REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-2121/2020-9

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Katarine Ronyi, u upravnom sporu tužitelja TP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Jadranka Sloković, odvjetnica u Zagrebu, Opatička 4, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi poreznog nadzora, 21. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/17-01/126, URBROJ: 513-04-20-2 od 18. ožujka 2020. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Sjeverna Hrvatska, Ispostave Đurđevac KLASA: UP/I-410-23/2017- 005/15, URBROJ: 513-07-26-05/17-1 od 2. veljače 2017.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/17-01/126, URBROJ: 513- 04-20-2 od 18. ožujka 2020. žalba tužitelja je djelomično uvažena, poništene su točka I. pod. 2.1. kojom se utvrđuje porez na dohodak za 2009. i točka II. u dijelu u kojem se odnosi na gore navedeu točku izreke poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Sjeverna Hrvatska, Ispostave Đurđevac KLASA: UP/I-410-23/2017-005/15, URBROJ: 513-07-26-05/17-1 od 2. veljače 2017., dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da podnosi tužbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnih propisa te bitne povrede odredaba upravnog postupka. Dodaje da je u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja osporio utvrđenja iz navedenog poreznog rješenja iz razloga navedenih u žalbi, jer smatra da su razlozi prvostupanjskog rješenja pogrešni, a smatra da drugostupanjsko tijelo u svom rješenju nije dalo valjane i argumentirane razloge zbog kojih odbija njegovu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja već da se u suštini samo pozvalo na razloge prvostupanjskog rješenja. Opisuje da je predmet ovog upravnog spora utvrđivanje dohotka za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2015. od strane poreznog tijela na temelju članka 63. stavaka 1. – 4. Zakona o porezu na dohodak. Iznosi da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja slijedi da je porezno tijelo osnovom evidencija iz Informacijskog sustava porezne uprave i evidencije podataka bitnih za oporezivanje te dokumentacije prikupljene u tijeku postupka i dokumentacije dostavljene od poreznog obveznika utvrdilo kako je on u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2005. ostvario ukupne primitke u iznosu od 255.501,85 kn. Nastavlja da je na poziv prvostupanjskog tijela da dostavi podatke o imovini i izvorima za stjecanje imovine poreznom tijelu dostavio podatke o svojoj imovini, tako što je dostavio izjavu o izvorima stjecanja imovine. Opisuje da je navedenom izjavom naveo u podacima o ostaloj imovini kojom raspolaže: 30.000 eura – darovanje od oca, 14.000 eura i 150.000,00 kn – novac ušteđen s osnove primljenih poklona pri rođenju, proslavi rođendana, prvoj pričesti svojih kćeri, te pokloni sa svadbe od uže obitelji, 5.000,00 eura pozajmica od ŽP i 185.000,00 kn – kredit PBZ-a. Ističe da u konkretnoj upravnoj stvari porezno tijelo nije priznalo primitke po osnovi darovanja od uže obitelji pri rođenju, proslavi rođendana, prvoj pričesti svojih kćeri, te svadbi, niti je priznalo pozajmice od imenovanih osoba iako je isto uobičajeno i životno uvjerljivo. Navodi da je člankom 70. Zakona o općem upravnom postupku propisano da se ako za utvrđivanje određenih činjenica ne postoje drugi dokazi za utvrđivanje takvih činjenica može kao dokazno sredstvo uzeti i izjava stranke. Dodaje da iz navedene odredbe proizlazi da sama izjava stranke može biti dokazno sredstvo. Iznosi da porezno tijelo u obrazloženju osporenog rješenja ukazuje na odredbu članka 78. Općeg poreznog zakona prema kojoj teret dokaza snosi on za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. Smatra da je u opisanoj situaciji porezno tijelo trebalo cijeniti njegovu izjavu o izvorima novčanih sredstava te da je iste izjave moglo provjeravati na način da je po potrebi moglo proširiti prikupljanje podataka, te tražiti očitovanje njegovih srodnika vezano uz njegovu izjavu, odnosno iste pozvati da neposredno kod poreznog tijela daju izjavu. Iznosi da je člankom 6. Općeg poreznog zakona propisano da je porezno tijelo dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno pravnog odnosa. Nastavlja da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrđivati i one činjenice koje mu idu u prilog. Smatra da je bez provođenja navedenih provjera i potpunog utvrđivanja činjenica ocjena prvostupanjskog tijela kao i tuženika o nevjerodostojnosti njegove izjave o imovini i porijeklu – izvorima novčanih sredstava preuranjena. Ukazuje na sudsku praksu u više odluka upravnih sudova u sličnim činjeničnim stvarima te ističe da je Upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: Us-5272/2004 od 20. veljače 2008. zauzeo stav da porezno tijelo mora navesti razloge temeljem kojih zaključuje da porezni obveznik nije svojom izjavom nedvojbeno dokazao izvor sredstava za nabavu imovine. Mišljenja je da nije dovoljno da porezno tijelo navede da je njegova izjava nevjerodostojna, već da je takvu ocjenu porezno tijelo moglo dati tek nakon što je izvršilo sve provjere njegove izjave te svoja utvrđenja do kojih je došlo u postupku provjere obrazložilo. Smatra da, kako se u provedenom postupku nije postupalo na navedeni način, nisu utvrđene sve činjenice bitne za donošenje zakonitog rješenja, pa se osporeno rješenje ne može ocijeniti zakonitim. Mišljenja je da je porezno tijelo trebalo iznos kredita od 185.000,00 kn uzeti u početno stanje te umanjivati izdacima s osnove uplaćenih anuiteta po godinama, budući da je kredit otplaćen tek u 2008. Iznosi da se navod poreznog tijela da je kredit utrošen za nabavu vozila u 2003. ne poklapa s utvrđenjima prvostupanjskog poreznog tijela koje je na str. 17 zapisnika navelo "da za navedeni iznos nije dostavio vjerodostojan dokaz o izvoru stjecanja te se ne priznaje kao početno stanje" nejasan. Nastavlja da u pobijanim rješenjima nisu uvažene ili uopće nisu razmatrane kao dokaz pozajmice izrijekom navedenih građana kao njegovi primici, jer po stavu poreznog tijela "nisu dostavljeni vjerodostojni dokazi o istima niti je dokazao da nisu utrošeni u nepoznate svrhe". Ističe da, kako se negativne činjenice po svojoj prirodi ne mogu dokazivati, ostaje nejasno kako je trebao dokazati da primici čije postojanje porezno tijelo ne priznaje nisu utrošeni u nepoznate svrhe. Navodi da porezno tijelo u svom nalazu nije uopće uzelo u obzir primitke koje je ostvarila njegova supruga ZP, iako je ona dala izjavu pod kaznenom i materijalnom odgovornošću da je u promatranom razdoblju ostvarivala primitke, sudjelovala u kupnji nekretnina i podmirivanju zajedničkih izdataka. Opisuje da je nadzorom utvrđeno da je on vozila koja su bila registrirana na njega prodao za nepoznati iznos koji porezno tijelo nije moglo utvrditi (kada je i za koji iznos prodano i naplaćeno) slijedom čega mu porezno tijelo neopravdano nije priznalo prihod od prodaje vozila. Smatra da u konkretnom slučaju porezno tijelo nije poduzelo sve radnje radi dokazivanja činjenica bitnih za oporezivanje čime je povrijeđeno načelo materijalne istine propisano odredbama članka 6. Općeg poreznog zakona kojim je određeno da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenica koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje mu idu u prilog. Mišljenja je da je porezno tijelo tržišnu cijenu moglo utvrditi usporedbom ili procjenom na temelju raspoloživih podataka o cijenama rabljenih motornih vozila na hrvatskom tržištu (katalozi, cjenici trgovaca i sl.), odnosno primjenom aplikacije Euro TAX. Navodi da on ne vidi razloga, s obzirom da aplikaciju Euro TAX primjenjuju i druge javne institucije, a da istu primjenjuje i porezna uprava u svrhu ujednačenog postupanja, zašto u konkretnom slučaju ista nije primijenjena kako bi se utvrdila vrijednost prodanih vozila te utvrdio njegov primitak po istom. Dodaje da porezno tijelo nije priznalo niti pozajmicu od ŽP u iznosu od 5.000,00 eura s obrazloženjem da on nije dokazao da raspolaže sa navedenim iznosima odnosno nije dokazao da ih nije utrošio u nepoznate svrhe prije nadziranog razdoblja. Smatra da je takav stav poreznog tijela u potpunosti neutemeljen s obzirom da je upravo porezno tijelo utvrdilo izdatke njegove izdatke u promatranom razdoblju te je kontradiktoran s ostalim provedenim odnosno prikupljenim dokazima i stanju spisa. Nastavlja da se upravo u postupku poreznog nadzora utvrđuju njegovi izdaci i druge obveze temeljeno na podacima o nabavljenoj pokretnoj imovini, nepokretnoj i drugoj imovini te prosječnoj potrošnji po članovima kućanstva te je nejasno koje je dodatne izdatke trebao dokazati (odnosno dokazati da ih nije bilo), te kako je trebao dokazati da primici čije postojanje porezno tijelo ne priznaje nisu utrošeni u nepoznate svrhe. Ističe slijedom navedenog, kako se negativne činjenice po svojoj prirodi ne mogu dokazivati, a da prvostupanjsko tijelo u poreznom nadzoru nije prihvatilo kao dokaze bilo isprave bilo izjave određenih osoba koje predstavljaju dokaze u postupku sukladno pozitivnim propisima i sudskoj praksi, on ukazuje da ovaj porezni nadzor nije proveden u dobroj vjeri, a niti pošteno. Smatra da teret dokaza ne bi smio biti samo na njemu, nego bi se porezno tijelo u situaciji kada je naznačio porijeklo sredstava trebalo samo angažirati i provjeriti njegove navode. Mišljenja je da bi se načelo tereta dokaza trebalo odnositi samo na one činjenice koje porezno tijelo ne može samo pribaviti i za koje se isprave ne zna, već imaju karakter privatnih isprava. Primjećuje da je prvostupanjsko tijelo u cijelom postupku, koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, postupalo na način da selektivno i arbitrarno utvrđuje činjenice i to na način da se koncentriralo samo na činjenice koje ne idu njemu u prilog, a iz čega se može zaključiti da je prvostupanjsko tijelo postupalo isključivo na način da je selektivno biralo dokaze i utvrđivalo samo one činjenice na njegovu štetu. Mišljenja je da uzimajući u obzir sve gore istaknuto, proizlazi da prvostupanjsko tijelo nije poduzelo sve radnje radi dokazivanja činjenica bitnih za oporezivanje čime je povrijeđeno načelo materijalne istine propisano odredbama članka 6. Općeg poreznog zakona kojim je određeno da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenica koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu njemu u prilog. Navodi da je ovakvim postupanjem prvostupanjsko tijelo u predmetnom postupku poreznog nadzora propustilo postupati u skladu s člankom 8. Zakona o općem upravnom postupku kojim je propisano načelo utvrđivanja materijalne istine i u skladu s kojim je prvostupanjsko tijelo bilo obvezno utvrditi pravo stanje stvari te u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Ukazuje na postupak tuženog tijela koje se u obrazloženju i ocjeni žalbe u potpunosti propušta izjasniti o vrlo važnom navodu da ga se tereti da sam dokazuje nepostojanje porezne obveze. Iznosi da članak 170. stavak 1. Općeg poreznog zakona propisuje da nadležno drugostupanjsko porezno tijelo ima obvezu ispitati zakonitost pobijanog poreznog akta u cijelosti, a osobito u dijelovima na koje se odnosi žalba. Ističe da u pogledu njegovih navedenih žalbenih navoda, obrazloženje drugostupanjskog rješenja ne sadrži razloge zbog kojih je odlučeno kao u izreci, te nije odgovoreno na okolnosti i činjenice koje je on kao stranka iznosio koristeći se propisanim pravnim sredstvima o čijem se sadržaju porezno tijelo trebalo jasno i razložno očitovati. Opisuje da se zakonitost izreke ne da ispitati jer njemu nisu jasni razlozi zbog kojih nije udovoljeno njegovim navodima, odnosno nisu navedeni razlozi zbog kojih su oni bez utjecaja na utvrđenja poreznog tijela koja su uvjetovala njegovo dodatno oporezivanje u smislu utvrđenja iz izreke ovdje pobijanog poreznog rješenja, a budući da se o istom porezno tijelo nije očitovalo na žalbene navode. Obrazlaže da sukladno navedenom, obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži obvezni sadržaj propisan odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku. Dodaje da slično propisuje i odredba članka 98. stavka 5. Općeg poreznog zakona. Mišljenja je da je iz navedenih odredbi razvidno da bez valjanog obrazloženja nije moguće ocijeniti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti zakonitost osporenog poreznog rješenja. Iznosi da je porezno tijelo pogrešno primijenilo materijalno pravo zato što je nastupila zastara prava na utvrđivanje u odnosu na razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2009. Nastavlja da iako je porezno tijelo u zastarnom roku (2013.) pokrenulo porezni nadzor isti je trebalo završiti do nastupa apsolutne zastare prava na utvrđivanje porezne obveze za predmetno razdoblje. Opisuje da je odredbom članka 104. stavka 2. Općeg poreznog zakona propisano da se porezni nadzor može obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze. Navodi da je odredbama članaka 94. do 96. Općeg poreznog zakona propisana porezna zastara. Dodaje da je odredbom članka 5. Općeg poreznog zakona propisano da se u postupku oporezivanja primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje. Opisuje da je u provedenom poreznom postupku primijenjena odredba članka 94. stavak 4. Općeg poreznog zakona kojom je propisano da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupku ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje. Smatra da je prvostupanjsko tijelo ovdje zanemarilo da je predmetna odredba Općeg poreznog zakona stupila na snagu 1. siječnja 2013. te da se ne može primijeniti na porezne obveze za 2008. i 2009. jer bi to značilo da se ona primjenjuju retroaktivno, a što nije u skladu s člankom 90. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske u skladu s kojim zakoni i drugi propisi ne mogu imati povratno djelovanje. Opisuje da je stavkom 5. ovog članka Ustava Republike Hrvatske propisano da iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje, no da tada to tim zakonima izričito treba biti i propisano. Mišljenja je kako Zakonom o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona iz 2012. nije propisano da članak 5. tog Zakona kojim je članak 94. Općeg poreznog zakona dopunjen novim stavkom 4. ima povratno djelovanje, jasno da se ova odredba odnosi samo na razdoblje nakon 1. siječnja 2013. Smatra da je 1. siječnja 2016. nastupila apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak za 2008. i 2009. Obrazlaže da je zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak za 2008. i 2009. počela teći 1. siječnja 2009. odnosno 1. siječnja 2010. slijedom čega je 1. siječnja 2015. odnosno 1. siječnja 2016. nastupila apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanju obveze poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak za 2008. i 2009. Mišljenja je da se tuženik pogrešno poziva da zastara prava na utvrđivanje za porezne obveze i kamate iz 2008. nije počela prvi put teći 1. siječnja 2009., već 1. siječnja 2017., istekom godine u kojoj je donesen Zapisnik koji predstavlja prvi akt u poreznom postupku kojim je utvrđeno da ima osnove za oporezivanje. Iznosi da je sukladno odredbi članka 49. stavka 3. jedini akt kojim se u poreznom postupku utvrđuju pojedinačna prava i obveze isključivo porezno rješenje. Nastavlja da iz odredbe da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupku ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje, proizlazi da zastara prava na utvrđivanje počinje teći kad je obveza već utvrđena. Smatra da sukladno navedenom porezna obveza nije utvrđena u zastarnom roku. Mišljenja je da je tuženik povrijedio pravila postupka time što nije obrazložio većinu žalbenih navoda te što nije pravilno utvrdio da prvostupanjsko tijelo u provedenom postupku nije poštovalo pravila postupka, što nije pravilno ni potpuno utvrdio činjenično stanje. Smatra da je zbog svega naprijed navedenog drugostupanjsko tijelo prilikom odlučivanja o žalbi potpuno pogrešno prihvatilo sve neutemeljene zaključke iznesene u prvostupanjskom rješenju, ne dajući pri tome nikakve valjane argumente za odbijanje njegove žalbe. Navodi da mu je zbog svih navedenih nepravilnosti i nezakonitosti u donošenju pobijanih rješenja, osporenim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske kojim se svakome jamči pravo na "pravično suđenje". Dodaje da iz svega navedenog proizlazi da su pobijana rješenja u potpunosti nezakonita. Predlaže poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nesporno je da je kod tužitelja obavljen porezni postupak utvrđivanja činjenica bitnih za oporezivanje sukladno članku 63. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14.) te da mu je u tom postupku utvrđen, među ostalim, porez na dohodak za 2008. u iznosu od 31.588,74 kn, obračunati porez i prirez u iznosu od 192,00 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 31.396,74 kn.

7. Sporno je, je li pravilno tužitelju utvrđena ta obveza.

8. Prvotno treba navesti da je, vezano uz prigovor zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, člankom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 136/12.) propisano da se u članku 94. iza stavka 3. dodaje novi stavak 4., a kojim je propisano da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje. Kako je danom sastavljanja zapisnika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Sjeverna Hrvatska, Službe za nadzor KLASA: 410-01/13-01/177, URBROJ: 513-07-26-01/16-67 od 8. studenog 2016. utvrđeno da ima osnova za oporezivanje tužitelja zastara je počela teći nakon isteka 2016. odnosno 1. siječnja 2017. Kako je prvostupanjsko rješenje doneseno 2. veljače 2017., a drugostupanjsko rješenje 18. ožujka 2020. nije nastupila zastara utvrđivanja predmetne porezne obveze pri čemu je sud imao u vidu da je iz sadržaja prijelaznih i završnih odredbi Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16. – dalje: OPZ/16), članak 197. istog zakona, razvidno da je OPZ/16 ukinuo razlikovanje relativne i apsolutne zastare koje je predviđao Opći porezni zakon ("Narodne novine" broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16. – dalje: OPZ/08) te da je propisan jedinstveni šestogodišnji zastarni rok. U skladu s tim prijelazni režim za pitanje zastare uređen je kao iznimka odredbom članka 197. stavka 2. OPZ/16 te je tom odredbom iz područja primjene općeg prijelaznog režima isključeno upravo pitanje u vezi nastupa zastare prema odredbi članka 197. stavka 1. OPZ/16, jer pravilno tumačenje sadržaja navedene odredbe dovodi do zaključka da u postupcima utvrđivanja nastupanja zastare porezne obveze kao i u postupcima utvrđivanja i naplate porezne obveze, pokrenutim prema OPZ/08 relativna zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017. Nakon toga relativna zastara ne teče, pa nije moguće niti utvrditi njeno nastupanje. Stoga se u konkretnom slučaju prema odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16 na ovaj slučaj, vezano za pitanje zastare na utvrđivanje porezne obveze, trebaju primijeniti odredbe OPZ/16. Kako ni do donošenja drugostupanjskog rješenja tuženika (18. ožujka 2020.), a niti do njegove dostave tužitelju (9. srpnja 2020.), nije protekao zastarni rok od šest godina iz članka 108. stavka 1. OPZ/16, zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata nije nastupila.

