REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-16325/2021-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vandi Blažević, u pravnoj stvari tužitelja SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Željku Jutriši, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jutriša & Jutriša iz Zagreba, protiv tuženika AD PLASTIK d.d. iz Solina, Matoševa ulica 9, OIB: 48351740621, zastupan po punomoćniku Mislavu Ivaniševiću, odvjetniku iz Zagreba, te umješača na strani tuženika Allianz Hrvatska d.d. iz Zagreba, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 6. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja, punomoćnika tuženika i zamjenice punomoćnika umješača, dana 21. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku AD PLASTIK d.o.o. iz Solina, Matoševa ulica 9, OIB: 48351740621 da tužitelju SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neimovinske i imovinske štete isplati iznos od 7.990,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na ovaj iznos počev od podnošenja tužbe do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

II Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime neimovinske štete u iznosu od 1.403,03 eura.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.483,00 eura, s zakonskim zateznim kamatama koje teku na ovaj iznos počev od podnošenja tužbe do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 07.11.2018. za vrijeme rada u pogonu poslodavca ZagrebJankomir, obavljajući svoje redovite poslove povezano sa radnim mjestom Operator-izmjenjivač, pretrpio ozljedu na radu. Do ozljede je došlo u jutarnjoj smjeni kada je tužitelj po nalogu nadređenog poslovođe pristupio izmjeni alata (kalupa) na stroju. Zbog postavljanja novog ekstrudera, uklonjen je podest sa ljestvama za prilaz na gornji dio stroja zbog čega nisu bili osigurani uvjeti za rad na siguran način. Radeći na visini od oko 3 metra bez prethodno osiguranog pristupnog podesta, tužitelj se okliznuo te se u padu zadržao desnom rukom za cilindar stroja kako ne bi pao. Sam način ozljeđivanja vidjeli su radnici tuženika koji su te prigode bili na radu uz tužitelja i to: TI i ZI. Prilikom ozljeđivanja tužitelja došlo je do velikog i naglog mehaničkog opterećenja na zglobove i tetive desne ruke u predjelu ramena što je rezultiralo ozljedom rupture Glenoidalnog labruma u prednjem gornjem i stražnjem hvatištu po tipu „bucket handle“ koja se širi i u hvatište tetive, SLAP Lezija tip IV. Budući da klinička slika nije tipična za takav tip ozljede, tužitelj je jedno vrijeme uz jake bolove i primjenu analgetika i nastavio raditi sve dok nije dijagnosticirana navedena povreda. Nakon utvrđenog medicinskog stanja i postavljene dijagnoze, indicirana je artroskopija desnog ramena sa subpektoralnom tenodezom i mogućom resekcijom distalne klavikule, odnosno potreban je operativni zahvat. Tužitelj je trpio bolove jačeg intenziteta duže vrijeme, strah i zabrinutost za ishod liječenja, a bila mu je potrebna i tuđa pomoć i njega. Kod tužitelja postoje zaostale trajne posljedice ozljede zbog kojih će nadalje morati ulagati pojačani napor u svakodnevnim poslovima i radu. Sukladno članku 3.st.1. toč.14. Zakona o zaštiti na radu predmetna je ozljeda kvalificirana kao ozljeda na radu, za koju temeljem članka 25. Istoga Zakona u vezi sa člankom 111. Zakona o radu odgovara poslodavac po principu objektivne odgovornosti. Rješenjem HZZO broj UP/I 502-03/20-02/1264 urbroj: 338-21-02-02-20- 1 od 11.11.2020. tužitelju je navedena ozljeda priznata kao ozljeda na radu kao i sva prava koja mu po toj osnovi pripadaju. U navedenom Rješenju utvrđeno je da je pretrpljena ozljeda u uzročno posljedičnoj vezi sa opisanim događajem nastanka štete. Obzirom na navedene povrede i pretrpljene bolove, tužitelj potražuje od tuženika naknadu neimovinske i imovinske štete.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi, kako osnovi, tako i visini tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava nastanak događaja za koji tužitelj tvrdi da se navodno dogodio još 07.11.2018.g. za vrijeme rada u pogonu tuženika u Jankomiru. Naime, tužitelj nije nadležnoj osobi kod tuženika uopće prijavo navodni događaj i svoju ozljedu, odnosno o nastanku navodnog događaja tužitelj nije niti obavijestio tuženika (poslodavca) po njegovom nastanku (što bi se očekivalo da se radi o jednoj tako teškoj ozljedi na radu) niti je tužitelj ikada o tome obavijestio tuženika, već je o navodnom štetnom događaju tuženik prvi puta saznao znatno kasnije, odnosno tek početkom 2020.g. kad mu se tužitelj, putem punomoćnika, obratio s odštetnim zahtjevom (prilog tužbi – dopis tužitelja od 19.02.202.g.). Dakle, o navodnom štetnom događaju tuženik je saznao više od godinu dana nakon što se isti navodno dogodio (?!). Tuženik napominje i da je pregledom evidencija rada za studeni i prosinac 2018.g. utvrdio da je tužitelj dana 07.11.2018. svoju smjenu uredno odradio do kraja, a nakon tog navodnog događaja dolazio je svakodnevno na posao i nije koristio bolovanje. Tuženik smatra kako je u najmanju ruku neuobičajeno da radnik koji je navodno pretrpio takvu ozljedu nakon iste uredno dolazi na posao, izvršava radne zadatke i ne koristi bolovanje, a k tome priznanje prava s naslova navodne ozljede traži nakon proteka više od jedne godine od njezina nastanka (?!). Također, tuženik smatra da je indikativno i nevjerodostojno da je taj isti događaj tužitelj u svom odštetnom zahtjevu upućenom tuženiku (prilog tužbi – dopis tužitelja od 19.02.202.g.) i potom osiguratelju prvotno smjestio u prosinac 2018.g., da bi kod prijave HZZO-u i u tužbi naveo da se radi o studenom 2018.g. precizno naznačujući i datum, odnosno da se radi baš o događaju od 07.11.2018.g., što, po mišljenju