Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Vinkovci, Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-364/23-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz OD Mišević i Jarić u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 20.siječnja 2025. g. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom tužitelja PN, odvjetničkim vježbenikom u uredu Odvjetničkog društva Mišević i Jarić u Osijeku, te punomoćnika tuženika Davora Petrović, odvj. u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Pisarnica u Osijeku, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 21.veljače 2025. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 21.veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 198-50-4296074 sklopljenog 01. kolovoza 2007.g. između tužitelja MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditora sadržana u čl. 7. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu…“

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br.: 198-50-4296074 sklopljenog 01. kolovoza 2007.g. između tužitelja MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditora koja glasi: „ 3,30 % ( tri zarez trideset posto ) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu br.: 198-50- 4296074 sklopljenog 01. kolovoza 2007.g. između tužitelja MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditora u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“ te se utvrđuje da je od strane tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 dužna priznati.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno od 4.113,50 EUR (slovima: četiritisućestotrinaest eura i pedeset centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

• na iznos od 0,33 EUR od 30. studenog 2007.g.

• na iznos od 2,83 EUR od 31. siječnja 2008.g.

• na iznos od 4,75 EUR od 29. veljače 2008.g.

• na iznos od 8,05 EUR od 31. ožujka 2008.g.

• na iznos od 3,09 EUR od 30. travnja 2008.g.

• na iznos od 1,14 EUR od 31. svibnja 2008.g.

• na iznos od 3,58 EUR od 30. lipnja 2008.g.

• na iznos od 0,18 EUR od 31. kolovoza 2008.g.

• na iznos od 2,30 EUR od 30. rujna 2008.g.

• na iznos od 18,35 EUR od 31. listopada 2008.g.

• na iznos od 7,60 EUR od 30. studenog 2008.g.

• na iznos od 21,27 EUR od 31. prosinca 2008.g.

• na iznos od 23,37 EUR od 31. siječnja 2009.g.

• na iznos od 24,32 EUR od 28. veljače 2009.g.

• na iznos od 22,27 EUR od 31. ožujka 2009.g.

• na iznos od 22,79 EUR od 30. travnja 2009.g.

• na iznos od 18,68 EUR od 31. svibnja 2009.g.

• na iznos od 15,66 EUR od 30. lipnja 2009.g.

• na iznos od 16,46 EUR od 31. srpnja 2009.g.

• na iznos od 18,05 EUR od 31. kolovoza 2009.g.

• na iznos od 17,91 EUR od 30. rujna 2009.g.

• na iznos od 16,30 EUR od 31. listopada 2009.g.

• na iznos od 19,33 EUR od 30. studenog 2009.g.

• na iznos od 21,75 EUR od 31. prosinca 2009.g.

• na iznos od 25,20 EUR od 31. siječnja 2010.g.

• na iznos od 24,41 EUR od 28. veljače 2010.g.

• na iznos od 29,09 EUR od 31. ožujka 2010.g.

• na iznos od 28,20 EUR od 30. travnja 2010.g.

• na iznos od 29,93 EUR od 31. svibnja 2010.g.

• na iznos od 44,91 EUR od 30. lipnja 2010.g.

• na iznos od 41,83 EUR od 31. srpnja 2010.g.

• na iznos od 51,25 EUR od 31. kolovoza 2010.g.

• na iznos od 48,00 EUR od 30. rujna 2010.g.

• na iznos od 42,76 EUR od 31. listopada 2010.g.

• na iznos od 53,81 EUR od 30. studenog 2010.g.

• na iznos od 67,86 EUR od 31. prosinca 2010.g.

• na iznos od 57,91 EUR od 31. siječnja 2011.g.

• na iznos od 61,40 EUR od 28. veljače 2011.g.

• na iznos od 56,96 EUR od 31. ožujka 2011.g.

• na iznos od 57,76 EUR od 30. travnja 2011.g.

• na iznos od 76,59 EUR od 31. svibnja 2011.g.

• na iznos od 78,43 EUR od 30. lipnja 2011.g.

• na iznos od 93,80 EUR od 31. srpnja 2011.g.

• na iznos od 85,75 EUR od 31. kolovoza 2011.g. • na iznos od 76,93 EUR od 30. rujna 2011.g.

• na iznos od 75,17 EUR od 31. listopada 2011.g.

• na iznos od 74,50 EUR od 30. studenog 2011.g.

• na iznos od 78,66 EUR od 31. prosinca 2011.g.

• na iznos od 82,29 EUR od 31. siječnja 2012.g.

• na iznos od 82,77 EUR od 29. veljače 2012.g.

• na iznos od 80,26 EUR od 31. ožujka 2012.g.

• na iznos od 81,96 EUR od 30. travnja 2012.g.

