Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-2811/2019-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ČTT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Ivan Močić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Močića i zamjenice punomoćnika tuženika GTT, na ročištu za objavu presude, dana 21. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu br. 070323077810-HF zaključenog dana 22.03.2007.g. u Splitu između tužitelja kao korisnika kredita/zalogodavca i tuženika kao kreditora solemniziranog po javnom bilježniku Zrinki Milić Štrkalj pod br. OV-5129/07, u Splitu 28.03.2007.g. u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke – kreditora.

II. Dužan je tuženik OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ČTT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 14.641,40

EUR-a sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 44,74 EUR-a od 10.01.2008.g.

- na iznos od 44,76 EUR-a od 10.02.2008.g.

- na iznos od 44,72 EUR-a od 10.03.2008.g.

- na iznos od 44,62 EUR-a od 10.04.2008.g.

- na iznos od 44,57 EUR-a od 10.05.2008.g.

- na iznos od 44,53 EUR-a od 10.06.2008.g.

- na iznos od 112,26 EUR-a od 10.07.2008.g.

- na iznos od 111,12 EUR-a od 10.08.2008.g.

- na iznos od 110,97 EUR-a od 10.09.2008.g.

- na iznos od 111,24 EUR-a od 10.10.2008.g.

- na iznos od 112,03 EUR-a od 10.11.2008.g.

- na iznos od 137,13 EUR-a od 10.12.2008.g.

- na iznos od 139,28 EUR-a od 10.01.2009.g.

- na iznos od 139,05 EUR-a od 10.02.2009.g.

- na iznos od 139,19 EUR-a od 10.03.2009.g.

- na iznos od 138,02 EUR-a od 10.04.2009.g.

- na iznos od 137,12 EUR-a od 10.05.2009.g.

- na iznos od 137,74 EUR-a od 10.06.2009.g.

- na iznos od 137,74 EUR-a od 10.07.2009.g.

- na iznos od 136,12 EUR-a od 10.08.2009.g.

- na iznos od 135,47 EUR-a od 10.09.2009.g.

- na iznos od 136,32 EUR-a od 10.10.2009.g.

- na iznos od 136,32 EUR-a od 10.11.2009.g.

- na iznos od 136,90 EUR-a od 10.12.2009.g.

- na iznos od 137,16 EUR-a od 10.01.2010.g.

- na iznos od 136,22 EUR-a od 10.02.2010.g.

- na iznos od 136,35 EUR-a od 10.03.2010.g.

- na iznos od 136,33 EUR-a od 10.04.2010.g.

- na iznos od 135,89 EUR-a od 10.05.2010.g.

- na iznos od 135,89 EUR-a od 10.06.2010.g.

- na iznos od 136,45 EUR-a od 10.07.2010.g.

- na iznos od 137,73 EUR-a od 10.08.2010.g.

- na iznos od 138,45 EUR-a od 10.09.2010.g.

- na iznos od 138,53 EUR-a od 10.10.2010.g.

- na iznos od 138,66 EUR-a od 10.11.2010.g.

- na iznos od 139,10 EUR-a od 10.12.2010.g.

- na iznos od 139,08 EUR-a od 10.01.2011.g.

- na iznos od 139,72 EUR-a od 10.02.2011.g.

- na iznos od 138,80 EUR-a od 10.03.2011.g.

- na iznos od 138,80 EUR-a od 10.04.2011.g.

- na iznos od 138,80 EUR-a od 10.05.2011.g.

- na iznos od 140,74 EUR-a od 10.06.2011.g.

- na iznos od 140,74 EUR-a od 10.07.2011.g.

- na iznos od 140,74 EUR-a od 10.08.2011.g.

- na iznos od 140,44 EUR-a od 10.09.2011.g.

- na iznos od 140,44 EUR-a od 10.10.2011.g.

- na iznos od 141,79 EUR-a od 10.11.2011.g.

- na iznos od 141,79 EUR-a od 10.12.2011.g.

- na iznos od 141,79 EUR-a od 10.01.2012.g.

- na iznos od 141,79 EUR-a od 10.02.2012.g.

- na iznos od 141,33 EUR-a od 10.03.2012.g.

- na iznos od 141,33 EUR-a od 10.04.2012.g.

- na iznos od 141,33 EUR-a od 10.05.2012.g.

- na iznos od 139,86 EUR-a od 10.06.2012.g.

- na iznos od 139,86 EUR-a od 10.07.2012.g.

- na iznos od 141,39 EUR-a od 10.08.2012.g.

- na iznos od 141,33 EUR-a od 10.09.2012.g.

- na iznos od 141,11 EUR-a od 10.10.2012.g.

- na iznos od 141,11 EUR-a od 10.11.2012.g.

- na iznos od 142,24 EUR-a od 10.12.2012.g.

- na iznos od 142,24 EUR-a od 10.01.2013.g.

- na iznos od 142,36 EUR-a od 10.02.2013.g.

- na iznos od 141,81 EUR-a od 10.03.2013.g.

- na iznos od 140,42 EUR-a od 10.04.2013.g.

- na iznos od 140,67 EUR-a od 10.05.2013.g.

- na iznos od 140,67 EUR-a od 10.06.2013.g.

- na iznos od 142,11 EUR-a od 10.07.2013.g.

- na iznos od 141,15 EUR-a od 10.08.2013.g.

- na iznos od 141,73 EUR-a od 10.09.2013.g.

- na iznos od 141,50 EUR-a od 10.10.2013.g.

- na iznos od 141,50 EUR-a od 10.11.2013.g.

- na iznos od 142,12 EUR-a od 10.12.2013.g.

- na iznos od 142,12 EUR-a od 10.01.2014.g.

- na iznos od 132,19 EUR-a od 10.02.2014.g.

- na iznos od 133,47 EUR-a od 10.03.2014.g.

- na iznos od 132,94 EUR-a od 10.04.2014.g.

- na iznos od 132,85 EUR-a od 10.05.2014.g.

- na iznos od 133,93 EUR-a od 10.06.2014.g.

- na iznos od 133,56 EUR-a od 10.07.2014.g.

- na iznos od 127,89 EUR-a od 10.08.2014.g.

- na iznos od 124,57 EUR-a od 10.09.2014.g.

- na iznos od 124,58 EUR-a od 10.10.2014.g.

- na iznos od 124,66 EUR-a od 10.11.2014.g.

- na iznos od 125,39 EUR-a od 10.12.2014.g.

- na iznos od 125,39 EUR-a od 10.01.2015.g.

- na iznos od 120,18 EUR-a od 10.02.2015.g.

- na iznos od 3.494,33 EUR-a od 23.02.2015.g. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, u roku od petnaest (15) dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ČTT, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 3.782,39 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, dakle od 21. veljače 2025., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovog sudu dana 6. lipnja 2019. u bitnome se navodi da su stranke dana 22. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu br. 07032377810, koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj pod brojem OV-5129/07, temeljem kojega ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 76.000,00 eura , uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Sukladno odredbi predmetnog ugovora, korisnik kredita da se obvezao plaćati kreditoru redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a sve sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, pri čemu je u Ugovoru o kreidtu i to u čl. 3.4. navedeno da na promjene kamatnih stopa tužitelj kao korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Dakle, za period otplate kredita ugovorena je kamata s promjenjivom kamatnom stopom. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj da je uredno ispunio svoju obvezu, a kako se odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi očito smatra i jest ništetna, to je tužitelj tuženiku temeljem takve ništetne odredbe, isplatio po citiranom ugovoru viši iznos od onoga koji je trebao, i to za minimalno 109.102,84 kn. Tužitelj da je prije isteka trajanja kredita isti kredit zatvorio dana 23.2.2015, uplatom iznosa od 491.687,97 kn.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi kako između stranaka ne bi trebalo biti sporno da su odredbe ugovora o kreditu u spornom razdoblju između korisnika kredita kao potrošača – tužitelja i kreditora kao trgovca – tuženika, a koje se odnose na ugovorenu i promjenjivu kamatnu stopu naznačenu u ugovoru, te da je tužitelj postupio po zahtjevu tuženika, isplativši tuženiku sve dospjele iznose i po takvoj kamatnoj stopi. Također, da između stranaka nije sporno da se ovdje radi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja se mijenja odlukom banke. Po mišljenju tužitelja, da se ovdje radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja, a sve u smislu odredbe članka 84. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu da u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata mora biti kao takva određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe članka 269. st. 2. i članka 272. ZOO.

1.3. Iz sadržaja ugovora o kreditu da je izvjesno unošenje u ugovor potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, te se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da je na temelju nje tužitelj znao kolika je visina stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok da isti nije mogao ni približno ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, buduća kamatna stopa, promjenjiva, niti je bila određena, a niti je bila odrediva. Dakle, radi se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv, a posljedica toga da je ništetnost istih.

1.4. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP, odnosno članka 102. ZZP, iste ništetne, te da je posljedica ništetnosti da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a sve sukladno odredbi članka 323.st.1. ZOO. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu donošenje presude kojom će utvrditi ništavom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu br. 070323077810-HF zaključenog dana 22. ožujka 2007. u Splitu, između tužitelja, kao korisnika kredita / zalogodavca, i tuženika kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Zrinki Milić Štrkalj pod brojem OV-5129/07, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke-kreditora (točka I. izreke) te da mu isplati iznos od 109.102,84 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je navedeno u petitu tužbe.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 27. veljače 2024., tuženik u bitnome ističe kako su sporne ugovorne odredbe za koje tužitelj tvrdi da bi bile ništetne, pravno valjane ugovorne odredbe, kako u skladu s općim pravilima ZOO-a o nevaljanosti pravnih poslova, a iste da nisu u suprotnosti niti s odredbama ZZP-a. Ugovaranje promjenjive kamatne stope da nije bilo zabranjeno, pa da je sporna ugovorna odredba izraz autonomije volje ugovornih stranaka, a sve promjene kamatnih stopa kretale su se unutar zakonom dopuštenih granica. Glede visine kamatne stope, da je mjerodavna i odredba članka 26. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Za svo vrijeme trajanja ovog obveznopravnog odnosa stopa ugovornih kamata nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata.

2.2. Nadalje, tuženik navodi da su stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, u smislu članka 272. u svezi s odredbom članka 270. ZOO-a, budući je odredbom članka 272. st. 1. ZOO-a propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su stranke ostavile trećoj osobi da ju odredi, te da je navedena odredba članka 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne prirode. Za razrješenje odnosa među strankama da su mjerodavne su i odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/2009 dalje ZPK/09 ), iako on nije bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, budući je Zakon stupio na snagu 01. 01. 2010.g., ali je on značajan za pravilno rješenje ovog spora, jer je zakonodavac ovim Zakonom po prvi put propisao parametre koje banke mogu primijeniti u postupku formiranja kamatnih stopa kada je ugovorena promjenjiva kamata. Dakle, da ne bi trebalo biti sporno da se odredba članka 11.a st. 5. odnosi na sve ugovore o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, koji su sklopljeni i prije stupanja na snagu ovog zakona tj. prije 01. 01. 2014.g., a u kojima nisu definirani parametri za promjenu kamatne stope. Iz naprijed navedenoga da je potpuno jasno da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2007.g., tuženik nije bio obvezan definirati parametre u skladu s naprijed citiranom odredbom članka 11. a ZPK. Međutim, odmah nakon što je donesen ZID ZPK/2012, tuženik da je postupajući u skladu s odredbama članka 5. ovog Zakona, 20. prosinca 2012.g. donio Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa ( dalje: Politika/2012 ), koja je stupila na snagu dana 09. 01. 2013.g. , dakle istog dana kada je na pravnu snagu stupila i odredba članka 5. ZID ZPK/2012. Budući da je tuženik od trenutka stupanja na snagu Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa od 20. 12. 2012.g. pisanim putem obavještavao tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope koja je uslijedila uslijed promjene varijabilnog dijela kamatne stope (šestomjesečni NRS1), te da je tužitelj nastavio s otplatom kredita u skladu s novim otplatnim planovima, očigledno je tužitelj makar i prešutno prihvatio i suglasio se s tuženikovim općim aktom glede određivanja visine promjenjive kamatne stope.

2.3. Nadalje, tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. 06. 2014.g. nije ustanovila nikakvo subjektivno pravo za tužitelja koje bi mu dalo osnovu za podizanje ove tužbe, jer se ugovorni odnos između stranaka u ovom postupku temelji na ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a ne ugovoru o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka. Osim toga, donošenjem ove presude da nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva i to u skladu s pravilima o teretu dokaza. Pri tome je bitno istaknuti da utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio pravomoćnu presudu broj:

Pž-7129/13, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku.

2.4. Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13 tuženik ističe da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima. Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, rješenjem VTS-a ukinuta je I. st. presuda u dijelu kojim je tuženim bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja-plasiranja kredita, a tužitelj smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na podlozi početne kamatne stope. Ovo bi značilo da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što ovaj kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati, jer je prava volja ugovornih stranaka bila sklopiti ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Sporna ugovorna odredba da nije u suprotnosti niti s odredbama ZZP-a, ista je bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, tužitelj je bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

2.5. Slijedom navedenoga, tuženik ističe da, s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika te da je o svim izmjenama tuženik pravodobno obavijestio tužitelja, u cijelosti je ispunjen uvjet pojedinačnog pregovaranja i glede ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz članka 3. Ugovora o kreditu.

2.6. Zaključno, tuženik osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te navodi da bi vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom otplatnom planu), a to znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Predlaže sudu da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka.

3. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 12. srpnja 2024., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom II. petita, na isplatu iznosa od 14.641,40 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je specificirano u tom podnesku.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije koja je priložena u spis: prometa po računu tužitelja (list 8-23), Obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate (list 24-27), Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. [broj ZK uloška], podluložak 5, K. O. [katastarska općina] broj 070323077810-HF od 22. ožujka 2007. (list 28-33), Odluke o usvajanju izmjena i dopuna Politike mijenjanja kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom od 20. prosinca 2012. (list 60-61); Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom (list 62-71); Obavijest o izmjeni kamatne stope od 28. lipnja 2013., 24. prosinca 2013. , te od 8. srpnja 2014. (list 72-90). Nadalje, izveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić iz Centar za vještačenja d.o.o. te saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 3. Ugovora o kreditu br. 070323077810-HF zaključenog dana 22. ožujka 2007. u Splitu, između tužitelja, kao korisnika kredita / zalogodavca, i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke-kreditora te restitucijski zahtjev za isplatom iznosa od 14.641,40 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kako je to navedeno u petitu uređenog tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita/zalogodavca, dana 22. ožujka 2007. zaključen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška], K. O. [katastarska općina], s valutnom klauzulom u valuti EUR na iznos od 76.000,00 eura u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, na rok od 20 (dvadeset) godina, te da je navedenim ugovorom ugovoreno da se visina kamatne stope određuje Odlukom o kamatama banke, da ista iznosi 7,59 %, time da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena kamatnih stopa se vrši izmjenama i dopunama Odluka o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

9. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu o ugovaranju promjenjive kamatne stope iz članka 3. navedenog Ugovora, nepoštene ugovorne odredbe, što bi ih činilo ništetnima, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatom stečenog bez osnove, i to u visini razlike zbog promjene kamatne stope tijekom otplatnog perioda.

9.2. Nadalje, sporno je tužiteljevo svojstvo „potrošača“ prilikom sklapanja navedenog ugovora, te osnovanost istaknutog prigovora zastare. Jednako tako, sporno je primjenuju li se u ovoj parnici utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora „Potrošač“, te sporno je treba li sud prilikom obračuna iznosa sa osnova restitucije temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu uzeti u obzir i tzv. „negativne razlike“.

10. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

11. Obzirom na pravni osnov koji tužitelj ističe u tužbi, sud će se primarno referirati na ništetnost sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03. 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

12. Kako bi sud mogao kao prethodno pitanje utvrditi ništetnost navedene odrebe ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ovisno o odluci kreditora, primjenom odredbi ZZP/03, potrebno je prvenstveno utvrditi, iz činjenica utvrđenih tijekom postupka, predstavlja li predmetni Ugovor o kreditu, potrošački ugovor. 13. Obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen sa valutnom klauzulom u valuti EUR, a ne sa valutnom klauzulom u valuti CHF, to u konkretnom slučaju ne dolazi, u smislu članka 502. c. ZPP, do pravnih učinaka proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. 06. 2014.godine, odnosno ne primjenjuju se utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora „Potrošač“.