tuženika, upućuje na proizvoljnost i očitu namjeru da se prikaže da se dogodilo nešto što se zapravo nije dogodilo kako to opisuje tužitelj, te da je primarna namjera da se za neki drugi događaj ostvari nepripadajuća materijalna korist na štetu tuženog, kao poslodavca. Opreza radi, tuženik napominje da ako je tužitelj nakon navodnog štetnog događaja radio i nije mirovao niti koristio bolovanje, onda je svakako doprinio pogoršanju ozljede. Tuženik napominje da je za slučajeve ozljeđivanja svojih radnika na radu imao ugovoreno osiguranje od odgovornosti, pa je tuženik uputio tužitelja da se s odštetnim zahtjevom obrati osiguratelju, društvu Allianz Hrvatska d.d., ne prejudicirajući time niti nastanak štetnog događaja niti svoju odgovornost za štetu, koje je zahtjev tužitelja otklonilo jer nije utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i medicinske dokumentacije (o tome više u toč. III. ovog odgovora na tužbu). Dokazi: 1. uvid u dopis tužitelja (zahtjev za naknadu štete) od 19.02.2020. – prilog tužbi 2. uvid u rješenje HZZO od 11.11.2020. – prilog tužbi 3. evidencija rada za tužitelja (studeni i prosinac 2018.) 4. saslušanje gosp. ČI, zaposlenik tuženika, rukovoditelj zaštite na radu, na adresi tuženika 2) Sve i da se štetni događaj dogodio dana 07.11.2018.g. za vrijeme rada, tuženika smatra da ne može snositi odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja i eventualnih ozljeda tužitelja, budući da je eventualna šteta tužitelju mogla nastati isključivo kao posljedica krivnje, odnosno krajnje nepažnje na strani tužitelja, što tuženika, kao poslodavca, oslobađa odgovornosti za štetu. Prema odredbi članka 25. Zakona o zaštiti na radu, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti, ili se njegova odgovornost može umanjiti, ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Tuženik ističe da je na mjestu rada tužitelja proveo, odnosno osigurao sve mjere zaštite na radu propisane Zakonom o zaštiti na radu i drugim propisima koji reguliraju zaštitu na radu. Tužitelj je ujedno u cijelosti bio osposobljen za rad na siguran način, a na raspolaganju su mu bila stavljena sva propisana osobna zaštitna sredstva (zaštitno radno odijelo, zaštitne cipele s čeličnom kapicom i dr.) koja je morao koristiti u obavljanju svojih radnih zadataka. Pod pretpostavkom da se štetni događaj od 07.11.2018. uopće dogodio, i to onako kako navodi tužitelj, tuženik ističe da nema nikakve kauzalne povezanosti između ozljeda tužitelja i bilo kakvih eventualnih tuženikovih propusta, što je jedan od osnovnih elemenata odgovornosti za štetu, makar i objektivne. Tužitelj u tužbi navodi da je do ozljede došlo „dana 07.11.2018. u jutarnjoj smjeni kad je po nalogu nadređenog poslovođe pristupio izmjeni alata (kalupa) na stroju i da je to radio na visini od oko 3 metra bez prethodno osiguranog pristupnog podesta, kojom prilikom da se oskliznuo te se u padu zadržao desnom rukom za cilindar stroja kako ne bi pao“. U rješenju HZZO-a od 11.11.2020. (priloženo uz tužbu), navedeno je da se tužitelj „pri silasku sa stroja poskliznuo jer su „cilindri bili masni i nauljeni“ (navod očito prema tužiteljevim tvrdnjama iz tog upravnog postupka), a što nije istovjetno navodima iz tužbe. Tuženik ne spori da je tužitelj svoj posao izmjene alata na stroju radio kao svoj redovni posao, ali svi ostali navodi tužitelja su nelogični i proturječni, te ukazuju da je do navodnog ozljeđivanja moglo doći jedino krivnjom ili, u najmanju ruku, krajnjom nepažnjom tužitelja. Treba cijeniti i da je tužitelj radio u svakodnevnoj, dobro poznatoj radnoj okolini i da je izmjena alata (kalupa) na predmetnom stroju bila njegov redoviti zadatak. Tužitelj je, dakle, znao (morao znati) za uobičajena obilježja i potencijalne opasnosti u takvoj radnoj okolini, te sukladno istima prilagođavati svoje postupanje. Nije bila riječ o nečem novom i nepredvidivom, već o uobičajenom i predvidivom obilježju radne okoline na koje je tužitelj morao računati. Budući da očito nije, tužitelj je propustio upotrijebiti primjerenu dužnu pažnju, a tuženik, koji ga je za rad osposobio i osigurao mu sva potrebna sredstva rada primjerena takvom predvidivom riziku (zaštitna odjeća i obuća), ne može odgovarati zato što radnik unatoč svemu tome nije primijenio potrebnu/primjerenu dužnu pažnju. Što se tiče spomenutog podesta s ljestvama, iz tužbe nije razvidno od kakvog je uopće značenja navodni izostanak podesta na ozljeđivanje tužitelja. S obzirom da tužitelj navodi kako se oskliznuo dok je već radio gore na stroju, slijedi da je do toga došlo neovisno o prisutnosti ili odsutnosti podesta za uspon, pa nije jasno zašto bi nastanak ili težina ozljede bili u bilo kakvoj uzročno- posljedičnoj vezi s podestom. Međutim, sve kada bi navodni izostanak podesta i bio u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom i težinom ozljede, niti u tom slučaju odgovornost tuženika ne bi postojala. Podest s ljestvama je stabilno i masivno sredstvo rada koje služi za rad na većim visinama, poput rada na većim strojevima, jer je potreban uspon da se dosegne gornji dio stroja. U slučaju strojeva poput onog opisanog u tužbi, takav se podest montira na stroj kako bi se omogućio nesmetan uspon. Tuženik nema saznanja da je dana 07.11.2018. takav podest bio uklonjen, kako navodi tužitelj, ali ne isključuje da postoje situacije u kojima je privremeno uklanjanje takvog podesta sa stroja potrebno, primjerice, kako bi se postavio ekstruder na stroj, s čime je tužitelj bio upoznat. Iako tužitelj ničime nije dokazao da je predmetne zgode taj podest uopće bio uklonjen, tuženik smatra da je u konačnici nevažno je li to uopće bio slučaj i zbog čega. Ono što je ključno jest da tužitelj nije smio pristupati na predmetni stroj bez prethodnog osiguranja sigurnog sredstva rada za uspon, a ukoliko je tako učinio, postupao je s namjerom, odnosno krajnjom nepažnjom. Tužitelj pokušava inkriminirati tuženika pukom tvrdnjom da je podest bio uklonjen. Međutim, ključno je pitanje zašto se tužitelj uopće penjao na stroj ako je podest bio uklonjen. Penjanje na takav stroj predstavlja radnju koja iz sigurnosnih razloga zahtijeva dostupnost podesta s ljestvama. Ako ga već nije bilo u vrijeme kada je tužitelj pristupao na stroj, tužitelj tu radnju nije niti smio započeti. U protivnom, djelovao bi na svoju štetu i protivno uputama tuženika i standardima sigurnosti. Tužitelj u tužbi ispravno zaključuje da je predmetni podest bio pretpostavka za rad na siguran način na stroju: „…uklonjen je podest…zbog čega nisu bili osigurani uvjeti za rad na siguran način.“ Međutim, u nastavku tužbe navodi: „Radeći na visini od oko 3 metra bez prethodno osiguranog pristupnog podesta…“. Dakle, tužitelj čini nespornim da je radio na stroju unatoč izostanku pristupnog podesta, odnosno priznaje da je svjesno poduzeo radnju bez osiguranja primjerenog sredstva rada, odnosno da je toga bio svjestan, pristajući i na sve rizike koji iz toga slijede. U već spomenutom rješenju HZZO-a od 11.11.2020. navodi se i da se tužitelj ozlijedio „pri silasku sa stroja“ (navod očito prema tužiteljevim tvrdnjama iz tog upravnog postupka). No, jednako kako se bez pristupnog podesta nije smio penjati na visinu, isto tako bez pristupnog podesta nije se smio niti spuštati sa visine. Ako je tužitelj doista pokušao sići sa stroja bez podesta, svakako je na svoju ruku riskirao pad, te je i u tom slučaju poduzimao radnju u suprotnosti sa sigurnosnim standardima, jer niti je uobičajeno, niti dozvoljeno da bilo tko, a kamoli iskusan radnik poput tužitelja, s visine od oko 3 metra silazi bez odgovarajućeg pomagala. U vezi s prethodno navedenim, tuženik upućuje i na odredbe članaka 68. i 69. Zakona o zaštiti na radu (dalje u tekstu: ZZR) kojima su uređene obveze radnika u vezi sa zaštitom na radu. Odredbom članka 68. ZZR-a propisano je da je radnik obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom, te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, pri čemu se, između ostalog, neće smatrati da je postupao dužnom pažnjom u slučajevima: a) kada prije početka rada nije pregledao mjesto rada te o uočenim nedostacima izvijestio poslodavca ili njegovog ovlaštenika; b) kada nije pravilno koristio sredstva rada, te c) kada poslodavca, njegovog ovlaštenika, stručnjaka zaštite na radu ili povjerenika radnika za zaštitu na radu nije odmah obavijestio o svakoj situaciji koju smatra značajnim i izravnim rizikom za sigurnost i zdravlje, o nepostojanju ili nedostatku uputa za takvu situaciju, kao i o bilo kojem uočenom nedostatku u organiziranju i provedbi zaštite na radu. Prema odredbi članka 69. ZZR-a, radnik mora odmah izvijestiti poslodavca, njegovog ovlaštenika, stručnjaka za zaštitu na radu ili povjerenika za zaštitu na radu o svakoj činjenici za koju smatra da predstavlja neposredni rizik za sigurnost i zdravlje, kao i o svakom drugom nedostatku u sustavu zaštite na radu, uz pravo da odbije raditi sve dok mu izravno prijeti rizik za život ili zdravlje. Dakle, čak i ako se pretpostavi da je tužitelj dana 07.11.2018. doista pretrpio ozljedu na radu i da tom prilikom na raspolaganju (privremeno) nije imao podest s ljestvama potreban za uspon na stroj, tužiteljeva je zakonska obveza i pravo, i to radi zaštite njegove vlastite sigurnosti, bila ne započinjati bilo kakvu radnju koja zahtijeva upotrebu predmetnog podesta, i svoje nadređene o tome obavijestiti, a daljnje radnje na stroju poduzimati tek nakon što podest bude ponovno dostupan i postavljen uz stroj. Svako drukčije postupanje radnika predstavlja izravno kršenje spomenutih zakonskih odredbi, što poslodavca oslobađa odgovornosti za bilo kakvu eventualnu štetu. Iz same tužbe proizlazi da su radnje koje su dovele do navodnog ozljeđivanja tužitelja bile pod isključivom kontrolom i utjecajem tužitelja, a tuženik ni na koji način nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti posljedice postupanja radnika protivno navedenim zakonskim obvezama. Smisao je pravila o poslodavčevoj (objektivnoj) odgovornosti da poslodavac mora osigurati sve raspoložive i potrebne uvjete rada i zaštitu na radu na mjestima i u vrijeme koje objektivno može nadzirati, čemu je tuženik, kao poslodavac, u konkretnom slučaju u cijelosti udovoljio. Nasuprot tome, smisao pravila o poslodavčevoj odgovornosti nije obveza naknade štete u onim situacijama kada do štete dolazi isključivo doprinosom i krivnjom, odnosno krajnjom nepažnjom samog radnika. U konkretnom slučaju, sve kada bi se i uzelo da se štetni događaj doista dogodio 07.11.2018.g. (tuženik smatra da nije – sukladno očitovanju iz toč.1) očito je kako tužitelj institut objektivne odgovornosti poslodavca za štetu nastalu radniku zloupotrebljava kako bi „pokrio“ vlastite propuste, te kako bi pozivanjem na taj institut ostvario što veći iznos štete koji mu na teret poslodavca objektivno ne pripada. U prilog prethodno navedenome govori i ustaljena sudska praksa, što je vidljivo primjerice iz slijedećih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske: presuda broj Rev 575/07-2 od 11.07.2007.; presuda broj Rev 165/07-2 od 13.06.2007.; presuda broj Revr 561/06-2 od 31.05.2007., kao i presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-498/2017-2 od dana 10.09.2019. 3) Tuženik se očituje i na rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Zagreb, Klasa: UP/I-502-3/20-02/1264, URBROJ: 338-21- 02-02-20-6 od 11.11.2020. koje je tužitelj priložio uz tužbu, te iznosi kako slijedi:

