Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-193/2019-54

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod, Ante Starčevića 40, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Leopoldine Špicer, odvjetnice i tužiteljice osobno te zamjenice punomoćnika tuženika EJ, odvjetničke vježbenice, nakon javne objave presude 21. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3214646506 od 14. listopada 2008., sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 8.020,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 1. i članak 4. Ugovora o kreditu) te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora o kreditu).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 1.390,55 eur (slovima: tisuću tri stotine devedeset eura pedeset pet centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-7,36 eur od dana 16.01.2009. do isplate,

-7,45 eur od dana 17.02.2009. do isplate,

-4,51 eur od dana 17.03.2009. do isplate,

-5,18 eur od dana 16.04.2009. do isplate,

-5,31 eur od dana 16.05.2009. do isplate,

-3,61 eur od dana 17.06.2009. do isplate,

-4,29 eur od dana 18.07.2009. do isplate,

-2,58 eur od dana 16.08.2009. do isplate,

-3,83 eur od dana 16.09.2009. do isplate,

-2,50 eur od dana 16.10.2009. do isplate,

-3,40 eur od dana 17.11.2009. do isplate,

-3,28 eur od dana 16.12.2009. do isplate,

-5,68 eur od dana 16.01.2010. do isplate,

-7,23 eur od dana 16.02.2010. do isplate,

-6,93 eur od dana 16.03.2010. do isplate,

-8,47 eur od dana 16.04.2010. do isplate,

-11,28 eur od dana 18.05.2010. do isplate,

-11,90 eur od dana 16.06.2010. do isplate,

-15,20 eur od dana 16.07.2010. do isplate,

-15,12 eur od dana 17.08.2010. do isplate,

-21,93 eur od dana 16.09.2010. do isplate,

-18,01 eur od dana 16.10.2010. do isplate,

-18,96 eur od dana 16.11.2010. do isplate,

-23,29 eur od dana 16.12.2010. do isplate,

-24,62 eur od dana 19.01.2011. do isplate,

-22,22 eur od dana 16.02.2011. do isplate,

-23,18 eur od dana 16.03.2011. do isplate,

-23,26 eur od dana 16.04.2011. do isplate,

-26,13 eur od dana 17.05.2011. do isplate,

-32,17 eur od dana 16.06.2011. do isplate,

-39,05 eur od dana 16.07.2011. do isplate,

-46,55 eur od dana 17.08.2011. do isplate,

-34,84 eur od dana 21.09.2011. do isplate,

-30,90 eur od dana 18.10.2011. do isplate,

-31,21 eur od dana 16.11.2011. do isplate,

-31,80 eur od dana 16.12.2011. do isplate,

-35,27 eur od dana 17.01.2012. do isplate,

-36,35 eur od dana 16.02.2012. do isplate,

-35,28 eur od dana 16.03.2012. do isplate,

-35,17 eur od dana 17.04.2012. do isplate,

-35,78 eur od dana 16.05.2012. do isplate,

-36,54 eur od dana 27.06.2012. do isplate,

-594,34 eur od dana 27.06.2012. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 57,62 eur (slovima: pedeset sedam eura šezdeset dva centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-1,90 eur od dana 16.08.2009. do isplate,

-1,89 eur od dana 16.09.2009. do isplate,

-1,84 eur od dana 16.10.2009. do isplate,

-1,83 eur od dana 17.11.2009. do isplate,

-1,81 eur od dana 16.12.2009. do isplate,

-1,82 eur od dana 16.01.2010. do isplate,

-1,82 eur od dana 16.02.2010. do isplate,

-1,79 eur od dana 16.03.2010. do isplate,

-1,78 eur od dana 16.04.2010. do isplate,

-1,80 eur od dana 18.05.2010. do isplate,

-1,78 eur od dana 16.06.2010. do isplate,

-1,80 eur od dana 16.07.2010. do isplate,

-1,77 eur od dana 17.08.2010. do isplate,

-1,84 eur od dana 16.09.2010. do isplate,

-1,74 eur od dana 16.10.2010. do isplate,

-1,72 eur od dana 16.11.2010. do isplate,

-1,74 eur od dana 16.12.2010. do isplate,

-1,72 eur od dana 19.01.2011. do isplate,

-1,65 eur od dana 16.02.2011. do isplate,

-1,63 eur od dana 16.03.2011. do isplate,

-1,59 eur od dana 16.04.2011. do isplate,

-1,59 eur od dana 17.05.2011. do isplate,

-1,62 eur od dana 16.06.2011. do isplate,

-1,66 eur od dana 16.07.2011. do isplate,

-1,69 eur od dana 17.08.2011. do isplate,

-1,52 eur od dana 21.09.2011. do isplate,

-1,43 eur od dana 18.10.2011. do isplate,

-1,39 eur od dana 16.11.2011. do isplate,

-1,35 eur od dana 16.12.2011. do isplate,

-1,33 eur od dana 17.01.2012. do isplate,

-1,29 eur od dana 16.02.2012. do isplate,

-1,23 eur od dana 16.03.2012. do isplate,

-1,18 eur od dana 17.04.2012. do isplate,

-1,13 eur od dana 16.05.2012. do isplate,

-1,09 eur od dana 27.06.2012. do isplate,

-0,86 eur od dana 27.06.2012. do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici LJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.576,26 eura (slovima: dvije tisuće pet stotina sedamdeset šest eura dvadeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 21. veljače 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog, odnosno za iznos od 750,00 eura zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice od 12. travnja 2023.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 26. travnja 2019. tužiteljica navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, br. ugovora: 321464506 dana 14.listopada 2008., kojim je u čl. 2 navedenog Ugovora, navedeno je kako redovna kamatna stopa iznosi 8,90 % godišnje, u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te je navedeno da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, odnosno ovdje tuženika, te da korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Ističe da se o navedenim člancima u Ugovora nije posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope, odnosno kamatna stopa je mijenjana temeljem nepoštenih ugovornih odredbi glede jednostrane i netransparentne promjenjivosti redovne stope ugovorne kamate, o kojoj nije pojedinačno pregovarano.

1.1. Nadalje, navodi da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.lipnja 2018.godine broj Pž- 6632/2017, a u kojem je parničnom postupku je tuženik je bio jedan od tuženika, te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika, o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17.

1.2. Tužiteljica obrazlaže da je tuženik bez prethodnog obavještavanja jednostranom odlukom Uprave Banke mijenjao kamatnu stopu. Shodno tome tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope, te dolje navedenih iznosa stvarno plaćene rate i kamatne stope, i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja.

1.3. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.: Pž- 7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.travnja 2015.godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od dana 14.lipnja 2018.godine broj Pž-6632/17, pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedenih ugovornih odredbi.

1.4. Tužitelj navodi da je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope, te dolje navedenih iznosa stvarno plaćene rate i kamatne stope, i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja.

1.5. Dodaje da su prema Zakonu o zaštiti potrošača, banke dužne upozoriti na sve moguće rizike ugovaranja određene valutne klauzule. S obzirom kako je i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. godine, a koju je dana 14. lipnja 2018. godine potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017. presuđeno je kako je tuženik u razdoblju od 01.travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008.godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne Novine broj: 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Dakle, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro(jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-s, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 07.lipnja 2013. godine), o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne kaluzule i promjenjive kamatne stope. Zzadržava pravo da nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu same visine istog, tj. iznosa razlike između plaćene i ugovorene kamate po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu/rati, te tijeka zakonskih zateznih kamata.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pravnu osnovu, visinu (izračun) te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu.

2.2. Ističe prigovor zastare te ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (VSRH Rev- 421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Smatra da kolektivna tužba na koju se tužiteljica poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17- 2 od 20.03.2018. Navodi da je prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tuženik ističe da tužiteljica nije bila stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to propisao, ali da nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Dalje navodi kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.

2.3. Što se tiče same valutne klauzule, tuženik ističe da je tužiteljica upoznata s valutnim rizikom što je jasno navedeno u članku 1. ugovora o kreditu. Nadalje, da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba te da nakon što je valjano ugovorena, ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik navodi da nije znao i da nije imao razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, a tečaj CHF-a da je bio stabilan dugi niz godina te da je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR.

2.4. Nadalje, da standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik ističe da je o navedenoj okolnosti informirao tužiteljicu u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu.

2.5. Tuženik smatra da iz svega navedenoga proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Nadalje, da se od banaka ne može očekivati da klijenta informiraju o nečemu o čemu ni same nemaju saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Poziva se na sudsku praksu Suda Europske Unije (L (C- 186/16).

2.6. S obzirom da tuženik nije propustio tužiteljici pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev, a tužiteljicu obvezati na naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Visinu kondikcijskog zahtjeva tužiteljica je predložila utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Nakon što je financijski vještak dostavio svoj nalaz i mišljenje tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 12. travnja 2023. na način da potražuje od tuženika, na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 1.390,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom te na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 57,62 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

3.1. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose pozivajući se na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva od 31. siječnja 2022. Ističe da je zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-7129/13, a za zahtjev po osnovi valutne klauzule 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara da je nastupila 14. lipnja 2019. (za kamatu) odnosno 15. lipnja 2023. (za valutu) pa je tužiteljičin zahtjev zastario jer je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe (12. travnja 2023.), a ne dan podnošenja tužbe.

3.2. S obzirom da je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev podneskom od 12. travnja 2023. (str. 167-169 spisa), sud je utvrdio da u trenutku preinake nije nastupila zastara za preinačene iznose jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (15. lipnja 2023.), a jednako tako podnošenjem tužbe prekinuta je zastara. Sud je preinaku dopustio u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga što tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nema stručna znanja da sama postavi tužbeni zahtjev za koji je potrebno stručno znanje vještaka za područje financija.

3.3. Tužiteljica dakle ne mijenja pravnu osnovu i ne postavlja novi zahtjev, nego samo usklađuje visinu tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka (istovjetno odlučeno u odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba Požega, broj Gž-31/21-3 od 17.3.2021. i Županijski sud u Osijeku, broj: Gž-1517/2023-2 ). Također, zbog preinake nisu nastali posebni troškovi niti je uslijed povećanja vrijednosti spora povećana vrijednost radnje poduzete po punomoćniku koji je odvjetnik."

3.4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu te su isti pročitani: ugovor o kreditu broj 321464506 od 14.10.2008. i promet po kreditu (str.6-14), promet po kreditu i dokumentacija koju je tuženik priložio uz odgovor na tužbu (str.34-78), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mirni Tot Nužda te je pročitan nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka na str. 156-165 spisa, a vještakinja je svoj nalaz i mišljenje usmeno obrazložila na ročištu za glavnu raspravu održanom 27. siječnja 2025. (str. 215-218 spisa). Na ročištu za glavnu raspravu održanom 27. siječnja 2025. saslušana je tužiteljica LJ kao stranka u svrhu dokazivanja (str.215-218).

3.5. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

3.6. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan za iznos potraživanja od ukupno 1.448,17 eura (valuta i kamata) koliko je tužiteljica potraživala u svom zahtjevu od 12. travnja 2023. nakon nalaza financijskog vještaka (konačno postavljeni tužbeni zahtjev).

4. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 14. listopada 2008., sklopili ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 321464506,

- da su člankom 1 Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 8.020,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB),

- da je prema članku 2 Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 8.020,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,90% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je člankom 3 ugovoreno da se kredit otplaćuje 60 mjeseci te da tražbina kreditora po ugovoru dospijeva najkasnije 1. studenog 2013., a člankom 4. da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 166,10 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja za CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora,

- da je ugovoreno da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor da će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

5. Između parničnih stranaka sporna je osnovanost zahtjeva za utvrđenje, osnovanost, pravodobnost i visina tužiteljeva kondikcijskog zahtjeva te pitanje zastare i tijeka zakonske zatezne kamate.

6. U konkretnom slučaju radi se o potrošačkom ugovoru, što je utvrđeno uvidom u ugovor te saslušanjem tužiteljice na okolnost sklapanja ugovora. Tužiteljica LJ je u svom iskazu navela da je podignula kredit u Zagrebačkoj banci, a ono što joj je ponuđeno glede uvjeta ugovora je prihvatila jer joj nije bila dana mogućnost da pregovara o uvjetima ugovora. Kamatna stopa se mijenjala o čemu je dobivala obavijesti banke koje nije razumjela jer je više pravne nego ekonomske struke, a na te promjene nije mogla utjecati. Kredit je bio nenamjenski, a podignut je u svrhu dovršetka izgradnje obiteljske kuće. Od strane službenika banke nije bila upozorena na rizike koje sa sobom nosi ugovaranje kredita vezanog uz valutu CHF a obzirom na moguće veće promjene tečaja, iako je pitala za kredit u drugoj valuti budući da je u drugoj banci ranije imala kredit u valuti EUR, međutim rekli su joj da to nije moguće te da ti krediti više nisu aktualni. Prije sklapanja ugovora o kreditu isti nije pročitala, već joj je službenica svojim riječima objasnila ugovor. Kod njih nema dovoljno vremena da bi se pročitao ugovor u cijelosti. Objašnjeno joj je da je taj kredit za nju najpovoljniji u pogledu kamatne stope i valute, nitko ju nije upozorio na rizike tolikog rasta kamatnih stopa i promjena u valuti, a ona je postupala s punim povjerenjem prema banci u kojoj ima otvoren račun skoro 27 godina. Nije bila svjesna da se kamatna stopa može mijenjati, odnosno da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a toga je postala svjesna kada su počele pristizati obavijesti od banke. Nije se pisanim putem obraćala banci, ali da je znala usmeno pitati u banci i da su joj rekli da je to jednostavno tako i da se na to ne može utjecati. Ne sjeća se kakva je kamatna stopa bila ugovorena. Prije sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica se nije informirala o kretanju tečaja CHF, jer je radila s novcem i tu nije nešto posebno mijenjalo, odnosno da je valuta CHF naknadno porasla. Tužiteljica ne zna što znači pojam valutna klauzula. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije tražila od djelatnika banke da joj se taj pojam pojasni, jer koliko je znala radilo se o valuti koja je bila preračunata u domaću valutu. Prvotno je zatražila kredit koji može dobiti odnosno koji je banka mogla dati na raspolaganje te su joj tada ponudili kredit u valuti CHF. Tužiteljica je pitala za kredit u EUR-ima, međutim u banci su joj odgovorili da ne može dobiti kredit u valuti EUR te da ti krediti više nisu aktualni. Nije odlazila u druge banke raspitivati se o uvjetima kreditiranja jer je prvo otišla u svoju matičnu banku u kojoj prima plaću.

Sredstva je potrošila isključivo za dovršetak kuće. Ugrađeno je centralno grijanje, napravljena je izolacija i fasada. Sjeća se da je vrijednost bila oko 100.000,00 kuna. Ne sjeća se izvođača radova, ali zna da se radilo i firmi iz Stupnika te misli da je ista u međuvremenu zatvorena. Tužiteljica nikada u nekretnini nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost i nema otvoren nikakav obrt niti trgovačko društvo. Zaposlena je na radnom mjestu carinskog agenta (špedicija). Sredstva su se skidala putem trajnog naloga s njezinog računa. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu u banci su joj dali na uvid otplatni plan. U vrijeme podizanja navedenog kredita imala je nekretninu u vlasništvu, a kredit je podignut u svrhu dovršetka obiteljske kuće. Čak je jedan od uvjeta kredita da mora ugovoriti osiguranje kuće koje još uvijek uplaćuje.

6.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je ista iskazivala uvjerljivo, sigurno, životno i logično.

7. Uvidom u ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 321464506 dana 14. listopada 2008., utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, da su člankom 1 Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 8.020,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB, člankom 2 Ugovora da je korisnik kredita dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 8.020,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,90% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

7.1. Člankom 3 ugovoreno je da se kredit otplaćuje 60 mjeseci te da tražbina kreditora po ugovoru dospijeva najkasnije 1. studenog 2013., a člankom 4 da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 166,10 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja za CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Nadalje, da je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor da će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

8. Prema članku 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema članku 324. stavku 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

8.1. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.2. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su 14. listopada 2008. zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita pa je tužiteljica u tom pravnom poslu potrošač, što znači da se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

8.3. Prema članku 81. stavku 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8.4. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8.5. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

8.6. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

8.7. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

8.8. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. U toj odluci je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

9. U pogledu valutne klauzule, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., točkom I njezine izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu, te je Vrhovni sudu Republika Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne.

9.2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

9.3. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

9.4. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužiteljici da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

9.5. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, pa saslušanje osobnog bankara, ne može biti relevantno u ovom slučaju.

9.6. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.7. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

9.8. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, tuženik neosnovano prigovara da utvrđenja iz postupka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača nisu primjenjiva na ovaj predmet, da ovaj sud nije vezan za ta utvrđenja, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena. Neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao.

10. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. U smislu odredbe članka 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula).

10.3. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnesena 26. travnja 2019., a specificirani tužbeni zahtjev postavljen 12. travnja 2023. pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

10.4. Osim toga, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

10.5. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11. Odredbom čanka 5. stavka 1. točke 15. ZZP, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11.1. Tužiteljica ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu 14. listopada 2008. gdje je kao fizička osoba (korisnik kredita) sklopila ugovor o kreditu. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tuženikom kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati.

11.2. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena klauzula CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu pa tužiteljica nije ni trebala dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njezino svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZOO navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

13.1. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13.2. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed primjene valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF za utuženo razdoblje i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika.

14.1. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Mirni Tot Nužda.

14.2. Vještak Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju navodi da je vještačenje provedeno na temelju vjerodostojne dokumentacije u sudskom spisu te je uvidom u istu utvrđeno:

- da je dana 14. listopada 2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 3214646506, partija kredita: 7104346862 između Zagrebačka banka d.d. (kreditor) i LJ (korisnik kredita)

- da je iznos kredita prema Ugovoru: 8.020,00 CHF

- da je kredit u cijelosti iskorišten te da je ugovoreno korištenje kredita u iznosa u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 8.020,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita

- da je datum korištenja (isplate) kredita 14. listopada 2008.

- da je srednji tečaj HNB za valutu CHF na dan korištenja: 4,636119

- da je kredit nenamjenski

- da je rok otplate kredita 60 mjeseci

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti 166,10 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 8,90% godišnje, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Banke

- da je 26. lipnja 2012. godine tužiteljica prijevremeno u cijelosti otplatila kredit,

- da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao visinu ugovorene kamatne stope.

14.3. Vještačenje je provedeno za cijelo razdoblje otplate kredita od prosinca 2008. godine do lipnja 2012. godine. Kredit je odobren s rokom otplate od 60 mjeseci, te je posljednji anuitet trebao dospjeti 1. studenog 2013. godine, no korisnik kredita je 26. lipnja 2012. godine prijevremeno otplatio kredit u cijelosti. Prema početnom otplatnom planu, za razdoblje otplate kredita (uvažavajući uvjet prijevremene konačne otplate kredita) obveza po osnovi redovne kamate iznosila bi 1.781,93 CHF (stupac 4), što sa glavnicom kredita (stupac 16) u iznosu 8.020,00 CHF čini ukupnu obvezu po kreditu u iznosu 9.801,93 CHF. Prema otplatnom planu po kojem se je stvarno otplaćivao kredit, po osnovi kamata plaćeno je 1.860,44 CHF (stupac 7), odnosno ukupna obveza po kreditu (glavnica i kamata) iznosila je 9.880,44 CHF. Iz navedenog se može utvrditi da je korisnik kredita po otplati kredita vratio 78,51 CHF (9.880,44 CHF – 9.801,93 CHF) više od ugovorenog. Navedeno je razlog promjene kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita. Do 9. anuiteta na kredit se je obračunavala kamatna stopa 8,90% koja je i ugovorena. Od 9. do konačne otplate kredita obračunavala se je kamatne stopa VIŠA od ugovorene (9,40%). U navedenom razdoblju temeljem izračuna utvrđena je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu 78,51 CHF, odnosno 434,13 kn (stupac 10).

14.5. U odnosu na utjecaj promjene tečaja vještak navodi da je kredit isplaćen dana 14. listopada 2008. godine. Srednji tečaj HNB-a za CHF na dan korištenja iznosio je 4,636119. Utjecaj promjene tečaja na kamatu kredita je prikazan u stupcu 15 Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“ na kamatu, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.256,70 kn. Utjecaj promjene tečaja na iznos glavnice kredita je prikazan u stupcu 20 Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“ na glavnicu kredita, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 9.220,38 kn. Stvarno je plaćeno glavnice u iznosu od 46.402,05 kn, a glavnica po početnom tečaju iznosi 37.181,67 kn.

14.6. Slijedom navedenoga, vještakinja je u mišljenju navela da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu 14. listopada 2008. godine u iznosu od 8.020,00 CHF te da je ugovorena kamatna stopa koja iznosi 8,90% godišnje. U razdoblju obračuna (ukupno razdoblje otplate kredita) za koje je provedeno vještačenje, utvrđeno je da se je do 9. anuiteta na kredit obračunavala kamatna stopa 8,90% koja je i ugovorena. Od 9. anuiteta do konačne otplate kredita obračunavala se je kamatne stopa VIŠA od ugovorene (9,40%). Temeljem izračuna utvrđena je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 57,62 EUR.

14.7. Više plaćeno zbog promjene kamatne stope iznosi 57,62 eura. U pogledu utjecaja promjene tečaja na kamatu i glavnicu kredita razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.390,55 eura. Više plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 1.391,96 eura. Manje plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 1,41 eura. Ukupno razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po početno ugovorenim uvjetima iznosi 1.448,17 eura (57,62 eura + 1.390,55 eura)

14.8. Parnične stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

14.9. Tužena osporava tijek zatezne kamate na pojedine iznose od dana njihova plaćanja iz razloga jer je tužena nesavjestan stjecatelj, a s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, to je kamata dosuđena od dana izvršene uplate svakog mjesečnog obroka kao dana stjecanja (jednako i Županijski sud u Osijeku, Gž-1517/2023-2 od 14. prosinca 2023.).

15. U odnosu na preinaku tužbe učinjenu nakon provedenog vještačenja ističe se da prema odredbi članka 190. stavka 2. ZPP-a, iznimno od odredbe stavka 1. članka 190. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Županijski sud u Osijeku, Gž-1517/2023-2 od 14. prosinca 2023.).

15.1. Kako je ranije navedeno pod točkom 3.2. Obrazloženja ove odluke, sud je dopustio preinaku tužbe u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. ZPP jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te iz razloga što tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nema stručna znanja da sama postavi tužbeni zahtjev za koji je potrebno stručno znanje vještaka za područje financija.

15.2. Tužiteljica je određeno postavila tužbeni zahtjev nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, čime ne mijenja pravnu osnovu i ne postavlja novi zahtjev, nego samo usklađuje visinu tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka (istovjetno odlučeno u odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba Požega broj Gž-31/21-3 od 17.3.2021.). Također, zbog preinake nisu nastali posebni troškovi niti je uslijed povećanja vrijednosti spora povećana vrijednost radnje poduzete u postupku po punomoćniku koji je odvjetnik. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci rješenja.

16. S obzirom na to da je zbog primjene spornih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaja EUR- a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 14. listopada 2008. koji su sklopile parnične stranke ništetne te da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužiteljice, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja pa je odlučeno kao u izreci presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka pa je sud, slijedom navedene zakonske odredbe, zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki V. izreke presude.

17.1. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura). Preinaka tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije utjecala na visinu troškova postupka.

17.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak u ukupnom iznosu od 3.326,26 eura.

17.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 13. rujna 2019. (zaprimljenog 24. rujna 2019)., 12. travnja 2023., 27. lipnja 2023. i 4. ožujka 2024. za svaki u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova) što ukupno iznosi 800,00 eura, za sastav podnesaka od 20. studenog 2019. i 5. svibnja 2022. za svaki u iznosu 100,00 eura, ukupno 200,00 eura (Tbr.8.t.3, 50% nagrade), zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika na pripremnom ročištu 13. travnja 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 27. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova), pristup ročištu za objavu presude 21. veljače 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade z Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8.,), što ukupno iznosi 1.700,00 eura.

17.4. Navedenom iznosu od 1.700,00 eura treba pribrojiti pripadajući PDV (Tbr. 42 Tarife, 25% iznosa 1.700,00 eura) u iznosu 425,00 eura, zatim trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 398,17 eura (str. 154) i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 eura (str.20) pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 2.576,26 eura.

17.5. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 12. veljače 2020. i 7. travnja 2020. sa pripadajućim PDV-om jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Stoga je u preostalom dijelu preko dosuđenog, odnosno za iznos od 750,00 eura zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

17.6. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud je ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao pod točkom V. izreke presude.

17.7. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 21. veljače 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

18. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 21. veljače 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku). Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužiteljica po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. Slavonski Brod,

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte