Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-381/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba, protiv tuženika OTP banke d.d., [adresa], OIB: 52508873833, zastupan po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 20. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 21. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 5.1. pod nazivom „Troškovi kredita” Ugovora o kreditu broj ugovora: 060505075532 od 5. svibnja 2006.,sklopljenog između tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kao kreditora, i tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) - jednokratno 0,99% (nulazarezdevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za troškove odobravanja kredita, isplati iznos od 140,82 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 09. svibnja 2006. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 09. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.481,18 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 21. veljače 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 5. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora: 060505075532 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s rokom otplate od 12 godina. Točkom 5.1. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi kredita ” korisnik kredita obvezuje se platiti troškove odobravanja kredita, i to jednokratno u visini od 0,99 % od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita. Nastavno na navedeno, tužitelju je dana 8. svibnja 2006. naknada za obradu kredita iz članka 5.1. Ugovora o kreditu (dalje: ulazna naknada) naplaćena u iznosu od 140,82 EUR. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku ulaznu naknadu u visini od 0,99 % od iznosa odobrenog kredita, a istu se tužitelj obvezuje platiti i plaća je jednokratno, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi o ulaznoj naknadi tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je tužitelju ta odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste. Tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, plaćanje ulazne naknade u visini od 0,99 % od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 0,99 %. Tužitelj je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio potrošač, odnosno fizička osoba i navedeni ugovor nije sklopio u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već u svrhu adaptacije stana. Tužitelj nije imao pravnih znanja koja su mu potrebna za razumijevanje odredbe o ulaznoj naknadi, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Stoga je tužitelj bio u podređenom položaju u odnosu na tuženika. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbe Ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Stoga je temeljem članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nepoštena te sukladno članku 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, i ništetna. Sud Europske unije je svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali i koji su netransparentni te neproporcionalni. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja ulazne naknade u iznosu od 140,82 EUR. 2. U odgovoru na tužbu tuženik prvo ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da tužitelj pogrešno smatra da njegova aktivna legitimacija na vođenje ovog spora proizlazi iz ugovora o ustupanju tražbine koji je sklopljen s Korisnikom kredita. Navedenim ugovorom o ustupanju tražbine Korisnik kredita je svoju navodnu tražbinu iz Ugovora o kreditu broj: 312418 od 31.1.2008. ustupio tužitelju. Dalje navodi da se na pravna utvrđenja iz parnice Potrošač mogu pozivati samo i isključivo one osobe čiji su interesi i prava zaštićeni, tj. ostvareni u postupku kolektivne zaštite, a ne i netko treći. U konkretnom slučaju to bi bio Korisnik kredita kao potrošač, a ne tužitelj kao trgovačko društvo. Tuženik dalje ističe prigovor zastare jer je od naplate utuženog iznosa do dana podnošenja tužbe proteklo više od 15 godina. Tuženik dalje navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za administraciju i obradu kredita su jasne, uočljive i lako razumljive. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade. Direktiva Vijeća Europske unije 93/13/EEZ i Zakon o zaštiti potrošača propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena. Tuženik je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene i nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa smatra da nema ni smisla raspravljati o visini tužbenog zahtjeva.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u potvrdu i pregled naknada po kreditu od 26. ožujka 2024. (str. 8-9 spisa), Ugovor o kreditu broj: 060505075532 od 5. svibnja 2006. (str.13-18 spisa), otplatni plan od 27. kolovoza 2021. (str. 21-23 spisa), pregled naknada po kreditu od 27. kolovoza 2021. (str. 24 spisa), pregled plasmana po kreditu od 27. kolovoza 2021. (str. 25 spisa), promet po računu od 27. kolovoza 2021. (str. 26-46 spisa), sudsku praksu (str. 47-50, str. 57-72 spisa), Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (str. 51-56 spisa), sudsku praksu (str. 96-148 spisa) te je zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Puli-Pola saslušan tužitelj ĐG. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja s obzirom da se iz dokaza u spisu može nedvojbeno zaključiti o visini naplaćene ulazne naknade.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da tužitelj pogrešno smatra da njegova aktivna legitimacija na vođenje predmetnog spora proizlazi iz ugovora o ustupanju tražbine koji je sklopljen s Korisnikom kredita. Navedenim ugovorom o ustupanju tražbine je Korisnik kredita svoju navodnu tražbinu iz Ugovora o kreditu broj: 312418 od 31.1.2008. ustupio tužitelju. Tuženik također navodi da se na pravna utvrđenja iz parnice Potrošač mogu pozivati samo i isključivo one osobe čiji su interesi i prava zaštićeni, tj. ostvareni u postupku kolektivne zaštite, a ne i netko treći. U konkretnom slučaju to bi bio Korisnik kredita kao potrošač, a ne tužitelj kao trgovačko društvo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 060505075532 od 5. svibnja 2006. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja ĐG, kao korisnika kredita, i tuženika, kao banke. Ugovor o ustupanju tražbine kojeg ističe tuženik ne spominje se nigdje u predmetnom Ugovor o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom, niti se takav ugovor spominje u tužbi. Osim toga iz predmetnog Ugovora o kreditu je razvidno da je isti kao korisnik kredita sklopio upravo tužitelj. Obrazlažući istaknuti prigovor, tuženik spominje Ugovor o kreditu broj: 312418 od 31.1.2008. te u nastavku navodi da je tužitelj trgovačko društvo što je očita pogreška, budući da je broj predmetnog Ugovora o kreditu: 060505075532, i isti je sklopljen 5. svibnja 2006., a Ugovor je sklopio tužitelj kao fizička osoba. Slijedom navedenoga nije osnovan prigovor tuženika promašene aktivne legitimacije.

