Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2979/2019-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Markthdeidenfeld, Friedenstrasse 5a, kojeg zastupa Dalibor Čajkovski, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Domagoj Čajkovski, Dalibor Čajkovski i Jelena Beg Čajkovski, iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (prije Hypo Alpe Adria bank d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 14. siječnja 2015., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se ništetnom odredba članka broj 6 Ugovora o kreditu broj: 306-849/2004 sklopljen dana 09. rujna 2004. između tužitelja ĐD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ranije na adresi u [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, a koji ugovor je dana 14. rujna 2004 godine potvrđen kod javnog bilježnika Marije Grozdanić- Dekleva iz Rijeke, pod poslovnim brojem OU-2065/2004, kojim je određena promjenjivost redovne kamatne stope, u skladu s jednostranom odlukom banke.

2. Utvrđuje se ništetnom odredba članka broj 3 Ugovora iz točke 1. ove presude, u dijelu u kojem je utvrđeno da su anuiteti kredita vezani za tečaj CHF u odnosu na HRK te u članku 11 istog Ugovora, u dijelu u kojem je potraživanje banke osigurano založnim pravom u iznosu vezanim za tečaj CHF u odnosu na HRK.

3. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju ĐD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ranije na adresi u [adresa] isplati iznos od 1.206,18 € sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

na iznos od 8,69 €

počam od 01.10.2007. pa do isplate

na iznos od 8,70 €

počam od 09.11.2007. pa do isplate

na iznos od 8,69 €

počam od 03.12.2007. pa do isplate

na iznos od 8,69 €

počam od 02.01.2008. pa do isplate

na iznos od 8,69 €

počam od 01.02.2008. pa do isplate

na iznos od 8,69 €

počam od 03.03.2008. pa do isplate

na iznos od 32,84 € počam od 31.03.2008. pa do isplate

na iznos od 32,83 € počam od 05.05.2008. pa do isplate

na iznos od 32,83 € počam od 03.06.2008. pa do isplate

na iznos od 32,83 € počam od 02.07.2008. pa do isplate

na iznos od 32,83 € počam od 06.08.2008. pa do isplate

na iznos od 32,82 € počam od 02.09.2008. pa do isplate

na iznos od 32,82 € počam od 02.10.2008. pa do isplate

na iznos od 51,63 € počam od 11.11.2008. pa do isplate

na iznos od 51,62 € počam od 02.12.2008. pa do isplate

na iznos od 51,61 € počam od 12.01.2009. pa do isplate

na iznos od 51,61 € počam od 09.02.2009. pa do isplate

na iznos od 51,61 € počam od 03.03.2009. pa do isplate

na iznos od 51,61 € počam od 15.04.2009. pa do isplate

na iznos od 51,59 € počam od 20.05.2009. pa do isplate

na iznos od 51,59 € počam od 24.06.2009. pa do isplate

na iznos od 51,59 € počam od 20.07.2009. pa do isplate

na iznos od 51,58 € počam od 24.08.2009. pa do isplate

na iznos od 103,14 € počam od 20.10.2009. pa do isplate

na iznos od 51,56 € počam od 24.11.2009. pa do isplate

na iznos od 51,55 € počam od 29.12.2009. pa do isplate

na iznos od 51,54 € počam od 25.01.2010. pa do isplate

na iznos od 51,54 € počam od 17.02.2010. pa do isplate

na iznos od 51,53 € počam od 19.03.2010. pa do isplate

na iznos od 47,33 € počam od 20.04.2010. pa do isplate

i to po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpanja te godine, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju ĐD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ranije na adresi u [adresa] isplati iznos od 2.765,14 € sa zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

na iznos od 1,54 €

počam od 02.11.2004. pa do isplate

na iznos od 7,40 €

počam od 01.12.2004. pa do isplate

na iznos od 5,38 €

počam od 04.01.2005. pa do isplate

na iznos od 0,99 €

počam od 01.02.2005. pa do isplate

na iznos od 0,55 €

počam od 01.03.2005. pa do isplate

na iznos od 0,01 €

počam od 30.03.2005. pa do isplate

na iznos od 27,74 € počam od 30.06.2011. pa do isplate

na iznos od 42,12 € počam od 30.07.2011. pa do isplate

na iznos od 91,97 € počam od 31.08.2011. pa do isplate

na iznos od 85,32 € počam od 28.09.2011. pa do isplate

na iznos od 72,61 € počam od 13.10.2011. pa do isplate

na iznos od 70,19 € počam od 16.11.2011. pa do isplate

na iznos od 0,03 €

počam od 30.11.2012. pa do isplate

na iznos od 81,28 € počam od 24.12.2012. pa do isplate

na iznos od 81,07 € počam od 22.01.2013. pa do isplate

na iznos od 72,23 € počam od 22.02.2013. pa do isplate

na iznos od 0,04 €

počam od 28.02.2013. pa do isplate

na iznos od 63,94 € počam od 25.03.2013. pa do isplate

na iznos od 15,22 € počam od 28.03.2013. pa do isplate

na iznos od 0,02 €

počam od 31.03.2013. pa do isplate

na iznos od 79,55 € počam od 22.04.2013. pa do isplate

na iznos od 77,31 € počam od 23.05.2013. pa do isplate

na iznos od 0,18 €

počam od 31.05.2013. pa do isplate

na iznos od 68,40 € počam od 26.06.2013. pa do isplate

na iznos od 68,62 € počam od 31.07.2013. pa do isplate

na iznos od 70,21 € počam od 26.08.2013. pa do isplate

na iznos od 0,02 €

počam od 31.08.2013. pa do isplate

na iznos od 73,78 € počam od 21.09.2013. pa do isplate

na iznos od 1,83 €

počam od 30.09.2013. pa do isplate

na iznos od 76,60 € počam od 21.10.2013. pa do isplate

na iznos od 76,03 € počam od 20.12.2013. pa do isplate

na iznos od 78,91 € počam od 31.12.2013. pa do isplate

na iznos od 10,37 € počam od 15.01.2014. pa do isplate

na iznos od 68,11 € počam od 23.01.2014. pa do isplate

na iznos od 0,53 €

počam od 31.01.2014. pa do isplate

na iznos od 61,04 € počam od 25.02.2014. pa do isplate

na iznos od 63,48 € počam od 25.03.2014. pa do isplate

na iznos od 62,85 € počam od 29.04.2014. pa do isplate

na iznos od 0,02 €

počam od 30.04.2014. pa do isplate

na iznos od 60,71 € počam od 29.05.2014. pa do isplate

na iznos od 0,01 €

počam od 31.05.2014. pa do isplate

na iznos od 60,03 € počam od 27.06.2014. pa do isplate

na iznos od 0,02 €

počam od 30.06.2014. pa do isplate

na iznos od 60,34 € počam od 29.07.2014. pa do isplate

na iznos od 0,15 €

počam od 31.07.2014. pa do isplate

na iznos od 62,62 € počam od 26.08.2014. pa do isplate

na iznos od 0,30 €

počam od 31.08.2014. pa do isplate

na iznos od 64,50 € počam od 24.09.2014. pa do isplate

na iznos od 64,37 € počam od 24.10.2014. pa do isplate

na iznos od 66,13 € počam od 26.11.2014. pa do isplate

na iznos od 67,32 € počam od 20.12.2014. pa do isplate

na iznos od 66,62 € počam od 21.01.2015. pa do isplate

na iznos od 66,35 € počam od 28.02.2015. pa do isplate

na iznos od 67,28 € počam od 16.03.2015. pa do isplate

na iznos od 0,28 €

počam od 31.03.2015. pa do isplate

na iznos od 66,54 € počam od 22.04.2015. pa do isplate

na iznos od 66,82 € počam od 21.05.2015. pa do isplate

na iznos od 66,82 € počam od 23.06.2015. pa do isplate

na iznos od 66,82 € počam od 30.07.2015. pa do isplate

na iznos od 1,28 €

počam od 26.08.2015. pa do isplate

na iznos od 65,35 € počam od 29.08.2015. pa do isplate

na iznos od 66,81 € počam od 24.09.2015. pa do isplate

i to po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 01. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpanja te godine, u roku od 15 dana.

5. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĐD u dijelu koji glasi:

"5. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju ĐD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ranije na adresi u [adresa] 7 isplati iznos od 3.029,28 € sa zateznom kamatom koja teče od 01.listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 01. siječnja 2024 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpanja te godine, u roku od 15 dana."

6. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju ĐD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ranije na adresi u [adresa] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.483,56 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. od 27. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpanja te godine, u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom 9. rujna 2004. zaključio Ugovor o kreditu broj 306-849/2004 na iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 67.600,00 CHF, a koji Ugovor da je 14. rujna 2004. potvrđen kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl.br. OU-2065/2004. U vrijeme sklapanja naznačenog Ugovora tuženik da je poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, a koja je u međuvremenu promijenjena no bez promjene OIB-a pa da se radi o istom subjektu. Ugovor da sadrži ništetnu odredbu o promjenjivosti kamatne stope, koja tuženiku omogućuje jednostranu promjenu kamatne stope, a radi da se o ugovorenom čl. 6. Predmetni ugovor da sadrži i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli i to u čl. 3 Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je utvrđeno da su anuiteti kredita vezani za tečaj CHF u odnosu na HRK, te u čl. 11 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je potraživanje banke osigurano založnim pravom vezani za tečaj CHF u odnosu na HRK. U Ugovoru o kreditu da nije navedeno kako HNB ne štiti tečaj HRK u odnosu na CHF, kao što ga štiti u odnosu na EUR, a što da je i osnovni razlog ništetnosti vezivanja anuiteta kredita za valutu CHF. Tužena banka da je u Ugovor o kreditu ugradila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tužene banke, te parametara s kojima tužitelj nije bio upoznat te u kojoj odredbi da se nije pojedinačno raspravljalo. Ugovor o kreditu da je dodatkom ugovora o kreditu (temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR) konvertiran u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Ova tužba da se odnosi na razdoblje od početka korištenja kredita do 30. rujan 2015. tj. do konverzije u valutu EUR. Članak 6 o promjenjivoj kamatnoj stopi i čl. 3 i 11 kojima je ugovorena vezanost anuiteta, odnosno iznosa osiguranog založnim pravom za tečaj CHF u odnosu na HRK da su protivni kongentnim odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača, koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti označenih ugovornih odredaba, odnosno njihovih spomenutih dijela ništetnost sukladno odredbi čl. 102 Zakona o zaštiti potrošača. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja da je u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., s time da je Vrhovni sud RH u tom dijelu odbio reviziju tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske odluke. Visoki trgovački sud RH donio da je 14. lipnja 2018. presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbio žalbu sedam tuženih banaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu, uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Poziva se i na odredbu čl. 502.c. ZPP-a odnosno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a tužitelj ovdje postavlja zahtjev prema tuženoj banci radi vraćanja preplaćenog iznosa koji je posljedica ništetnih odredbi. Tužitelj da je neosnovano plaćao veći iznos od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 5,25% godišnje, odnosno kako je bilo početno ugovoreno, te da anuiteti nisu bili vezani za tečaj CHF u odnosu na HRK na dan korištenja kredita, slijedom čega da je tužitelj tuženiku preplatio za sada neutvrđeni novčani iznos. On da je zatražio od tuženika dostavu dokumentaciju potrebnu za izračun pretplate, ali da je nije nikada dobio, pa predlaže donošenje rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a. Tuženik da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio tužitelju mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR. On da je prihvatio takav prijedlog, te zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona da ne znači da je tužitelj kao potrošač izgubio pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa. Osnovna svrha konvertiranja da nije bila obeštećivanje korisnika kredita retroaktivno nego sprječavanje egzistiranja dijela nepoštenih odredbi i njihovog nepovoljnog učinka na korisnike kredita pro futuro. To proizlazi i iz toga što po konvertiranju kredita korisnici nisu imali mogućnost dobivanja bilo kakve novčane isplate od banaka nego se njihov benefit sastojao u prestanku vezanosti anuiteta kredita za tečaj CHF u odnosu na HRK za buduće razdoblje, a koji je u vrijeme zakonske obveze nuđenja mogućnosti konvertiranja kredita bio privremeno zamrznut odlukom Vlade RH. Predlaže se prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva, time što u tužbi je navedeno da će se po provođenju financijskog vještačenja na okolnosti izračuna preplaćenih iznosa specificirati kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva.

Potražuje i nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da je zahtjev u pogledu glavne stvari neodređen, obzirom da ne postoje pretpostavke za primjenu čl. 186.b. ZPP-a. Osporava osnov tužbenog zahtjeva, smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe u kojoj traži da se naloži tuženiku isplatu odgovarajućeg novčanog iznosa. Smatra tuženik da nema pravni interes zbog toga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to da predstavlja i negativnu procesnu pretpostavku za vođenje parnice. Pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj konačno i sporazumno da je riješeno temeljem Aneksa uz ugovor o kreditu broj 306-849/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Tužitelj da je svojom voljom sklapanjem Aneksa prihvatio učinke ZID ZPK koje su mu pružile zaštitu subjektivnih prava koje bi mogao ostvariti angažiranjem pravosuđa jedino da nije sklopio Aneks osnovnom ugovoru. U trenutku provedbe konverzije pretplata da je utvrđena člankom 2 aneksa iznosila 0,00 kn, utvrđen da je manjak u iznosu od 2.987,91 EUR, iz čega da proizlazi da tužitelj niti u trenutku provedbe konverzije nije imao nikakvu tražbinu prema tuženiku. Ističe tuženik prigovor zastare utuženih tražbina, poziva se na odredbu čl. 226 st. 2 u svezi s st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Smatra i da u slučaju da se tražbina zasniva na stjecanju bez osnove da i u tom slučaju je prigovor zastare osnovan jer tražbine zastarijevaju u roku od pet godina, od dana sklapanja ugovora da je prošlo više od pet godina. Ističe i da tužitelj nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovoru koji je promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima i bio sklopljen u EUR od samog početka. Nakon konverzije prvotni ugovor da je prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Smatra da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, da se ne mogu više utvrditi ništetnima. Poziva se tuženik na pravnu teoriju o učinku konverzije i na sudsku praksu iz koje zaključuje da proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva. Nastavno tuženik i tvrdi da valutna klauzula sadržana u osnovnom ugovoru nije ništetna jer je bilo dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule, da valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84 ZZP/03, ona da ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81 ZZP/03. Poziva se na odluke sudova kojima potvrđuje svoju tvrdnju dopuštenosti valutne klauzule koja da je bila uočljiva, jasna i razumljiva. Zaposlenik tuženika da je prilikom zaključenja osnovnog ugovora detaljno upoznao tužitelja s kreditnim proizvodom, objasnio što znači valutna klauzula, koji je njezin cilj i svrha i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kredite obveze, odnosno rizike koji mogu proizlazi iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Naglašava i činjenicu da je osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, što znači da je tužitelj i od javnog bilježnika bio upoznat s detaljima pravnog posla i pravnim posljedicama. Smatra da je prosječnom hrvatskom potrošaču teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule obzirom da pretežan udio štednje hrvatskih građana u stranoj valuti. Značajnije transakcije među građanima i trgovačkim društvima ugovaraju da se u protuvrijednosti strane valute. Tužitelj da ima posebno iskustvo spoznaje iznimno nepovoljnih gospodarskih kretanje 1990-tih godina, obilježenih općom gospodarskom nestabilnošću. Smatra da prosječan hrvatski potrošač je upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule, pa dostavlja i stručnu literaturu na ovu temu. Tuženik da je provodio i sustavno informiranje i educiranje klijenata. Članci objavljeni u službenom glasilu Hypo times o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF da su dostavljani na adrese njegovih klijenata i da su dijeljeni u poslovnicama banke. Navodi da je HNB u javnim ustupima radio na educiranju šire javnosti o učincima sklapanja kredita vezanih uz valutnu klauzulu CHF. Smatra tuženik da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, jer je tužitelj mogao uzeti kredit u nekoj drugoj valuti, da valutna klauzula nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na strani potrošača, obzirom da je davatelj kredita preuzeo sve rizike na sebe. Tuženi da je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i da ima pravo na protučindbu primiti načelno jednaku vrijednost. Obzirom da temeljem valutne klauzule stranke podjednako preuzimaju izvjesne rizike pada ili porasta tečaja referentne valute, da je jasno da ugovorne odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na strani tužitelja. Budući da su u konkretnom slučaju okolnosti koje su uzrokovale povećanje obveze tužitelja nastupile nakon zaključenja osnovnog ugovora, jasno da je da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe osnovnog ugovora koje sadrže valutnu klauzulu mogle proglasiti nepoštenima. Tuženik da nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, on da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK prema CHF prije i u trenutku sklapanja osnovnost ugovora. Tuženik ističe u odnosu na odredbu ugovora o promjenjivosti kamatne stope da niti za nju nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz čl. 84 ZZP/03, niti postoje uvjeti iz čl. 81 ZZP/03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Promjenjivost kamatne stope nije zabranjena, radi se o odredbi koja je uočljiva, jasna i razumljiva, o istoj da se pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj mogao birati sa fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Ona da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer da su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope izvan sfere utjecaja tuženika. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (do dana 1. siječnja 2009.) tuženik da je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. On da nije mogao bez primjene adekvatnih kriterija mijenjati kamatne stope. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu da nisu bili na snazi propisi koji danas važe, a koji obvezuju banku da u pisanom obliku utvrđuje metodologiju i promjene kamatnih stopa. Ta obveza da je uvedena donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12) 4. listopada 2012. 1. siječnja 2011. tuženik da je propisao Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria bank d.d. Smatra da način na koji razmišlja tužitelj o svojoj preplati nije održiv jer volja ugovornih strana kod sklapanja ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom. Konačno tuženik predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva i potražuje nadoknadu parničnog troška.

3. U podnesku od 30. travnja 2021. tuženik ponovno obrazlaže svoje protivljenje tužbenom zahtjevu. U podnesku od 28. veljače 2022. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu tuženika, protivi se navodima iz odgovora na tužbu.

4. Sud je u tijeku postupka donio rješenje 9. ožujka 2022. pod posl.br. P-2979/2019- 11 temeljem odredbe čl. 186.b. st. 3 ZPP-a.

5. U podnesak od 23. ožujka 2022. tuženik dostavlja naloženu mu rješenjem dokumentaciju. U podnesku od 18. ožujka 2024. tužitelj navodi da specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. U podnesku od 25. ožujka 2024. tuženik navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni povišeni tužbeni zahtjev. U podnesku od 8. travnja 2024. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, traži da se vještak očituje o primjedbi, smatra da je izradio izračun na pogrešan način, obzirom da nije ispravno simulirao početni otplatni plan, te je zbog toga prikazao veći iznos manje plaćene kamate. Na ročištu održanom 14. siječnja 2025. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da se ne predlaže pozivanje vještaka radi saslušanja, odnosno davanja usmenog nalaza.

6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 306- 849/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 9. rujna 2004. (list 7 - 17 spisa), članaka iz lista "24 sata", glasila pravnog prednika tuženika, članaka u listovima "Slobodnoj Dalmaciji", "Večernjem listu", "Novom listu" (list 268 – 520 spisa), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima i fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d. (list 521 - 544 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope s otplatnim planom (list 661 – 668 spisa), izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obavijesti o provedenoj konverziji (list 669 – 680 spisa), popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (list 681 – 684 spisa), nacrta aneksa ugovora o kreditu sa popratnom dokumentacijom (lis t685 – 692 spisa), obavijesti o provedenoj konverziji (list 693 - 698 spisa), otplatnog plana od 21. srpnja 2021. (list 699 – 702 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope od 5. prosinca 2019., od 28. kolovoza 2013., 1. srpnja 2019., 4. prosinca 2020., 21. siječnja 2014., 6. lipnja 2021., 7. lipnja 2018., 5. lipnja 2020. sa otplatnim planovima (list 703 – 745 spisa), dokumentacije o prihvaćanju konverzije (list 746 – 747 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 748 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope od 5. travnja 2012., 5. studeni 2020., 4. prosinca 2017., 13. rujna 2012. sa otplatnim planovima (list 750 – 815 spisa), pregleda prometa za klijenta tužitelja (list 816 – 843 spisa), izjave ĐDK (list 847 – 851 spisa), saslušan je tužitelj (list 856 – 857 spisa), čitanjem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković, dipl.oec. iz veljače 2024. (list 900 - 935 spisa), očitovanja vještaka na primjedbe tuženika (list 978 – 980 spisa). Na ročištu održanom 14. siječnja 2025. tuženik je odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedokinje VD.

7. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 9. rujna 2004. za iznos od 67.600,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja, sa promjenjivom kamatnom stopom, koja se mijenja Odlukom o kamatnim stopama banke, kako je to ugovoreno u čl. 6 Ugovora. Početna kamatna stopa je bila u visini od 5,25%. Nesporno je i da je u čl. 3 ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, tj. da se povrat obveza iz ugovora obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope, kao i tečaj valute CHF spram valute HRK u odnosu na početni. Nesporan je i sadržaj članka 11 Ugovora u kojem se tražbina osigurana založnim pravom vezuje za valutu CHF.

8. Sporna je tvrdnja tužitelja da su dijelovi odredbi čl. 6., 3. i 11. Ugovora ništetne. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.

9. Tužitelj ĐD, po zanimanju zaštitar, u svom iskaz naveo je da je ovaj ugovor o kreditu zaključio pred dosta godina. U to vrijeme on i supruga su imali malu djecu i morali su rješavati stambeno pitanje. Na sve strane su iskakali đambo plakati na kojima su se reklamirali ugovori o kreditu u valuti CHF. Došli su u banku supruga i on i razgovarali sa djelatnicom ZD o kreditu. Ona im je ponudila kredit u valuti CHF. Budući do tada nitko nikada nije nudio kredit u toj valuti pitao je što može očekivati od tog kredita, a ona mu je rekla neka se ne brine da je to stabilna valuta. Rekao je da bi radije uzeo kredit u valuti EUR, na to je ona počela nešto računati i nakon nekog vremena je rekla da nema uvjete da dobije kredit u valuti EUR. O kamatnoj stopi uopće nije ništa razgovarano, samo mu je rečeno da je promjenjiva, a to uostalom i piše u ugovoru. Sjeća se da je bilo rečeno da iako uzimaju kredit u valuti CHF da će biti isplaćen iznos u eurima i da je to uvjet. Kod javnog bilježnika su formalno išli samo potpisati ugovor, ne sjeća se da je bio ugovor pročitan, a sigurno nije ništa objašnjavano od strane javnog bilježnika. Ne sjeća se da li ga je netko u banci upozorio da HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro, a ne i tečaj kune u odnosu na CHF. Nije se ništa pričalo o tome od kojih parametara ovisi promjena kamatne stope, već su razgovarali o tome kolika će im biti rata, bila je oko 1.800,00 kn i takva je i bila u narednom periodu još nekih godinu ili godinu i pol, a nakon toga je porasla koliko se sjeća na 2.700,00 kn. U to vrijeme imao je plaću oko 4.500,00 kn i da bi dobio kredit morao je imati još dva sudužnika, pa je ispalo da njih troje nisu imali dovoljno velike plaće za dobiti kredit u valuti EUR. Sva sreća da kredit koji je podigao nije bio na veliki iznos, kada bi se taj iznos u CHF pretvorio u EUR to je bilo oko 40.000 eura. Pred neko kraće vrijeme prijevremeno je otplatio ovaj kredit i nakon 20 godina plaćanja je morao još platiti 35.000 eura. Na konverziju je pristao iz straha jer se bojao što će biti s ovim ratama ako ostanu u valuti CHF. Misli da je nakon konverzija rata bila oko 2.400,00 ili 2.500,00 kn. Znao je da je kredit vezan za valutu i da je kamata promjenjiva, ali nijem znao da će doći do takvih oscilacija u tečaju, nikada to nije bilo ranije. Nije imao deviznu štednju u vrijeme sklapanja ugovora, a niti je prije ikada imao neki kredit sa valutnom klauzulom.

10. Sud je iskaz tužitelja cijenio kao uvjerljiv i životan, utvrdio je da tužitelju nisu dane dostane informacije na temelju kojih bi mu bili razjašenjeni svi rizici ugovora koji je zaključio, da se nije pregovaralo o odrebama ugovora, već je sve uvjete odredila banka.

11. Osnovan je djelomično tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

12.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

12.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

12.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj PžGž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

12.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

12.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

12.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica, odnosno vraćanje iste sa kamatama, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.

14. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan u odnosu na zahtjeve iz točke 1. i 2. koji se odnose na dijelove čl. 3. i 11., te cijeli čl. 6.

15. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

15.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP-a, da je tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije. To ne utječe na sadržaj spornih odredbi ugovora, a niti su se one promijenile na način da je njihov sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik. 15.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

16. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točkama 1. i 2. izreke.

17. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina, a ne trogodišnji na koji se poziva tuženik pri isticanju prigovora zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzima u obzir datume kada su postale pravomoćne odluke iz kolektivnog spora No osnovan je prigovor zastare za tražbinu iz točke 5. tužbenog zahtjeva obzirom da iznos koji se potražuje, a odnosi se na konverziju Ugovora i Aneks nije bio predmet kolektivnog spora, dospijeva 1. listopada 2015., a zahtjev za isplatu je podnesen tek 18. ožujka 2024., po proteku roka od pet godina.

18. Kako tužitelj nije prije utuženja raspolagao dokumentacijom provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Dijani Tomljanović-Butković, dipl.oec. Zadatak vještačenja bio je da utvrdi postoji li, i ako da, da izračuna kolika je ukupna razlika pretplate po anuitetima izraženo u kunama, odnosno sada u eurima i to u odnosu na razliku iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na ime promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, te u odnosu na razliku iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na ime rasta tečaja valute u CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da do toga rasta nije došlo dakle, da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita, je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), da utvrdi da li je periodu otplate kredita bilo razdoblja kad je tužitelj plaćao niže iznose zbog toga što je kamata kredita bila ispod početno ugovorene, kao i tečaj ispod početnog, te da izračuna koliko su niže plaćeni iznosi.

18.1. Stalna sudska vještakinja Dijana Tomljanović-Butković, dipl.oec. u nalazu i mišljenju od 21. veljače 2024. zaključno navodi da na okolnost postoji li, i ako da, da kolika je ukupna razlika pretplate po anuitetima izraženo u kunama, odnosno sada u eurima i to - u odnosu na razliku iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na ime promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, uključujući i manje plaćenu kamatu kada je kamatna stopa bila manja od početne:

Preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 4.049,53 CHF po početnom tečaju, odnosno 19.691,53 HRK, ili 2.613,52 EUR (tab. 3, st. 8 do 10).

Manje plaćena kamata je 2.180,60 CHF, ili 10.603,54 HRK, odnosno 1.407,34 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 1.868,93 CHF, odnosno 9.087,99 HRK, ili 1.206,18 EUR.

Na okolnost razliku iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na ime rasta tečaja valute u CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužitelj platio tuženiku da do toga rasta nije došlo dakle, da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita, uključujući i negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog:

Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 25.547,44 HRK, odnosno 3.390,77 EUR (tab. 4, st. 9 i 10).

Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 4.713,67 HRK, ili 625,63 EUR.

Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 20.833,77 HRK, odnosno 2.765,14 EUR.

Kredit da je konvertiran u EUR s danom 30. rujna 2015. U konverziji je utvrđen manjak od 2.987,91 EUR, odnosno 22.824,14 HRK ili 3.029,28 EUR po fiksnom tečaju konverzije. Na okolnost je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da lije pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR):

Odgovor je da. Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK/15.

S obzirom da se preplata/manjak u konverziju izračunava na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir.

18.2. Vještak u podnesku od 21. svibnja 2024. daje očitovanje na podnesak tuženika od 08.04.2024. u dijelu koji se odnosi na nalaz, a primjedba glasi: „5. Tuženik u privitku dostavlja simulirani izračun u kojemu iznosi nisu istovjetni s iznosima do kojih je vještak došao te zato tuženik zahtijeva pisano očitovanje vještaka u tom smislu. Naime, iz priloženog izračuna vidljivo je kako je vještak izradio izračun na pogrešan način obzirom da nije ispravno simulirao početni otplatni plan te je zbog toga prikazao veći iznos manje plaćene kamate.“ Očitovanje: Autor izračuna preplate u ime tuženika redovito podnosi pogrešne izračune, pa tako i ovaj. U realiziranom otplatnom planu nema razlike, jer je tuženik za kontrolu imao stvarno realizirani otplatni plan. Međutim u početnom otplatnom planu je razlika u anuitetu nakon moratorija, 30.11.2012. za koji nema kontrole, već je potrebno znanje.

Tuženik je anuitet nakon moratorija izračunao u iznosu od 387,51 CHF, na bazi preostalog roka od 271 mjeseci, a ovaj vještak u iznosu od 389,01 CHF na bazi 269 mjeseci. Da je izvršena kontrola stvarno realiziranog anuiteta u iznosu od 432,83 CHF, tuženik bi se uvjerio da je taj anuitet utvrđen uz preostali rok od 269 mjeseci. Stoga je logično da se na temelju istog broja preostalih mjeseci računa i anuitet u početnom otplatnom planu.

19. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa, te tečaj na dan korištenja kredita zbog razloga što su to jedino poznate vrijednosti za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i tečaj, a na što upire tuženik. Vještak je argumentirano odgovorio na primjedbu tuženika, koji kasnije više nije prigovarao na izračun vještaka.

20. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, ali je djelomično valjalo odbiti tužbeni zahtjev i to u onom dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu manjka izračunatog pri konverziji, a koji je izračunao vještak na dan konverzije. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredbe Aneksa ugovora o kreditu, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu manjka u konverziji. Dakle, odbijen je tužitelj sa zahtjevom iz točke 5. izreke. Napominje se da je u tužbenim zahtjevima koji su prihvaćeni tuženik potraživao iznose kada je od preplate, tj. više plaćene kamate odbijen iznos na ime manje plaćene kamate, kao i iznos koji je dobiven nakon što je od pretplate koja je bila zbog tečaja većeg od početnog odbijen iznos plaćen po tečaju manjem od početnog.

21. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja pojedinog anuiteta, tj. od kada je došlo do stjecanja bez osnove, kao nepošteni stjecatelj. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

22. Sud smatra da je protivljenje končano postavljenom tužbenom zahtjevu, odnosno isticanje da bi se tuženik protivio preinaci djelomično neosnovano. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju postavio zahtjev za isplatu, a nije mogao u tužbi jer nije raspolagao dokumentacijom koju je tek po nalogu suda dostavio tijekom postupka tuženik. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16, Đ protiv RH, Odluka br. 3240/05, V protiv RH), a i u suprotnosti praksi sudova RH (npr. ŽS Zagreb Gž-4830/23 od 16. siječnja 2024.). No on je postavio zahtjev za isplatu iznosa koji je utvrđen pri obračunu konverzije kao manjak i to prema izračunu dobivenom u nalazu i mišljenju vještaka tek nakon provedenog vještačenja, ali u tužbi uopće ne navodi da ima tražbinu po tom osnovu. Da je postojao manjak kod konverzije razvidno je iz Aneksa ugovora koji je potpisao i isto je već istaknuo i tuženik u odgovoru na tužbu, pa to nije nova činjenica za koju je saznao tek nakon vještačenja, odnosno tužba je preinačena po toj osnovi nakon zaključenja prethodnog postupka tj. nepravovremeno.

23. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao jer nije odlučna za ishod predmeta spora (odnosi se na nesporne i neodlučne činjenice).

24. Zaključno treba kazati da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa, dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

25. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Z protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

25.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

26. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari prema postavljenim tužbenim zahtjevima za isplatu tražio ukupno iznos od 7.000,60 EUR, a uspio je sa iznosom od 3.971,32 EUR, što je 56,72%. Tužitelj je u cijelosti uspio sa osnovom, pa je to uspjeh od 100%. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a. Kada se od ukupnog uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika, dobije se postotak od 56,72% (156,72/2=78,36, 43,28/2=21,64, 78,36-21,64=56,72) po kojem mu tuženik i duguje trošak.

27. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na sedam ročišta, u ukupnom iznosu od 1.200,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 i 2), na sastav tri podneska u ukupnom iznosu od 450,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1 i 4), dakle ukupno 1.850,00 EUR,a ovi iznosi uvećani za PDV od 462,50 EUR. Tužitelj je imao trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 53,09 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, pa je tako ukupan osnovani trošak 2.615,59 EUR. Ovaj trošak stavljen je u omjer sa 56,72%, pa proizlazi da je osnovan trošak tužitelja 1.483,56 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška tužitelj se odbija, a neosnovano je visoko zatražen trošak za zastupanje na ročištima 23. listopada 2023. i 18. prosinca 2023., jer se na njima raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 ZPP-a.

U Opatiji 27. veljače 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti pristojba za odgovor na tužbu, presudu