9. Nadalje, ističe se da je tuženik u osporavanom rješenju u bitnome obrazložio da navode tužitelja kojim se prigovara nadzorom utvrđenom početnom stanju na dan 1. siječnja 2005. nalazi neosnovanim. Dodao je da to stoga što je, kao što je to detaljno analizirano, izneseno i opisano u zapisniku i obrazloženju pobijanog rješenja, a s čim je suglasno i to tijelo, provedenim nadzorom i prikupljanjem činjenica bitnim za oporezivanje, porezno tijelo na temelju dostupnih podataka, pravilno i potpuno utvrdilo da je za razdoblje 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2005. tužitelj ostvario ukupne primitke u iznosu od 255.501,85 kn (početno stanje na dan 1. siječnja 2005. i to darovanje od oca u iznosu od 229.200,00 kn + početno stanje Erste&Steiermarkische bank u iznosu od 117.31 kn + prihodi od prodaje sekundarnih sirovina prema izjavi TP u iznosu od 19.000,00 kn + HZMO - dječji doplatak u iznosu od 7.184,64 kn) te izdatke u iznosu od 93.283,76 kn (prosječna godišnja potrošnja kućanstva prema izjavi poreznog obveznika u iznosu od 50.000,00 kn + kupnja kuće i dvorišta, kčbr. [katastarska čestica]. svibnja u Kloštru Podravskom i to plaćena jamčevina 27. listopada 2005. u iznosu od 6.000,00 kn + otplata kredita PBZ iz 2003. u iznosu od 37.283,76 kn), i da razlika između primitaka i izdataka iznosi 162.218,19 kn, odnosno da su za taj iznos primici veći od izdataka. Iznio je da je porezno tijelo pravilno postupilo kada je kod utvrđivanja početnog stanja prihvatilo izjavu oca tužitelja da mu je darovao (on i supruga) iznos od 32.000,00 eura jer je navedeno dokazao prilaganjem ugovora o kupoprodaji nekretnine u Umagu, a koji je ugovor prijavljen Poreznoj upravi, dok mu ostale primitke s osnove poklona (od uže obitelji pri rođenju, proslava rođendana, prve pričesti svojih kćeri i svadbi), ugovora o pozajmica koje je sklopio s raznim građanima, kredita PBZ-a od 185.000,00 kn, prodaje vozila i pozajmice ŽP u iznosu od 5.000,00 eura, porezno tijelo nije moglo prihvatiti jer za navedenu imovinu tužitelj nije dostavio dokaze. Nastavio je da je, kao što to i proizlazi iz obrazloženja pobijanog rješenja, nesporno da npr. tužitelj nije dostavio dokaze za primitke u iznosu od 185.000,00 kn - kredit PBZ jer je kredit utrošen za nabavu vozila u 2003. pa mu se isti iznos nije mogao priznati kao početno stanje na dan 1. siječnja 2005., da nije podnio nikakav dokaz da na dan 1. siječnja 2005. ima gotovine u iznosu od 5.000 eura (pozajmica od ŽP) odnosno da ju nije potrošio u nepoznate svrhe tijekom 2004., pa da mu se isti iznos nije mogao priznati u početno stanje na dan 1. siječnja 2005., da u 2011. i 2012. nije mogao raspolagati sredstvima temeljem sklopljenih Ugovora o pozajmicama jer je nadzorom utvrđeno da su svi davaoci pozajmica sa tužiteljem u rodbinskoj vezi (punica, suprug od sestre, daljnji srodnik, nećak, majka, supruga od nećaka, sestrična od supruge, bratić, kuma) te da su svi nezaposleni, nemaju stalne izvore prihoda, novac su predali TP na ruke i on im ga nije vratio. Opisao je da je provedenim nadzorom i prikupljanjem činjenica bitnim za oporezivanje, temeljem dostupnih podataka, utvrđeno da je za razdoblje 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. tužitelj ostvario ukupne primitke u iznosu od 42.248,55 kn (početno stanje se odnosi na raspoloživa novčana sredstva na tekućem računu i iznosi 3.416,39 kn + dohodak od nesamostalnog rada Euro metali d.o.o. u iznosu od 31.648,00 kn + uplata dječjeg doplatka u iznosu od 7.184,16 kn) te izdatke u iznosu od 196.782,08 kn (prosječna godišnja potrošnja kućanstva izjava obveznika u iznosu od 64.000,00 kn + otplata kredita Slatinska banka u iznosu od 10.500,00 kn + kupnja oranice kčbr. [katastarska čestica] u Ferenginombregu sa 638 čhv u iznosu od 7.000,00 kn + otplata kredita PBZ u iznosu od 37.283,76 kn + porez na dodanu vrijednost u iznosu od 32.000,00 kn + porez na promet nekretnina u iznosu od 2.034,00 kn + novčane kazne 1.100,00 kn + HOK u iznosu od 403,85 kn + nabava Motocikla Gilera Nexus 250 u iznosu od 35.109,00 kn + nabava teretnog vozila Mercedes 1622 u iznosu od 7.000,00 kn + posebni porez u iznosu od 351,47 kn), a