Tuženik napominje kako predmetno rješenje HZZO-a ne predstavlja nikakav dokaz o odgovornosti tuženika za navodnu štetu. Priznavanje ozljede na radu u upravnom postupku pred HZZO-om podrazumijeva jedino to da su ostvarene pretpostavke za priznavanje prava iz područja zdravstvenog osiguranja, kako je izrijekom i navedeno u priloženom rješenju HZZO-a, ali ni na koji način ne utvrđuje odgovornost poslodavca za štetu radniku i nema automatski za posljedicu obvezu poslodavca da radniku naknadi štetu. O ovom pitanju izjasnila se i sudska praksa, primjerice u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1923/1998-2 od 12.09.2001. i Rev- 2268/1997 od 17.10.2000.) koje potvrđuju prethodno izneseno stajalište tuženika. Nadalje, kako je već izneseno i u toč. 2), navodi iz pobijanog rješenja ukazuju upravo na postojanje okolnosti koje ekskulpiraju poslodavca, odnosno upućuju na to da je navodni štetni događaj posljedica krajnje nepažnje na strani radnika. Uz to, tuženik skreće pozornost naslovnom sudu i da je predmetnim rješenjem jedna ozljeda priznata kao ozljeda na radu, dok druga nije. Kao ozljeda na radu priznata je ona pod šifrom S46.1 koja prema tzv. MKB-klasifikaciji znači: ozljeda mišića i tetive duge glave bicepsa, s tim da i HZZO u spomenutom rješenju (na str.2) navodi „da se dijagnoza pod šifrom S46.1 može priznati ozljedom na radu ako za to postoji pravna osnova“ (op.a. u konkretnom slučaju pravna osnova ne postoji). Kao ozljeda na radu nije priznata ona pod šifrom M75.9 koja prema tzv. MKB-klasifikaciji znači: oštećenje ramena, nespecificirano. Drugim riječima, prava iz zdravstvenog osiguranja za ozljedu na radu priznata su samo za ozljedu bicepsa, ali ne i za ozljedu ramena. Time je HZZO, u stvari, isključio povezanost ozljede ramena sa navodnim štetnim događajem od 07.11.2018., kako ga je u postupku pred HZZO-om prikazao tužitelj. Međutim, kada tužitelj u tužbi opisuje posljedice navodne ozljede, on ih povezuje upravo sa ramenom. Tužitelj u tužbi navodi: „Prilikom ozljeđivanja tužitelja došlo je do velikog i naglog mehaničkog opterećenja na zglobove i tetive desne ruke u predjelu ramena… Nakon utvrđenog medicinskog stanja i postavljene dijagnoze, indicirana je artroskopija desnog ramena…“. Tužitelj, dakle, tvrdi da je predmetne zgode ozlijedio rame i s naslova te ozljede potražuje štetu od tuženika, iako je HZZO u provedenom postupku utvrdio da se zdravstveno stanje tužiteljeva ramena ne može povezati sa navodnim štetnim događajem na koji se tužitelj poziva, pa mu ta ozljede niti nije priznata ozljedom na radu. Stoga, sve ukoliko tužitelj i ima zdravstvenih problema s ramenom, ostaje činjenica da je već HZZO, odnosno njegovo Liječničko povjerenstvo, isključio povezanost tih problema s navodnim štetnim događajem. Tuženi smatra da nema niti uzročno posljedične veze između ozljeda tužitelja iz dostavljene medicinske dokumentacije i onih eventualno nastalih prilikom navodnog štetnog događaja od 07.11.2018.g. Tuženi predlaže naslovnom sudu da pozove tužitelja na dostavu cjelokupnog svog zdravstvenog kartona. Tuženik primarno smatra da štetni događaj nije nastao kada i kako ga je opisao tužitelj, a posebice da, ako je i nastao, ne postoji nikakva odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja i ozljede koje tužitelj spominje u tužbi, u svemu kako je to tuženi istaknuo u prethodnom dijelu ovog odgovora na tužbu. No, opreza radi, tuženi osporava i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, koja visina je u suprotnosti s ustaljenom sudskom praksom i orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda RH za naknadu nematerijalne štete, odnosno visina tužbenog zahtjeva nije postavljena u razmjeru s težinom posljedica koje su mogle nastati uslijed štetnog događaja kako ga je opisao tužitelj. Kako je već spomenuto, tužitelj nakon navodnog štetnog događaja nije mirovao niti je bio na bolovanju, te je uredno nastavio dolaziti na posao, a najranije datirana medicinska dokumentacija dostavljena uz tužbu potječe s početka 2019.g., dakle, nekoliko mjeseci nakon navodnog štetnog događaja. U tom smislu, vremenski razmak je prevelik da bi opravdao zaključak da je zdravstveno stanje tužitelja, utvrđeno u priloženoj medicinskoj dokumentaciji, u bilo kakvoj korelaciji s navodnom ozljedom od 07.11.2018.g., te je prije za pretpostaviti da se ozljeda koja se navodi u priloženoj dokumentaciji dogodila tužitelju izvan radnog vremena i dosta nakon navodnog štetnog događaja od 07.11.2018.g. Također, treba uzeti u obzir i da priložena medicinska dokumentacija naglasak stavlja na dijagnozu tužiteljeva ramena (a ne ruke – bicepsa), koja ozljeda ramena prethodno spomenutim rješenjem HZZO-a od 11.11.2020. niti nije priznata tužitelju kao ozljeda na radu. Evidentno da je s osnove svih postavljenih kriterija (boli, strah) tužbeni zahtjev izrazito visoko postavljen, dok, po mišljenju tuženog, u odnosu na ozljede nastale prilikom navodnog štetnog događaja kako ga je opisao tužitelj i koje su priznate rješenjem HZZO-a kao ozljeda na radu (ozljeda mišića i tetive duge glave bicepsa) kod tužitelja uopće nije ostvaren kriterij naknade s osnove duševnih boli jer zbog tih ozljeda nije moglo doći do trajnog smanjenja životne aktivnosti, a niti je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega. U pogledu visine štete, sve kada bi se i utvrdila odgovornost tuženika (prema svemu prethodno iznesenom, tuženik smatra da je konkretan slučaj eklatantan primjer kad odgovornost tuženika, kao poslodavca, mora biti isključena), tuženik ističe da u najmanju ruku treba uzeti u obzir i doprinos tužitelja nastanku predmetne nezgode, kao i njegovo ponašanje nakon navodne nezgode (dolazio je najnormalnije na rad, nije mirovao niti bio na bolovanju i sl.), kojim ponašanjem je doveo do „pogoršanja“ ozljede i svog zdravstvenog stanja. U vrijeme navodne ozljede (07.11.2018.), tuženik je bio osiguran od odgovornosti, uključujući i odgovornost prema djelatnicima (radnicima), sve temeljem police osiguranja od odgovornosti broj 1500-173672634 zaključene s društvom Allianz Hrvatska d.d. iz Zagreba, Heinzelova 70 (prije: Allianz Zagreb d.d.), kao osigurateljem. Nakon što se tužitelj početkom 2020. obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom, tuženik ga je, ne prejudicirajući osnovanost zahtjeva, uputio na svog osiguratelja, kojemu je potom tužitelj uputio odštetni zahtjev. Predmet se kod osiguratelja vodio pod brojem OD00403/20. Osiguratelj je otklonio odgovornost za isplatu štete, s obrazloženjem da nije utvrđena uzročno-posljedična veza između štetnog događaja na koji se poziva tužitelj i medicinske dokumentacije koju je tužitelj priložio, navodeći da „…iz zahtjeva za naknadu štete proizlazi da je do povrede oštećenog (op.a. tužitelja) došlo u mjesecu prosincu 2018.g. (op.a. opet je tužitelj spominjao prosinac?!), a prva dostavljena medicinska dokumentacija je dva mjeseca nakon nastanka štetnog događaja, tj. od 25.01.2019.g….“. U smislu prethodno iznesenog, tuženik ima pravni interes da i osiguratelj (Allianz Hrvatska d.d.) stupi u ovaj postupak u svojstvu umješača na strani tuženika, posebice radi ostvarenja potencijalnog regresnog zahtjeva tuženika prema osiguratelju, pa tuženik predlaže naslovnom sudu da osiguratelja – Allianz Hrvatska d.d. iz Zagreba, Heinzelova 70 obavijesti o ovoj parnici, dostavi mu cjelokupnu dokumentaciju i da ga pozove da stupi u ovaj postupak u svojstvu umješača na strani tuženika.

