Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-425/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice MP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene usmene javne glavne rasprave zaključene dana 13. veljače 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, te objavljene presude dana 21. veljače 2025., temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211507013/2007, sklopljenog 21. studenoga 2007. između tužiteljice MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, potvrđenog (solemniziranog) po Javnom bilježniku Ljubici Papac, Antuna Nemčića 1, Koprivnica, pod poslovnim brojem: OV-9435/07. dana 26. studenoga 2007., i to odredba članka 1. u dijelu koji glasi „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu“, odredba članka 2. u dijelu koji glasi „iznos od 87.300,00 CHF ( slovima: osamdesetsedamtisućatristotinešvicarskihfranaka )“ i u dijelu koji glasi „sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, "a odredba članka 7. u dijelu koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. Prvi iznos iznosi = 476,69 CHF (slovima: četristotinesedamdesetšestišezdesetdevet/100švicarskihfranaka )“, te navedene odredbe u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da plati tužiteljici MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.390,77 € (slovima: sedamtisućatristodevedeseteuraisedamdesetsedamcenti) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.775,00 € (slovima: tisućusedamstosedamdesetpeteura) zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana 21. veljače 2025. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 754,63 € sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2023., radi utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu i radi isplate.

1.1.U tužbi tužiteljica navodi da je s tuženikom sklopila 21. studenoga 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211507013/2007 te je isti potvrđen (solemniziran) kod Javnog bilježnika Ljubice Papac, [adresa], pod poslovnim brojem: OV- 9435/07 dana 26. studenoga 2007. Kredit je iznosio 87.300,00 CHF, kamata je promjenjiva, na dan sklapanja ugovora iznosila je 5,150 %, rok otplate 360 mjeseci, a početni mjesečni anuitet iznosio je 476,69 CHF.

1.2. Dana 3. veljače 2016. sklopljen je Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.: nastavno ZID ZPK).

1.3. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno pod točkom I. izreke potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojoj je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužeik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., nastavno ZPP ) propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

1.5. Obzirom da je utvrđeno kako je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužiteljica plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatila tuženiku utuženi iznos.

1.6. Tuženik je sukladno ZID ZPK ponudio tužiteljici mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužiteljica je prihvatila takav prijedlog te je s tuženikom zaključila dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR, u provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti, ali tužiteljici nisu u potpunosti naknađeni svi preplaćeni iznosi, nastali uslijed ništetnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne znači da je time tužiteljica kao potrošač izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice sa presudom C- 118/17 od 14. ožujka 2019., slučaj M, koji potvrđuje navode tužiteljice u cijelosti.

1.7. Tužiteljica tužbom potražuje od tuženika samo preplate nastale s osnova ništenosti ugovorene valutne klauzule u iznosu od 6.636,14 €/50.000,00 kuna, uvećano za zatezne kamate od 21. studenog 2007. do isplate, sve u skladu s odredbama članka 29. ZOO-a, 322. stavak 1. ZOO-a, 323. stavak 1. ZOO-a, 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a, 1115. ZOO-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala status potrošača, niti da je sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, a koji teret dokazivanja je na tužiteljici u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač, nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača, te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.1. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara.

2.2. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica i tuženik dana 3. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.3. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

2.4. Tuženik nadalje navodi da odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Tuženik je tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Dodatka, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati Eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku.

2.5. Stav je tuženika da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužiteljica ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužiteljica nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao u cijelosti neosnovan.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 21. studenoga 2007. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu (listovi 6-13), Dodatka ugovora o kreditu, pregleda promjena kamatnih stopa i izračun konverzije, prometa po kreditu (listovi 20-39), izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije (listovi 125-127), nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Vlaste Santo Olđa, te dopune nalaza vještaka, kao i iskaza tužiteljice saslušane kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Podneskom od 30. siječnja 2025. tužiteljica je po primitku nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Vlaste Santo Olđa postavila konačni tužbeni zahtjev, tako da je umjesto prvotnih 6.636,14 € iz tužbe potraživala iznos od 7.390,77 €, slijedom čega je izvršena preinaka tužbe sukladno čl. 191. ZPP-a ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 754,63 € sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015., pa do isplate.

6. Tuženik se objektivnoj preinaci tužbe protivio, međutim sud je rješenjem na ročištu 13. veljače 2025. dopustio objektivnu preinaku tužbe, na način kako je tužiteljica postavila tužbenim zahtjevom u podnesku od 30. siječnja 2025., a ovo iz razloga jer je do preinake tužbe došlo nakon što je tužiteljici dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, pa je tužba preinačena u skladu s tim dokazom, slijedom čega je preinaka pravovremena i tuženik se istoj ne može protiviti u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a. U tom smislu je 26. studenog 2021. na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćen (novi) zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog, odlučeno je na način naveden u izreci rješenja.

7. Nesporno je da su stranke dana 21. studenog 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211507013/2007, temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisnici kredita kredit u iznosu od 87.300,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

8. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 3. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015), kojom su izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR.

9. Saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazivala da je predmetni kredit podignut kao stambeni kredit za kupnju susjednog stana, radi spajanja sa postojećim stanom, a radi zadovoljenja povećanih potreba proširenja njene obitelji. Navodi da isti nikada nije korišten za iznajmljivanje ili bilo kakvu drugu gospodarsku svrhu. Ugovor o kreditu predočen joj je kao tipski ugovor na unaprijed pripremljenom i popunjenom obrascu, kojeg je samo potpisala.

10. U pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2 9. travnja 2015., te poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., izraženo je pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502. c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. tog zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, što znači da pozivom na odredbu čl. 502. c ZPP ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

11. Slijedom navedenog zaključak je suda da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako da što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, zaključak je suda da tužiteljica nedvojbeno ima status potrošača u smislu čl. 3. ZZP-a.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

13. Zaključak je suda da je nesporno tuženik raspolagao informacijama o mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužiteljicu sve kako bi tužiteljici bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku, a odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF su pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužiteljica nije mogla imati utjecaja, pa su ništetne. Slijedom navedenog, sud zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu (članak 1.,2 i 7.) u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003 i dr.; dalje ZZP), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr.; dalje ZOO).Stoga je odlučeno na način naveden u točki I izreke presude.

14. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

15. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

16. U odnosu na eventualnu zastaru tražbine u slučaju preinake tužbe, u konkretnom slučaju primjenjuje se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

17. Stranke su u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, na koju je tužiteljica pristala, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, međutim sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Slijedom navedenoga sporazumi o konverziji, koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, valjani su i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

18. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada tužiteljica mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji joj pripada. Prema stavu ovog suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

19. Sud je na okolnost više preplaćenih iznosa s osnova promjene mjesečnih anuiteta (valutna klauzula vezana uz CHF) proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo Olđa, dipl. oec., koja je 21. studenog 2024. dostavila u spis pisani nalaz i mišljenje, te je dana 29. siječnja 2025. dostavila dopunu nalaza.

20. Nalazu i dopuni nalaza prigovarao je tuženik, ali su njegovi prigovori pravne prirode i ne odnosi se na matematički izračun, kako je sam i naveo na ročištu glavne rasprave 13. veljače 2025., a o obvezi tuženika i stajalištu suda je već obrazloženo u ovoj presudi. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti i u skladu s nalazom i mišljenjem, te dopunom nalaza, podneskom od 30. siječnja 2025. sredila tužbeni zahtjev. Kako stranke nisu tražile da se vještak usmeno sasluša na ročištu, sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaza i dopunu nalaza vještaka jer je vještak stručna osoba, a nalaz i mišljenja dao je u skladu s pravilima struke na temelju podataka u spisu i podataka koje je vještaku predao tuženik 21. studenog 2024.

21. U svom nalazu i mišljenju vještak navodi da je konverzija temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) izvršena na način da je provedene konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Dana 3. veljače 2016. sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izračuna – konverzije kredita iz kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom EUR. Prema izračunu konverzije nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosila je CHF 78.403,13 CHF, odnosno 48.944,78 €, a preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.859,95 €, odnosno 21.827,36 kn. Ukoliko se obračuna zatezna kamata na preplatu utvrđenu u točki 5. nalaza, tabela 14, za razdoblje od dana preplate do 30. rujna 2015., koja iznosi 21.837,80 kn, te se iznos obračunate kamate doda iznosu preplate i od tog iznosa oduzme preplata utvrđena od strane tuženika u konverziji, preplata iznosi 55.685,74 kn, odnosno 7.390,77 €. Na preplatu utvrđenu na taj način kamata teče od 1. listopada 2015. Nadalje, vještak navodi da je tuženik izračun konverzije izradio prema odredbama članka 19. c ZID ZPK-a, i utvrdio iznos preplate prema odredbama članka 19. c stavka 1. točke 5. ZID ZPK-a i time je uspostavljena ravnoteža prema odredbama tog zakona između kredita odobrenog u valuti CHF i kredita odobrenih u valuti EUR. Ravnoteža između stranaka u smislu primjene tečaja za CHF po kojem je kredit isplaćen, a što je u ovom predmetu određeno zadatkom vještačenja, nije uspostavljena.

22. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužiteljica pretrpjela primjenom nepoštenih ugovornih odredaba. Iz nalaza i mišljenja vještaka može se zaključiti da je vještakinja prilikom izrade nalaza uračunala i negativnu tečajnu razliku.

23. Stoga je temeljem navedenog, kao i u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tuženik dužan tužiteljici vratiti preplaćeni iznos od ukupno 7.390,77 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, prema članku 29. ZOO iz razloga jer je tuženik nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Stoga je odlučeno na način naveden u točki II. izreke presude.

24. I tužiteljica i tuženik tražili su trošak postupka prema troškovnicima koje su predali u spis.

25. Trošak tužiteljice utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora, troškovniku predanom u spis, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) i odnosi se na nagradu punomoćnika odvjetnika za sastav tužbe u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 7.1.OT, za sastav dva podneska (29. siječnja 2024. i 30. siječnja 2025.) za svaki iznos od 200,00 € prema Tbr. 8.1. OT, zastupanje na ročištima 3. rujna 2024. i 13. veljače 2025., za svako iznos od 200,00 € prema Tbr. 9.1. OT, a priznat je i pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 € prema Tbr. 9.3. OT, PDV od 25% na navedene radnje odvjetnika u iznosu od 275,00 €, te u cijelosti predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 €, tako da ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 1.775,00 €, koji joj je dosuđen u cijelosti temeljem čl. 154. st.1. ZPP-a na način naveden u točki III. izreke presude.

26. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

Koprivnica, 21. veljače 2025.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica

2. Odvjetnik Kruno Knežević, Radnička cesta 22, Zagreb