura od 31. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 56,73 eura od 28. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 56,47 eura od 31. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 55,32 eura od 30. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 54,91 euro od 31. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 55,28 eura od 30. lipnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 58,96 eura od 31. srpnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 58,66 eura od 31. kolovoza 2014. godine do isplate

- na iznos od 58,56 eura od 30. rujna 2014. godine do isplate

- na iznos od 59,94 eura od 31. listopada 2014. godine do isplate

- na iznos od 60,94 eura od 30. studenog 2014. godine do isplate te

- na iznos od 60,77 eura od 31. prosinca 2014. godine do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 3. Ugovora o kreditu koji je 24. prosinca 2007. godine, pod brojem 628-50-4610475, sklopljen između tužitelja ZI, kao korisnika kredita, te tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, solemniziran 27. prosinca 2007. godine po javnoj bilježnici Vesni Ćuzeli pod brojem OV-28209/07, i to u dijelu koji nosi naziv „NAKNADA“, a koji glasi:

„3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (…)“.

IV. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ZI isplati iznos od 285,71 euro (slovima: dvjesto osamdeset pet eura i sedamdeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 27. prosinca 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženici čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ZI naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.593,39 eura (slovima: tisuću petsto devedeset tri eura i trideset devet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 21. veljače 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. V., a do zatraženog iznosa od 1.693,39 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužitelja ZI za naknadu troškova postupka odbija se.

VII. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 1.026,54 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli tužba djelomično povučena, i to za iznos od 157,22 eura s pripadajućim kamatama, kao razlika iznosa zahtijevanog u tužbi, u visini od 3.159,07 eura, te iznosa od 3.001,85 eura, zatraženog konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, sadržanim u podnesku koji je tužitelj ZI dostavio sudu 20. siječnja 2025. godine.

II. Za pristup na glavnu raspravu, održanu 14. studenog 2024. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku određuje se nagrada u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa).

III. Utvrđuje se da je nagradu iz t. II. ovog rješenja tužitelj ZI platio 27. siječnja 2025. godine, i to na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 43-11-2024.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 09. lipnja 2023. godine, navodi se da je 24. prosinca 2007. godine tužitelj ZI (u daljnjem tekstu: tužitelj) s tuženicom čiji je naziv Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.853,92 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene valutna klauzula i naknada za korištenje kredita. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje joj je isplatio na temelju ništetnih odredaba, i to na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u visini od 3.159,07 eura, a na temelju ništetne odredbe o naknadi za korištenje kredita u visini od 285,71 euro.

2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavio 20. siječnja 2025. godine, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev u dijelu koji se ticao isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli te je, umjesto prvotno zahtijevanog iznosa od 3.159,07 eura, zatražio isplatu iznosa od 3.001,85 eura.

3. U kontekstu navedene procesne dispozicije aktivno legitimirane strane u parnici nužno je navesti da smanjenje tužbenog zahtjeva, formalno-pravno, predstavlja djelomično povlačenje tužbe. Stoga je sud podnesak tužitelja od 20. siječnja 2025. godine dostavio tuženici koja ga je uredno primila 22. siječnja 2025. godine (prema potvrdi o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena, s poleđine lista 431. sudskog spisa).

4. Budući da se tuženica potom, u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), nije izjasnila o djelomičnom povlačenju tužbe, smatra se da je na to pristala pa je, posljedično, odlučeno kao u t. I. izreke rješenja.

5. U odgovoru na tužbu osporen je tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare, uz ukazivanje na to da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu, koji je između tužitelja i tuženice sklopljen 24. prosinca 2007. godine, nisu ništetne jer su utemeljene na odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), jer se o njima pojedinačno pregovaralo i jer ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kredita u odgovoru na tužbu je ustvrđeno da je ugovorna odredba kojom je predviđena obveza tužitelja da plati takvu naknadu tužitelju pojašnjena i da je on prilikom solemnizacije Ugovora kod javne bilježnice potvrdio razumijevanje i prihvat takve ugovorne odredbe.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

7. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-računovodstvene struke Darku Haniku.

8. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju pravila iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 24. svibnja 2024. godine, o čemu je na istom pripremnom ročištu sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 346./2. sudskog spisa).

9. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22). To je, pak, značilo da je, nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 24. svibnja 2024. godine, u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 24. svibnja 2024. godine (s lista 346./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim konačno postavljeni, smanjeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 20. siječnja 2025. godine.

11. Među strankama nije sporno da su 24. prosinca 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 14.853,92 CHF, koji joj se tužitelj obvezao vratiti otplatom kroz 7 godina. Također, nije sporno da su Ugovorom o kreditu od 24. prosinca 2007. godine ugovorene valutna klauzula i naknada za korištenje kredita. Konačno, nije sporno da je prilikom korištenja kredita tužitelj tuženici platio naknadu za korištenje kredita.

12. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine kojima su ugovorene valutna klauzula i naknada za korištenje kredita

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute, odnosno pripada li mu pravo na povrat iznosa koji je tuženici platio po osnovi naknade za korištenje kredita te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara.

13. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

14. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužitelja je dosljedan, logičan i životan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

15. Iz povijesnog dijela tužbe jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita.

16. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 30. srpnja 2007. godine (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13; u daljnjem tekstu: ZZP).

17. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, dok je, prema njegovoj odredbi čl. 155., ZZP na snagu stupio 07. kolovoza 2007. godine pa to, posljedično, znači da pravni odnos stranaka spora tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

18. Također, treba navesti da se odredbe ZOO-a na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

19. Odredbama čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, kojima su predviđene valutna klauzula i naknada za korištenje kredita, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbama Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to u konačnici uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužitelja rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine kojima je predviđena valutna klauzula ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

21. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

22. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima je promjena tečaja za CHF bila vezana uz srednji tečaj tuženice (čl. 7. Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, s lista 330. do 335. sudskog spisa), koji je tuženica donosila autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

23. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

24. U odnosu na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbama Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj, i to već u povijesnom dijelu tužbe, te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

25. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

26. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.

27. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

28. Tužitelj se pozvao na upravo citiranu „novu“ presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 14. lipnja 2018. donesena pod brojem Pž- 6632/2017-10 (navod tužitelja iz t. V. historijata tužbe, s lista 2. sudskog spisa). Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

29. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

30. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 96. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, dok iz stranačkog iskaza, koji je tužitelj iznio na ročištu za glavnu raspravu od 27. siječnja 2025. godine, proizlaze potpuno oprečne okolnosti (tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sastavljen u tuženoj banci i tvrdi da prilikom sklapanja tog Ugovora nije upozoren ni na kakve rizike ishođenja kredita u valuti švicarskih franaka, već da mu je, naprotiv, predočeno da CHF predstavljaju stabilnu valutu).

31. Ponavlja se da je odredbama čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

32. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, kojima je predviđena valutna klauzula, nepoštene, a kako je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost, tako su navedene odredbe ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

33. Sve što je prethodno objašnjeno u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, kojima je ugovorena valutna klauzula, a za koje je sud spoznao da su nepoštene i ništetne, jednako je primjenjivo i u odnosu na odredbu istog pravnog posla kojom je predviđena naknada za korištenje kredita.

34. Niti za tu ugovornu odredbu, sadržanu u čl. 3. Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, tužena banka ni na koji način nije dokazala da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 1. ZZP-a, u svezi s čl. 96. st. 4. ZZP-a), a kako je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 96. st. 1. ZZP-a i čl. 4. ZOO-a), uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to zbog činjenice da je tužitelj bio u obvezi tuženici platiti naknadu u iznosu za koji je u postupku utvrđeno da je određen u visini od 285,71 euro, tako se i ugovorna odredba Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine kojom je predviđena naknada za korištenje kredita smatra nepoštenom, a time, u smislu pravila iz odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a, i ništetnom.

35. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita iz Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 96. st. 4. ZZP-a.

36. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužitelja da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

37. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

38. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

39. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a, u svezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

40. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

41. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

42. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

43. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

44. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koji je 24. prosinca 2007. godine sklopljen između tužitelja i tuženice utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost spomenutih odredaba Ugovora, donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

45. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

46. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine o valutnoj klauzuli i o naknadi za korištenje kredita, tuženica od tužitelja primila isplatu, i to glede valutne klauzule isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

47. Kao što je prethodno pojašnjeno, u jednom svom dijelu tužbeni zahtjev je smanjen, s tim da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelja tuženica (presumirano) nije protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuću procesnu odluku (iz t. I. izreke rješenja).

48. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva, sadržanog u podnesku tužitelja od 20. siječnja 2025. godine.

49. Kroz izvođenje dokaza financijskim vještačenjem za potrebe konkretne parnice utvrđeno je da je tužitelji tuženici po osnovi valutne klauzule platio iznos koji je za 3.001,85 eura veći od onog iznosa koji joj je bio dužan platiti po početnom tečaju koji se primjenjivao na temelju konkretnog Ugovora o kreditu.

50. Kako je kroz smanjenje tužbenog zahtjeva iz podneska od 20. siječnja 2025. godine (s lista 425. do 431. sudskog spisa), po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj od tuženice zahtijevao isplatu iznosa od 3.001,85 eura, a kako je taj iznos odgovarajući onome koji je sud u ovom postupku utvrdio kroz izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, tako je o visini tužbenog zahtjeva u tom dijelu valjalo odlučiti kao u t. II. izreke presude.

51. Što se, pak, tiče naknade za korištenje kredita, bitno je navesti da njezina visina jasno i nedvosmisleno slijedi kako iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, tako i iz usmenog obrazlaganja vještaka Darka Hanika s ročišta za glavnu raspravu koje je održano 14. studenog 2024. godine (s lista 421./2. sudskog spisa).

52. Stoga je o visini tužbenog zahtjeva u dijelu u kojemu se on ticao naknade za korištenje kredita odlučeno kao u t. IV. izreke presude.

53. Na dosuđeni iznos naknade za korištenje kredita tužitelju su priznate i kamate (čl. 29. st. 1. i čl. 323. st. 1. ZOO-a).

54. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

55. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u kondemnatornim dijelovima izreke presude (t. II., t. IV. i t. V. izreke presude), za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

56. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

57. U sadržaj kondemnatornih dijelova izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2025. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

58. Unatoč tome što nije krucijalno, nije zgorega napisati da je nakon 01. siječnja 2024. godine prestala obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 21. veljače 2025. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Odlukom i Zakonom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

59. Usprkos tome što tuženica tužitelju nije osporavala status potrošača, potrebno je primijetiti da je teret dokaza o statusu potrošača na tužitelju u svakom pojedinačnom slučaju, ali da je tužitelj u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazao kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 24. prosinca 2007. godine, možebitno, sklopio u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi nepobitno dokazanim.

60. Odluka o troškovima postupka iz točke V. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

61. U odnosu na konačno postavljeni, smanjeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 20. siječnja 2025. godine tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

62. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje dva podneska, od 07. studenog 2024. godine i od 20. siječnja 2025. godine, koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

63. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na tri ročišta, od 24. svibnja 2024. godine, od 14. studenog 2024. godine i od 27. siječnja 2025. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

64. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 21. veljače 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

65. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 335,00 eura, kao i trošak pristupa vještaka ročištu za glavnu raspravu od 14. studenog 2024. godine, u (plaćenom) iznosu od 58,39 eura.

66. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen je u dijelu u kojemu se takav zahtjev odnosio na naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude (u zatraženom iznosu od 100,00 eura).

67. Takav trošak sud ne nalazi utemeljenim na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, dakle ne smatra ga potrebnim za vođenje parnice pa je zato taj dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u t. VI. dispozitiva presude.

68. Pri tome je sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt).

69. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

70. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

71. Budući da je u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 1.026,54 eura s kamatama, zbog čega je odlučeno kao u t. VII. izreke presude.

72. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 09. rujna 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

73. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 28. rujna 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 14. studenog 2024. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun 43/11/2024 od 14. studenog 2024. godine (s lista 424. sudskog spisa).

74. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

75. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 14. studenog 2024. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

76. U situaciji kada vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

77. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od onoga koji mu pripada, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 14. studenog 2024. godine dosuđen mu je iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 58,39 eura.

78. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. II. dispozitiva rješenja.

79. Međutim, tužitelj je 27. siječnja 2025. godine sudu dostavio dokaz o tome da je toga dana vještaku platio troškove pristupa ročištu za glavnu raspravu od 14. studenog 2024. godine (list 432. sudskog spisa) pa je zato, uz odluku iz t. II. izreke rješenja, sud donio i onu deklaratorne prirode iz t. III. dispozitiva rješenja, utvrđujući kroz takvu odluku da je tužitelj tijekom ovog spora već ispunio svoju obvezu isplate predujma za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu koje je održano 14. studenog 2024. godine. To, pak, implicira da za vještaka Darka Hanika nije predviđena ovlast provođenja ovrhe na temelju t. II. predmetnog rješenja jer bi to bilo protivno pravilu iz odredbe čl. 153. st. 4. ZPP-a.

80. Imenovani vještak je, naime, u cijelosti namiren za sve troškove koji su mu nastali kroz postupak vještačenja koje je provedeno tijekom konkretnog spora.

U Rijeci 21. veljače 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).