8. Između stranaka je sporno da li je ugovorna odredba, sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 0,99% od iznosa odobrednog kredita, ništetna, te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 060505075532 koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, 5. svibnja 2006., utvrđeno je da je u članku 5. toga Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita, jednokratno 0,99% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

10. Uvidom u pregled naknada po kreditu i pregled plasmana po kreditu broj: 060505075532 od 27. kolovoza 2021. utvrđeno je da je tužitelju IG **.**.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.060,98 kuna/140,82 EUR.[1]

11. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Puli-Pola, saslušan je tužitelj kao stranka i to u skladu s člankom 266. ZPP, s obzirom da tužitelj ima prebivalište u [adresa] pa bi njegov dolazak na Općinski sud u Kutini uzrokovao nerazmjerne troškove.Tužitelj ĐG u svom iskazu u cijelosti je ostao kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunio i objasnio. Tako je iskazao da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije stana. Ugovor o kreditu bio je tipski ugovor, po principu "uzmi ili ostavi". Nije mu dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu i službenici u banci nisu mu pojašnjavali pojedine odredbe Ugovora pa tako nije bilo pregovora niti pojašenjenja ugovorne odredbe koja se odnosi na ulaznu naknadu. Sam nije tražio pojašnjenja vezano uz odredbe Ugovora o kreditu. Na sadržaj Ugovora o kreditu nije mogao utjecati. Ne zna što znači pojam jednokratna naknada za obradu kredita iz članka 5. Ugovora o kreditu i u banci mu nije bilo rečeno koji troškovi se pokrivaju iz te nakande ili koje usluge banka pruža za tu naknadu. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu isti je pročitao ali nije primijetio odredbu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita niti je na tu odredbu od strane tuženika posebno upozoren.

12. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati te je potvrdio da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora.

13. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

15. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je svoj položaj potrošača dokazao priloženim ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, uzeo stambeni kredit, za vlastite, privatne svrhe, odnosno radi adaptacije stana. Dakle, tužitelj sredstva iz kredita nije koristio u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužitelj potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

16. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužitelja te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužitelju nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita iz čega proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužitelja) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. U tom smislu, položaj tužitelja u predmetnom slučaju je "slabiji" uzimajući u obzir stupanj njegove informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogao odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

17. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

18. Tužitelj je, u predmetnom slučaju, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, a vezano za odredbu članka 5. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužitelju pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno).

19. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći da u odredbi članka 5. Ugovora o kreditu nije određen način na koji će se odrediti visina naknade za obradu kredita, već se samo navodi da će se unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita jednokratno naplatiti naknada koja iznosi 0,99% od iznosa odobrenog kredita. Također, u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 5. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih ugovornih odredbi.

20. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 5. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

21. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio Ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor mu je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti, odredba članka 5. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

22. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana nakon dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

23. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. Izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem primljenog iznosa od 140,82 EUR, koji iznos je utvrđen iz pregleda naknada po kreditu i pregleda plasmana po kreditu broj: 060505075532 od 27. kolovoza 2021., a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 9. svibnja 2006., kao dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

24. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 28.8.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 23.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 3.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, ročišta 20.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 275,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1, Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 1.481,18 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR s obzirom da u spis nije dostavljen nikakav dokaz da je pribavljanje takve potvrde naplaćeno od strane banke.

27. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Kutina, 21. veljače 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelj po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba

2. Tuženik po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva

Đ i Partneri iz Zagreba