14. U odnosu na tužiteljevo svojstvo potrošača, kao pravno relevantnu okolnost, sud je tijekom postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

-da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svojstvu fizičke osobe / založnog dužnika i da se radi o hipotekarnom kreditu;

-da je tužitelj u činjeničnom supstratu tužbe naveo da među strankama ne bi trebalo biti sporno kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita – potrošača te tuženika, kao kreditora;

-da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporavao tužiteljevo svojstvo potrošača

-da je tužitelj u svome stranačkom iskazu na ročištu održanom dana 9. rujna 2024. u bitnome naveo da je ugovor o kreditu sklopio radi hitnog zatvaranja dugova koje je tada imao, te da su u konačnici, obzirom da je imao više dugovanja, sredstva od kredita utrošena na zatvaranje kako osobnih dugovanja, tako i dugovanja koja je imao obrt u njegovom vlasništvu, nije se mogao sjetiti točno naziva obrta ni čime se točno bavio;

-da je tuženik, nakon stranačkog iskaza tužitelja, osporavao tužiteljevo svojstvo potrošača, navodeći u bitnome kako je tužitelj kredit koristio i za zatvaranje dugova obrta, dakle u poslovne svrhe, slijedom čega da isti nema status potrošača;

-da stranke, nakon stranačkog iskaza tužitelja, nisu predlagale izvođenje daljnjih dokaza.

14. Člankom 3. ZZP/03, propisano je da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14.2. Člankom 81. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

15. Da bi se tužitelj mogao pozivati na navedene zakonske odredbe, potrebno je da tijekom postupka dokaže da je u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, sudjelovao kao potrošač.

15.2. Drugim riječima, da bi u pojedinom pravnom poslu ugovorna strana mogla polučiti zaštitu koju osigurava ZZP, nije dovoljno da sklapa pravni posao kao fizička osoba, već je nužno da taj pravni posao nije namijenjen isključivo njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Čitanjem Ugovora o kreditu, razvidno je da je tužitelj kao korisnik kredita isti sklopio u svojstvu fizičke osobe/zalogodavca. Nadalje, tužitelj u stranačkom iskazu u bitnome navodi da je krediti iskoristio za podmirenje dugovanja, kako vlastitih dugovanja, tako i dugovanja obrta koji je imao, a u samom ugovoru o kreditu nije specificirana namjena kredita.

17. Proizlazilo bi, dakle, da tužitelj u stranačkom iskazu navodi kako je namjena korištenja ugovora o kreditu bila dvostruka: jednim dijelom za privatne svrhe, a drugim dijelom za potrebe obavljanja poslovne aktivnosti (podmirenje dugovanje obrta u njegovom vlasništvu).

18. Člankom 1. st. 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“, broj: 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 68/07, 79/07, 40/10, 143/13.; dalje: ZO), koji je ovdje za primijeniti, propisano je da je obrt u smislu ovoga Zakona samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s člankom 2. ovoga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.

19. Navedene odredbe odlučne su za utvrđivanje statusa tužitelja u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 22. ožujka 2007.), budući da u to vrijeme Republika Hrvatska nije bila članicom Europske unije, međutim, sukladno Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, dužna je primjenjivati nacionalno pravo u duhu europskog prava, pa tako i pa tako i Direktive Vijeća 93/13/EEZ.

20. Sud Europske unije je u svojoj odluci povodom zahtjeva za prethodnu odluku od **.**.2019., Č, C-630/17, ECLI:EU:C:2019:123, u pogledu ugovora s dvostrukom svrhom, odnosno takvima koji se jednim dijelom sklapaju za privatne svrhe, a jednim dijelom zbog profesionalne djelatnosti, ocijenio da bi ugovorna strana imala status potrošača samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba, da postaje marginalna i ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije. Stoga je u navedenoj odluci ukazano da nacionalni sud mora uzeti u obzir ne samo sadržaj, prirodu i svrhu toga ugovora nego i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje.

21. Kada se imaju u vidu utvrđenja tijekom ovog postupka, da je tužitelj sklopio predmetni hipotekarni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita/založnog dužnika, zatim stranački iskaz tužitelja u kojem navodi kako je kredit iskoristio za podmirenje osobnih dugovanja i dugovanja obrta u njegovom vlasništvu, bez navođenja točnog iznosa koji je od kredita utrošio na podmirenje osobnih dugovanja, odnosno dugovanja obrat, čime je sadržajno ukazao da bi se radilo o ugovoru o kreditu sa dvojnom odnosno dvostrukom svrhom, kao i činjenica da tužitelj nije predlagao izvođenje daljnjih dokaza na okolnost postojanja slabe veze između predmetnog ugovora i njegove profesionalne djelatnosti, sud je stava kako tužitelj, na kojemu je teret dokaza, tijekom postupka nije sa uspjehom dokazao da bi veza između predmetnog ugovora o kreditu i profesionalne djelatnosti (podmirenja dugovanja obrta u njegovom vlasništvu), bila zanemariva, odnosno da isti nije dokazao svoje svojstvo potrošača prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tuženikom.