3. Umješač se pridružuje svim navodima i dokaznim prijedlozima tuženika iz odgovora na tužbu.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju iz spisa, provedeno je medicinsko vještačenje i saslušan je vještak, saslušani su svjedoci TI, ČI, ZI, PI, BI, GI, i saslušan je tužitelj.

5. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Između stranaka je nesporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu broj 70868 iz 2017. godine na radnom mjestu Operater – izmjenjivač. 7. Između stranaka je sporno – da li je dana 7. studenog 2018. za vrijeme rada u pogonu tuženika Zagreb-Jankomir tužitelj zadobio ozljede na radu, a samim time sporna je uzročnoposljedična veza štetnog događaja i ozljeda, pasivna legitimacija tužitelja i visina tužbenog zahtjeva.

8. Uvidom u Rješenje HZZO-a od 11.11.2020. utvrđeno je da je tužitelju zaposlenom u vrijeme nastanka ozljede kod poslodavca AD PLASTIK d.d., Matoševa 8, Solin, ozljeda nastala dana 07.11.2018. izražena dijagnozom MKB 10 klasifikaciji M75.9 priznata ozljeda na radu, dok mu se ona prema klasifikaciji M75.9 ne priznaje ozljeda na radu.

9. Iako tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev zbog izostanka odgovornosti tuženog kao poslodavca, sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan. naime, sud je sa sigurnošću utvrdio da je do štetnog događaja odnosno do ozlijeđivanja tužitelja došlo 7. studenog 2018., u prostorijama tuženika, u vrijeme dok je tužitelj po nalogu poslodavca obavljao svoje redovne radne zadatke.

10. Svjedok ZI bio je očevidac pada tužitelja sa stroja jer se nalazio u blizini stroja na kojem je tužtielj radio. Ovaj svjedok vrlo jasno, bez kontradiktornosti, s nizom argumenata opisuje pad tužitelja i ponašanje nakon pada. Tako navodi da je tužitelj "visio sa otprilike 2 i više metara od tla… bilo je ružno za vidjeti", jasno opusuje i ponašanje tužitelja nakon ovog pada navodeći "tužitelj mi je nakon pada rekao da ga strašno boli rame i ruka, bio je u šoku, rekao je da ne zna što se dogodilo". Ovaj svjedok životno iznosi i svoje mišljenje navodeći "da se tužitelj mogao i ubiti da je pao na kućište", a ovakvo iznošenje mišljenja pridonosi uvjerljivosti iskaza osobe očevidca jer je uobičajeno da upravo netko tko vidi događaj navodi što se sve moglo dogoditi, a nije se dogodilo. Ovaj svjedok uvjerljiv je u svojem iskazu jer opisuje ne samo verbalno i neverbalno ponašanje tužitelja nakon ozlijeđivanja navodeći da je "tužitelj bio izbezumljen (smjedok pokazuje trzanje ramenom)". Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao kroistiti i ljestvama ukoliko nije bilo podesta, svjedok ZI uvjerljivo iznosi da bi to bila "gora opcija" jer prilikom izmjene alata ima ulja i vode i masnoće, a udaljenost između vodilice i radnog stroja je oko 20-25 cm pa se teško poslužiti ljestvama. Sud i ovaj dio njegovog iskaza smatra uvjerljivim jer svjedok dobro poznaje karakterstike svojega posla, uvjete radnog okruženja, a i same karakteristike stroja, pa sud smatra istinitom tvrdnju ovoga svjedoka da je bilo teško u postojećim radnim uvjetima poslužiti se ljestvama. Uz sve navedeno ovaj svjedok navodi da nije vidio da bi netko dao nalog tužitelju da se sa stroja spusti bez podesta, ali potvrđuje da podesta nije bilo jer je došla nova jedinica za brizganje pa se morao skinuti cilindar. Ovaj svjedok potvrđuje da je tužitelj zaista dolazio na posao nakon nezgode, ali da se žalio na bolove, što iznosi jasno, pa sudu uvjerljivo.

