UsI-1657/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviju Čoviću, sucu pojedincu, te Lidiji Trogrlić , zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja KN (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupanog po opunomoćenici Katarini Kranjčević Zanki, odvjetnici u Zadru, Kovačka ulica 5, protiv tuženika Drugostupanjskog disciplinskog suda pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupanog po opunomoćeniku DN po generalnoj punomoći, diplomiranom pravniku i zaposleniku, radi teže povrede službene dužnosti, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 30. siječnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika stranaka, 21. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Drugostupanjskog disciplinskog suda pri Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/II-114-04/24-02/27, URBROJ: 511-01- 158-24-5 od 10. svibnja 2024. i Prvostupanjskog disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova u Splitu KLASA: UP/I-114-04/24-02/33, URBROJ: 511-01-158-24-8 od 15. veljače 2024. kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pravovremeno 2. srpnja 2024. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-114-04/24-02/27, URBROJ: 511- 01-158-24-5 od 10. svibnja 2024. i Prvostupanjskog disciplinskog suda pri Ministarstvu unutarnjih poslova u Splitu KLASA: UP/I-114-04/24-02/33, URBROJ: 511-01-158-24- 8 od 15. veljače 2024. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da je prvostupanjskim rješenjem, koje je potvrđeno od tuženika, proglašen odgovornim za počinjenje teže povrede službene dužnosti, konkretno zbog nedoličnog ponašanja u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije te da mu je izrečena novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu u trajanju od tri mjeseca. Smatra da je javnopravno tijelo pogrešno protumačilo odredbu članka 110. stavka 2. ZP-a i da je ono, kada donosi odluku na temelju slobodne ocjene, dužno voditi brigu o svrsi koja se mora postići tom odlukom i da se ono time ne oslobađa obveze poštovanja pravila postupka koji uključuje, da stranka bude upoznata sa svim dokazima i da u obrazloženju budu navedeni svi razlozi zbog kojih je odluka donijeta i zbog čega se određenom odlukom postiže određeni cilj. U suprotnom takva bi odluka bila arbitrarna i nezakonita. Istaknuo je da je upravni sud ovlašten odlučivati o tomu je li disciplinska kazna izrečena sukladno svrsi radi koje mu je ovlast za izricanje kazne dana pa i u situaciji da je javnopravno tijelo koristilo slobodnu ocjenu pri odlučivanju o disciplinskoj odgovornosti i visini odnosno težini kazne i je li tada povrijeđeno načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa. Drži da je utvrđivanje ovakve vrste i težine disciplinsko tijelo bilo dužno obrazložiti jer, kako je i u prvostupanjskoj odluci utvrđeno da posebno otegotnih okolnosti nije bilo. Smatra i da je disciplinski sud bio vezan predloženom kaznom podnositelja zahtjeva za pokretanje postupka zbog teže povrede službene dužnosti (koja je, tvrdi, predložena kao novčana kazna u istoj visini a u trajanju od mjesec, a ne tri mjeseca).

1.1. Vezano za zaključak disciplinskog tijela o ekstenzivnom prekoračenju nužne obrane u asteničkom afektu i tvrdnju da za utvrđivanje postojanja odgovornosti prijavljenog u konkretnoj situaciji nije bitna činjenica stanje prijavljenog koje je uzrokovalo takvo njegovo ponašanje, istaknuo je da ovlaštene službene osobe nemaju dostatno stručnog znanja za samostalno utvrđivanje činjenice (ne)postojanja asteničkog afekta kod prijavljenika. Ocjenjuje i da je kontradiktorno obrazloženje u dijelu gdje je navedeno da stanje određenih afekata nije bitna činjenica i onog dijela gdje je obrazloženo da nije bila riječ o prekoračenju granica nužne obrane od prijavljenoga. Istaknuo je da disciplinski sud nije izveo dokaz psihijatrijskim vještačenjem da bi mogao svojevoljno zaključiti o (ne)postojanju pojedinog afekta tempore criminis, da se kriteriji za utvrđivanje prirode, intenziteta i trajanja afekata još smatraju najsubjektivnijim dijelom forenzičke psihopatologije te da je dominacija određenog afekta stvar procjene sudskog vještaka, a ne ovlaštenih osoba disciplinskog suda. Smatra da je u izloženom disciplinski sud pri ocjeni i utvrđivanju postojanja djela i njegove odgovornosti počinio bitnu povredu postupka.

