Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: Pr-15/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Vlaška 50 A/4, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Stjepana pl. Horvata 36, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 21. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenika punom. tužitelja NE, odvjetničke vježbenice u OD Rožman & Oredić iz Karlovca, te zz. tuženika ŠEH, zamjenice Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu, po objavi 21. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, isplatiti tužitelju ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor za razdoblje od kolovoza 2014. do kolovoza 2017. iznos od 836,38 EUR bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

-za kolovoz 2014. na iznos od 144,13 EUR počev od 16.09.2014. do isplate,

-za prosinac 2014. na iznos od 23,22 EUR počev od 16.01.2015. do isplate,

-za siječanj 2015. na iznos od 25,03 EUR počev od 16.02.2015. do isplate,

-za veljaču 2015. na iznos 27,53 EUR počev od 16.03.2015. do isplate,

-za ožujak 2015. na iznos od 16,69 EUR počev od 16.04.2015. do isplate,

-za kolovoz 2015. na iznos od 131,11 EUR počev od 16.09.2015. do isplate,

-za prosinac 2015. na iznos od 39,90 EUR počev od 16.01.2016. do isplate,

-za veljače 2016. na iznos od 45,03 EUR počev od 16.03.2016. do isplate,

-za srpanj 2016. na iznos od 45,03 EUR počev od 16.08.2016. do isplate,

-za kolovoz 2016. na iznos od 82,22 EUR počev od 16.09.2016. do isplate,

-za prosinac 2016. na iznos od 25,79 EUR počev od 16.01.2017. do isplate,

-za siječanj 2017. na iznos od 17,89 EUR počev od 16.02.2017. do isplate,

-za veljaču 2017. na iznos od 78,72 EUR počev od 16.03.2017. do isplate,

-za srpanj 2017. na iznos od 56,23 EUR počev od 16.08.2017. do isplate,

-za kolovoz 2017. na iznos od 77,84 EUR počev od 16.09.2017. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714 naknaditi tužitelju ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.025,47 eura koliko isti budu iznosili sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima bruto plaće iz točke I. ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je bio zaposlen kod tuženika Ministarstva obrane, Zagreb, Trg kralja P. Krešimira IV br.1, kao pripadnik Hrvatske kopnene vojske (HKoV-a), Gardijska oklopno-mehanizirana brigada, na poslovima djelatne vojne osobe, na ustrojbenom mjestu poslužitelja sredstava veze, s ustrojbenim činom vojnika i mjestom službe u Osijeku. Nadalje je naveo da je u vremenskom razdoblju od 18.listopada 2011. do podnošenja tužbe 02.listopada 2017. kontinuirano obavljao službene poslove i zadaće prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i dr. neradnim danima, u smjenama, turnusima, rad na terenu (obavljanje počasnih straža na pogrebima i sav ostali rad na terenu). Pored toga da je obavljao stražarsku službu, dežurstvo i požarnu dužnost, te na takav način ostvarivao pravo na uvećani iznos plaće i dodatke na plaću, koji mu tuženik MORH međutim nije isplaćivao. Stoga smatra da je s osnove vojne službe u Oružanim snagama RH uskraćen u svojim materijalnim pravima za mjesečni iznos od 100,00 kn bruto, ili u navedenom razdoblju za ukupni iznos od 7.100,00 kn bruto. Također mu tuženik, kako je dalje naveo, nije isplatio naknadu plaće za godišnji odmor sukladno propisima u visini prosječne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, pa drži da je oštećen za 500,00 kn godišnje ili za ukupan bruto iznos u utuženom razdoblju od 3.000,00 kn. Uz to u tužbi navodi da mu tuženik nije isplatio jubilarnu nagradu u iznosu od 2.800,00 kn za 15 godina rada u kalendarskoj godini 2013. pa i nju potražuje u tužbi, ali u nastavku postupka nije ustrajao kod tog potraživanja. Tuženik je pri tom prethodno predlagao izdati rješenje kojim će se tuženiku naložiti da u spis dostavi dokumentaciju o radnoj angažiranosti kako, već navodi u prijedlogu rješenja iz tužbe, a sve kako bi mogao nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja precizirati tužbeni zahtjev. Slijedom toga u tužbenom zahtjevu u tužbi predlaže po provedenom postupku donijeti presudu kojom će se tuženiku naložiti da mu isplati neutvrđeni iznos razlike plaće za godišnji odmor i neisplaćenu plaću te dodatke na plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima, prekovremeni rad, rad na terenu (obavljanje počasnih straži na pogrebima i sav ostali rad na terenu), te za stražarsku službu, dežurstvo i požarnu dužnost, u utuženom razdoblju od 18.listopada 2011. do 02.listopada 2017., sve uz troškove postupka, kao i zakonsku zateznu kamatu na glavno potraživanje i troškove postupka.