11. Svjedok TI, također je, kao i prethodni svjedok vidio samo ozljeđivanje tužitelja, pa navodi "vidio sam trenutak poskliznuća i čuo jauk" . U kronološkom opisivanju ozlijeđivanju tužitelja i događaja nakon samog ozlijeđivanja ovaj svjedok jednako je uvjerljiv kao i prethodni jer jasno iznosi svoje činjenične navode opisujući i pad i ponašanje tužitelja nakon pada, a navodi i da se njemu dogodio takav jedan pad u kojem nije bio ozlijeđen. Dakle, ovim potvrđuje da je bilo uobičajeno penjati se, kada nema podesta, na stroj na kojem je stradao tužitelj, bez ljestava. U odnosu na korištenje ljestvi i ovaj svjedok potvrđuje tvrdnju prethodnog da je penjanje s ljestava "još opasnije",a teško da postoji drugi način kako se popeti. Iako tuženik tijekom cijelog postupka tvrdi da nije postojao nalog poslodavca da se radnici penju na stroj bez ljestava, ovaj svjedok demantira navedenu tvrdnju, a zbog životnosti svojega iskaza u svoju tvrdnju uvjerio je i sud. Naime, on iskazuje "nisam vidio da bi netko tužitelju naredio da se penje bez podesta, ali mi dobijemo nalog za izmjenu, za svaku izmjenu dobijemo nalog i upisujemo kolikko je izmjena trajala. I ranije su se događali padovi zbog nedostatka podesta." Svjedok TI opisuje da je nalog za izmjenu tužitelju dao poslovođa, a najčešće se nalog daje pola sata prije, a nekada i 5 minuta prije. Iz navedenoga se može zaključiti, iako tuženik tvrdi suprotno, da je tužitelj bio dužan po nalogu obaviti posao, očito bez obzira postoji li ili ne postoji podest, a ovome u prilog govori i činjenica, a koju je spomenuo svjedok TI da su se ranijih godina izmjene obavljale bez podesta, odnosno da ni jedan stroj nije imao podest. 12. Svjedok ČI, rukovoditelj zaštite na radu, u odnosu na korištenje ljestava potvrđuje da se one nisu uobičajeno koristile, u dijelu iskaza "nisam vidio da bi se netko na taj stroj penjao ljestvama". Ovaj svjedok u dijelu iskaza potvrđuje da su se radnici penjali bez podesta na strojeve kroz navod "moje mišljenje je da radnici imaju svoj način kako se popeti bez podesta na stroj…" Iako se tuženik poziva na to da tužitelj nije odmah prijavio ozljedu na radu, sam rukovoditelj zaštite na radu svjedok ČI izjavio je da se ne sjeća je li razgovarao s tužiteljem o ozlijeđivanju: " ne sjećam se je li tužtielj ikada sa mnom razgovarao o ovom ozlijeđivanju, naime, u ovo vrijeme se radilo od kuće zbog pandemije". Iako ovaj svjedok navodi da su radnici mogli odbiti i izvršenje posla, sud smatra da se radi o objektivno opasnim poslovima, poslovima s rizikom zbog rukovanja strojevima i kretanja oko strojeva, pa su radnici i navikli na navedene opasnosti, a uz navedeno teško da bi i jedan radnik, bez obzira na moguću, ali ne i nužnu opasnost, odbio nalog poslodavca, zbog opasnosti gubitka posla.

13. Svjedok PI potvrđuje, kao i ostali radnici da se na stroj bez ljestvi penjao svaki dan. Dakle, poslodavac je morao i mogao vidjeti i znati da se radnici penju na navedeni stroj, posebno ukoliko nema podesta pa je bio dužan i morao, a zbog zaštite na radu, zabraniti izrijekom penjanje na stroj i rad na visini u vrijeme kada je podest uklonjen. Kako to nije učinio, postoji odgovornost poslodavca. I CI navodi da je pao sa stroja, u nedostatku podesta, ali s manje visine.

14. Svjedok BI potvrđuje da su radnici poslvoe obavljali na rizičan način "poslodavac je skinuo stepenice sa stroja, a nismo dobili nikakve upute na koji način bi morali obavljati posao koji smo morali odraditi". Ovaj svjedok u svojem iskazu potvrđuje da se tužitelj penjao na sličan način kao i ostali radnici na stroj navodeći "kao i tužitelj penjali smo se na stroj bez ljestvi s prednje strane stroja jer je sa stražnje strane još kompliciranije". I ovaj svjedok potvrđuje da se tužitelj nakon nezgode žalio na bolove, bez obzira što je dolazio na posao.

15. Svjedok DI potvrđuje da mu je tužitelj došao neposredno po nesreći reći da je doživio nezgodu, a ovaj svjedok se ne sjeća niza stvari: "ne sjećam se da bi se radnici S, CI i tužitelj penjali bez gazišta na stroj.. ne sjećam se je li toga dana uz stroj bio podest… ne sjećam se jesam li išao provjeriti ima li stroj podest", međutim, ovaj svjedok potvrđuje sa sigurnošću stvari koje "opravdavaju" poslodavca. Tako navodi "siguran sam da je stroj bio uredno održavan i servisiran.. ukoliko nema podesta radnik treba to prijaviti… nikada nisam dao nalog tužitelju da vrši izmjenu bez podesta". Dakle, ovaj svjedok ne zna je li postojao podest ili ne, ali kontraditorno tvrdi da nije dao nalog za rad bez podesta. Ukoliko je i davao nalog sud smatra da je bio dužan provjeriti uvjete rada vezano uz nalog. Tužitelj vrlo jasno, detaljno i argumentirano opisuje i i događaj i njegove posljedice, njegov iskaz u potpunosti je suglasan iskazima drugih radnika kod tuženika, ali i razultatima vještačenja, pa je zbog toga i uvjerljiv. Temeljem svega navedenoga utvrđeno je da je dana 7. studenog 2018. tijekom obaljvanja svojih redovnih radnih zadataka tužitelj doživio ozljedu na radu na način kako je to opisano u tužbi.