• na iznos od 83,12 EUR od 31. svibnja 2012.g.

• na iznos od 81,17 EUR od 30. lipnja 2012.g.

• na iznos od 81,68 EUR od 31. srpnja 2012.g.

• na iznos od 1.868,78 EUR od 31. kolovoza 2012.g.

i to po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 430,32 EUR (slovima: četiristotrideset eura i tridesetdva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 06. kolovoza 2007.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužitelju MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 193,62 EUR (slovima: stodevedesettri eura i šezdesetdva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od 30. kolovoza 2012.g. do 31. srpnja 2015.g. teče po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj ČN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 636,50 eura.

VIII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 eura (slovima: tisućudevetstodvadesetitpet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.veljače 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 12. lipnja 2023 podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 01. kolovoza 2007.g. sklopio Ugovor o kreditu br.: 198-50-4296074 (nastavno: Ugovor) radi kupnje motornog vozila, a koji Ugovor je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Želimira Mirića iz [adresa] dana 03. kolovoza 2007.g. pod brojem: OU- 13305/2007., te je njime tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 22.188,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao kredit otplatili u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je bio uručen tužitelju po isplati kredita. Ugovorena visina anuiteta bila je 318,75 CHF. Tužitelj je kredit u cijelosti prijevremeno otplatio 30. kolovoza 2012.g. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed formuliran i standardiziran i sadrži odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak na način da je čl. 1. Ugovora utvrđeno da će tuženik isplatiti tužitelju iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 22.188,84 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 7. Ugovora je utvrđeno da se iznos kredita od 22.188,84 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, sve prema otplatnom planu koji je tužitelju bio uručen po isplati kredita. Ugovor o kreditu sadrži i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, čl. 3. Ugovora, 3,30 % od iznosa kredita, koja je jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

1.1. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom Ugovoru o kreditu je kao takva nepoštena i ništetna. Sporno je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od dana 14. lipnja 2018. posl. br. Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013, a kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31. prosinca 008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Za vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa došlo je do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK. Uslijed navedenog je došlo i do povećanja novčane obveze tužitelja u odnosu na početno ugovoreni anuitet, a što je posljedično, uzimajući u obzir činjenicu da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak utvrđena nepoštenom i ništetnom, dovelo i do nepripadnog stjecanja na strani tuženika, odnosno preplate u ovom ugovornom odnosu po navedenom osnovu. Ranije citirane presude Visokog Trgovačkog suda RH od dana 14. lipnja 2018. posl. br. Pž-6632/17 i Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. donesene su po kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv banaka i kao takve su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, pa stoga i u ovom konkretnom slučaju. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 ( dalje: ZZP/14 ) propisano je: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača… obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika„. Sukladno odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku svaka fizička osoba pa i tužitelj se može u posebnoj parnici pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. istog Zakona koji određuje pravo na podnošenje tužbe protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

1.3. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.

1.4. Predmetnim Ugovorom u čl. 3. pod naslovom NAKNADA je ugovoreno sljedeće: „ 3,30 % ( tri zarez trideset posto ) od iznosa kredita , jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,….“ Prilikom isplate kredita, točnije dana 06. kolovoza 2007.g. tuženik je tužitelju naplatio predmetnu naknadu u iznosu od 3.242,26 kn, kako je bilo Ugovorom utvrđeno. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 ) (dalje: ZOO- 2005). Odredbom čl. 1021. ZOO- 2005 je utvrđeno da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 3,30 % od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO- 2005. Kako se radilo o tipskom ( adhezijskom ) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj.