1.2. Vezano za (ne)postojanje nužne obrane, istaknuo je da u situaciji kada su u spornom događaju nasuprot njega sudjelovale tri osobe (MN, VN i RN) da nema govora o prekoračenju nužnu obrane, da su njegovu tvrdnju glede pomaganja kolegama policijskom službeniku CN u svladavanju imenovana tri sudionika događaja potvrđene i iskazima CN i GN. Istaknuo je i da nije točno da bi svjedoci CN i GN nisu zainteresirani za ishod disciplinskog postupka, budući da je on podnio protiv njih prijavu zbog ne postupanja i da je prijavu protiv njih podnio, smatrajući da oni nisu poduzeli sve potrebno da spriječe napad MN, RN i VN na njega kritične prigode. Tvrdi i da se branio od tri napadača koja su ga ničim izazvani napali u pekari Adriatic, da su ga oni nastavili cipelariti i u trenutku dolaska policije, jer CN nije mogao istovremeno svu trojicu svladati, da je iskaz CN u dijelu da mu je on odnemogao neistiniti i da je to razvidno i iz sadržaja snimki koje se moraju pogledati od početka, a ne od polovine sadržaja. Istaknuo je i da kolegica GN uopće nije sudjelovala u događaju nego je stajala postrani, a što je potvrdila i u iskazu.

1.3. Ocijenio je i nezakonitim i apsurdnim obrazloženje osporene odluke u dijelu gdje je naznačeno da je s aspekta njegove stegovne odgovornosti bitno samo da je sudjelovao u konkretnom napadu bez obzira tko je prvi otpočeo. Smatra da je to ključno, da je napad na njega od tri napadača predstavljao neočekivan, iznenadan i životno ugrožavajući događaj. Smatra i da disciplinski sudovi pogrešno tumače institut nužne obrane suprotno sudskoj praksi i da je riječ o institutu koji isključuje protupravnost. S tim u vezi tvrdi da je cijelo vrijeme postupao u nužnoj obrani koja je bila prijeko potrebna da od sebe i od policajaca CN odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad (udarac preko ramena CN) te da je postupao s obrambenom voljom i da je čisto defenzivno otklanjao napad tako i obranu u obliku protunapada. Naglasio je da ta prijeko potrebna obrana obuhvaća čisto defenzivno otklanjanje napada tako i obranu u obliku protunapada, da ona mora biti prikladna otklanjanju napada i predstavljati najblaže sredstvo. Da je tomu bilo tako potvrđuje i okolnost da nitko od napadača RN, VN i MN nisu zatražili medicinsku pomoć, a dok je on bio ozlijeđen (i što, tvrdi, potvrdili i u iskazima policijski službenici koji su se tu zatekli CN i GN i što je razvidno iz video zapisa). Ako bi eventualno bila riječ o prekoračenju nužne obrane, tvrdi da je to bilo u asteničkom afektu kao što su strah i prepast tj. stanje ispričive jake prepasti, zbog čega njegov subjektivni odnos nije sadržavao krivnju i zbog čega je, smatra, trebao biti oslobođen odgovornosti za tešku povredu službene dužnosti. Istaknuo je i da iskazi CN i GN nisu ni razumljivi a ni logični, da GN nije bila na radnom mjestu, kada je stajala postrani kritičnog događaja. Smatra i da smisao formalne dokazne maksime u upravnom postupku nije monopol vijeća disciplinskog suda, već zaštita ravnopravnosti stranaka, da se taj cilj može ostvariti jedino neovisnim, vještačenjem te da se tuženik poziva na načelo slobodne ocjene dokaza, ali da ga on pogrešno primjenjuje, budući da nema slobodne ocjene dokaza kada je radi utvrđenja neke činjenice nužno potrebno stručno znanje i vještina. Zaključio je da nije počinio težu povredu službene dužnosti, kako mu se činjenično stavlja na teret, a niti to proizlazi iz izvedenih dokaza te da zbog ne utvrđivanja svih posebnosti konkretnog predmeta nije pravilno ni izvršen izbor vrste i težine kazne. Zaključno je istaknuo da su opisanim postupanjem javnopravna tijela povrijedila temeljno načelo upravnog postupka utvrđivanja materijalne istine te članke 8., 9. i 47. ZUP-a. Stoga je zatražio poništiti osporena rješenja.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on podnio protiv rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda pri Ministarstvu unutarnjih poslova u Splitu KLASA: UP/I-114-04/24- 02/33, URBROJ: 511-01-158-24-8 od 15. veljače 2024. Tim prvostupanjskim rješenjem tužitelj je proglašen odgovornim što je 6. kolovoza 2023. oko 4,30 sati dok se nalazio izvan državne službe i pod utjecajem alkohola od 0,81 g/kg u Biogradu na moru a nakon što je auto ophodnji Policijske postaje Biograd na moru prijavio prethodni tjelesni napad od MN, VN i RN užurbano otišao prema pekari Adriatic, gdje se fizički sukobio sa ŠN u čemu ih je pokušao spriječiti policijski službenik CN, što je unatoč izričitoj naredbi CN fizički razmjenjivao udarce sa ŠN i MN te što je desnom šakom udario RN u predjelu glave dok su ga držali policijski službenici, a čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji opisanu kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije. Njime mu je izrečena novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu u trajanju od tri mjeseca. Istaknuo je da su tužbeni navodi u bitnom isti onima koje je stranka iznosila tijekom prvostupanjskog disciplinskog a potom i žalbenog postupka.

3. U dokaznom postupku čitan je spis predmeta upravnog tijela KLASA: UP/I- 114-04/24-02/33.

3.1. Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga.

4. Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

5. Ocjenom svakoga pojedinog dokaza i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitost odluka, koje su donijete unutar stegovnog postupka koji se vodio protiv tužitelja zbog počinjenja teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj: 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZP), a po zahtjevu načelnika Policijske uprave Zadarske od 19. siječnja 2024. Njima je on proglašen odgovornim da bi počinio tešku povredu službene dužnosti nedoličnog ponašanja u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije te mu je izrečena novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu u trajanju od tri mjeseca.

7. Nije sporno da je tužitelj proglašen odgovornom što je 6. kolovoza 2023. oko 4,30 sati dok se nalazio izvan državne službe i pod utjecajem alkohola od 0,81 g/kg u Biogradu na moru a nakon što je auto ophodnji Policijske postaje Biograd na moru prijavio prethodni tjelesni napad od MN, VN i RN užurbano otišao prema pekari Adriatic, gdje se fizički sukobio sa ŠN u čemu ih je pokušao spriječiti policijski službenik CN, što je unatoč izričitoj naredbi CN fizički razmjenjivao udarce sa ŠN i MN te što je desnom šakom udario RN u predjelu glave dok su ga držali policijski službenici, a čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 7. ZP-a opisanu kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.

8. Pokazalo se spornim je li tužitelj počinio stegovno djelo, odnosno težu povredu službene dužnosti, kako je ona činjenično opisana i pravno okvalificirana.

8.1. Tužitelj je osporio i zakonitost odluka disciplinskih tijela u dijelu izbora vrste i težine kazne. On je istaknuo i da je disciplinsko tijelo izašlo izvan zahtjevom predložene kazne.

9. Ponajprije, vezano za (ne)postojanje disciplinskog djela i odgovornosti tužitelja, valja istaknuti sljedeće.

10. Odgovornost policijskih službenika za povrede službene dužnosti uređena je na zakonskoj razini odredbama članka 93. do 114. ZP-a, a podzakonski Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika ("Narodne novine", broj: 141/11., u daljnjem tekstu: Pravilnik).

10.1. Prema odredbi članka 93. stavka 2. ZP-a policijski službenik odgovara za povrede službene dužnosti ako je povredu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

10.2. Odredbom članka 96. stavka 1. točke 7. ZP-a propisano je da teža povreda službene dužnosti jest i nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije, dok prema članku 97. stavku 2. ZP-a za teže povrede službene dužnosti postupak vodi i odluku donosi disciplinski sud.

10.3. Disciplinski sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju povrede službene dužnosti ali je vezan za činjenični opis povrede službene dužnosti (članak 106. ZP-a).

11. Da bi neka radnja bila stegovno (disciplinsko) djelo, njome mora biti ostvareno biće djela; ona mora biti protupravna i ona mora biti skrivljena. Postoje četiri temeljna (opća) elementa (obilježja) koja su zajednička svim stegovnim djelima i koja se moraju ispuniti a kako bi u konkretnoj situaciji ono postojalo: 1. radnja, 2. biće stegovnog djela, 3. protupravnost i 4. krivnja – ti elementi čine formalni ili pravni pojam stegovnog djela. Ona se dijele na objektivna i subjektivna. U objektivne elemente spadaju radnja, biće kaznenog djela i protupravnost, a u subjektivne krivnja. Dakle, može se zaključiti da je riječ o konstitutivnim elementima ili obilježjima bez čijeg kumulativnog ispunjenja nema ni opstojnosti pojedine povrede službene dužnosti.

12. Iz iskaza saslušanih svjedoka, policijskih službenika CN, GN ali i svjedoka EN (oni su iskaze dali usmeno na zapisnik o raspravi od 15. veljače 2024. pred prvostupanjskim disciplinskim sudom) s dostatnom izvjesnošću proizlazi da je tužitelj počinio povredu službene dužnosti, kako je ona činjenično opisana i pravno okvalificirana u izreci prvostupanjskog rješenja. Riječ je o iskazima koji su u ključnim elementima dostatno suglasni. Riječ je o dvoje policijskih službenika, službenim osobama koji su kritične prigode po pozivu tužitelja i pristupili provođenju službenih radnji ali i trećem svjedoku koji je o svemu imao neposredna saznanja. Sud tim iskazima vjeruje kao objektivnim i vjerodostojnim dokazima, budući da je njihovo kazivanje bilo jasno, precizno i koji su o ključnim činjenicama kazivali detaljno i dostatno podudarno. Sud te dokaze ocjenjuje vjerodostojnim, budući je riječ o osobama koje nisu zainteresirane za ishod disciplinskog postupka. Sud svjedocima CN i GN vjeruje i ako se njihovo kazivanje usporedi sa sadržajem policijskog izvješća od 6. kolovoza 2023. Naime, njihovi iskazi su dostatno suglasni tom službenom izvješću (sadržano je u spisu predmeta prvostupanjskog disciplinskog tijela).

13. Pregledom zapisa digitalnog videa iz pekare „Adriatic“ (sastavni su dio čitanog spisa upravnog tijela pohranjeni na CD-u) razvidno je da je prijavljeni, tužitelj KN nakon što je tjelesno napadnut i nakon što je auto ophodnji Policijske postaje Biograd na moru prijavio prethodni tjelesni napad užurbano otišao (vratio se) prema pekari Adriatic, gdje se fizički sukobio sa ŠN u čemu ih je pokušao spriječiti policijski službenik CN, da je KN, unatoč izričitoj naredbi CN fizički razmjenjivao udarce sa ŠN i MN te da je desnom šakom udario RN u predjelu glave dok su ga držali policijski službenici. Riječ je o autentičnoj snimci koja je pribavljena u sklopu kriminalističkog istraživanja nadležne policijske postaje, a koja u realnom vremenu kronološki i činjenično prikazuje podrobno dinamiku događaja kritične prigode. Iz tih snimki je razvidno da je tužitelj s namjerom počinio težu povredu službene dužnosti kako je ona činjenično opisana u izreci osuđujuće prvostupanjske odluke i kako su to kazivali policijski službenici CN i GN.

14. Analizirajući sadržaj iskaza prijavljenog KN (koji je saslušan na zapisnik pred disciplinskim sudom) te ga uspoređujući s ostalim izvedenim personalnim i pisanim dokazima sud ga ne može prihvatiti vjerodostojnim dokazom. Sud ocjenjuje da je riječ o navodima koji nemaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom disciplinskog postupka, da je riječ o iskazu koji je u suprotnosti sa kazivanjem svjedoka, policijskih službenika CN i GN, ali i sa sadržajem video snimki ali i sadržaju službenog izvješća koje je potpisano od policijskih službenika CN, GN i K. Iskaz tužitelja je, dakle, suprotan svim drugim dokazima, koji su dostatno suglasni u svim ključnim segmentima vezano za dvojbene činjenice. Sud smatra da je riječ o iskazu koji je usmjeren samo na otklanjanje tužiteljeve prekršajne i disciplinske odgovornosti. To se odnosi i na podnesenu pritužbu, koju je on podnio protiv postupanja službenika CN i GN.

15. Sud ne vjeruje prijavljenom KN osobito u dijelu kojem tvrdi da je on postupao cijelo vrijeme u nužnoj obrani koja je bila prijeko potrebna da od sebe i od policajaca CN odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad te da je postupao s obrambenom voljom i da je čisto defenzivno otklanjao napad tako i obranu u obliku protunapada. Navedena tužiteljeva konstrukcija ne proizlazi ni iz jednog izvedenog dokaza, odnosno te njegove tvrdnje su u izravnoj suprotnosti sa sadržajem svih ostalih izvedenih dokaza. Sud ocjenjuje i neuvjerljivim iskaz i tvrdnje tužitelja da bi eventualno bila riječ o prekoračenju nužne obrane i da se to dogodilo u asteničkom afektu, odnosno u stanju ispričive jake prepasti pogotovo ako se sagleda kronologija i dinamika slijeda svih događaja i osobito uzme u obzir da se tužitelju stavlja na teret povreda službene dužnosti, koju je on počinio nakon što je prijavio napad dežurnim policijskim službenicima i nakon što su oni pristupili mjestu događaja kritične prigode i nakon što su oni započeli službeno uredovanje u pekarni „Adriatic“. Iz izvedenih dokaza razvidno je da je tužitelj tešku povredu službene dužnosti kako je ona činjenično opisana počinio tijekom postupanja u to vrijeme dežurnih policijskih službenika i nakon što je napad na njega prestao i nakon što se za pomoć obratio dežurnim policijskim službenicima. Stoga je pravilan zaključak tuženika da se tužiteljevo protupravno ponašanje ne može ikako podvesti po institut nužne obrane i da nije riječ o ikakvom prekoračenju nužne obrane zbog ispričive jake prepasti koja je uzrokovana napadom.

16. S obzirom na ovako izvedene dokaze, koji su dostatno u suglasju vezano za postojanje ključnih činjenica, sud smatra dostatno utvrđenim da je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti koja mu je stavljena na teret na način kako je to činjenično opisano u izreci osuđujuće prvostupanjske odluke. Sud smatra tako utvrđenim i s obzirom da tužitelj nije tijekom spora dokazao suprotno, odnosno sudu predložio izvođenje konkretnih i prikladnih dokaza radi utvrđenja suprotnog onoga što je utvrđeno tijekom disciplinskog (stegovnog) postupka od javnopravnog tijela.

17. Sud ocjenjuje da činjenični opis povrede koja je tužitelju stavljena na teret u cijelosti udovoljava bitnim obilježjima konkretne teške povrede službene dužnosti. Sud smatra i da su se u ponašanju tužitelja ispunila sva obilježja bića povrede teže povrede službene dužnosti nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije iz članka 96. stavka 1. točke 7. ZP-a.