1.1. Pri tom se napominje da je tužitelj najprije nakon izrade financijsko knjigovodstvenog nalaza potraživao isplatu neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u ukupnom iznosu od 1.024,45 kn, a na ime neisplaćene naknade plaće za godišnji odmor ukupni iznos od 8.678,74 kn, sve s p.p., prema prvoj varijanti izračuna iz Nalaza i mišljenja vještaka od 27.studenog 2020., a potom je u ponovljenom postupku precizirao tužbeni zahtjev potražujući samo predmetno potraživanje razlike naknade plaće za vrijeme korištenje godišnjeg odmora u razdoblju za koje je bio odbijen prvostupanjskom odlukom donesenom prije ukidne odluke. Naime, u podnesku od 03.siječnja 2025. tužitelj je potraživao isplatu preostalog iznosa razlike naknade plaće za godišnji odmor u razdoblju od kolovoza 2014.do kolovoza 2017., u visini od ukupno 836,38 eur sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće i uz to troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom na troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega isticao prigovor zastare za sva potraživanja prije 01.siječnja 2012., te se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Istakao je da je nadležna postrojba u cijelosti postupala sukladno Odluci o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12., te da su se na tužitelja kao djelatnu vojnu osobu primjenjivali posebni propisi, predviđeni Zakonom o službi u Oružanim snagama RH (NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09) te Zakonom o službi u Oružanim snagama RH (NN 73/13, 75/15). Citirani posebni propisi, koji se primjenjuju na djelatne vojne osobe kao posebnu kategoriju osoba, kako je dalje tvrdio, imaju prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu, odnosno kolektivne ugovore, što je u skladu sa sudskom praksom Vrhovnog suda RH., Naime, Vrhovni sud RH zauzeo je stajalište da nakon donošenja Odluke iz 2009. i Pravilnika iz 2009. djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak na plaću s osnove prekovremenog rada prema tim propisima, a ne na temelju kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s općim propisima o radu i propisima o državnim službenicima i namještenicima. Tuženik je još dodao da je od 01. listopada 2009. do 01. lipnja 2014. godine u primjeni bila Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, kao i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, koji su stupili na snagu 1. listopada 2009., te je Odlukom bio propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske kao i pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstvo i stražarsku službu. Pravilnikom je pak bilo regulirano pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu koje je tužitelj ostvario i koji su mu isplaćeni u tom razdoblju. Stoga je tužbeni zahtjev smatrao u cijelosti neosnovanim i do kraja ustrajao u takvom stavu predlažući isti odbiti uz naknadu prouzročenog parničnog postupka troška tuženiku.

3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u uvid u Odluku o rasporedu MORH-a, Oružane snage Republike Hrvatske, HKoV-a, Zapovjedništvo ZOD „FKF“ od 01.lipnja 2014., u zahtjev za mirno rješenje spora i odgovor Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu na id. zahtjev na listu 6-9 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu s dokumentacijom u privitku podnesak tužitelja od 8.3.2018. i 16.3.2018., te podnesak tuženika od 5.9.2018. i 8.2.2019. s dokumentacijom u privitku, podnesak tužitelja od 29.3.2019., podnesak tuženika od 16.7.2019. s dokumentacijom u privitku, podnesak tužitelja od 15.10.2020. i 27.10.2020., podnesak tuženika od 11.11.2020., nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka od 27.11.2020., te podnesak tužitelja od 1.6.2021. i 03.01.2025. kojim precizira tužbeni zahtjev s prilozima u privitku.

4. Tužitelj je dakle nakon što mu je s osnove razlike naknade plaće za godišnji odmor pravomoćno dosuđen iznos od 1.612,50 kn, potraživao u ponovljenom postupku preostali nedosuđeni iznos od 6.301,67 kn / 836,38 eur, te je uz tužbu pridonio Odluku o rasporedu izdanu od strane Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH-a), Oružane snage Republike Hrvatske (OSRH-a), Hrvatske kopnene vojske (HKoV-a), Zapovjedništvo ZOD „FKF“ od 01.lipnja 2014., kao na listu 5 spisa, iz koje je razvidno da je u razdoblju od 1.6.2014. do 31.12.2016. bio raspoređen u ustrojbenu jedinicu HKoV-a, Zapovjedništvo za obuku i doktrinu Fran Krsto Frankopan, Inženjerijska pukovnija, Riječna bojna, Zapovjedni vod, Desetina vez, na ustrojbeno mjesto poslužitelja sredstava veze, s ustrojbenim činom vojnika i mjestom službe u Osijeku, kako je sukladno naveo i u tužbi. Prema id. rješenju bilo je vidljivo i da je do tada tužitelj bio raspoređen u istu ustrojbenu jedinicu i na isto ustrojbeno mjesto poslužitelja sredstava veze, s time da su u id. Odluci tužitelju određene sastavnice za plaću prema osobnom činu razvodnika i ustrojbenom činu vojnika, uz dodatak A, A05 12%, uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Navedeno je da radni staž na dan 01.06.2014. iznosio 19-4-27, što znači 19 godina 4 mjeseca i 27 dana, a sukladan raspored i radni angažman bio je vidljiv i iz drugih priloženih dokaza u spisu.

5. Obzirom se tuženik protivio tužbi i osporavao potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku D & S d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, Karlovac, Kralja Tomislava 10a, radi utvrđenja osnovanosti tužbe i visine postavljenog tužbenog zahtjeva, te je isto pokazalo postojanje predmetne razlike plaće u određenoj visini.

6. Navedeni vještak je nakon uvida u spis i dokumentaciju o radnoj angažiranosti tužitelja u spisu, u Nalazu i mišljenju od 27.studenog 2020.g. dao pregled zadataka i propisa koje je bilo potrebno primijeniti prilikom vještačenja, te analizirao na koji je način izradio vještvo i utvrdio postojanje određene razlike plaće zbog neizvršenih isplata predmetne razlike plaće uslijed rada za koji mu nije isplaćena pripadajuća naknada za takav rad. U dijelu predmetne naknade iz ovog postupka vještak je naveo da je obračun razlike neplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u razdoblju od 18.listopada 2011.god. do 07.svibnja 2014.god. izradio u visini prosječne mjesečne plaće koja je tužitelju isplaćena u prethodna tri mjeseca. Pri tom je koristio podatke o godišnjem odmoru iz prethodnih obračuna na način da je primijenio odredbe Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 140/02, NN 68/11, čl.

4. st. 2 i st. 3, pa je tako satnicu mjeseca u kojem je tužitelj bio na godišnjem odmoru i za koji se razlika računa vještak utvrdio na način da je prosječnu plaću, koja je tužitelju isplaćena u prethodna tri mjeseca ili mu je trebala biti isplaćena ako je i u tim mjesecima utvrđena razlika za godišnji odmor, podijelio s fondom sati tog mjeseca.

7. Za razdoblje od 08.svibnja 2014. do 02.listopada 2017. razliku neisplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, izračunao je na temelju satnice koja je utvrđena na način da se plaća ostvarena u mjesecu u kojem je tužitelj bio na godišnjem odmoru, a koja obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja s osnova plaće bilo koje vrste koju poslodavac izravno ili neizravno isplaćuje u novcu ili naravi), podijelio s fondom sati tog istog mjeseca. Ukoliko je tužitelj u mjesecu u kojem je bio na godišnjem odmoru, bio i na bolovanju, sate rada provedene na bolovanju a koji se uzimaju kao osnovica za izračun godišnjeg odmora, preračunao je na redovan rad (po satnici redovnog rada), uvećano za dodatke koje bi primio da je tužitelj radio redovno.

8. Vještak je potom ukazao na odredbe Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, koji je objavljen u NN 54/14 i stupio na snagu 08.05.2014.godine, a u kojima je određeno da tužitelju za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu. S tim u vezi istaknuo je, da ukoliko bi se takva odredba primjenjivala i tumačila na način da se naknada za godišnji odmor u navedenom periodu obračunava kao redovni rad, dakle bez ikakvih dodataka (dodatka za vojnu službu), tada tužitelj za razdoblje od 08.svibnja 2014.g. pa nadalje ne bi ostvario razliku plaće za godišnji odmor, t.j. ne bi imao neisplaćenih naknada.

9. Vještak je još napomenuo da tuženik nije u spis dostavio dnevnu evidenciju nazočnosti tužitelja na poslu za srpanj 2012. i ožujak 2014. godine, pa je obračun razlike neisplaćene naknade plaće za prekovremeni rad izradio bez tih mjeseci, a obračun razlike neisplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora izradio je prema podacima iz obračunskih listi tužitelja. No, naveo je da može izvršiti dopunu nalaza i mišljenja, ukoliko tuženik naknadno dostavi nedostajuću dokumentaciju, pri čemu će biti potrebno izvršiti i korekciju razlika neisplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, zbog moguće promjene osnovice za izračun naknade za godišnji odmor. Ipak, u nastavku postupka to se nije dogodilo pa je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev na temelju ovako provedenih dokaza.

6. U nastavku postupka vještak je na temelju prethodno navedenih kriterija izvršio izračun predmetne razlike u dvije varijante; i to u prvoj varijanti prekovremeni rad nije umanjio za iskorištene slobodne dane, a u drugoj varijanti prekovremeni rad je umanjio za iskorištene slobodne dane.

10. Vršeći obračun na takav način (prema podacima iz dnevne evidencije radnog vremena utvrdio je da je tužitelj u prvoj varijanti za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te na ime godišnjeg odmora u razdoblju od 18.listopada 2011. do 02.listopada 2017. ostvario dodatke na plaću u sveukupnom iznosu od 10.681,19 kn, od čega 9.656,73 kn za godišnji odmor. Također je naveo da je tuženik isplatio tužitelju za utuženo razdoblje razliku plaće za godišnji odmor u iznosu od 978,00 kn, pa kada taj iznos odbije od prethodno utvrđene razlike plaće, ostaje da tuženik nije isplatio tužitelju preostali iznos od ukupno 9.703,19 kn, i to na ime razlike naknade za godišnji odmor ukupno 8.678,74 kn (a na ime prekovremenog rada s dodacima za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ukupni iznos od 1.024,45 kn), što je po mjesecima prikazao u rekapitulaciji varijante 1 na listu 10-11 vještva, list 177-178 spisa.

11. Prema izračunu u drugoj varijanti našao je da bi tužitelju ME za prekovremeni rad s dodacima za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, te na ime korištenja godišnjeg odmora u razdoblju od 18.listopada 2011. do 02.listopada 2018.g. trebalo isplatiti dodatke na plaću u sveukupnom iznosu od 9.683,60 kn, od čega 9.565,98 kn za godišnji odmor. Kako je dakle tužitelju za utuženo razdoblje isplaćena naknada za godišnji odmor u iznosu od 978,00 kn, odbijanjem tog iznosa od utvrđenih razlika dolazi do izračuna da bi trebalo isplatiti preostalu razliku plaće u ukupnom iznosu od 8.705,60 kn, od čega od 8.587,99 kn za godišnji odmor (a za prekovremeni rad s dodacima za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ukupni iznos od 117,61 kn), prikazano po mjesecima u rekapitulaciji varijante 2 na listu 178-179 spisa. A propo, u toj varijanti utvrđuje da su svi prekovremeni sati „pokriveni ukupno ostvarenim satima u slobodnim danima“, kako navodi na listu 9 vještva.

12. Nakon nalaza vještaka tužitelj je smatrao ispravnim prihvatiti prvu varijantu izračuna iz nalaza vještaka koja ne umanjuje prekovremeni rad za iskorištene slobodne dane. U odnosu na drugu varijantu je opetovano prigovarao da tuženik nije dostavio, a time ni vodio evidenciju iz koje bi bilo točno vidljivo po kojoj su osnovi dodijeljeni slobodni dani, pa da nije bilo moguće utvrditi je li tužitelj uopće koristio slobodne dane. Stoga u uvjetima u kojima tuženik nije dostavio tražene podatke od strane vještaka ni vodio traženu evidenciju, te ne posjeduje evidenciju o korištenju slobodnih dana, tužitelj nije mogao koristiti slobodne dane ostvarene za prekovremeni rad na terenu i nije mogao raditi u preraspodijeljenom radnom vremenu, pa dakle izračun iz druge varijante smatra nepotrebnim i neosnovanim, sve kako već pobliže ističe u podnesku od 1.lipnja 2021., list 188 - 191 spisa, kojim ujedno precizira tužbeni zahtjev. Na ime razlike plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad i rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom potražuje ukupni iznos od 1.024,45 kn, a na ime razlike plaće za godišnji odmor ukupni iznos od 8.678,74 kn, sve uz zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

13. Tuženik je pak smatrao ispravnim prihvatiti drugu varijantu koja umanjuje prekovremeni rad za iskorištene slobodne dane. Pozvao se na sudsku praksu prema kojoj je potrebno oduzeti slobodne dane od prekovremenog rada, jer kako navodi „teret dokazivanja s koje pravne osnove su iskorišteni slobodni dani leži na tužitelju“.

14. Sukladno izračunu iz nalaza vještaka sud je prihvatio kao opravdano potraživanje tužitelja iz tužbe i preciziranog tužbenog zahtjeva koji je u dijelu izračuna predmetne razlike plaće u razdoblju od 08.svibnja 2014. jednak u prvoj i drugoj varijanti. No, glede uvažavanja ili neuvažavanja iskorištenih slobodnih dana i dalje se ističe da je osnovano prihvatiti izračun iz nalaza vještaka koji umanjuje predmetnu naknadu za iskorištene slobodne dane, pri čemu je dakle provedeno vještačenje pokazalo postojanje predmetne razlike plaće u određenoj visini, bez obzira koje kriterije vještak primijenio kod izračuna. Potonje iz razloga jer iz nalaza vještaka neosporno proizlazi i razvidno je da je tužitelj koristio određene slobodne dana, obzirom vještak nesumnjivo nalazi da su određeni slobodni dani iskorišteni izvan onih slobodnih dana korištenih po osnovi stražarskog osiguranja i dežurstva. Iako se uvijek ne navode eksplicite razlozi korištenja, neosporno je dakle da je tužitelj koristio slobodne dane, ne samo nakon straže i dežurstava, već i nakon prekovremenog rada. U protivnom, tužitelj je mogao i morao osobno dokazati da je druge slobodne dane koristio po drugim osnovama i iz opravdanih razloga, za koje nije bila eksplicitno potrebna vjerodostojna evidencija poslodavca o radnom vremenu (i izostancima tužitelja) u smislu članka 135. st. 4. Zakona o radu, NN 93/14, 17/17. Korištenje slobodnih dana proizlazi dakle iz priložene dokumentacije i nalaza vještaka, te je i neosporno da je tužitelj koristio određene slobodne dane ne samo nakon straže i dežurstva, nego i nakon rada na terenu, s time da tužitelj osobno ne dokazuje da je određene slobodne dane koristio primjerice za preseljenje ili kao dobrovoljni davatelj krvi odnosno iz dr. razloga za koje bi trebao posjedovati ili posjeduje dokaze. Tužitelj je kao dobrovoljni davatelj krvi mogao pridonijeti knjižicu koju posjeduje svaki dobrovoljni davatelj krvi, a iz koje je bi bilo razvidno kada je sve davao krv, kako bi se izuzeli slobodni dani koje je koristio s te osnove. Također je za druge slučajeve mogao pridonijeti rješenje ili dr. dokaz o korištenju slobodnih dana po drugom osnovu različitom od spomenutih, pa nepridonošenje takvih dokaza nije razlog da se ne umanji izračunata naknada razlike plaće. Stoga je teret dokaza o korištenju slobodnih dana mimo straže, dežurstva ili prekovremenog rada, upravo na tužitelju koji je dakle morao i mogao dokazati da je izvjesne slobodne dane koristio po drugoj osnovi, izvan straže i dežurstva, kako se izračunata naknada ne bi umanjivala za iskorištene slobodne dane. Osim toga, u postupku nije negirano korištenje slobodnih dana već se tužitelj samo pozivao da tuženik nije dostavio precizne evidencije i podatke za cijelo utuženo razdoblje, a ni dokaze o tome na koji je način vršena preraspodijela radnog vremena. Ipak, takva okolnost ne otklanja činjenicu korištenja slobodnih dana i tužitelj ne može s uspjehom prigovarati utvrđenoj činjenici korištenja slobodnih dana nakon izvršenog prekovremenog rada, pored slobodnih dana koje je dakle koristio nakon odrađenih straža i dežurstava. Uostalom, takvo njegovo pravo proizlazi iz naprijed navedenih propisa, koje je poslodavac morao poštivati i evidentno poštivao kada je tužitelju davao slobodne dane nakon ostvarenog prekovremenog rada. Vezano uz to za istaknuti je da bi svako drugačije tumačenje značilo neopravdano pogodovanje u korist tužitelja i omogućavanje tužitelju da stekne dvostruku zaradu za isti rad. Pri tom se napominje da je navedeni stav izražen u presudi Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-772/12-2 od 30 svibnja 2012., koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1520/12-2 od 03.studenog 2016. Naime, izneseno je kako je u slučaju kad su u tabeli o korištenju radnog vremena navedeni slobodni dani koje je tužitelj iskoristio, na tužitelju je obveza da dokaže kako su mu ti slobodni dani dodijeljeni po nekoj drugoj osnovi, a ne po osnovi prekovremenog rada. Slijedom toga, prihvaćena je dakle varijanta izračuna iz nalaza vještaka koja umanjuje ostvarenu razliku naknade plaće za iskorištene slobodne dane, a koja dakle u dijelu predmetnog razdoblja korespondira s potraživanjem tužitelja, te je donesena odluka kao u točki I. izreke prema propisima kako slijedi.

15. Naime, sukladno odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o radu, NN 93/2014, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

16. U razdoblju od 8. svibnja 2014.g. nadalje primjenjivao se Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba i namještenika, Narodne novine broj 54/14, koji u čl. 4. st. 2. propisuje da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a u st. 3. istog članka propisano je da se redovnim radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena (Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine broj 118/09 koja je stupila na snagu 1.listopada 2009.g. te Odluka o izmjeni ove Odluke, Narodne novine broj 118/12 koja je stupila na snagu 1.studenog 2012.g., nadalje Odluka o rasporedu radnog vremena, Narodne novine broj 66/14 koja je stupila na snagu 1.lipnja 2014.g., zatim Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine broj 23/15 koja je stupila na snagu 1.ožujka 2015.g., Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine br. 84/15 koja je stupila na snagu 1.kolovoza 2015., te još objavljene id. Odluke u NN 106/17, 39/18 i 46/18. Također su primijenjene odredbe Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora NN 70/18.

17. Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike, Narodne novine broj 104/13., 104/13., 150/13., 153/13., 71/16., 123/16., 112/17, u članku 14. navedeno je da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora službeniku i namješteniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a državnom službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna 3 mjeseca.

18. Izmjenom članka 4. stavak 2 i 3. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, Narodne novine broj 54/14, navedeno je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a redovnim radnim vremenom smatra se radno vrijeme u skladu s Odlukom o rasporedu iz 2014. (NN 54/14).

19. Uvažavajući zaključke Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnog ugovora o primjeni članka 14. Kolektivnog ugovora, naknada koja je trebala biti isplaćena za vrijeme korištenja godišnjeg odmora obračunata je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na način kao da je radio u redovnom radnom vremenu; s time da je u izračun prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca uračunato primanje u novcu i naravi koje predstavlja naknadu za rad t.j. u ovom slučaju dodatak za vojnu službu.

20. Naime, odluka o razlici naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora temeljena je na podacima o korištenju godišnjih odmora iz obračunskih lista tužitelja, te primjeni odredbi Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, Narodne novine broj 54/14 i 70/18.

21. Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, Narodne novine broj 73/13, dalje: ZSOS), koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013., u članku 142. propisano je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu.

22. Dakle, na temelju Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, Narodne novine broj 54/14 i 70/18, Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine broj 66/14., koja je stupila na snagu 1.

6. 2014., te Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine 23/15. i 84/15, tužitelju su dosuđene zatražene razlike naknade plaće za godišnji odmor u bruto iznosu, sukladno izračunu iz Nalaza i mišljenja uredujućeg financijsko-knjigovodstvenog vještaka, tim više što je potonjim izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, Narodne novine broj 70/18, propisano da se naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora može odrediti i u većem iznosu od prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. Kako se dakle prema čl. 81. Zakona o radu, Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR, kod određivanja naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora uzimaju u obzir prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), imajući u vidu čl. 9. st. 3. ZR, kao i to da je čl. 142. ZSOS, te čl. 4. st. 2. Pravilnika, dana mogućnost da se djelatnim vojnim osobama naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora odredi i u većem iznosu od prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, to je usvojen tužbeni zahtjev i donesena odluka kao u točki I. izreke ove presude.

23. Što se tiče prigovora zastare za potraživanja dospjela prije 01.siječnja 2012., isti u ovoj fazi postupka nije više od meritorne važnosti, obzirom se ovdje zahtjev odnosi na potraživanje nastalo od 08.svibnja 2014. pa nadalje , te nema nema govora o nastupu zastare za taj dio potraživanja. Naime, Zakonom o radu objavljenim u NN 93/14 produžen je zastarni rok za novčana potraživanja iz radnog odnosa te povećan s tri na pet godina. Time je ujedno isti izjednačen s općim zastarnim rokom prema propisima koji uređuju obvezne odnose i doprinose za obvezna socijalna osiguranja. No, kod zastare doprinosa drugačije je uređen trenutak od kada zastara počinje teći. Zastara novčanog potraživanja radnika računa se od dana kada je određeni novčani primitak trebalo isplatiti, pa ako je izvorima radnoga prava propisan kao rok isplate plaće 10. u mjesecu za određeni mjesec, zastara počinje teći slijedećeg 11. dana u tom mjesecu. Novi rok zastare od pet godina odnosi se na potraživanja radnika koja su dospjela na naplatu nakon stupanja novog Zakona o radu, ali i na potraživanja koja su dospjela prije njegova stupanja na snagu, uz uvjet da do 7.kolovoza 2014. nisu pala u zastaru prema starom zakonu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 02.listopada 2017., a zahtjev za mirno rješenje spora godinu dana ranije t.j. datiran je 30. rujna 2016.godine te je zaprimljen u ODO-u 18.listopada 2016. Podnošenjem id. zahtjeva zastalo je zastarijevanje tražbine na rok od tri mjeseca u smislu članka 186.a ZPP-a, pa je nastup zastare bio bitan za potraživanja nastala prije 02.srpnja 2012. ali je o istom već pravomoćno odlučeno, dok za ovaj dio potraživanja od svibnja 2014. do kraja utuženog razdoblja svakako nema zastare.

24. Slijedom navedenog, tužitelju je u točki I. Izreke presude dosuđena preostala neisplaćena razlike plaće za godišnji odmor u vremenu od 08. svibnja 2014.do kraja utuženog razdoblja analogno potraživanju i izračunu iz Nalaza vještaka, te je tužitelju dosuđen ukupni iznos od 836,38 EUR i pojedini iznosi sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki I. izreke presude.

25. Zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose priznata je naime prema čl. 90. st. 4 Zakona o radu od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa i to od 15. -tog u mjesecu tj. u ovom slučaju od 16. -og u mjesecu za prethodni mjesec, po stopi iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05. i dr., izuzev kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak kakav je sadržan u dosuđenim iznosima bruto plaće odnosno naknade plaće. To zato jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi članka 15. st. 3 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14, 136/15, pročišćeni tekst 115/16 i 106/18, 121/19, 32/20, te članka 17. st. 3 Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1., 157/14, pročišćeni tekst 10/17, 128/17, 106/18 i 1/19, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Slijedom toga proizlazi da bruto plaća, koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata odbijen kao neosnovan i donesena je odluka kao u točki III. izreke presude.

26. Tužitelj je u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev uspio u većem dijelu odnosno gotovo u cijelosti, te je gledajući generalno (raniji i ponovljeni postupak) odbijen samo za dio glavnog potraživanja i za kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima kao u točki III. izreke presude. Stoga je tužitelju sukladno izmijenjenom čl. 154. Zakona o parničnom postupku (članak 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19) dosuđen razmjerni trošak parničnog postupka sukladno Odvjetničkoj tarifi i Troškovniku na listu 177 spisa. Sukladno navedenoj odredbi, to bi značilo da najprije treba utvrditi postotak uspjeha svake stranke u parnici, te od postotka stranke koja je uspjela u većoj mjeri, oduzeti postotak one stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, a nakon toga utvrditi iznos troškova stranke koja je uspjela u većoj mjeri i toj stranci odmjeriti naknadu troškova koji odgovaraju postotku koji je preostalo nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. U kontekstu navedenog, to znači da je tužitelj glede osnove uspio u cijelosti odnosno na razini od 100%, a imajući u vidu visinu postavljenog zahtjeva (u odnosu na dosuđeni iznos) uspio je na razini od 90%, što znači da njegov uspjeh (100+90:2=95) iznosi 95 %. S druge strane, tuženik nije uspio s osnovom, ali je uspio s visinom u omjeru od 10 % (0+10=10:2=5), pa je njegov uspjeh na razini 5%. Kada se uspjeh tužitelja, umanji za uspjeh tuženika, proizlazi da je u konačnici tužitelj u ovog parnici uspio u omjeru 90%, pa mu je na toj razini dosuđen trošak. Tužitelju je kao opravdan priznat trošak za sastav prijedloga za mirno rješenje spora, za sastav tužbe i podnesaka od 01.03.2018. koji je zaprimljen u sudu 08.03.2018., zatim od 01.06.2021. i 03.01.2025. te za zastupanje na ročištima od 15.12.2021. i 21.01.2025. za sve te radnje naknada u zatraženom iznosu od po 150,00 eura. Za prvo i pripremno ročište održano dana 06.03.2018. priznata je 50%-na naknada ili iznos od 75,00 eura, jer se na istom samo procesno raspravljalo, kao i za prvo ročište objave odluke, dok na drugo ročište nije pristupio. Tužitelju je još priznana naknada za podnesak od 27.10.2020. u kojem je izvijestio o plaćenom predujmu u 25%-tnom iznosu, a ne 50%-tnom iznosu kako je potraživao. Ukupno je za navedene radnje tužitelju priznata naknada troška postupka u iznosu od 1.387,50 eur, odnosno s uračunatim pripadajućim PDV-om od 25% iznos od 1.734,38 eur. No, kako je tužitelj uspio na razini 90%, to mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.560,94 eur, a tom trošku pridodan je trošak vještačenja u iznosu od 464,53 eur / 3.500,00 kn te je tužitelju sveukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 2.025,47 eur kao u točki II. izreke sa zakonskim zateznim kamatama kao u točki II. izreke.

U Karlovcu 21. veljače 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po punom. Odvjetničko Društvo Rački i Kolege iz Zagreba,

2. Tuženiku po zz. ODO u Karlovcu na br. P-DO-1089/2017.