16. U postupku je provedeno vještačenje po dr. Mladenu Frketiću koje je naveo u svojem nalazu i mišljenju: "Tužitelj je u štetnom događaju pretrpio gore opisanu tjelesnu ozljedu, koja je bila teške naravi. Liječenje je proveo u cijelosti po preporukama liječnika, ali su usprkos toga zaostale trajne posljedice. Iste se sastoje u umanjenim kretnjama u desnom ramenom zglobu u lakom do srednjem stupnju, nakon UZV i MR utvrđenog rupturiranog glenoidalnog labruma u prednjem gornjem i stražnjem dijelu po tipu drške košarice, koja se širi u hvatište tetive bicepsa brahii za glenoid, tzv. SLAP lezije četvrtog stupnja desnog ramena, te tzv. krilastu lopaticu desno nastalu u predmetnom štetnom događaju. Do ozljede je došlo na način da je sila prilikom iznenadnog obješanja o desnu ruku kako bi izbjegao pad sa visine od preko tri metra, koja je djelovala na tetivu duge glave bicepsa bila znatno veća od njezinog kapaciteta rastezljivosti, te je stoga došlo do pucanja čahure, hrskavičnog labruma, a paralelno s tim i rupture tetive, te direktne ozljede skapulotorakalnih mišića (tj. trapezijusnog i romboidnih mišića) desne strane uzrokovane tupom traumom, t.j. prekomjernim istezanjem. Tužitelju je u štetnom događaju trajno narušeno tjelesno i duševno zdravlje. Postoji pozitivna uzročno-posljedična veza između ozljede i zaostalih trajnih posljedica. Trajne posljedice navedene ozljede smanjuju opću životnu sposobnost tužitelja za 15%, u kojem omjeru su potrebiti pojačani napori u svakodnevnim životnim aktivnostima. Strah - tzv. primarni strah, bio je intenzivan i kratkotrajan., sekundarni strah jačeg intenziteta trajao je pet dana, srednjeg intenziteta oko četrnaest dana. Nakon toga javlja se stanje tzv. kasnog straha koje traje daljnjih četiri tjedna. Bol jačeg intenziteta je potrajala sedam dana, srednjeg intenziteta oko dvadeset dana, manjeg intenziteta daljih osam tjedana. Tuđa pomoć i njega bila mu je potrebita osam tjedana po tri sata svakodnevno, za obavljanje potreba osobne njege, oblačenja, obavljanja osnovnih kućnih poslova.". Ovaj nalaz i mišljenje sud smatra uvjerljivim jer je dan od stručne osobe potkrijepljen stručnim i životnim činjenicama, a u skladu sa dokumentacijom iz spisa. Nakon nalaza i mišljenja stalni sudski vještak Mladen Frketić, na ročištu je dodatno izjavio: "Navodim da nisam imao na uvid medicinsku dokumentaciju HZZO-a jer navedena dokumentacija nije u spis. Na daljnji upit pun. tuženika odgovaram tj komentiram da točka S46.1 govori za ozljedu rupturu duge glave dvoglavog savijača podlaktice dok točka M75.9 govori za nespecificirano oštećenje ramenog zgloba, u prvoj točki je obuhvaćena i druga koja govori za bolno stanje kao posljedicu ove prve ozljede, obzirom da vijeće iz HZZO-a koje je donijelo ovu odluku nije imalo u vidu ovu činjenicu, a nije niti stručno obrazovano u tome smislu je i donijelo takvu odluku koja u biti nije ispravna. Naime, bolno stanje na ramenu je posljedica ozljede koja je priznata. Na daljnji upit pun. tuženika da li je moguće da su ove tegobe tužitelja bile evidentirane prije prosinca 2007. godine navodim da je to u teoriji moguće ali obzirom da imamo u vidu svu ostalu dinamiku nastale ozljede, anamnezu tj. žalbe tužitelja i sam postupak evidentiranja ozljede na radu smatram da sadašnje tegobe tužitelja su sa velikom vjerojatnošću posljedice upravo ove ozljede zadobivene na radu 07.11.2018. Na daljnji upit pun. tuženika navodim da sam utvrdio da se radi o ozljedi na radu ispitivanjem tužitelja, analizirajući svu medicinsku i ostalu dokumentaciju u spisu. Na daljnji upit pun. tuženika postoji li u zdravstvenom kartonu i dostupnoj medicinskoj dokumentaciji zabilježeno liječenje tužitelja u razdoblju nakon navodne ozljede (07.11.2018.) pa do prvog obraćanja liječniku 25.01.2019. vještak odgovara da ne postoji. Na daljnji upit pun. tuženika je li tužitelj prema zadobivenim ozljedama koje su opisane u medicinskoj dokumentaciji i pripisanom predmetnom štetnom događaju od 07.11.2018. mogao odnosno trebao nesmetano nastaviti raditi i tog istog dana kao i u razdoblju koje je neposredno slijedilo ili bi ga opisane ozljede ograničavale u obavljanju poslova navodim da po meni opisane ozljede bi ga ograničavale u određenom stupnju međutim kako mi je tužitelj opisao on je trpio bolove i dalje radio, a navodno se bojao za radno mjesto koliko se mogu sjetiti, ne smije se isključiti odnosno zanemariti tzv. motivirajući stav tužitelja prema radnom mjestu odnosno bojazni gubitka radnog mjesta. Na daljni upit pun. tuženika jesu li po vama mirovanja i adekvatna medicinska skrb bili potrebni odnosno preporučljivi u razdoblju od navodnog nastanka ozljede 07.11.2018. pa do prvog obraćanja liječniku i kirurškog pregleda 25.01.2019. Vještak odgovara potvrdno. Pun. tuženika postavlja daljnje pitanje jesu li nastavak rada s opisanom ozljedom i izostanak mirovanja nakon nastanka ozljede mogli doprinijeti pogoršanju ozljede i njezinih posljedica vještak odgovara da nisu mogli toliko dovesti do pogoršanja zaostalih posljedica već su produžili period oporavka odnosno sanacije. Pun. tuženika postavlja pitanje da li to utječe na zaostale bolove na što vještak odgovara da da, da je to nesumnjivo. Pun. tuženika postavlja pitanje da li utječe na procijenjeni postotak vještak odgovara da ne utječe. Pun. tuženika postavlja pitanje prema medicinskoj dokumentaciji tužitelj postupao po preporuci ortopeda i proveo operativno liječenje u smislu artroskopije ramena sa subpektoralnom tenodezom i mogućom resekcijom distalne klavikule, ukoliko nije u kojoj mjeri je to utjecalo na njegovo zdravstveno stanje odnosno eventualno pogoršanje stanja vještak odgovara da tužitelj nije proveo predloženi operacijski zahvat koji je u svojoj biti djelom mutilirajući odnosno dodatno oštećuje strukture u ramenom obruču ali bi fiksacija koštanog ulomka i tetive smanjila trajne posljedice odnosno zaostale bolove negdje za polovicu procijenjene vrijednosti trajnih posljedica. Pun. tuženika postavlja pitanje je li vještak prilikom izrade N/M odnosno procjene vidova štete uzeo u obzir i subjektivne smetnje tužitelja o kojima mu je sam tužitelj iskazao vještak odgovara da naravno da jest. Pun. tužitelja postavlja pitanje koliko to utječe na zaključak vještaka odnosno na pojedine vidove štete vještak odgovara da se njemu tužitelj žalio na česte bolove u ramenom zglobu, umanjenoj snazi te odstojanju lopatice prilikom kretnji u ramenom zglobu i to su u biti njegove sadašnje tegobe, on kad diže ruku boli ga, on kad spušta ruku boli ga, odmiče se od prsnog koša jer su oštećeni mišići koji ga fiksiraju. Tužitelj se objesio za ruku prilikom pada, zadržao se i umanjio deceleracijsku silu. Pri tome mišići imaju određeni kapacitet rastezanja koji je prekoračen i došlo je do njihovih pucanja. Pun. tuženika postavlja pitanje vještaku je li prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo u obzir samo liječničke anamneze iz dostupne medicinske dokumentacije ili i subjektivno kazivanje tužitelja vještak odgovara da je uzeo u obzir i jedno i drugo i procijenio kumulativni učinak svih tih čimbenika. Na poseban upit pun. umješača moli vještaka da pojasni 1/3 pokretljivosti odnosno preostale 2/3. Vještak odgovara da je upravo i njegova ocjena od 15% sukladna umanjenju kretnji jer da je umanjene kretnji kod tužitelja veći onda bi i ocjena bila dvostruko veća.".

17. Čl. 107. Zakona o radu proizlazi da odgovornost radnika za štetu postoji ako je poslodavcu nastala štete koju je uzrokovao radnik na radu ili u vezi s radom, te ako je šteta nastala krivnjom radnika, uz uvjet da se stupanj krivnje može označiti kao namjera ili krajnja nepažnja.

18. Na temelju odredbe čl. 1045 Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/5, 41/8, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) smatra se da je štetnik odgovoran i na njemu je teret dokaza nastanka štete bez njegove krivnje, pri čemu se presumira samo najblaži oblik krivnje, tj. obična nepažnja. Stoga je obveza tužitelja, kao poslodavca, dokazati krivnju radnika u stupnju namjere ili krajnje nepažnje. Namjera je oblik krivnje koji se određuje subjektivno i postoji kada je radnik svjestan da će svojom radnjom ili propustom izazvati štetu, odnosno kada on želi uzrok i posljedicu, dok krajnja nepažnja postoji kada se radnik ponaša onako kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik, odnosno s pažnjom koja se može očekivati od čovjeka prosječnih sposobnosti.

19. Člankom 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05

- dalje ZOO-a) propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, a ukoliko nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kada nje nema, s tim da će se pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli, straha, cilja kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojene s njezinom naravi i društvenom svrhom. Čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod kojima se podrazumijeva pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života i drugo.

20. S obzirom na opseg smanjenja životne aktivnosti i njenu trajnost (15% trajno) sud je prilikom ocjene visine pravične novčane naknade uzeo u obzir da je tužitelj prije ozljeđivanja bio u dobroj fizičkoj formi, bavio se sportom, a uzeto je i u obzir da tužitelj obavlja fizički rad, da je osoba starosti 47 godina, pa će doživotno morati ulagati pojačane napore zbog u životu i radu. Imajući sve gore navedeno u vidu, ovaj sud procjenjuje da tužitelju u smislu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a pripada pravična novčana naknada u iznosu od 3.000,00 eura, dok ga je sa preostalim iznosom od 583,51 euro valjalo odbiti.

21. S obzirom na duljinu i intenzitet fizičkih bolova, ovaj sud smatra da mu u smislu čl. 1100 ZOO-a po toj osnovi pripada pravična novčana naknada u iznosu od 2.000,00 eura, dok ga je sa 266,90 eura valjalo odbiti.

22. S obzirom na trajanje i intenzitet straha, ovaj sud smatra da mu u smislu čl. 1100 ZOO-a po toj osnovi pripada pravična novčana naknada u iznosu od 2.500,00 eura, dok ga je za 552,62 eura valjao odbiti.

23. Što se tiče tuđe pomoći i njege za svakodnevne poslove, koja je tužitelju bila potrebna u trajanju od 8 tjedana po 3 sata svakodnevno odnosno ukupno 168 sati sud je tužitelju s tog osnova dosudio iznos od 490,54 eura sukladno prebivalištu tužitelja i sudskoj praksi u trenutku donošenja presude.

24. Slijedom svega, navedenoga tužitelju bi na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 7.500,00 eura s osnova neimovinske štete, dok bi mu s osnova imovinske nenovčane štete s osnova pružene pomoći i njege pripadao iznos od 490,54 eura. Odbijen je tužitelj s osnova neimovinske štete u iznosu od 1.403,03 eura.

25. Kamate su tužitelju dosuđene sukladno čl. 29 st. 1 ZOO-a u vezi sa čl. 1103 ZOO-a.

26. Kamata na iznos tuđe pomoći i njege dosuđena je od trenutka presuđenja pa do isplate (čl. 1089. st. 2. ZOO-a).

27. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno čl. 29 st. 2 ZOO-a.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 2 ZPP-a, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku, a prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1), sastav 2 podneska (Tbr. 8/1), zastupanje na 7 ročišta (Tbr. 9/1), a na to je trebalo nadodati i iznos PDV- a od 25%, što iznosi ukupno 2.250,00 eura, a ovom iznosu pridodan je i trošak vještačenja u iznosu od 233,00 eura, pa ukupan trošak iznosi 2.483,00 eura.

U Zagrebu, 21. veljače 2025.

Suda c

Vanda Blažević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika

3. Punomoćniku umješača