1.5. Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.6. Nadalje, tuženik je prilikom izvršenja ugovora nepropisno i nepošteno primijenio i odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita. Spornim Ugovorom bila je ugovorena i obveza na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita na način da je utvrđeno u čl. 9. st. 2.: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“ Nadalje, u čl. 9. st. 3. Ugovora utvrđeno je: „ Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se Opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“ Prema navedenoj odredbi tuženik je na ime prijevremene otplate kredita tužitelju dana 30. kolovoza 2012.g. naplatio iznos od 1.458,86 kn. Postupanje tuženika i naznačena ugovorna odredba kao takvi su protivni odredbi čl. 1024. ZOO- 2005, obzirom prema navedenoj odredbi tuženik ovu naknadu može naplatiti samo za slučaj nastanka štete uslijed prijevremene otplate kredita. Kako u ovom slučaju tuženik nije trpio nikakvu štetu, jer se prijevremena otplata ne može smatrati situacijom u kojoj je za tuženika nastala bilo kakva šteta, to je evidentno da je ugovaranje ovakve odredbe, kao i postupanje tuženika nepošteno, a time i ništetno. O predmetnoj odredbi Ugovora i ovlaštenju na ovakvo postupanje tuženika se, kako je već i ranije navedeno, prilikom sklapanja Ugovora uopće nije ni pregovaralo, jer se radilo o standardiziranom, tipskom, potrošačkom ugovoru na koji je tužitelj mogao samo pristati. Da je tome tako potvrđuje se već i iz same činjenice da odredba o prijevremenoj otplati uopće ne sadržava uvjete za prijevremenu otplatu, a kamoli da je njome ugovorena visina naknade za istu. U osporavanoj odredbi se samo paušalno navodi da je prijevremena otplata moguća samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik te, nadalje, u odredbi u nastavku, da se na sve što nije regulirano odredbama ovog ugovora se primjenjuju Opći akti tuženika. Kako se u ovom slučaju radi o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovora primjena drugog akta, konkretno, u ovom slučaju, Općeg akta tuženika, evidentno je da se ovdje radi o institutu Općih uvjeta ugovora, koji su uređeni u čl. 295. ZOO- 2005. Člankom 295. ZOO- 2005 propisuje se da su Opći uvjeti sastavljeni za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani , bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. S obzirom na navedeno, jasno je tada da se o odredbama Općih akata tuženika, koji reguliraju ovu materiju, (uvjete i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ), po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati. Kako je takva odredba i postupanje tuženika stvorila na strani tužitelja samo dodatne troškove te time i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve suprotno načelu dobre vjere, pozivom na odredbu čl. 81. st. 2. ZZP- 2003, evidentno je da je i ova odredba i postupanje tuženika, kao takvo, nepošteno i ništetno.

1.7. Nadalje ističe da je, evidentno da su uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena primjena valutna klauzulu u švicarskim francima, odnosno činjenice da je u međuvremenu od podizanja kredita došlo do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK, tužiteljevi mjesečni anuiteti su od početnog iznosa od su od početnog iznosa od 1.411,40 kn, odnosno 187,32 EUR porasli do iznosa preko 2.000,00 kn, odnosno 265,45 EUR, pa je time tuženik, a sve temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sve do dana konačne otplate kredita od tužitelja kroz povećanje anuiteta bez ikakve pravne osnove stekao iznos od najmanje 1.470,00 eura, ovo sve u odnosu na početni mjesečni iznos anuiteta, koji je određen prilikom sklapanja Ugovora. Osim navedenog, uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu br.: 198-50-4296074 od 01. kolovoza 2007.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita te kojom je ugovorena primjena Općih akata tuženika kod prijevremene otplate kredita, odnosno naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetnih naknada tužitelju dana 06. kolovoza 2007.g. naplatio iznos od 3.242,26 kn, a što je danas predstavlja iznos od 430,32 EUR, što predstavlja iznos od 3,30 % od iznosa kredita, kao i dana 30. kolovoza 2012.g. iznos od 1.458,86 kn, a što danas predstavlja iznos od 193,62 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno ukupno na ime naznačenih naknada iznos od 623,94 EUR, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao i navedeni iznos.

1.8. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 25. studenog 2024.g. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović od 19. rujna 2024., i dopune od 17. listopada 2024g., te svoje potraživanje specificira. Tuženik se na ročištu održanom kod ovog suda 03. prosinca 2024. g. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, pa je stoga sud odbio tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva, i odlučio kao u točki VII izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Čini nespornim navode tužbe da su tužitelj i tuženik dana 01.08.2007. g. zaključili ugovor o kreditu 198-50-4296074 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 22.188,84 CHF s redovnom kamatom od 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Nadalje, navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Tužitelj je između više ponuđenih valuta vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Osim naprijed navedenih prigovora, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove, jer tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Završno, ističe da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

2.1. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna tuženik ističe da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavlja odredba čl. 3. Ugovora i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, te da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare.

2.2. Na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda dana 04. rujna 2024 g., tuženik ističe da se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisnikom ugovora pristao na sve uvjete ugovora. Tuženik ujedno ističe prigovor zastare sukladno čl. 225. ZOO.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Potvrdu (list 9 spisa), otplatni plan (list 10-18 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 19-22 spisa), ugovor o kreditu (list 23-27 spisa), zahtjev za kredit (list 35 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 19.rujna 2024. (list 125-131 spisa), očitovanje vještaka od 17.listopada 2024. (list 140 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja (list 149-150 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 198-50-4296074 dana 01. kolovoza 2007. godine radi kupnje novog vozila OPEL, a koji Ugovor je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Želimira Mirića iz [adresa] dana 03. kolovoza 2007.g. pod brojem: OU- 13305/2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.188,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49% godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit je u cijelosti otplaćen.

4.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

4.3. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni ugovor sklopio 2007. godine. Kredit je bio za kupnju vozila, za osobne potrebe. Iz Auto kuće su ga uputili na Raiffeisen banku, koja je u to doba bila njegova banka. U banci je sklopio ugovor o kreditu, a isti je sklopio u valuti CHF, iz razloga što mu u drugoj valuti nije niti bio ponuđen. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, niti mu je itko pojašnjavao ovaj pojam. Raspitivao se o kreditu u valuti euro, no rečeno mu je da u to vrijeme samo nude kredit u CHF, u vrijeme sklapanja ugovora nije razumio termine valutna klauzula, ulazna i izlazna naknada. Nije tražio dodatna pojašnjenja vezano za nejasne odredbe ugovora. Nadalje navodi, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio u mirovini. Navodi, da nema obrt niti je član trg. društva. Ugovor o kreditu vjerojatno nije pročitao detaljno, napominje da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, koliko se može sjetiti, on je već iz Auto kuće u banku došao sa pripremljenim papirima, te se ne sjeća dali je pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. Prilikom sklapanja ugovora nitko u banci mu nije objašnjavao da će morati platiti tzv. ulaznu naknadu, niti se sjeća da mu je netko objašnjavao odredbe ugovora vezano za prijevremenu otplatu kredita, niti se sjeća da je išta o ovim naknadama pročitao u ugovoru o kreditu. Ne sjeća se iznosa koji je platio na ime ovih naknada. Nadalje navodi da se sjeća početne rate kredita, koja je bila oko 1.400 kuna, a kasnije je rata narasla na 2.100,00 kuna, anuitete je plaćao redovno, osobno, a kredit je otplaćen prijevremeno. Nitko mu nikad nije predočio simulaciju otplate kredita, vidio je samo otplatni plan. Ne sjeća se dali ga je itko u Auto kući ili banci uopće upozorio da postoji tzv. ulazna ili izlazna naknada. Sjeća se da je ugovor na potpis dobio u banci neposredno prije Javnog bilježnika, s tim da zbog proteka vremena nije sto posto siguran. Ne sjeća se dali ga je Javni bilježnik upozoravao o rizicima vezano za sam ugovor.

6.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju novih vozila Opel.

6.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

7. Prema odredbi č l. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi čl. 3., 7. i 9. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kao i kojom je ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, i u dijelu gdje je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.188,84 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe čl. 7. Ugovora nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Slijedom toga, navedene odredbe o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 7. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je odredba članka 7. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

11.1. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 3. i 9. Ugovora o kreditu, budući da su ta odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Člankom 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-nastavno ZOO) propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan unaprijed o tome obavijestiti banku, a stavkom 3. istog članka propisano je da je u navedenom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako je davatelj kredita pretrpio, pa je stoga sud odlučio kao pod II., III , V I VI izreke presude.

12. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da je tuženik kredit odobrio u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 22.188,84 CHF i rok otplate 84 mjeseca sa kamatnom stopom 5,49 %, a početni iznos anuiteta 318,75 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 06.08.2007. godine u visini 4,427923 kuna za 1 CHF iznosi 1.411,40 kuna

13. Vještak nadalje navodi da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 4.113,50 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -4,34 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF- a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 4.109,16 EUR.

13.1. Prilikom isplate, odnosno korištenja kredita dana 6. kolovoza 2007. godine tuženik je naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 732,23 CHF ili 3.242,26 kuna, odnosno 430,32 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Prilikom prijevremene otplate kredita dana 30. kolovoza 2012. godine tuženik je naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.458,86 kuna, odnosno 193,62 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

13.2. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 25. studenog 2024.g. uskladio sa nalazom vještaka.

13.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 4.113,50 eura, te kako je uvidom u potvrdu tuženika sa lista 131 spisa, a na temelju ništetne odredbe o ulaznoj naknadi naplatio tužitelju iznos od 3.242,26 kuna koji odgovara iznosu od 430,32 eura, a na temelju ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik je naplatio tužitelju iznos od 1.458,86 kuna, odnosno 193,62 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

15.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 12. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

15.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, u odnosu na naknade, treba navesti kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je s obzirom na navedeno očito kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

15.3. Kako je ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu radi obrade kredita utvrđena ovom presudom, to proizlazi da nije protekao zastarni rok u kojem je tužitelj mogao zahtijevati vraćanje iznosa koji je plaćen temeljem ništetne odredbe ugovora, zbog čega je isti prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.925,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda (04.09.2024., 03.12.2024. i 20.01.2025.) svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 2 obrazložena podneska (od 22.11.2023., i 25.11.2024.) svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 650 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 1.300,00 eura što uz PDV u iznosu od 325,00 eura daje iznos od 1.625,00 eura, te uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.925,00 eura.

17.1. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.

17.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 21.veljače 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku OD Mišević i Jarić, Osijek

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui Zagreb