razlika između primitaka i izdataka iznosi - 154.533,53 kn, odnosno za taj iznos su izdaci veći od primitaka. Zaključio je da je, temeljem navedenog, za razdoblje 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. nadzorom utvrđen nesrazmjer između ukupnih primitaka i izdataka kod poreznog obveznika TP u iznosu od 154.533,53 kuna. Naveo je da je, slijedom navedenog prvostupanjskog utvrđenja, to tijelo stajališta da je porezno tijelo temeljem zakonito izvedenih i ocijenjenih dokaznih sredstava, pravilno ocijenilo da tužiteljevi izvori za imovinu stečenu u 2008. nisu dokazani, zbog čega je po toj osnovi pravilno i zakonito utvrđen dohodak kao razlika između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje, odnosno neprijavljeni drugi dohodak za navedeno porezno razdoblje, u ukupnom iznosu od 154.533,53 kn. Napomenuo je da navod tužitelja da je porezno tijelo trebalo kao dokazno sredstvo kod utvrđivanja činjenica bitnih za oporezivanje koristiti izjavu stranke kao i drugih osoba, to tijelo ne može naći osnovanim, stoga što sama izjava stranke može, ali ne mora, biti dokaz, a osobito ne mora biti jedini i odlučujući dokaz u upravnom postupku. Dodao je da se navedeno temelji na odredbi članka 70. Zakona o općem upravnom postupku, koja propisuje da ako za utvrđivanje određenih činjenica ne postoje drugi dokazi, za utvrđivanje takvih činjenica može se kao dokazno sredstvo uzeti i izjava stranke.

10. Nije sporno da prema članku 6. stavcima 1. i 2. OPZ/08 porezno tijelo u poreznom postupku treba, sukladno načelu materijalne istine, utvrditi pravo stanje stvari te da se moraju utvrditi ukupne činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, dakle, i one u prilog poreznog obveznika, ali to ne isključuje primjenu pravila o teretu dokazivanja ustanovljene u članku 78. OPZ/08. Stoga je na tužitelju bio teret dokaza, odnosno obveza da dostavi svu relevantnu dokumentaciju koja utječe na visinu poreza na dohodak za 2008., dakle, porezni obveznik odnosno druge osobe moraju ih dokazati vjerodostojnim ispravama. Naime, u primjeni je načelo dokumentarnosti u poreznom postupku u smislu članaka 59., 69. i 109. OPZ/08, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom odnosno vjerodostojnim ispravama, pa je pravilno porezno tijelo donijelo odluku na temelju dostupne dokumentacije te utvrdilo da tužitelj nije dostavio vjerodostojne dokaze za svoje tvrdnje o izvorima sredstava. Dakle, s obzirom da se podatke o primitcima i izdatcima (novčanim priljevima i odljevima) može i mora dokazivati drugim ispravama izjave osoba bliskih tužitelju ne mogu biti jedini odlučujući dokaz u poreznom postupku nego tek jedan od mogućih dokaza pri utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ne mogu se uvažiti dok ih se ne učini vjerojatnim, a tužitelj nije dostavio nikakav vjerodostojan dokaz kojih bi potkrijepio svoje tvrdnje o izvorima sredstava, jer se osim izjave predmetni novac ne pojavljuje nigdje u nikavim drugim materijalnim dokazima (dokumentima) da bi se eventualno dokazalo njegovo postojanje.

11. Vezano uz prigovor tužitelja da je porezno tijelo tržišnu cijenu moglo utvrditi primjenom aplikacije Euro TAX ističi se da isto ne bi bilo podobno budući da iz spisa proizlazi da se tužitelj bavio prodajom sekundarnih sirovina.

12. Konačno vezano uz prigovor tužitelja da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži obvezni sadržaj jer se porezno tijelo nije očitovalo na žalbene navode valja navesti da je tuženik kao nadležno drugostupanjsko porezno tijelo ispitalo zakonitost pobijanog poreznog akta u cijelosti u skladu s člankom 189. stavkom 1. OPZ/16, s time da tuženik nije bio dužan detaljno odgovoriti na svaki argument koji je tužitelj iznio u žalbi, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog slučaja imajući u vidu i obrazloženje koje je tužitelj dobio u prvostupanjskom postupku koji je prethodio.

13. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odbiti tužbeni zahtjev.

U Zagrebu 21. veljače 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnica Jadranka Sloković – e. komunikacijom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom

3. u spis