18. Analizirajući sadržaj same izreke ali i uspoređujući izreku i obrazloženje, valja primijetiti da je izreka odluke disciplinskog suda prvoga stupnja jasna, razumljiva te da ona sadrži razloge o svim ključnim činjenicama o kojima je ovisila i opstojnost disciplinskog (stegovnog) djela i tužiteljeve stegovne odgovornost uključujući i razloge vezano za ocjenu navoda i prigovora prijavljenog, stranke. Disciplinski sudovi su, ne čineći ikakve bitne procesne povrede, dostatno raspravili i s dostatnim stupnjem izvjesnosti utvrdili ključne činjenice podrobno ocjenjujući vjerodostojnosti svakog pojedinog dokaza ali i u njihovoj ukupnosti te nakon analize rezultata dokaznog postupka pravilno primijenili materijalni propis, kada su zaključili da je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti, kako je činjenično opisana i pravno okvalificirana.

19. Vezano za izbor vrste i težine kazne, valja istaknuti sljedeće.

20. Za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne: 1. novčana kazna u mjesečnom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od 1 do 6 mjeseci, 2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine, 3. zaustavljanje napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine, 4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja, 5. uvjetna kazna prestanka državne službe, 6. prestanak državne službe (članak 110. stavak 2. ZP-a).

20.1. U skladu s odredbom članka 111. stavka 1. ZP-a pri određivanju vrste kazne uzimaju se u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

20.2. Prema odredbi članka 6. Pravilnika disciplinske kazne izriču se u svrhu odgojnog utjecaja na počinitelja i druge policijske službenike u Ministarstvu te održavanja radne discipline i pravila ponašanja u službi i izvan službe.

21. Razmatrajući potanko suprotstavljene navode stranaka može se zaključiti da ključne činjenice na kojima je utemeljen izbor vrste i težine kazne nisu ni dvojbene, osim što je tužitelj ocijenio da se svrha kažnjavanja mogla postići i izricanjem novčane kazne u istoj visini od 10% ali u trajanju od jednog mjeseca, a ne tri mjeseca kako je izrekao disciplinski sud prvoga stupnja. Smatra i da je disciplinski sud prekoračio svoje ovlasti, kada je izrekao težu kaznu od one koju je ovlašteni tužitelj zatražio zahtjevom za pokretanje postupka zbog teže povrede službene dužnosti.

22. Tumačeći i iščitavajući citirane odredbe ZP-a i Pravilnika sud, ponajprije, smatra da disciplinski sud nije vezan ni pravnom kvalifikacijom povrede službene dužnosti a niti zahtjevom zatraženom kaznom. Tzv. obvezujuća priroda predložene kazne ne proizlazi iz citiranih odredbi ZP-a i Pravilnika, kojima je uređena odgovornost i kažnjavanje za (teže) povrede službene dužnosti.

23. Drugo, prema ustaljenoj upravno-sudskoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (vidjeti primjerice presudu poslovni broj Usž-1023/2022 od 4. svibnja 2022.), izbor kazne za teže povrede službene dužnosti podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP). Upravno-sudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen je na ispitivanje zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana u skladu s odredbom članka 4. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS). Međutim, unatoč slabijoj vezanosti pravnom normom pri donošenju odluke o izboru kazne, to ne podrazumijeva da takva odluka ne mora biti obrazložena. Sud smatra da je javnopravno tijelo dužno u obrazloženju takve odluke iznijeti valjane, dostatne i obrazložene razloge rješavanje upravne stvari, što je nužno radi obrazlaganja zakonitosti postupanja, granica ovlasti i svrhovitosti primjene danih ovlasti u konkretnom predmetu te radi mogućnosti ocjene svrhovitosti kažnjavanja i je li ono bilo sukladno ciljevima zbog kojih je to ovlaštenje dano (u svrhu odgojnog utjecaja na počinitelja i druge policijske službenike u Ministarstvu te održavanja radne discipline i pravila ponašanja u službi i izvan službe), odnosno u svrhu mogućnosti ocjene zakonitosti takve odluke u granicama ispitivanja određenim u članku 4. stavku 2. ZUS-a.

24. Sud ocjenjuje i da je disciplinski sud obavio izbor kazne u okviru dane ovlasti i da je izrečena novčana kazna u visini od 10% posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu u trajanju od tri mjeseca u skladu sa svrhom radi koje je ta ovlast dana. Disciplinski sud je uzeo u obzir sve parametre pri izboru vrste i težine kazne uključujući težinu povrede službene dužnosti, stupanj odgovornosti prijavljenog (postupao je s izravnom namjerom), posebnosti konkretnog predmeta, olakotne i otegotne okolnost te je to dostatno obrazložio i s aspekta specijalne i generalne prevencije. Osporene odluke su u tom dijelu zakonite te valjano i podrobno obrazložene. Zakonitim valja prihvatiti i zaključak disciplinskih sudova da policija kao društvena institucija štiti sigurnost građana (osobnu sigurnost, sigurnost prava i imovine); da je jedan od glavnih zadataka policijske službe sprječavanje i sankcioniranje djela koja imaju obilježja kaznenih djela i prekršaja, pa je stoga neprihvatljivo i nedolično da se sami policijski službenici ponašaju tako da to ima obilježje prekršaja ili kaznenog djela. Sud prihvaća logičnim i utemeljenim zaključak da ponašanje policijskog službenika KN koji je sa punom sviješću i s namjerom odbio postupiti po naredbama policije i koji je zapravo prisutnost uredujućih službenika iskoristio za vlastito razračunavanje i uličnu tučnjavu apsolutno neprihvatljivo i nespojivo sa policijskom službom i da takvo ponašanje pokazuje njegov osobni deficit profesionalne discipline i dostojanstva te da njegov učin predstavlja eklatantan primjer nedoličnog ponašanja izvan službe kada se teško šteti ugledu službe.

25. U izloženom sud ocjenjuje da zakonito postupio disciplinski sud, kada je, nakon što je cjelovito i pravilno utvrdio pravo stanje stvari, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog propisa, i ne počinivši ikakvu bitnu povredu postupka ili temeljno procesno načelo pa ni načelo utvrđivanja materijalne istine iz članka 8. ZUP- a, proglasio tužitelja stegovno odgovornim te mu za to izreklo primjerenu (novčanu) kaznu. Osporene odluke su dostatno razumljive i obrazložene, one sadrže argumentirane i detaljne razloge rješavanje upravne stvari koji imaju uporišta u činjenicama utvrđenim tijekom postupka pa i one vezao za ocjenu navoda stranke. Suprotna pravna shvaćanja i ocjene koje je iznio tužitelj nemaju utemeljenje u mjerodavnom propisu ali ni uporišta u izvedenim dokazima. Neosnovano je i njegovo pozivanje na pravna stajališta i ocjene u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Usž-4197/2021 od 10. veljače 2022., budući da ona nisu primjenjiva u ovom upravnom sporu. Valja naglasiti i da je u konkretnom predmetu ponajprije bila riječ o prijeporu činjenične prirode vezano za postojanje disciplinske odgovornosti te izbor vrste i težine kazne.

26. Stoga, a budući da je osporena odluka zakonita i budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao točkom I. izreke.

27. S obzirom na to da tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je, na temelju odredbi članka 148. stavka 1. i 4. u vezi s člankom 147. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troška spora kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke.

UPRAVNI SUD U SPLITU,

u Splitu 21. veljače 2025.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 1. i 6., članak 127. ZUS-a i članak 128. stavak 1. i 3. u vezi s člankom 148. stavkom 5. i 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Katarini Kranjčević Zanki, odvjetnici u Zadru,

Kovačka ulica 5,

- tuženiku Drugostupanjskog disciplinskog suda pri Ministarstvu unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, a spis predmeta KLASA: UP/I- 114-04/24-02/33 vratiti po pravomoćnosti presude,

- u spis.