22. Naime, člankom 7. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je člankom 8. ZPP određeno da sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, koje će činjenice uzeti kao dokazane.

22.2. Člankom 220. st. 1. ZPP propisano da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.

23. Konkludira, obzirom da tužitelj u stranačkom iskazu nije iskazivao o tome koji iznos kredita je utrošio za podmirenje dugova obrta, a koji iznos kredita je utrošio na podmirenje osobnih dugovanja, a niti je predlagao izvođenje drugih dokaza na navedenu okolnost, sud je stava kako tužitelj, na kojemu je teret dokaza, tijekom postupka nije dokazao svoj status potrošača prilikom sklapanja predmetnog ugovora, odnosno nije dokazao da bi u konkretnom, dvojnom ugovoru o kreditu, kakav je zaključen među strankama, postojala zanemariva veza između sklapanja tog ugovora i profesionalne djelatnosti obrta, koju je tužitelj obavljao.

24. Stoga tužitelju, prema stavu ovog suda, ne pripada tražena potrošačka zaštita primjenom odredbi ZZP/03.

25. Međutim, sud je u odnosu na činjenice vezan dispozicijom stranaka, te nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele, dok svoju odluku može temeljiti samo na činjeničnoj osnovi koju su stranke iznijele tijekom postupka (članak 7., 219.st.1., 299., 352. ZPP).

26. Upravo iznošenjem činjenične osnove i isticanjem tužbenog zahtjeva tužitelj supstancira predmet spora, pa je sadržaj sudske presude uvjetovan sadržajem činjenične osnove i pravne norme koju treba primijeniti.

27. iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da tužitelj navodi slijedeću činjeničnu osnovu:

-da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu predstavlja naknadu koju se korisnik obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno u ugovoru o kreditu, stoga da ugovorna kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu članka 269. st. 2. i članka 272. ZOO;

-da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojega vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje , načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zlouporabe prava;

-da je iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te da se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava jer da je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku , jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da je na temelju nje tužitelj znao kolika je visina stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok da isti nije ni približno mogao ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati;

-da tužitelj tvrdi da buduća kamatna stopa, promjenjiva, niti je bila određena, a niti da je bila odrediva, odnosno da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, a niti je mogao biti razumljiv, a posljedica toga da je ništetnost istih.

28. Obzirom na navedeno, valjalo je ispitati ništetnost sporne ugovorne odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23.; dalje: ZOO).

29. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO, činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti, ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Nadalje, člankom 270. st. 1. ZOO propisano je da, kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

29.2. Činidba je određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja.

30. Ugovorna kamata sadržajno predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obavezuje platiti za korištenje novčanih sredstava što mu ih banka stavlja na raspolaganje određeno vremensko razdoblje, a način i pod uvjetima utvrđenim ugovorom. Stoga kamata mora biti određena ili odrediva, u smislu članka 269.st.2. ZOO u vezi sa člankom 272. ZOO.

31. Člankom 3. ZOO propisano je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Prema članku 4., u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema članku 6. ZOO, zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato, dok je člankom 7. propisano da pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

32. Čitanjem članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile da se visina kamatne stope određuje Odlukom o kamatama banke, da kamatna stopa iznosi 7,59 %, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena kamatnih stopa da se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

33. Iz stranačkog iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da istome nije bilo dovoljno obrazloženo od strane bankarskih službenika što bi značila promjenjiva kamatna stopa, a ugovor je sklopljen na unaprijed pripremljenom obrascu.

34. Prema stavu ovog suda, formulacija "promjenjiva kamatna stopa" ne definira tu stopu određenom odnosno odredivom, jer na takav način tužitelj, kao korisnik kredita, jedino zna visinu kamatne stope prilikom ugovaranja, a nema mogućnost predvidjeti kako će se ona kretati za vrijeme trajanja ugovora, pa istome niti ne može biti jasan pojam promjenjive kamatne stope (u konkretnom slučaju, tužitelj je po zanimanju ugostitelj, a iz njegovog stranačkog iskaza proizlazi da mu nije obrazloženo od strane bankarskih službenika značenje promjenjive kamatne stope). Tužitelj je, prema stavu ovog suda, od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, kao kreditora.

35. Dakle, iz navedenoga bi proizlazilo da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ništetna jer se ne radi o činidbi koja je određena, niti je odrediva, što ima za posljedicu ništetnost, u smislu citiranih odredbi ZOO.

36. Kako je sud, kao prethodno pitanje, utvrdio ništetnost navedene ugovorne odredbe, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove, onoga što je isplaćeno po utvrđenoj ništetnoj odredbama.

37. Sukladno odredbi članka 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne uređuje. Nadalje,prema članku 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

38. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovornih odredbi ostvario korist u vidu naplate veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

39. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate kredita, zbog ništetne ugovorne odredbe, sve u smislu članka 1111. st. 1. ZOO.

40. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju u spisu te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić.

41. iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić u bitnome proizlazi da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

-7,59% godišnje do 10.12.2007.,

−8,59% godišnje do 10.06.2008.,

−10,09% godišnje do 10.11.2008.,

−10,59% godišnje do 10.07.2013.,

−10,55% godišnje do 10.01.2014.,

−10,35% godišnje do 10.07.2014.,

−10,09% godišnje do 10.01.2015.,

−9,88% godišnje do dana prijevremene otplate kredita.

41.2. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak o izračunu preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope, i to između početno ugovorene kamatne stope od 7,59% i svih kasnijih promjena kamatne stope, specificirano po mjesecima i datumima isplate u tablicama koje su dio nalaza i mišljenja.

41.3. Pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita vezanog uz valutu EUR u utuženom razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa, ukupan iznos više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita u utuženom razdoblju otplate kredita, primjenom fiksnog tečaja konverzije kuna u eure, iznose 14.641,40 EUR. 42. Nakon nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je podneskom zaprimljenim pred ovim sudom dana 12. srpnja 2024., specificirao tužbeno traženje na isplatu iznosa od 14.641,40 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

43. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, prema kojemu je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 14.641,40 eura, s osnova restitucije temeljem ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti. Jednako tako, za navesti je kako stranke na navedeni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora.

44. Tužitelj, dakle, temeljem izvršenih isplata s osnova koji je u ovom postupku utvrđen ništetnim, potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

45. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, što također proizlazi iz priloženog Izračuna.

46. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 35/05), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22).

47. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

48. Kako je ništetnost ugovorne odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu utvrđena u ovom postupku, to nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetne ugovorne odredbe jer zastara, u skladu sa iznesenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije ni počela teći, radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

49. Stoga je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

50. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima postupka.

51. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu navedene zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

52. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 14.641,40 eura te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

53. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 6. lipnja 2019. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 500,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 13. svibnja 2024. (Tbr. 9/1 Tarife) iznos od 500,00 eura,

-zastupanje na ročištu od 9. rujna 2024. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 500,00 eura,

-sastav podneska od 12. srpnja 2024. (Tbr. 8/1 Tarife), iznos od 500,00 eura.

-zastupanje na ročištu od 23. siječnja 2025. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 500,00 eura; odnosno ukupni iznos od 2.500,00 eura, što uvećano za PDV po stopi od 25% (625,00 eura), daje iznos od 3.125,00 eura.

53.1. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 464,53 eura, čime se došlo do ukupnog iznosa od 3.589,53 eura.

53.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, jer iz stanja spisa ne proizlazi da je podmirio sudsku pristojbu na tužbu, dok mu je priznat trošak sudske pristojbe na presudu, u iznosu od 192,86 eura, prema Tar. br. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj : 37/23.)

54. Dakle, tužitelju je na ime troškova ovog parničnog postupka dosuđen iznos od 3.782,39 eura sa traženom zateznom kamatom tekućom od 21. veljače 2025., kao dana donošenja odluke, do isplate (članak 151. st. 3. ZPP).

55. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Splitu 21. veljače 2025.

Sutkinja

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis